Danas ću ti pričati o našim profesorima i o našim prvim danima u novoj sredini. Početak je bio poprilično težak. Nismo imale mobitele, a rijetko je ko od naših roditelja imao i kućni telefon. Glavna komunikacija sa roditeljima je bila preko pisama. Još uvijek mi je pred očima dugački hodnik u prizemlju našeg internata i u njemu moje kolegice kako stoje pored svojih ormara i guše se u suzama dok čitaju pisma od svojih najdražih.

Tuga za babom

Bolan je bio rastanak sa roditeljima. Meni je bio još bolniji jer je moj babo bio bolestan tako da me nije mogao u medresu dovesti. Umro je 30. januara 1981. godine. Tada sam bila treći razred. Tugu sam lakše podnijela jer sam imala puno drugarica, sestara, koje su me tješile i odgajateljice koje su nam pružale majčinsku ljubav. Posebno sam zahvalna rahmetli profesoru Akifu ef. Skenderoviću. Naša razrednica Subhija Skenderović bila je njegova supruga. Pružili su nam veliko znanje, jer su oboje završili Al-Azhar u Kairu. Profesor Skenderović bio je prilično strog. Zahtijevao je od nas da marljivo učimo. Poslije smrti mog babe primijetila sam kako profesor prema meni nije više bio strog. Bila sam zbunjena jer nisam znala razlog zašto je to tako. Poslije završene medrese i dalje sam viđala profesora. Često je dolazio u redakciju Preporoda. Jednog dana u redakciji Preporoda pili smo kahvu profesor Skenderović, Bajro i ja. Tad mi je rekao da ga je smrt moga babe potresla i da je želio da mi pruži očinsku ljubav. Tek tada sam shvatila zbog čega profesor Skenderović nije bio strog prema meni. Njegova supruga je iz poznate porodice Hadžimejlić. Predavala nam je historiju islama i arapski jezik. Toliko je znala dočarati lekcije o Muhammedu, a. s., a posebno one o njegovom djetinjstvu tako da je svaka lekcija za mene bila kao jedan pregledani film. Ljubav prema Poslaniku vidjela se u njenim očima i umiljatom glasu. Na času arapskog jezika falilo je te topline vjerovatno zbog toga što je gradivo bilo drugačije. Još uvijek mi u ušima odzvanjaju njene riječi: limaza, bulbul medreseti... Voljela sam arapski jezik. Imali smo i turski, i engleski jezik. Učila sam i njih, ali nešto mi nisu bili dragi. Uvijek sam sjedila u drugoj klupi do profesora, idealno mjesto za šaptanje kolegicama kad izađu pred tablu da odgovaraju. Profesori su me zbog toga često kritikovali, ali ja sam i dalje šaptala jer mi je to pričinjavalo zadovoljstvo. Razrednica je imala običaj reći da bi u životu trebala biti advokat. Uvijek sam se zalagala za slabijeg, nejačeg, ugroženog, i na svoj način obrazlagala zašto je on takav. Zbog toga su me kolegice birale da im budem predsjednica razreda. Na sjednicama Nastavničkog vijeća uvijek sam štitila interes učenica. Poslije završene medrese kolegice su mi rekle da im budem doživotna predsjednica, jer i dalje brinem, kontaktiram, i družim se sa kolegicama. Zbog toga sam i odlučila da ovo napišem i otrgnem od zaborava. Sjećam se profesora Senahida Bristrića. Predavao nam je akaid i toliko dobro nam je objašnjavao lekcije tako da sam se radovala i sa nestrpljenjem čekala njegov čas. Posebno se sjećam lekcije koja se zvala „Dokazi Božijeg postojanja.“ Bila sam samouvjerena i ponosna na sebe. Jedva sam čekala da svoje znanje nekome prenesem. Kad sam autobusom putovala iz Sarajeva za Živinice molila sam Boga da do mene sjedne neko mlad i komunikativan, a da nije baš čvrst u vjeri. Mislila sam kako bih ja svim onim dokazima kojim me naučio profesor Bristrić mogla svakoga da ubijedim u Božiju Jednoću. Profesor Ibrahim Džananović predavao nam je fikh. Pružio nam je veliko znanje i savjetovao kako da budemo osobe primjernog ahlaka. Profesor Džemal Salihspahić učio nas je kako moramo uvijek biti uredne, počešljane i namirisane, ali ne pretjerano. Potencirao je rad, red i disciplinu i govorio je da to dovodi do uspjeha. Biologiju nam je predavao profesor Muhamed Karić. Zvali smo ga Duša. Nadimak mu je odgovarao, jer je bio pun topline prema đacima. Profesor je na specifičan način objašnjavao lekcije, unosio dozu humora kako bismo lakše zapamtili gradivo.

Kad hoću da spomenem profesoricu Zehru Šoše rođenu Kemura malo dobijem tremu koja me ometa u pričanju i pisanju. Bila je kćerka reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure. Bila je oštra, stroga i odlučna da od nas djevojaka odgojem i obrazovanjem formira jake ličnosti koje će se moći nositi sa teretom života. Željela je da budemo moderne i da znamo da se lijepo ponašamo u otmjenom društvu. Učila nas je kako da koristimo escajg za ručavanje. Često je stajala nama iza leđa kako bi provjerila da li je nož u desnoj, a viljuška u lijevoj ruci. Još uvijek mi odzvanjaju njene riječi: „Djeco, ova zdjela u kojoj je supa zove se sufntofna. Govorila je kako žena mora da bude koristan i aktivan član društva, a ne samo da bude stroj za rađanje, kako je to ona znala reći. Poseban akcenat stavljala je na higijenu žene. Govorila je kako se uredna žena prepoznaje po higijeni banje, a ne po urednosti dnevnog boravka. Znala je reći kako će nas obilaziti kad se udamo i da će pravo ući u banju. Moj Tarik, ja sam do rata puno vremena provela ribajući banju i očekujuci direktoricu Zehru da mi dođe u posjetu. Možda je direktorica Zehra bila i puna topline, ali tu stranu nam nikada nije pokazala. Jednostavno, svi smo je se bojali. Njena namjera bila je dobra, jer je znala da nas život neće maziti.

Profesor jezika i književnosti Ismet Mujević, rođen u Crnoj Gori, učio nas je kako da pravilno pišemo i govorimo. Strogo je vodio računa da nikada u govoru i pisanju ne smijemo koristiti riječi: „isto također ili često puta.“ U drugom i trećem razredu jezik i književnost predavala nam je profesorica Fatima Alihodžić. Pored ostalog govorila nam je da je potrebno puno knjiga pročitati kako bismo imale bogat rječnik. Radovale smo se analizi lektira na njenim časovima. Bilo je interesantno slušati kolegice kako iznose svoje mišljenje šta je pisac i pjesnik htio reći. Sve su to bili različiti zaključci, a ipak je postojala mogućnost da je pisac i pjesnik sasvim nešto drugo htio da kaže.

Učili su nas da budemo dobri govornici

KIRAET nam je u prvom razredu predavao hafiz Kamil Silajdžić. Poslije njega predavali su nam hafiz Ismet ef. Spahić, hafiz Hamdija ef. Begić i u četvrtom razredu Salih ef. Mujala. Divile smo se njihovom melodičnom učenju Kur'ana. Imala sam preveliku tremu kad bih odgovarala kod hafiza Begića. Ni dan - danas mi nije jasno zbog čega. Hadis nam je predavao Mahmud ef. Karalić. Svaki njegov čas mogli smo koristiti kao jedan veoma kvalitetan vaz. Moja prva ocjena kod njeg bila je – dvojka. Gradivo je bilo obimno i teško. Lanac prenosilaca hadisa bio je toliko dug da je to bilo teško zapamtiti. Profesor je bio strog i pravedan. Slijedeća ocjena je bila petica. Profesor Muharem ef. Omerdić predavao nam je da'vu. Učio nas je kako da budemo dobri oratori, govornici. Bio je blage naravi, topla glasa, bratske ljubavi tako da smo njegov predmet učili sa zadovoljstvom i bez imalo straha. Engleski jezik predavala nam je Sabina Izetbegović. Više mi je pažnju privlačio njen izgled nego ono što nam je predavala. Bila je poput manekenke sa izrazitom ljepotom i smislom za lijepo oblačenje po najnovijoj modi. Bračni par Mesud i Habiba Hafizović završili su Al-Azhar u Kairu. Radovali smo se njihovim časovima, jer je osmijeh, uvijek, krasio njihova lica. Profesorica Habiba nas je naučila kako da klanjamo istiharu namaz. Ispričala nam je kako je ona klanjala istiharu namaz i molila Boga da sanja za koga će se udati. Kaže kako je sanjala profesora Mesuda Hafizovića za koga se kasnije i udala. Taj čas o istihari namazu svima nam je ostao u dubokom sjećanju. Sve djevojke iz mog razreda su odmah to veče klanjale istiharu i molile Boga da sanjaju ko će im biti suđen u životu.

Dio iz printanog izdanja, Preporod 1. juli