Iako je, na početku razgovora, rekla da se mora skoncentrisati, priča je lahko krenula, a mnogo je onog što vrijedi zapisati i dalje prenositi, jer se radi o posljednjoj, najmlađoj kćerci poznatog sarajevskog muallima Abdullah-ef. Fočaka i Almasa-hanume Fočak te sestri Fatime hanume Fočak, poznate muallime i vaize. Danas su to često spominjana imena u pogledu vjerskog obrazovanja Sarajlija, posebno ženskog dijela stanovništva.

Vjersko obrazovanje i izazovi religijskog života

Upravo smo i počeli od obrazovanja, a hadži bula Aiša je skrenula pažnju na ulogu Medrese kao objedinitelja obrazovanja žena. „Majka je pohađala i Ruždiju i Hermanovu školu u Sarajevu. U taj vakat pričalo se o tome kad neko “ide u školu“. Majka je bila pismena, poznavala je i arebicu i latinicu. Bila je rijetko obrazovana žena za to doba. Radila je kao muallima i tu upoznala moga oca, poznatog muallima Abdullah-ef. Fočaka. Oboje su radili u Hendinom mektebu na Vratniku, u Sarajevu“, upoznala nas je ona.

Hadži bula Aiša je završila četiri razreda osnovne škole i pet razreda Medrese. Pričajući to podsjeća nas na vrijeme zatvaranja medresa i mekteba te posljedice toga, dodavši: „Nastavak vjerskog poučavanja se obavljao u ilegali, u kući, ali su bili praćeni i nažalost iskusili i zatvorske kazne, da bi konačno prestali raditi“– naglašava hadži bula hadži bula Aiša govoreći o onima koji su nastavili podučavati djecu.

„Mog oca, koji je bio muallim, su pozivali da radi u Medžlisu, ali on je smatrao da to nije posao koji zna najbolje raditi kao onaj s djecom, zvali su ga i da zaposli kćerku da radi, ali on je to odbio, jer je htio da kćerka bude muallima. A pogotovo nije odgovaralo miješanje muškaraca i žena. A toga je bilo, kao i na radnim akcijama i slično.“

Hadži bula Aiša posebno ističe ulogu mekteba u društvenom životu. „Mekteb se inače pohađao od pete godine života pa do udaje. Tako se sticala osnovna vjerska naobrazba. Pa i kad je udaja u pitanju, trebalo je pitati hodžu, kakva je učenica da bi se mogla udati“, priča nam hadži bula Aiša. Potom se osvrnula na mekteb u kojem su podučavali njen babo i majka: „U mektebu su bila dva odjeljenja, i ulazilo se kroz dva odvojena ulaza – avlije, za dječake i za djevojčice. Razred u mektebu je imao 100 đaka, od čega je jednu polovinu učila majka, a drugu otac. Moja mati ih je učila pišući na tabli, a otac podučavao ilmihal. Sastav djece je bio raznolik, dolazile su čak i mentalno bolesne osobe. Znači, pristup im nije bio zabranjen, nije bilo specijalnih odjeljenja. U tom poznatom i kvalitetnom Vratničkom mektebu radili su i drugi, hodže i bule, pa i ja, ali samo kratko vrijeme, pred zatvaranje mekteba“.

Pri govoru o zatvaranju mekteba i medresa, prisjeća se da su njenom ocu zatvorili mekteb navodeći kao razlog „nehigijenu i neuslovnost“. „Do rata, otac je ljeti išao da podučava djecu u mektebu na Palama / Koran, kod poznate porodice Hadžišabanović, koji se bili industrijalci – pilanari i za potrebe svojih radnika, osnovali su mekteb u koji su išla djeca radnika, ali i drugi, i čobani i radnici“, kazuje hadži bula Aiša.

Do tradicije svečanog obilježavanja završetka mektebske godine, kako hadži bula Aiša opisuje, itekako se držalo, a posebno je to bilo za one koji su završili drugi razred ili više. „Ali, i za njihove porodice, pa i šire – za mahalu“, podvlači hadži bula Aiša. „Bilo je posebno cijenjeno“, nastavlja ona, „da dijete, djevojčica ili dječak, polaže hatmu kod hodže i bule Fočaka. To je bio ispit, 40–50 polaznika, a za tu priliku posebno su šivane haljine, katovi – dimije i bluza, divni materijali kao svila, često bijeli i tkanine sa zlatnom žicom (tel) kojim se pokrivalo po glavi. Curice koje su polagale hatmu zvale su se hatmaruše.

S čevrmom izvezenom zlatom, pokrivao se Kur’an koji su djeca donosila na polaganje hatme. To je bila velika svečanost u Sarajevu. Na Vratniku je posebno izgledala svečano, tako što su mlađu djecu pratila starija braća, sestre, rodbina, a iza njih su išli odrasli u koloni i svi su bili svečano obučeni. Nosili su se buhudari s đulsijom da ih posipaju i širio se divan miris ruža.“

„Bilo je to vrijeme dubokog poštovanja starijih i učitelja“, naglašava hadži bula Aiša ukazujući na stanje autoriteta u tim vremenima. Podsjeća nas da su mevludi i tevhidi bile prilike za vaz. „Muallimi i mualllime su koristili svaku priliku da se što više obrazuju. Teška poratna vremena iznijeli su na svojim plećima brojni vjerski službenici, što sam osjetila veoma snažno i u svojoj porodici. U tim vremenima, moralo se i tajno podučavati. Bilo je roditelja koji su insistirali na takvom načinu podučavanja, ali pošto bi moglo prouzročiti dosta problema, moji roditelji su prestali s tim“, uputila nas je hadži bula Aiša.

U priči o religijskom životu teško je bilo zaobići ramazanske i bajramske običaje, za koje naglašava da su se strogo poštovali. „Obavezno su se potrebnima – sirotinji davali zekat i vitre“, ističe hadži bula Aiša. Ovom prilikom podsjetila nas je na praksu čuvanja kurbana s rođacima i drugom djecom duže vrijeme. „Čuvalo se i po sedam kurbana za dogodine. (ovo je vjerovatno i zato da se dijete zbliži i zavoli kurbana, kojeg će u skorije vrijeme trebati žrtvovati, odnosno da se razvije osjećaj žrtvovanja nečega što puno voliš)“, kazuje hadži bula Aiša.

Društveni život i uloga religije

„Društveni život je bio bogat“, naglašava hadži bula Aiša – „družilo se, nosile đanećije i jerišćev pilav, iftari se slali bolesnim i iznemoglim“– navodi ona. Između ostalog pečenje bestilja od šljiva, druženja uz harmoniku, igranje kola u šljivicima – sve su to obilježja društvenog života, kako ih hadži bula Aiša ističe, a koliko se insistrialo na druženju govore i njene riječi da se dodavalo još vode u bestilj ne bi li teferič potrajao.

Nezaobilazno je govoriti o ovoj temi, a da se ne spomene i ašikovanje. „Korzo je bilo od Kovača do Vratnika“, opisuje nam Aiša – „muškarci su bili sa jedne, a djevojke sa druge strane, djevojke su nosile šalove sa resama. Ako momak potegne djevojku za resu, to je značilo da je „potegnuta cura“, već begenisana. Nije bilo dozvoljeno dodirivanje. Igranje u kolu je također bilo sa frculetima/maramicama, a ne dodir rukom. Pazilo se da djevojka bude oličenje poštenja.“

Mevludi su, osim primarne svoje uloge u očuvanju religijskog života bojili život i dtrugačijim bojama, pa nam Aiša kazuje da su mevludi bili prilike za upoznavanje djevojaka: „Tako i buduća svekrva vidi djevojku i begeniše je za sina“, veli Aiša. Tome dodaje: „Obavljao se nićah. Mladine žene su pripremale ženski nićah, što je sada rijetko“. I naposljetku, mevlud se organizirao i pri rođenju djeteta.

Ne izostavlja ni prisjećanje na kulturu čitanja. Među časopisima, čitan je „Behar“ i pjesme Safvet-beg Bašagića i priče Edhema Mulabdića. „Također“, veli ona, „i mevludi koje je napisao Musa Ćazim Ćatić“, a iz djetinjstva nosi sjećanje i na svoju slikovnicu Grimovih bajki.

Briga o kući, poslovi i aktivnosti

„Avlije su se detaljno čistile, nije smjelo biti travke između kaldrme, jer to se smatralo vrlo zapuštenom avlijom. Ribalo se i pralo na česmi izvan kuće, sterale se tkane prostirke. Dio kuće se koristio kao ljetna kuhinja-mutvak“, kazuje nam Aiša.

Baš kao i druge njene generacije, naše ranije sagovornice, upoznaje nas sa kulturom uzgoja cvijeća i ljekovitih trava. „Ruža đulbešećerka je bila obavezna, od nje se pravio sok i đulbe-šećer. Tu su, također, rasli šimširi, karanfili, zambaci... Zambakovo ulje posebno se cijenilo kod opekotina i moglo je stajati duže vremena“, veli nam ona. Uz to, podsjeća nas i na đurđevak – „Pejgamberov čiček-cvijet za koji se kaže da je nastao tragom kuda je Poslanik, a.s., prolazio i njegov mubarek-znoj kapao“. Osim toga, govoreći o domaćoj kućnoj apoteci, kako veli, spominje i da se od duda pravio sok ljekovit za bronhije. Potom, i način skidanja visoke temperature bile su obloge od jabukovog sirćeta – „bilo da se privijalo na stopala - u čarape ili na glavu“, veli ona, te zaključuje: „Jabukovo sirće, naneruh i đulbešećer su bili obavezni lijekovi u kućnoj apoteci.“

Prisjeća se i aktivnosti djevojaka i žena, koje su se u djetinjstvu i mladosti bavile ručnim radom. „Đerđefi su se nosali po baštama u mahali. Važilo je mišljenje da se bockajući iglom na đerđefu ispoljavaju osjećanja - i dobro i loše“, pojašnjava Aiša. „Vezene radove svoje majke uokvirila sam i postavila na zid. Izvezeni makovi su urađeni punim vezom koji je morao biti isti i sa lica i sa naličja što je vrlo zahtjevna tehnika“, dodala je.

Ustrajnost i plodovi truda

A tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) mnogo je radila na vjerskoj obuci, učenju tevhida i mevluda. Vrijedi mišljenje da samo Hadžibula Aiša zna tako kvalitetno napraviti pristup ženskim tevhidima, koji, iako praćeni emocijama ožalošćenih, ostaju u pamćenju po učenju i prigodnom kazivanju. „Vjersko obrazovanje treba početi rano“, smatra ona.

Njen doprinos i iskreno zalaganje za vjersko poučavanje i osposobljavanje mlađih naraštaja duboko je ukorijenjeno u njenom biću, što je rezultiralo kao veliki doprinos oblasti vjerskog obrazovanja ženskog dijela stanovništva u Sarajevu.