Uvod

Pokušaj da se utvrdi kakav bi mogao biti odnos judaizma kao religije prema raznim vrstama masovnih medija bio bi unaprijed osuđen na negodovanje unutar određenih jevrejskih zajednica. Judaizam je drevna religija s neprolaznim zakonima koji datiraju unazad više od tri milenijuma. U to vrijeme nije bilo medija kao što ih danas poznajemo, pa je logično zaključiti da judaizam tada nije imao poseban odnos prema nečemu što nije ni postojalo. Ako sagledavamo judaizam kao nepromjenjiv zakon, može se zaključiti da nije imao poseban odnos prema medijima. Od kada ne postoji Sanhedrin (Skupština 71 mudraca) ne postoji centralni pravni autoritet za sve Jevreje stoga je svaka zajednica poprilično autonomna u svojim odnosima prema vanjskom svijetu. Međutim, u Tori, koja u suštini predstavlja Ustav jevrejskog naroda se nalazi 613 zapovijesti, poznatih kao “micvot”, a među njima se nalaze i one koje zabranjuju govoriti neistinu, klevetati ili tračati druge osobe. S obzirom na ovu zabranu, mogli bismo pristupiti medijima s odgovarajućim očekivanjem da se i mediji pridržavaju istih vrijednosti, ne samo prema Jevrejskoj zajednici već općenito.

Jevreji širom svijeta, uključujući Bosnu i Hercegovinu, imaju svoj jedinstven odnos prema medijima, koji varira u skladu s okolinom i društvom u kojem žive kao manjina. Već sam položaj jevrejske dijaspore stvara poseban odnos većine prema manjini i, kao rezultat toga, poseban odnos medija prema jevrejskim zajednicama i jevrejskom narodu.

Bitno je napomenuti da jevrejski identitet ne može biti odvojen od nacionalne i religijske pripadnosti, što je drugačije od mnogih drugih religijskih zajednica. Svi Jevreji, bez obzira na nacionalna ili religijska osjećanja, su jednostavno Jevreji. Mediji često koriste kolektivne stereotipe pri prikazivanju određenih nacionalnih ili vjerskih zajednica, što može uvoditi u normalizaciju i prihvat takvih uvredljivih opisa.

Mediji su moćan faktor u društveno-političkim promjenama i oblikovanju odnosa među etničkim grupama i vjerskim zajednicama. Stoga je važno da mediji budu pažljivi i odgovorni u svojoj prezentaciji različitih zajednica i religija.

Kako biste lakše razumjeli položaj Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, važno je napomenuti da Jevreji u našoj domovini žive već pet vijekova i tretirani su kao nacionalna manjina. Iako su brojčano izrazita manjina, Jevreji smatraju da predstavljaju autohtonu zajednicu čije postojanje traje skoro pet vijekova. Živeći širom svijeta kao dijaspora, u skladu sa talmudskom odrednicom „Dina diMalkut Dina“(Zakon Carstva je Zakon), Jevreji su naučili da se prilagode svojoj okolini i poštuju zakone te zemlje kako bi očuvali svoj identitet i integritet.

Kada analiziramo odnos štampanih i elektronskih medija u Bosni i Hercegovini prema jevrejskoj religijskoj zajednici, primjetno je da su mediji u poslijeratnom periodu često pozitivno prikazivali jevrejsku tradiciju i običaje u različitim medijskim sadržajima. Ovo je neobično za manjinske religijske i etničke zajednice, što podržava tvrdnju da Jevreji u Bosni i Hercegovini predstavljaju autohton narod, a ne samo nacionalnu manjinu. Ovaj pozitivan odnos medija prema Jevrejskoj zajednici pomaže u razumijevanju njihove kulture i identiteta a samim tim smanjuje predrasude i stereotipe o Jevrejima.

Na kraju, važno je da mediji budu svjesni svoje moći da oblikuju percepciju i odnose u društvu i da se odgovorno odnose prema predstavljanju različitih zajednica i religija.

Uzajamni odnos Jevrejske zajednice i medija

Mediji su veoma moćan instrument u našem društvu, prisutni u svim njegovim segmentima, te zaslužuju afirmativan pristup, ali i oprez i kritiku koja bi trebala služiti opštem dobru u društvu, a ne afirmaciji pojedinih novinara ili medijskih kuća.

Jevrejska zajednica je posebno interesantna zbog svoje malobrojnosti i jedinstvenih običaja, koje većina stanovništva ne poznaje. U prošlosti su religijske zajednice i njihovi običaji bili tabu tema za širu javnost, ali demokratizacijom društva i otvaranjem mnogih tabu tema, vjerske zajednice i crkve u našoj zemlji dobijaju priliku da se predstave široj javnosti putem medija, kako štampanih tako i elektronskih.

Jevrejska zajednica je dala značajan doprinos promociji međureligijskog dijaloga, posebno kroz svoj angažman u Međureligijskom vijeću u BiH i bilateralnim odnosima s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i crkava u našoj zemlji i regionu jugoistočne Evrope. Međutim, medijska pažnja prema ovim aktivnostima nije uvijek bila adekvatna. Mediji su često bili nedovoljno prisutni u praćenju rada na polju međureligijskog dijaloga, a njihovi izvještaji su se uglavnom odnosili na susrete vjerskih poglavara a rjeđe su pratili međureligijske aktivnosti u lokalnim zajednicama gdje su glavni akteri bili vjernice i vjernici laici, aktivisti.

Jevrejska zajednica je u prošlosti pretrpjela velike gubitke i štetu, pomalo „zahvaljujući“i negativnom medijskom huškanju, posebno kasnih 1930-ih kada je svakodnevna antisemitska propaganda bila svakodnevnica, što je u konačnici dovelo i do Holokausta nad Jevrejima. Unatoč tome, danas, Jevrejska zajednica ima pozitivan stav prema medijima i smatra ih ključnim faktorom koji oblikuje medijsku i društvenu sliku sredine u kojoj žive. Mediji mogu doprinijeti prevazilaženju predrasuda o određenim etničkim ili vjerskim grupama, ali isto tako, ako se koriste neodgovorno mogu stvarati negativne stavove prema određenim nacionalnim ili vjerskim zajednicama. Mediji, ma koliko se trudili da budu nezavisni, ponekad nesvjesno, a često i svjesno, postaju instrument političkih interesa. Stoga je važno razumjeti da odnos medija prema vjerskim zajednicama često odražava odnos određene političke opcije prema tim zajednicama ili crkvama.

Da bismo pravilno sagledali međusobni odnos između Jevrejske zajednice i medija, neophodno je istaći ključne negativne aspekte u načinu na koji mediji predstavljaju Jevrejsku zajednicu, njene članove ili pojedince. Afirmativno izvještavanje o jevrejskim praznicima, tradiciji i običajima, koji nas izuzetno raduju, često je umanjeno zbog određenih nedostataka koji mogu biti tendenciozni ili čak zlonamjerni, posebno u domenu internetskih portala. U većini slučajeva, čini se da su ovi problemi rezultat nedovoljne informisanosti novinara ili nedostatka volje da se informacija dobije sa „izvora“.

Zbog malog broja jevrejskih stanovnika u našoj javnosti, izjave članova Jevrejske zajednice često se stavljanju u kontekst “tako kažu Jevreji”, što je netačno i neprikladno. Mediji bi trebali izbjegavati tretiranje sagovornika na osnovu njihove nacionalne ili vjerske pripadnosti. Naravno, u ime Jevrejske zajednice, stavove i mišljenja zajednice mogu prenositi samo određene osobe koje su ovlaštene za to. Međutim, i sama zajednica snosi odgovornost jer, usljed malobrojnosti, nema pravog predstavnika koji bi mogao izražavati stavove zajednice, što bi bio korak ka boljem odnosu prema medijima.

U periodu kada su bili aktuelni događaji vezani za zakonska rješenja o nacionalizovanim stanovima i drugim nekretninama, mediji su često koristili termin “jevrejski stanovi”. Ovo je direktno uticalo na formiranje predrasuda i antagonizma prema Jevrejima, vlasnicima tih stanova. Treba napomenuti značajnu činjenicu koja nije dovoljno istaknuta u medijima, a to je da je prije nacionalizacije u Sarajevu živjelo oko 12.500 Jevreja, dok se nakon Drugog svjetskog rata vratilo svega 1.500 njih. Tih 12.500 građana Jevreja je posjedovalo odgovarajući broj stanova, ali mediji to često nazivaju “jevrejskim stanovima”. Niko ne koristi takve etikete za stanove drugih etničkih ili vjerskih grupa. Nikada nismo čuli terminologiju “muslimanski stan” ili “katolički stan” ili “pravoslavni stan”.

Opasnost od negativnog stava prema Jevrejima također proizlazi iz načina na koji mediji izvještavaju o dešavanjima na Srednjem istoku, gdje se često politika Države Izrael poistovjećuje sa jevrejstvom. Ovo stvara negativan kontekst i šteti Jevrejskoj zajednici. Upotreba izraza kao što je “militantna jevrejska država” ili slični, sugerira konzumentima informacija da kompletan jevrejski narod podržava takvu politiku, što može destabilizirati međunacionalne odnose i u našoj zemlji. Takvi negativni stereotipi su ranije rezultirali antisemitskim akcijama protiv Jevreja i Jevrejske zajednice, kao što su rušenje spomenika na Jevrejskom groblju, ispisivanje pogrdnih poruka i crtanje nacističkih simbola. Ovo naglašava potrebu da mediji promijene svoj pristup i prestanu poistovjećivati našu zajednicu sa politikom Države Izrael.

U posljednje vrijeme mediji pokazuju objektivniji i afirmativniji pristup ulozi vjerskih zajednica i crkava u obavljanju humanitarnih aktivnosti, kojima se promoviše njihova pozitivna uloga u društvu. Primijetio sam da neki mediji koriste vokabular koji etiketira vjerske vođe, službenike i predstavnike vjerskih zajednica i crkava, često koristeći i govor mržnje što je neprihvatljivo.

Povećan je broj dijaloških emisija koje ističu pozitivne vrijednosti učenja vjerskih zajednica i crkava, te njihove poruke. Tako u posljednje vrijeme, posebno unutar emitera Javnog servisa BiH možemo vidjeti vjerske službenike iz različitih zajednica kako sjede zajedno u studiju i razgovaraju o vrijednostima i učenjima svojih religija a takvi programi zasigurno doprinose boljem razumijevanju među različitim vjerskim grupama. Mediji bi trebali više doprinositi društvenom odgoju, a vjerske zajednice također snose odgovornost za promociju moralnih vrijednosti u društvu, te za smanjenje netolerancije i predrasuda prema drugima.

Razmišljanja o unapređenju saradnje

Nemam pretenziju da mogu potpuno identificirati sve probleme i pružiti adekvatna rješenja, ali dozvolite mi da predložim nekoliko smjernica za zajedničke napore svih relevantnih aktera, uključujući vjerske zajednice, crkve, medije, državu i širu zajednicu, kako bismo unaprijedili kulturu dijaloga i osigurali ispravno i afirmativno izvještavanje o vjerskim liderima, vjerskim vrijednostima i moralnim principima vjerskih zajednica i crkava, kao i njihovim službenicima.

Prvo, budući da žalimo zbog toga što na fakultetima za novinarstvo ne postoji predmet koji bi studente podučavao o religijskoj terminologiji, vjerskim vrijednostima i osnovnim načelima pojedinih vjerskih zajednica ili crkava, vjerske zajednice i crkve bi trebale preuzeti ulogu organizatora seminara ili drugih oblika edukacije za novinare i medijske radnike. Ovi programi bi im omogućili bolje razumijevanje i kvalitetnije izvještavanje o religijskim temama i vjerskim sadržajima.

Drugo, važno je naglasiti potrebu da se na fakultetima za novinarstvo, posebno na Fakultetu političkih nauka, uvede jednosemestralni predmet ili dodatak postojećem predmetu koji bi studentima pružio relevantno obrazovanje o vjerskim temama i njihovom pristupu. Ovaj predmet bi trebao pokriti osnove religijske terminologije, vjerskih vrijednosti i načela različitih religijskih zajednica ili crkava. S obzirom na nedostatak vjerskog obrazovanja u porodici i školama, današnji novinari često nisu adekvatno informirani o vjerskim pitanjima. Stoga bi uvođenje ovog predmeta ili dodatka pomoglo razvoju medijske prezentacije vjerskih zajednica i crkava.

Također, vjerujem da bi bilo korisno razmotriti i druge oblike obuke ili inicijative kako bi se postigao cilj poboljšanja načina na koji mediji izvještavaju o vjeri i vjerskim temama. Ova ulaganja u obrazovanje i osvježenje vjerskog znanja među novinarima doprinijela bi boljem i uravnoteženijem izvještavanju o vjerskim pitanjima u medijima.

Pored svega istaknutog, važno je uzeti u obzir i vremenske okvire kada je izvještavanje o religijskim temama u pitanju. Bilo bi dobro kada bi medijski radnici, posebno urednici, pratili religijske kalendare kako se ne bi desilo da novinari pokušavaju da stupe u kontakt i dođu do informacija uoči samih praznika, blagdana i mubarek dana. To bi vjerskim službenicima olakšalo da budu pristupačniji i susretljiviji prema medijskim radnicima u nadi da ćemo svi zajedno doprinijeti boljoj saradnji crkava i vjerskih zajednica i medija i doprinijeti pravovremenom i objektivnom izvještavanju.