Moje izlaganje na temu sadržaja SPC u medijskom prostoru podijelio bih na nekoliko podnaslova, ne nekoliko cjelina koje bi trebalo da obuhvate osnovna pitanja i odgovore u vezi sa crkvenim i teološkim vrednovanjem medija, medijske slike, medijske kulture i u vezi sa tzv. antropologijom digitalnih medija našeg vremena.

1. Mediji i vjera

Ako pogledamo istorijske činjenice u vezi s nastankom i razvojem hrišćanstva, trebalo bi, na osnovu toga, da zaključimo da hrišćanski pogled na svijet medija mora biti pozitivan. Upotreba medija u cilju širenja svoga učenja u Crkvi je zabilježena još u samim počecima njenog postojanja. Tu, prije svega, mislim na pojam „Evanđelje“- Radosna vijest koju treba širiti i koja se širila tada raspoloživim medijskim sredstvima kao što su pismena komunikacija, poslanice, okružnice (enciklike) koje su, kao već postojeće medijske forme inkorporirane u sakralni tekstualni korpus Crkve koji će dobiti naziv Novi zavjet. U daljem toku istorije ovim medijskim formama može se priključiti bogata tradicija prepisivanja i umnožavanja rukopisa, manuskripta Biblije koja je trajala sve do Gutenberga, odnosno do pronalaska štamparije. Štampanu knjigu, ovu medijsku novotariju toga vremena, Crkva je, pa i ovdje na našim prostorima (npr. Goraždanska štamparija iz 1520.godine) prihvatila bez ikakvih dvoumljenja, vrlo rano. Bezrezervno povjerenje u štampano slovo bilo je tada moguće, jer Crkva nije vidjela nikakvu antropološku opasnost koju bi ovaj novi tehnički izum po sebi nosio.

Stoga, određena rezervisanost prema savremenim medijima (televizija, internet), čini se da stoji u raskoraku s drevnim i srednjevjekovnim idealima hrišćanskog samorazumijevanja i poslanja. Dok je u starini Crkva sasvim slobodno i otvoreno koristila i pozitivno vrednovala svaku novu medijsku formu, čak i onu vizuelnu (npr ikona), u savremenom hrišćanstvu, pa i u SPC često se čuju kritički glasovi o novim medijima, koji se ponekad olako i ishitreno ocjenjuju kao glasovi zaostalih i neprosvećenih crkvenih protivnika modernosti. Karakterističan pežorativan naziv za televiziju – „đavolja kutija“ uzima se kao najbolji primjer takvog odnosa prema ovom savremenom mediju, ali i prema svim ostalim medijima današnjice.

2. Vizuelni mediji, multimedijalna slika i vjera

Nepovjerenje prema savremenim medijskim sredstvima treba tražiti u tome što su današnji vizuelni i multimedijalni mediji bitno drugačiji od onih u starini, a koji su raspolagali samo tekstom, samo riječju ili nisko estetiziranom slikom.

Ipak, u eri moderne, kada su se počeli razvijati vizuelni mediji koje danas koristimo (naročito televizija), reakcije Crkve nisu bile negativne. Naprotiv, Crkva je, kao i mislioci i pisci moderne, imala jedan naivni optimizam prema novim tehničkim sredstvima u svijetu medija. Ona je, s ostalima, dijelila oduševljenje, entuzijazam i vidjela je u svomu tome dobar alat za jednu uspješnu reevangelizaciju društva. Najprije je to počelo u Americi gdje se televizija najprije pojavila.

Postman ukazuje i na taj problem u svojoj analizi televizije i njezina korištenja u kontekstu američkog protestantizma. On navodi riječi istaknutog televizijskog propovjednika (TV evanđelista) Pata Robertsona, koji je entuzijastično govorio o televiziji i njezinom potencijalu za širenje hrišćanske poruke: “Pat Robertson dodaje: ‘Reći kako Crkva ne bi trebala imati ništa s televizijom, krajnja je ludost. Potrebe su iste, poruka je ista, ali isporuka se može promijeniti ... Bilo bi ludo za Crkvu da se ne uključi u najformativniju snagu u Americi’”.

Međutim, ovakav stav Postman, ipak, vidi kao naivan, kao medijski nepismen – i naglašava da ako se promijeni način prenosa poruke, onda ni poruka neće više biti ista.

Srpski filozof Davor Džalto vidi Postmanovu primjedbu kao zabrinutost za stvaranje „osjećaja ovisnosti“:

„U čemu Postman, ali mnogi hrišćanski teolozi vide problem u vezi sa savremenim vizuelnim medijima? Postman ukazuje na sam medij i način njegovog korištenja kao na nešto što se suprotstavlja kritičkoj misli, proširivanju znanja ili preispitivanju realnosti, jer se prije svega usmjerava na zabavu i razvijanje konzumentskog mentaliteta. Situacija se dodatno komplikuje novim digitalnim medijima koji proizvode visoko estetizirane i interaktivne slike, pri čemu ovdje “slike” treba razumjeti veoma široko. Pod slikom treba razumjeti kako dvodimenzionalne tako i multimedijalne slike, poput videa ili interneta, koje su sposobne da kreiraju nove, još kompleksnije slike kao posljedicu interakcije između, recimo, virtualne slike kompjuterskog korisnika i avatara drugih korisnika interneta. Većinu suvremenih multimedijalnih slika odlikuje visoka estetizacija. Ove slike su zavodljive, funkcionišu kao fantazija i kao stimulans, što čini da se u interakciji s njima lako i brzo razvija osjećaj potrebe za što dužom izloženošću tim slikama ili, drugim riječima, razvija se osjećaj ovisnosti. Naravno, jedan od glavnih problema, koji već Postman prepoznaje, jest problem redukcije kritičkog mišljenja. Riječi, misli i kritički diskurs povlače se pred efektom, atraktivnošću, fantazmom koji nudi digitalni medij.“

3. Crkveni mediji

Srpska pravoslavna crkva je, iako se znaju u njoj čuti glasovi slični Postmanovim, sa drugim vjerskim zajednicama dijelila i dijeli taj naivni optimizam kada su u pitanju savremeni mediji. Naravno, u vrijeme socijalizma, taj entuzijazam je morao da se kreće u okvirima dozvoljenog. Crkveni mediji su bili isključivo printani i mogli su se distribuirati samo unutar prostora Crkve. Ipak, od sredine devedesetih, kada su se zakonske regulative promijenile i kada su vjerske zajednice dobile više medijskih sloboda, počele su da „niču“razne radijske i televizijske stanice koje su, profesionalno ili amaterski, uređivale osobe iz Crkve, čiji je osnivač i vlasnik SPC ili neke njene eparhije. Obično su takve stanice otvarane sa velikim oduševljenjem. U početku bi, kao nešto novo i neobično, imale veliku slušanost i gledanost, a onda bi se, nakon početnog uspjeha, entuzijazam gasio, program je postajao dosadan, monoton i na kraju bi se ugasile pod teretom komercijalnog neuspjeha na medijskom tržištu.

Danas je na medijskom nebu prisutan samo TV Hram. To je crkvena tv stanica koju uređuju zaista vrijedni i profesionalni ljudi, i ja zaista ne želim da nipodaštavam njihov trud i uspjeh. Ipak, po mom mišljenju, tu postoji mnogo principijelnih problema koji su upravo oni problemi koje navodi Postman kada govori o ovisnosti, odsustvu kritičkog mišljenja i preseljavanja duhovnog života iz realne u virtuelnu sferu.

Program jedne crkvene televizije je, u ovom slučaju, dio komercijalne ponude tzv „paketa“koje nude televizijski provajderi (telekomunikacione kompanije) i obično se on, na listi kanala, nalazi negdje između „pornografskih“i „sportskih“programa. Već sama ova činjenica ukazuje na određenu problematičnost, pa čak i na blasfemičnost takve medijske forme. Vjerska poruka tako prestaje biti sveta i katarzična, ona postaje slična onoj poruci koja se prodaje na TV šopu. Ona se konzumira iz udobne fotelje u krajnjoj dokolici, besposlenosti. Pretjerana izloženost ovakvom sadržaju izaziva takođe ovisnost koju je moguće upoređivati s ovisnošću koju izazivaju pornografija i sportski kanali. Kao što dugotrajna izloženost pornografskim sadržajima dovodi do nemogućnosti realnog ljubavnog odnosa s drugim, jer taj sadržaj služi kao simulacija normalnog polnog života, ili kao što fanatično praćenje mnogobrojnih ,liga" i utakmica širom svijeta na sportskim kanalima, samo simulira sportski duh i životi ne vodi ka bavljenju sportom, već pravo u kladionice, tako i izloženost medijskim duhovnim sadržajima simulira duhovni život i izdvaja ga iz realne sredine (crkve, zajednice) u virtuelnu, u kojoj je čovjek, konačno, beznadežno usamljen, pa tako i potpuno beskoristan vjerskoj zajednici kojoj pripada.

Još veći problem je s društvenim mrežama. Zajedno sa televizijom i one su dio nečega što se naziva "pasivizacija građanina". Čovjek je, jednostavno, ,,priljepljen" za ekran i tu se odvija sav njegov društveni život. Rezultat je da što smo više "zajedno" u virtualnoj zajednici neke dru-tvene mreže, to zapravo više ostajemo realno sami, izolovani od drugih ispred naših ekrana. "Medij koji je inicijalno zamišljen kao medij poboljšanja kontakata i komunikacije predstavlja se kao prepreka stvarnoj komunikaciji i zajednici s drugima. Umjesto omogućavanja kontakta s drugim i sticanja iskustva drugog, korisnik društvene mreže je prije svega objekt raznovrsnih marketinških kampanja, predmet manipulacije i automanipulacije. To, naravno, dovodi do stvaranja atomiziranih individua, često nesposobnih za bilo kakav susret s drugim, ukoliko taj susret nije posredovan digitalnim medijem. Svi izneseni slučajevi ukazuju na neke opšte značajke savremenih multimedijalnih slika kojima smo svakodnevno izloženi. Naše vlastite fantazije nam se, putem slika, pojavljuju kao objektivne i (hiper)realne, i to je razlog zašto nas te slike očaravaju, zavode, ali nas u isto vrijeme, baš kao u antičkim mitovima, pasiviziraju, umrtvljuju. Kroz iluziju stvarnog kontakta s (realnim) drugim, te nas slike zapravo drže u izolaciji." (Davor Džalto). 

Zato, ne treba gledati s oduševljenjem na tzv. ,,sajber duhovnike". Puno ih je u tom svijetu i naivno misle da su, influenseri" koji će tako evangelizovati i prosvijetiti svoje pratioce. Neće se ništa desiti. Životi onih kojima se obraćate neće se promijeniti ni za milimetar. Jedino im može biti gore, jer će se povući iz realnog života i postati ovisnici medijskog duhovnog sadržaja. Odt akve evangelizacije morat će se klinički liječiti.

Ipak najveća šteta nanijeta je, na ovaj način, vjerskoj poruci. Ona je sveta i katarzična. Ona nije banalna, a onome što je sveto i katarzično, ne možete biti konstantno izloženi.Ono čemu ste u svakom trenutku izloženi gubi moć katarze i postaje banalno, ma koliko bilo sveto. S druge strane, ono što je banalno, ma koliko bilo prisutno, ne može postati sveto. Zato se npr. liturgija ne služi svaki dan. Tek kad je dozirana, ona je rijetka, vanredna i tako katarzična. ili, molitva u islamu - pomolite se u određenom trenutku, i onda se vraćate svakodnevnom poslu.

Tako i vjerska poruka na radiju i televiziji, ako već postoji, mora biti dozirana da bi bila katarzična. Ona ne smije biti upakovana u neke zavodljive i zabavne forme. Ona je nešto vanredno. Ne možete slušati u svakom trenutku, na poslu, u automobilu, u trenucima odmora vjerske pridike. Jer one, pretjeranim prisustvom, postaju baš to - pridike, agresivne marketinške poruke koje nikoga ne mogu potresti i pozvati na katarzu.

Kako bi onda SPC trebala da komunicira s medijima? Da li je izlaz u odustajanju od prisustva u medijima i povlačenje? Naravno da ne. Ali osmišljanje prisustva u medijima mora imati u vidu sve zamke koje savremeni mediji imaju. Zbog toga je tu vrlo bitna spontanost, amaterizam, odsustvo bilo kakve medijske ambicioznosti ili entuzijazma da se crkveni mediji "profesionalizuju" i da liče na najuzornije i najskuplje sekularne medije po formi. Bolje je da tu bude i neprofesionalnosti, tehničke skromnosti, estetske nekorektnosti - nego da se otužno i malograđanski imitira CNN. Zato je sama ideja o nekakvim crkvenim ,,PR-ovima", televizijama, agencijama, društvenim mrežama, potparolima i medijskim konferencijama po sebi problematična, ponekad i komična jer svjedoči o jednoj naivnosti i intelektualnoj nevinosti, ali i malograđanskom duhu zagovarača svega toga. Srpska pravoslavna crkva ne živi virtuelni ili medijski život, već realni. Paradoksalno zvuči, ali je istinito - tamo gdje je crkva manje zastupljena u medijskom prostoru - nedjeljom je konkretna crkva punija. Zašto? Zato što svoje duhovne potrebe vjernici nisu zadovoljili u virtuelnom svijetu. Najčešće, sveštenik "influenser" ili medijski eksponiran sveštenik nedjeljom na liturgiji nema ispred sebe nikoga od svojih medijskih "pratilaca".

Zbog toga, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini okrenuta je prema javnim nekomercijalnim medijima koji imaju religijski sadržaj odnosno program. Ovdje bih posebno istaknuo BHTV koja je dugi niz godina imala emisiju "Religijski forum" uspješno vođen od strane novinara g. Garića. Taj rad nastavlja g. Haris u emisiji "In medias res". Odlični su i programi na Federalnoj TV, kao na RTRS.

Javni servis redovno proizvodi direktan prenos božićne i vaskršnje liturgije iz Saborne crkve u Sarajevu. Radnici servisa imaju zaista mnogo iskustva u tome, i možemo ih pohvaliti da na zaista primjeren način, s punim razumijevanjem toga čina koji prenose, rade taj nimalo lagan posao. Oni imaju osjećaj za svetost čina i trenutaka, za razliku od novinara komercijalnih televizija koji tu obično dođu u potrazi za kakvom senzacijom - bilo da je riječ o nekom propustu, prisustvu nekih političara ili drugih osoba iz javnog života, neprimjerenoj slici ili riječi- to će postati centralna vijest.

Uz ove pozitivne primjere, postoje naravno i oni negativni. Postoje, naime, oni mediji širom Bosne i Hercegovine koji su u službi određenih politika ili su fokusirani ka samo jednom od tri konstitutivna naroda. Takvi mediji stoje na linijama nacionalnih narativa Srba, Hrvata i Bošnjaka i kroz njih sagledavaju vjerske zajednice "onih drugih". Pri tom, takvi mediji po inerciji prihvataju pojednostavljenu i netačnu verziju onoga što se smatra ,"opštim mišljenjem" jednog naroda o vjerskoj instituciji onog drugog. Tako će npr., pojedini srpski mediji rado citirati i pozvati u goste senzacionalističkog novinara Dževada Galijaševića kada treba potvrditi opšte predrasude o Islamskoj zajednici. Na isti način, dragi sagovornik sličnih bošnjačkih medija bit će Dragan Bursać kome je SPC stalna fiksacija i opsesija. Za njega je SPC dežurni krivac za sva zla ovoga svijeta, "fašistička", "četnička", "genocidna", "zavjerenička", "svemoćna", ,,opresivna" itd. Vrlo je interesantno da takvi "izljevi žuči" prema vjerskim zajednicama - vrlo primitivni, paranoični, nepismeni, stilski odvratni, jezički i logički nekonzistentni, intelektualno defekni - mogu da se nađu u novinama koje same za sebe tvrde da nisu tabloidi. Ipak, pogrešno bi bilo da SPC ili neka druga vjerska zajednica uvijek reaguje na takve stvari. Na glupost treba ćutati. Ma koliko to nekima bilo bolno, uvredljivo i nepodnošljivo, ne treba se previše uzbuđivati kako to pojedini manje zreli vjernici ili sveštenici sa sufici-tom apologetskog i polemičkog žara čine. Ispod dostojanstva Crkve bi bilo da ima dežurnog portparola koji će uvijek silaziti u taj duhovni i intelektualni ponor.