Treća decenija ovog stoljeća je još uvijek haotična za svijet. Pandemija koronavirusa je bila tek početak i jedno sasvim drugačije iskustvo savremenog svijeta. Uslijedila je agresija Rusije na Ukrajinu, a već tri i po mjeseca svijet gleda izraelsko vojno ravnanje Gaze uz hiljade ubijenih palestinskih civila. Kriza za krizom, pri kojoj jedna drugu zasjenjuju. Osim toga, javile su se i očekivane popratne krize oličene u ekonomskim posrtajima značajnog dijela zemalja, potom kriza sigurnosti hrane u svijetu i inflacije. Ovakav lanac kriza dešava se u doba kada nas i dalje spopadaju analizama da nikada ljudski rod nije bolje i ljepše živio, niti bio na većem stepenu progresa i prosperiteta. Kriteriji o napretku civilizacije su se, očito, učvrstili na parametrima BDP-a, a izbjegava se analiza u kome se globalni socioekonomski problemi i različite krize pojašnjavaju moralnim posrnućem i izostankom insistiranja na sveukupnoj etičnosti. Pa, ipak, ne može se negirati značajno povećano insistiranje na potrebi za etikom, društveno-odgovornim djelovanjem i razmatranjem alternativnih modela uobičajenih društvenih kretanja. S druge strane popularisanje takvog pristupa nekima je poslužilo kao korisna marketinška kampanja, a, nerijetko, poziv da se u poslovanju više vodi računa o etičkom pristupu zvuči izvještačeno, a u tom slučaju etika može izgledati tek kao egzotika.

Velike strategije i planovi viđenijih, uglednijih i moćnijih o tome kako riješiti siromaštvo i glad u svijetu, doprinijeti suzbijanju rasizma i nejednakosti nisu rijetkost industrijskog i digitalnog doba. Pa, ipak, svako malo ruku nam dopadnu izvještaji da se jaz između bogatih i siromašnih produbljuje. Otuda su relevantni i izvještaji Oxfam organizacije, posebno zanimljivi posljednjih godina pri brzo smjenjujućim krizama.

Decenija podjele i zvijer korporativne moći

Prema posljednjem izvještaju Oxfama (januar 2024.) od 2020. godine, pet najbogatijih ljudi u svijetu udvostručili su svoja bogatstva, a skoro pet milijardi ljudi širom planete postalo je siromašnije. Prema trenutnoj stopi, potrebno je 230 godina da se okonča siromaštvo, a prvog bilijardera bismo mogli imati za deset godina. Koristeći se podacima Wealth X zaključuju da najbogatijih 1% posjeduje 43% svjetskih finansijskih sredstava.

Tako na Bliskom istoku 1% najbogatijih posjeduje 48% finansijskog bogatstva; u Aziji 1% najbogatijih posjeduje 50% bogatstva, a isti postotak najbogatijih u Evropi posjeduje 47% bogatstva.

Ovu dekadu u Oxfamu nazivaju dekadom podjele ističući različite vrste kriza koje su zahvatile zemlju te da je svaka kriza „proširila jaz – ne toliko između bogatih i siromašnih, koliko između nekoliko oligarha i ostale velike većine“. Istakli su da je jaz između globalnog sjevera i juga do sada najveći u posljednjih dvadeset i pet godina naglašavajući da samo 21% čovječanstva živi u zemljama globalnog sjevera te da se u tom području nalazi 69% privatnog svjetskog bogatstva i 74% bogatstva svjetskih milijardera. Napominju da su u proteklom periodu kriza profitirale i velike korporacije te su ukazali na vezu između ekstremno bogatih i korporacija, odnosno kako korporativna i moć monopola doprinose nejednakosti. Izvještaj naglašava da su u 50 najvećih javnih korporacija u svijetu milijarderi značajni dioničari ili izvršni direktori u 34% ovih korporacija s ukupnom tržišnom kapitalizacijom od 13,3 bilijardi američkih dolara.

„Milijarderi koriste ovu kontrolu time osiguravajući da korporativna moć konstantno raste kroz rastuću tržišnu koncentraciju i monopol, što je vlada omogućila. Ova povećana korporativna moć je zauzvrat fokusirana na pružanje sve većih povrata njima, dioničarima, na račun svih ostalih“, navodi se u izvještaju Oxfama.

Navedena su četiri načina na koji korporacije podstiču nejednakost: nagrađivanje bogatih, a ne radnika, izbjegavanje poreza, privatizovanje javnih usluga i uzrokovanje klimatskog pogoršanja. Pri pojašnjenju ova četiri načina ukazali su da neki od ovih postupaka utječu na pojavu nejednakosti na osnovu rase, roda ili staleža.

U izvještaju je ponuđeno nekoliko koraka u cilju obuzdavanja korporativne moći. Prvi je revitalizacija države, koju nazivaju „najboljim bedemom protiv korporativne moći“. Istakli su da je država pružalac javnih dobara, kreator tržišta i korektor tržišnih neuspjeha. Smatraju da vlade moraju: garantovati javne usluge za razbijanje nejednakosti uključujući zdravstvenu njegu, edukaciju, usluge skrbi i sigurnost hrane; istražiti javni monopol ili javnu opciju u sektorima sklonim monopolu moći i ključnim za zaustavljanje ekstremne nejednakosti i podstaknuti rapidnu tranziciju s korištenja fosilnih goriva; unaprijediti transparentnost, odgovornost i nadzor javnih institucija; osnažiti, finansirati i kadrirati regulatorni kapacitet s ciljem sprovođenja regulatornih propisa ne bi li se osiguralo da privatni sektor služi javnom dobru. Također, pozivaju da se regulišu korporacije, što bi uključivalo sljedeće vladine korake: zaustaviti privatni monopol i obuzdati korporativnu moć, što uključuje i zaustavljanje monopola nad znanjem, a to bi se postiglo demokratizacijom trgovine i okončavanjem zloupotrebe pravila za patente, kao što je slučaj s velikim farmaceutskim kompanijama u pogledu lijekova, što potiče nejednakost; osnažiti radnike i zajednice, a to, između ostalog, uključuje, da vlade uvedu zakonski obavezujuće mjere s ciljem da garantuju prava žena, ali i ljudi diskiriminisanih na osnovu boje kože te da osiguraju osnovna ljudska prava i proces analize okruženja; radikalno povećaju poreze korporacijama i bogatim pojedincima. Također, prema Oxfamu, vlade mogu koristiti svoju moć da reinventiraju i promijene svrhu privatnog sektora te bi stoga morale: da iskoriste svoju moć u kreiranju nove generacije kompanija koje ne promiču primarno dioničare; da pruže finansijsku podršku ravnopravnom pristupu poslovima. Pri tome mogu iskorisiti poreze i druge ekonomske alate kao što je javna nabavka da bi dali prioritet modelima ravnopravnog pristupa poslovanju.

Na skupu moćnih i bogatih

U januaru je održano i 54. izdanje Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Riječ je o godišnjem skupu koji okuplja lidere država, članove vlada, biznismene, lidere civilnog društva, svjetske ekonomske stručnjake te niz drugih utjecajnih osoba iz društveno-političkog života globalno. Ove godine je održan pod motom Obnova povjerenja, a ubjedljivo najzapaženiji događaj bio je obraćanje nedavno izabranog predsjednika Argentine Javiera Mileia. Riječ je o veoma kontroverznoj političkoj ličnosti, desničaru ili kako ga nazivaju - populistom krajnje desnice.

Centralna kritika u Mileijevom govoru je upućena socijalističkom ili kolektivističkom državnom / ekonomskom modelu, odnosno onima na Zapadu koji su pod utjecajem takvih ekonomskih kretanja. Napomenuo je da je ukupna stopa rasta bruto domaćeg proizvoda od vremena industrijske revolucije do donas uveliko povećana u odnosu od nulte godine do tada upravo zahvaljujući ekonomiji slobodnog tržišta. Prihvatanje kolektivističkih ekonomskih politika, označio je kao opasnost te ukazao na neuspjehe takvih modela iz nedavne historije. Pri tome se osvrnuo i na problematiku pretjeranog upliva države u regulaciju tržišta, itd.

Pored svega, u našem slučaju je interesantno skrenuti pažnju o brojkama u kojima se uspjeh ljudske civilizacije mjeri bruto prihodom, što bismo mogli označiti kao suviše uprošteno veličanje konvencionalnog modela slobodnog tržišta. Recimo, alternativni ekonomski modeli poput islamske ekonomije, također, potiču razvoj slobodnog tržišta, odnosno distance države u tom slučaju pri normalnim okolnostima. Mada, postoje značajne razlike u takvom modelu koje dodatno naglašavaju etičnost, odnosno počivaju na samim izvorima islama.

Otuda, izraženost humanosti i brige o drugima, koje ima za cilj da prevenira eventualno kapitalističko divljanje upravo zloupotrebom slobodnog tržišta.

Narativ iz Mileijeovg govora je dodatno interesantan kada ga kanališe novoizabrani predsjednik zemlje koja se suočava sa značajnim ekonomskim problemima, a on nastupa kao ultraliberal, zastupnik libertarijanizma ili anarhokapitalist. Interesantno ga je bilo čuti i u kontekstu zategnutih odnosa u svijetu, odnosno intenziviranju saradnje različitih ekonomskih saveza u svijetu, najavljenog pristupa Argentine u BRICS, pa odustajanja od toga, nove tranše koju je MMF nedavno odobrio Argentini i, uopće, u kontekstu izvještaja i sve očitijih razlika između globalnog juga i globalnog sjevera.

Stanje i budućnost globalne islamske ekonomije

U svijetu plovidbe ideja pojavili su se i koncepti poput modela budističke ekonomije, a s druge strane, modeli islamske ekonomije i finansija, koji se razmatraju kao snažna alternativa konvencionalnim. Alternative poput spomenutih nerijetko podrazumijevaju insistiranje na etici, suzdražnosti ili skromnosti.

Prema Izvještaju o stanju globalne islamske ekonomije 2023/24 dvije milijarde muslimanskih potrošača u svijetu je, prema procjeni, u 2022. godini potrošilo 2,29 bilijardi američkih dolara na hranu, farmaceutske proizvode, kozmetiku, putovanja i sektor medija / rekreacije, a riječ je o povećanju od 9,5% u odnosu na prethodnu godinu. To su osnovni proizvodi / usluge prilagođeni etičkim potrebama potrošnje pod utjecajem religije islama. U izvještaju su naglasili da tržište postaje privlačnije kako se nemuslimanski potrošači nastavljaju više zanimati za vrijednosti etičke ekonomije. Osim toga, islamska finansijska sredstva su s 3,37 bilijardi u 2020/21. porasla na 3,96 bilijardi u 2021/22. godini, a očekuje se da će do 2025/26. rasti do 5,94 bilijardi. Generalno, prema izvještaju, stanje islamskih finansija je “dinamično i razvijajuće”.

Rast je zabilježen u mnogim sektorima, a urednički tim Izvještaja procjenjuje da će se rast bilježiti i narednih godina.

Obim islamskog ekonomskog tržišta kroz prethodnih devet godina prema procjenama prikazanim u izdanjima Izvještaja o stanju globalne islamske ekonomije (SGIE)

Takav je slučaj i u području islamskog bankarstva. Dok nam je manje-više poznat razvoj islamskog bankarstva, naprimjer, u Velikoj Britaniji te zemljama Evropske unije, na što utječe, svakako, i povećan broj muslimana, u izvještaju se naglašava trend razvoja islamskog bankarstva u zemljama Afrike, Južne Azije i nekoliko drugih zemalja kao što je Rusija. Osim toga, bilježe i pojave da niz konvencionalnih banaka širom svijeta nudi mogućnosti u okviru modela islamskih finansija.

Istaknuto je da je investiranje u islamski-relevantne kompanije značajno povećano, a doseglo je 25,9 milijardi u 2022/23. Preko 55% investicija je u kategoriji islamskih finansija, dok je medijski sektor privukao 19,2%, putovanja 13,1% i halal-hrana 8,5%.

Urednički tim Izvještaja objavio je i desetogodišnju viziju etičke ekonomije bazirane na islamskim vrijednostima. Smatraju da će u tom periodu ona omogućiti globalni socioekonomski prosperitet adresirajući jedinstvena rješenja za globalnu nejednakost i održivost inovacija. To će, kako su naveli, učiniti kroz sljedeće: globalni lanac proizvodnje i snabdijevanja hranom, koji primjenjuje halal etički rad i dobrobit životinja, je ekonomski održiv te omogućava jednako učešće malih i srednjih preduzeća i zagovara zdrave inovacije potrošnje; finasijski ekosistem koji omogućava pravično finansiranje malih i velikih preduzeća i značajno povećava globalnu finansijsku inkluziju i pismenost; sektor životnog stila pozicioniran kroz usluge digitalnih medija, mode i turizma zagovara sadržaj porodičnih vrijednosti i destinacijskih inovacija; partnerstvo s religijskim i drugim organizacijama koje dijele ove univerzalne vrijednosti s ciljem zajedničkog rješavanja globalnih socioekonomskih izazova.

Etika radi budućnosti

Podatke iz Izvještaja navodimo kao ilustraciju rasta jednog od alternativnih modela. Također, ovdje nije riječ ni o nagađanju o, eventualno, ispravnosti sprovedbe modela islamskog finansiranja kao što je sasvim druga tema ukupno ili parcijalno društveno-političko stanje u većinski muslimanskim zemljama. Mnoge od njih su odveć razorene ratovima, često i bratoubilačkim, a milioni muslimana dio su populacije najsiromašnijih u svijetu ili onih koji bježe iz svoje domovine pred najezdom ratnih i političkih kriza, siromaštva ili nesloboda. Pa, ipak, iako, kako se i u spomenutom izvještaju naglašava, model islamske ekonomije jeste limitiran, ostaje da je zabilježeni rast lijepa vijest, ponajprije onoliko koliko će se to uspjeti nametnuti kao dio borbe protiv globalne nejednakosti i kao dio borbe protiv pošasti divljajućeg kapitalizma. Vrlo jasno treba potcrtati da i modeli islamske ekonomije također mogu biti zloupotrijebljeni, samo nominalno isticani itd. Osnovni potencijal koji islamski model može ponuditi te njime olakšano komunicirati s različitim zajednicama u svijetu je etički pristup ekonomiji. Takav potencijal će akcentirati i institucije poput zekata, sadake, vakufa - one bi mogle pomoći u rastakanju jaza između ekstremno bogatih i siromašnih, koje su, prema konceptu koji uključuje sveto, u bitnome drugačiji modeli u odnosu na iste modele prisutne i kroz druge svjetonazore.

„Sada je očigledno da i kapitalizam, poput komunizma, sadrži sjeme vlastite propasti. Nije stvar u tome da su tržišta loša, niti da je privatno vlasništvo loše, niti da je stvaranje bogatstva loše. Stvar je u tome da je u svojoj sadašnjoj, neobuzdanoj formi, kapitalizam suštinski osmišljen da povećava nejednakost, i to sve brže“, kazat će Ziauddin Sardar u knjizi Postnormalna vremena: Čitanka (CNS, 2021).

On smatra da su poniznost, skromnost i odgovornost neophodne vrline, „suštinski zahtjevi življenja s nesigurnošću i složenošću“te da je samo etika ta koja nas „može voditi iz ovog postnormalnog ćorsokaka“.

„Ako se hoće ovladati ovim neophodnim vrlinama, onda se nova normalnost, koja se dogovara u uvjetima postnormalnih vremena, mora zasnivati na etičkoj debati“, zaključuje Sardar u svojoj knjizi.

Insistiranje na etičkoj / moralnoj / duhovnoj / metafizičkoj komponenti bi moglo pomoći da se redefiniše pitanje progresa i boljitka čovjeka / čovječanstva. To bi moglo pružiti i platformu za ogledanje dominantnih pristupa svijetu u njihovoj punoj (ne)moći. Ignorisati pluralnost svjetonazora i različitih modela življenja i poslovanja stoji nasuprot davno istaknutim vrijednostima i demokratskog svijeta, a vidjeli smo koliko je ugled zagovornika demokratije dodatno narušen upravo u trećoj deceniji trećeg milenija - posebno kroz iznevjeravanje tih vrijednosti. U suprotnom, poruke o obnovi povjerenja ostat će samo parole i prazne priče sa skijališta moćnih i bogatih.