U povodu Svjetskog dana hidžaba, koji se od 2013. godine obilježava 1. februara u nekim zemljama pa tako i u BiH, nastoji se multiperspektivno govoriti o hidžabu – mahrami u kontekstu različitih društava. Nakon stjecanja nezavisnosti BiH, mahrama se može slobodno nositi, ali animozitet prema mahrami, koji ima više izvora od kulturoloških predrasuda, preko politike i ideologije do ksenofobije, još uvijek kreira ambijent u bh. društvu u kojem se i zabranilo nošenje mahrame, kao u slučaju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća

BiH i Oružanih snaga BiH, dok (stručna) javnost sve to indolentno posmatra. S druge strane, u želji da se mahrama ispravno percipira, postoje različite metode u promociji, od kojih neke mogu pokazivati i elemente kiča i sugeriranje simbola koji mogu navoditi na pogrešne zaključke. Iz tog razloga, obavili smo kraće razgovore s istaknutim ličnostima u našem društvu koje su se analitički, ili iz ličnog iskustva, osvrnule na pitanje percepcije pa i promocije mahrame.

Nažalost, dominantno posmatranje žene kod nas, jednostavnim jezikom kazano, svodi se na njene stvarne ili simboličke uloge i funkcije, a ne njenu ljudskost. Takav okvir, prije svih, zadaju i provode muškarci, pa zatim i žene, s relativnih pozicija moći. Zbog toga je važno i pitanje odijevanja muslimanki posmatrati iz te perspektive. U društvenom ali i političkom smislu, to se radi mehanizmom uslovnog uključivanja. Ženama se, i u zajedničkim, tj. javnim, ali i u isključivo muslimanskim strukturama i institucijama - šalju implicitne i eksplicitne poruke o tome da su dobrodošle, bezbjedne i prihvaćene u određene krugove, na pozicije ili radna mjesta ukoliko se ponašaju i odijevaju na očekivani način.

U nekim državnim, odnosno, javnim institucijama kod nas, poput pravosudnih ili vojnih, to znači da su muslimanke koje nose mahramu sistemski isključene i nemaju priliku za rad ili angažman na tim poslovima, a time ni pristup javnim dobrima ni resursima države u kojoj žive. Žene koje nose mahramu se često posmatraju kao nazadne ali i potencijalno opasne. Kritika takvog strukturnog državnog nasilja, rasizma i nepravde nad njima, i indirektno njihovom zajednicom, porodicama, djecom, roditeljima, itd. važna je, te je principijelni otpor takvim politikama obaveza svakog čovjeka koji teži životu u pluralnom društvu i državi.

Sve što ću ovdje napisati o mahrami je isključivo moje mišljenje o njenom položaju u našem društvu, a nikako iznošenje nekih

stručnih statističkih opservacija, jer moja sfera djelovanja nije sociološko-teološki rad na ovom polju, nego fizika. To mišljenje je građeno skoro 20 godina, kako nosim mahramu, u Bosni ali i u Njemačkoj i Belgiji, gdje sam studirala i radila.

Iako je mahrama u jednom historijskom momentu kod bošnjačkih muslimana bila tradicionalni i kulturološki simbol; tako ćemo na starim crno-bijelim školskim fotografijama lahko raspoznati djevojčice iz muslimanskih porodica po jemenijicama, čvrsto povezanim ispod vrata, moje iskustvo jeste da danas žene Bošnjakinje, uglavnom, nose mahramu kao rezultat dubokog razmišljanja o Bogu i sa željom za istinskim ispunjenjem vlastitih uvjerenja o Božijim naredbama. Mahrama samo kao simbol pripadnosti jednoj vjerskoj skupini gotovo je iščezla s naših prostora. Tako da smatram da, kada se priča o mahrami žene muslimanke, pričamo o „ispoljavanju vjerskih sloboda“, a nikako o pokazivanju „vjerskih simbola“. Simbol su npr. mjesec i zvijezda koje smo stavili na zeleni bajrak IZ u BiH.

Što se tiče života s mahramom na Zapadu, pogotovo u tom nekom akademskom krugu, ona predstavlja „privatnost“onoga ko je nosi i uglavnom se o tome nikada ne priča. Tokom 6–7 godina mog studiranja i rada u akademiji, samo sam jednom pričala o mahrami sa svojim starijim kolegom, koji je inače kršćanin-praktikant i zanimaju ga vjerske teme. Moje lično iskustvo, pogotovo u akademiji, jeste da je puno teže biti žena nego pripadnik neke vjerske skupine, jer se projekti odobravaju na određen broj godina i jednostavno je teško naći vremena za trudnička i porodiljska odsustva. Moram ovdje naglasiti da sam tokom svog doktorata imala izvanrednog mentora koji me zaposlio u šestom mjesecu trudnoće.

Ovom rečenicom ušla sam u još jedan stereotip, a to je da muslimanka, pogotovo ona s mahramom, može i zna pričati samo o porodici. Odnosno, da se nju, npr. tokom ramazanskog gostovanja na nekom televizijskom programu, pita o porodici iako žena ima pet zvanja ispred imena i prezimena — prof., dr., ing... Nedavno je bila zanimljiva prepiska i na LinkedIn profilu jedne naše naučnice koja je konstatovala da žene (ovdje ne govorimo samo o muslimankama i ženama s mahramom) dođu na naučne konferencije i prije prezentiranja svojih naučnih rezultata, uvijek imaju nešto da kažu o porodici i njihovim naporima da

„iznesu“i naučni rad i porodicu. Iako na naučnim konferencijama nisam govorila o svom privatnom život, meni su ovi postupci nekih žena razumljivi, jer sam i sama morala balansirati majčinstvo i karijeru. I to je za žene, sigurno, jedan od najvećih izazova današnjice.

Dakle, žena s mahramom može da priča o porodici ali može da priča i o medicini, fizici, umjetnoj inteligenciji, kuhanju, šivenju, jer porodica je ljubav, nauka je ljubav. A, i mahrama je tu iz ljubavi prema Njemu.

Takve politike potrebno je demaskirati, uputiti se u propise i društvene teorije koje pojašnjavaju takve fenomene, političke i religijske predstavnike/ce treba pozivati na odgovornost kada ne pridaju značaj ovom pitanju, treba se uhvatiti u koštac i ulaziti u javni dijalog s društvenim i političkim narativima koji opravdavaju takve politike, potrebno je uspostaviti i voditi programe praćenja pojedinačnih slučajeva i pružanja sveobuhvatne pomoći ovim ženama koje su kod nas, uglavnom, prepuštene same sebi, bez stalne organizacijske ili institucionalne podrške. Moralna panika, simboličke online geste ili prigodničarski programi

i protesti, koji nisu dio strateškog djelovanja u pravcu rješavanja ovog problema, više odmažu nego što pomažu jer se stvara dojam da se nešto radi, te se gubi momentum potreban za dugoročno zagovaranje promjena ovakvog stanja. Za sve ovo potrebna su finansijska i ljudska ulaganja koja, za sada, naše elite, uglavnom, ne vide kao prioritet.

S druge strane, u muslimanskim strukturama i institucijama, također, postoje nepisani uslovi o tome kako treba da se odijeva i ponaša „prihvatljiva i probavljiva“žena. Najčešće se njena ličnost seksistički i esencijalistički svodi na njenu biološku funkciju i njenu poželjnost, te ju se smješta u prostor pružanja stvarne ili zamišljene brige i ispomoći, s namjerom da tu uglavnom i ostane.

Zbog ovog „začaranog kruga“u kojem svakodnevno žive mnoge žene, kod nas se često organiziraju tribine o hidžabu na kojima je „glavna uloga“hidžab, a ne žena i njeno integralno i kompleksno muslimansko životno uvjerenje i iskustvo. Kod nas široko obrazovane doktorice teoloških nauka, uglavnom, drže predavanja samo ženama i to o odgoju djece ili braku; kod nas se o ženama, uglavnom, ne govori kao o ljudima kojima je Bog udahnuo dušu i postavio ih za svoje namjesnice na zemlji, nego kao o „biserima“, „lizalima“i „kraljicama“. Mi živimo u društvu u kojem uvijek postoji neko ko s nekih pozicija moći stigmatizira muslimanke – npr. zbog toga što nešto nose ili ne nose.

Nošenje mahrame je religijska i kulturna praksa prisutna među muslimanima i muslimankama, i tako je jednostavno treba i posmatrati. Sakralizacijom nekog odijevnog predmeta rizikujemo da se robovanje dragom Bogu pretvori u robovanje tom predmetu. Naš Poslanik, a. s., je volio žene koje misle svojom glavom. I nama bi svima bilo bolje da više volimo takve žene. I muškarce. A dragi Bog, opet, najbolje zna.

Azra Kulenović, asistentica na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Kulenović: Četiri dominantna društvena stava prema ženi koja nosi mahramu

Mahrama je, suštinski, vrlo jednostavan element religijske prakse i svakodnevnog života muslimanke, koji je u savremenom dobu dobio izuzetnu pažnju i postao predmet složenih društvenih značenja, često s političkim fokusom. Na individualnom nivou, mahrama i dalje zadržava svoju osnovnu svrhu – traženje Božijeg zadovoljstva kroz časno i moralno življenje.

Kao neko ko nosi mahramu već 23 godine, primijetila sam četiri dominantna društvena stava prema ženi koja nosi mahramu. Prvi je odbijanje od strane ljudi koji u mahrami vide provokaciju i nametanje vlastitih uvjerenja. Drugi je sažaljenje, ljudi s ovim stavom često gledaju na ženu s mahramom kao na osobu koja je nazadna i uskraćuje sebi ljepote života. Treći stav je sušta suprotnost, gdje se mahrama posmatra kao simbol nepogrešivosti. U ovom slučaju, svaka greška, čak i ako se radi o nepoznavanju tačnog vremena nekog namaskog vakta za određeni dan, izaziva osudu i stav da nije dostojna nositi mahramu. Četvrti stav dolazi od vjernika koji u svakoj pokrivenoj ženi vide “bulu”, od koje se očekuje da bude spremna proučiti mevlud, tevhid, hatmu ili Ja-Sin u svakom trenutku.

Za prve dvije percepcije možemo kriviti savremeni politički i društveni kontekst – kako lokalni, tako i globalni, u kojem su ljudi konstantno izloženi orijentalističkim predrasudama i predstavama o islamu i muslimankama. No, za druga dva stava smo mi sami odgovorni. Prije svega idealizirajući mahramu kao “magični predmet” koji nas čini boljim od drugih, zapostavljajući ključan element unutar islamskog učenja da naša djela, a ne izgled, govore o našim vrijednostima. A potom i predstavljanjem pokrivene muslimanke kroz stereotipne uloge unutar Zajednice. Najbolje bi bilo da postanemo “slijepi” na taj komad platna i jedni druge posmatramo isključivo kao ljudska bića, u čiju korist govore isključivo i samo djela. Ovaj pristup zahtijeva i prihvatanje različitih interesa pokrivenih žena unutar same Zajednice koja im treba pružiti priliku da to i iskažu publici koja nije isključivo ženska.

Dedović: Mahrama u bh. društvu: Između stereotipa i unutrašnje refleksije

Smatram da je nošenje mahrame u Bosni i Hercegovini lični izbor i da se tiče pobožnosti i izgradnje ličnog odnosa prema kur’anskim uputama. Međutim, ne možemo zanemariti ni činjenicu da ovaj čin istovremeno nosi i težinu društvenih percepcija i predrasuda. S jedne strane, susrećemo nerazumijevanje onih koji je smatraju prijetnjom za multietničko društvo, političkim simbolom ili čak znakom radikalizacije. Ovakvi stavovi često dolaze iz nepoznavanja širine islamskog učenja, kao i ličnog doživljaja slobode osoba koje odluče nositi mahramu. Mahrama nije prijetnja, već izraz identiteta i duhovnosti, koji se u bh. kontekstu vijekovima uklapao u širi društveni mozaik. No, stereotipi su duboko ukorijenjeni i često dovode do marginalizacije žena koje je nose – kako u profesionalnom, tako i u društvenom životu.

S druge strane, unutar muslimanske zajednice svjedočimo tendenciji da se mahrama ponekad tretira kao centralna tačka identiteta muslimanke, zanemarujući širi kontekst kur’anske poruke. Kur’an pitanje pokrivanja tretira kroz samo dva ajeta, ukazujući na njega kao dio šireg seta uputa o pobožnosti, skromnosti, moralu i odnosima među ljudima. Prevelik fokus na mahramu može voditi ka površnom razumijevanju vjere u kojem forma dobija primat nad suštinom. Ovo kod žena stvara osjećaj da je njihova pobožnost mjerena kroz vanjske manifestacije vjere, primarno mahrame, što je jednako netačno i štetno za njenu slobodu izbora.

Mahrama treba ostati ono što zaista jeste – dio lične prakse vjere i put duhovnosti i pobožnosti. Kao društvo, trebamo se usmjeriti na osnaživanje žena u svim sferama života, uz razumijevanje i prihvatanje njihovih izbora, dok unutar zajednice trebamo obnoviti fokus na holističko razumijevanje vjere, u kojem su moral, pravda i znanje jednako važni kao i vanjske manifestacije. Samo kroz ovaj balans možemo prevazići predrasude i osigurati prostor u kojem ćemo se svi osjećati prihvaćeno i ispunjeno.

Ukratko, u proteklih 35 godina koliko nosim mahramu/hidžab, uvijek sam tretirala ovo pitanje i željela da se drugi prema meni odnose vođeni mojom mišlju: Izabrala sam da nosim mahramu, vi ste izabrali da je ne nosite. Oboje je O. K. Možemo li sada preći na važnije probleme koji su nam zajednička briga i rješavati ih za dobrobit svih?