Razgovarali smo s Hamdija-ef. Nesimovićem, dugogodišnjim sekretarom Islamskog pedagoškog fakulteta (IPF) u Bihaću, saradnikom naših novina i odnedavno penzionisanim imamom bužimskog džemata Lubarda. Riječ je o jednom od onih ljudi koji cijelim bićem žive i rade za Islamsku zajednicu i korist muslimana

Prije 180 godina u Bužimu je sagrađena Drvena džamija, koja uz bihaćku Fethiju i danas predstavlja najstariju očuvanu krajišku džamiju. Kao rijetki dragulj krajiške seoske arhitekture Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja jednu od najreprezentativnijih džamija u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Svojom monumentalnošću i ljepotom u kulturološkom i povijesnom smislu je značajna za bužimski kraj, jednako kao Fethija za Bihać, stara medresantska i gradska džamija za Cazin, te centralne gradske džamije za Bosansku Krupu, odnosno Veliku Kladušu. Svoju posebnost ova džamija crpi iz materijala i načina na koji je napravljena, ali i arhitektonskih osobenosti koje je čine autentičnim primjerom lokalne krajiške graditeljske tradicije.

Smještena je na jugoistočnom podnožju bužimske tvrđave, na mjestu gdje se razvilo izvantvrđavsko naselje još u vrijeme dok je Bužim imao status kasabe. Predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1838. godine a po nalogu i uz potporu bosanskog namjesnika Mehmed Salih Vedžihi-paše. Iako nisu poznati pravi razlozi njene izgradnje, po svemu sudeći je napravljena kao zamjena za porušenu kamenu džamiju u bužimskoj tvrđavi, ali i kao nasušna potreba za sve veći broj muslimanskog stanovništva, čiji broj se naglo uvećavao nakon doseljavanja izbjeglica iz Like u godinama i decenijama nakon sklapanja Svištovskog mirovnog ugovora 1791. godine. Pored toga, postoji i mišljenje da je džamija izgrađena i kao pokušaj udobrovoljavanja vlasti prema nemirnim Bužimljanima koji su sudjelovali u Gradaščevićevoj buni s početka 30-ih godina 19. stoljeća. Sve do pred pred Drugi svjetski rat kada su u Bužimu izgrađene vakufska i školska zgrada, Drvena džamija je predstavljala centralni društveni objekat bužimskog kraja, a njeno dvorište je bilo mjesto održavanja značajnih vjerskih, političkih i vojnih skupova.

Džamija je u narodu dobila naziv Časna džamija brvnara, a u određenim sufijskim krugovima se smatra i centrom duhovnosti bužimskog kraja. Izgrađena je od hrastovih greda i talpi, bez upotrebe ijednog eksera. Svojim enterijerom i eksterijerom djelimično ukazuje na arhitektonske obrasce koji su bili zastupljeni kod nekih od nestalih tvrđavskih džamija u Krajini, ali i na arhitektonske fragmente koji su i danas vidljivi kod preostalih starih krajiških džamija. Međutim, ono što je čini posebnom jeste njena netipičnost u odnosu na graditeljske trendove izgradnje potkupolnih kamenih džamija koji su u to vrijeme bili dominantni širom Osmanskog carstva i Bosanskog ejaleta. Dok su većina centralnih džamija po bosanskim kasabama, kadilucima i šeherima građene kao kamene potkupolne, bužimska je sagrađena od drveta i sa krovom na četiri vode.

Nadživjela pet ratova

Iako je u cijelosti izgrađena od drveta čini se nevjerovatnim kako uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima i pustošenjima. U njenoj blizini odvijalo niz sukoba u doba velike bune 1851., te u vrijeme Austro-ugarskog zauzimanja Bužima 1878. godine. Doda li se tome još Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednji rat 1992-1995, pravo je čudo da je Drvena džamija svaki put ostajala netaknuta, bez ikakvih materijalnih oštećenja.

Drvena džamija u Bužimu je zasigurno najznačajniji vakuf bužimskog kraja. O njenoj izgradnji do danas postoji sačuvana vakufnama, koja govori o njenoj funkciji, načinu održavanja te novčanim iznosima predviđenim za plaćanje službenika, prepravke i nabavke. U jednom dijelu vakufname, koju je legalizirao zamjenik kamengradskog kadije Ebu Bekir Es-Sidki, nalaze se i imena 17 potpisinika, među kojima je i imam Halil ef. Unutar džamije se na drvenoj ploči čuva tarih u formi levhe gdje se u kompoziciji od 12 bejtova kaže: Vedžihi je vezir Asafovih osobina, koji svima koristi svojim dobrima, (vezir) predvodnika pravovjernih, uzvišenog sultana Mahmuda. Od kada postade valija Bosne, uvakufi mnoga dobra i obnovi brojne česme, tekije i džamije. Među tim hajratima su i ova džamija i česma. Enisi, uzimaj abdest i trudi se da obavljaš namaz, kako bi bio Allahu, dž. š. odan. Zahvaljuj Mu se na Njegovim blagodatima i izdvajaj jedan dio toga dobra (u korist drugih). Neka ti tvoje želje stalno budu usmjerene ka gradnji Allahovih tekija, jer svjetlo Allahovog tevhida iz njih neprestano uzdiže ka Njegovom prijestolju. Ovim hajratima izrekoh tarih: “Neka ne bude nikakvih nedaća, Vedžihi-paša napravi češmu i džamiju. Godina 1254. po Hidžri (1838).“ (preveo mr. Nusret Čolo)

Ove godine se navršava pedeset godina od smrti Ibrahima ef. Mustafića, jedne od najznačajnijih društvenih „figura“ Bužima i Bosanske krajine u periodu između dva svjetska rata. Uzme li se u obzir vrijeme i društvene okolnosti u kojima se rodio i živio, životni put i gospodsko držanje Ibrahim-efendije i danas izaziva veliki interes i poštovanje. 

Ibrahim Mustafić (sin Mehmeda i Ajke) rođen je 1898. godine u Bužimu. Osnovnu školu i sresku medresu završio je u Cazinu. Nakon završetka medrese kao vjerski službenik izvjesno vrijeme je radio u džematu Čaglica (Velika Kladuša), potom u Agićima kod Bosanskog Novog. U džemat Varoška Rijeka dolazi oko 1923., i tu ostaje do 1926. godine kada mu džemat otkazuje službu zbog odaziva na proslavu rođendana kralja Aleksandra u Bosanskoj Otoci. Nakon kratkog službovanja u Gradskoj džamiji u Velikoj Kladuši, prelazi u džemat Pleska-Kamenica Bužim gdje imamsku dužnost obavlja do 1933. godine. Naredno postavljenje je imao u centralnoj bihaćkoj džamiji Fethiji gdje radi naredne četiri godine. Potom 1937. godine prelazi u džemat Kulen Vakuf gdje, pored imamske, obavlja i matičarsku dužnost. Još je poznato da je izvjesno vrijeme radio i kao islamski vjeroučitelj u osnovnoj školi u Založju (srez Bihać), zatim Stručnoj produžnoj školi u Bihaću, te honorarno kao imam matičar u džematima Harmani i Brigovi. Po završetku Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1948. boravio je na čelu Ulema medžlisa u Bihaću, a već naredne godine odlazi u invalidsku penziju.

Vrstan društveni i kulturni radnik

Slovio je kao istaknutiji i napredniji vjerski službenik, dobar poznavalac svoje struke, te kao vrstan društveni i kulturni radnik. Veliku pažnju poklanjao je odgoju i školovanju djece, jedne kćerke i pet sinova. Dva sina (Ismet i Enver) su mu još kao učenici srednje škole stupili u Narodno-oslobodnilački pokret, a nešto kasnije i smrtno stradali. Ostala djeca su po završetku školovanja uzela učešće u društvenom životu. Među kolegama imamima Ibrahim-efendija je uživao veliki ugled, smjelo kritikujući sve ono što je smatrao neprikladnim u njihovom životu i radu. Značajnu ulogu odigrao je i u očuvanju dokumentacije u vrijeme Drugog svjetskog rata, a koja se odnosi na matične knjige bužimskog kraja.
Zabilježeno je da je Ibrahim ef. Mustafić sa svojim džematlijama i ostalim stanovnicima Kulen Vakufa 1938. godine ugostio reisu-l-ulemu Fehima ef. Spahu, prilikom višednevne reisove posjete Cazinskoj krajini. Tom prilikom, obraćajući se prisutnima, Mustafić je naglasio da je pohod reisu-l-uleme velika počast za Kulen Vakuf, jer je u Kulen Vakufu rođen prvi reis za Bosnu i Hercegovinu Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović. Dalje je naglasio da „u ovom pohodu Krajišnici vide zalog bolje budućnosti, kad ovako visoke ličnosti dolaze u najzabačenije krajeve naše zemlje da izvide narodne potrebe.“
U periodu između dva svjetska rata, dok je još boravio u Bužimu, pored imamskog posla u džematu Pleska-Kamenica, obnašao je i nekoliko značajnijih funkcija u javnom i kulturnom životu zajednice. Od 1925. do 1933. godine bio je matičar, a paralelno sa tim od 1930. do 1933. godine i predsjednik općine Bužim. Uz sve to bio je živi sudionik obnavljanja i intenziviranja rada Kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“ u Bužimu, kojeg će i voditi od 1929. do 1933. godine.

Doprinos radu Gajreta i osnivanju zadruge u Bužimu

U vrijeme njegova povjereništva nad ovim značajnim društvom, kulturni život općine Bužim za one prilike doživjet će pravo osvježenje, što potvrđuje obilna građa iz arhive bužimskog Gajreta. Njegova pisana ostavština ukazuje na veliku pedantnost i urednost u radu. Kasnije će se pokazati da je to i bio period najznačajnijeg rada i najživljih Gajretovih aktivnosti. To je bilo vrijeme organiziranja bajramskih zabava, izvođenja predstava (poput one Pokradeno grožđe od Huseina Đoge), zatim sakupljanja novčanih piloga za pomoć u radu Gajretovih domova i stipendiranju učenika i studenata, organiziranja tomboli, kupovine razglednica, bajramskih znački i sl. Bužim je u velikoj mjeri kroz kraće vijesti ili opširne reportaže bio zastupljen na stranicama lista ili kalendara Gajret, koji su se u Bužimu kupovali i čitali u velikom broju. Prve službene fotografije istaknutih pojedinaca i kolektiva iz Bužima datiraju iz tog perioda i donose ih Gajretova glasila. Jedna od takvih je i fotografija utemeljivača Gajreta iz 1931. na kojoj se među tridesetak najuglednijih i najimućnijih Bužimljana nalazi i povjerenik Mustafić.
Pomoć u radu bužimskog Gajreta Mustafiću su pružali učitelji Fejzulah Čavkić i Mustafa Kudić, zatim kolega imam iz džemata Lubarda Ali Rizah ef. Harčević, te ugledni sugrađanin Alaga Isaković. Navedena grupa Gajretovih aktivista, predvođena Ibrahimom ef. Mustafićem, bila je učesnik Gajretovog privrednog tečaja 1931. godine u Sarajevu. Tom prilikom na svečanosti, po završetku tečaja, prisutnim članovima Glavnog odbora Gajreta u sarajevskoj Vijećnici se obratio i Ibrahim Mustafić, koji je, između ostalog, kazao: „Braćo! Naša je sveta dužnost, da se ugledamo u svijetao primjer iz prošlosti, da se ugledamo u one Gajretove radnike, koji su čamili po Aradu i ostalim tamnicama, da se ugledamo u ove borce, koji nikad ne klonuše duhom znajući da će samo putem borbe moći da koriste nama muslimanima. Jedan od tih, braćo, nalazi se danas među nama, u našoj sredini, a to je naš dični i uveženi predsjednik g. dr. Avdo Hasanbegović, koji se za nas tako očinski brinuo i starao, dok smo bili u ovom Gajretovom tečaju. Ja mu se stoga, braćo, u ime svoje i svih vas najsrdačnije zahvaljujem i blagodarim. Neka vam uvijek lebdi pred očima slika naših prvoboraca i radnika Gajretovih, pa nikada nećete skrenuti sa pravog puta, ni zalutati. Naročito mi, imami, koji smo u neprestanom kontaktu sa narodom, zahvalni smo Gajretu što nam je dao i pružio ovu priliku da nešto naučimo, i da svojim znanjem i drugima koristimo. Gajret nam je, braćo, oduvijek bio naš prosvjetni lučonoša, a to će biti i u buduće. Zahvaljujući se još jednom našem dičnom predsjedniku, vama gospodo izaslanici, i svim članovima Glavnog odbora, ja sam uvjeren da ćete vi u narodu prioniti uz rad i slijediti u tome naše prvoborce...“
Po povratku sa tečaja Mustafić će sa saradnicima u Bužimu osnovati zadrugu sa nekoliko zadrugara, koja je egzistirala sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Ibrahim efendija Mustafić je bio povremeni dopisnik Glasnika IVZ. Drugovao je sa mnogim krajiškim prvacima i kulturnim djelatnicima, a jedan od njegovih bliskih prijatelja bio je i Husein Šehić Ahmedov, poznati krajiški pjesnik i prozaist. Umro je u Bihaću 1967. godine, gdje je i ukopan.

Izvori:
1. Popis vjerskih službenika Bihaćke oblasti 1929. godine, Arhiv GHB u Sarajevu;
2. Različita arhivska građa o KPD „Gajret“ Bužim u periodu između dva svjetska rata, Arhiv BiH, Sarajevo;
3. Glasnik KPD „Gajret“, 1931, str. 417;
4. Islamski svijet, 1933, br. 59, str. 6;
5. Glasnici Vrhovnog vjerskog starješinstva Islamske vjerske zajednice, (1934, br. 12, 678; 1935, br. 6, 326; 1936, br. 7, 302; 1938, br.10, 380-381, 1967, 195-196);
6. Grupa autora, Cazinska krajina u 20. stoljeću, politika, ljudi, događaji, ... Bošnjačka pismohrana, Zagreb 2011. godina, str. 99-100;
7. Nijaz Hadžić, Medžlis Bužim (1579-1999), BZK Preporod, Bužim, 2000., str. 137.;
8. Amir Sijamhodžić i Haris Suljadžić, Biografski leksikon općine Bužim, BZK „Preporod“ Bužim, 2016, str. 235;

Na Brigovima kod Bužima 18. maja 2017. godine obavljena je dženaza Hamdiji Mustafiću, penzionisanom brigadiru i zamjeniku komandanta 505. viteške bužimske brigade.