Svi smo se u životu susreli sa makar jednom teorijom zavjere. Neke su poznatije, poput one koja kaže da je zemlja ravna ploča i da su svi dokazi protiv toga nekako izmanipulisani. Druge tvrde da među nama postoji reptilska vanzemaljska vrsta koja ima moć promjene oblika i želi steći kontrolu nad ljudskim društvom. Enciklopedija Britannica veli da je teorija zavjere pokušaj objašnjenja štetnih ili tragičnih događaja kao rezultata djelovanja male, moćne skupine. Takva objašnjenja odbacuju prihvaćeni narativ koji okružuje te događaje, a nekada se službena verzija može smatrati dodatnim dokazom zavjere. Svjedoci smo rođenja mnogih teorija zavjere u periodu pandemije koronavirusa. Neki tvrde da iza globalne zaraze stoji Bill Gates koji nas želi čipovati, da 5G tehnologija pospješuje prijenos virusa, a iz aviona nas zaprašuju kojekakvim hemikalijama od kojih obolijevamo. Ipak, najštetnije su teorije zavjere koje se tiču vakcine i procesa vakcinacije jer time ljudi ugrožavaju i vlastito i tuđe zdravlje. Zanimljivo je da ovakve teorije nisu nikakav produkt modernog doba. U srednjem vijeku Židovi su optuživani za izbijanje zaraze kuge, dok se tokom pandemije španske groznice u SAD-u vjerovalo da su Njemci odgovorni za njeno podmetanje i prijenos. Zašto su nas teorije zavjere pratile kroz historiju i šta ih čini tako primamljivim?

Psihologija teorija zavjere

Dugogodišnja istraživačica teorija zavjera Karen Douglas i njene kolege smatraju da će se ljudi okrenuti teorijama zavjere kada one zadovoljavaju njihove epistemološke, egzistencijalne i socijalne potrebe. Epistemološke potrebe se odnose na čovjekovu želju da razumije i povezuje događaje oko sebe, te da u njima vidi neki smisao. Percepcija iluzornih uzoraka jedan je od krivaca. Ljudi imaju tendenciju da traže poznate uzorke u kompleksnim situacijama, pa onda počinju povezivati događaje, ljude ili ponašanja koji u stvarnosti nisu povezani. Za ovakve potrebe se smatra da su naročito izražene u periodima nesigurnosti poput pandemija, političkih tenzija ili ratova. Ljudi sebi žele pojednostaviti nekada izuzetno kompleksne fenomene sa kojima se susreću. Egzistencijalne potrebe su povezane sa sigurnošću i ličnim osjećanjem kontrole na sociopolitičkom nivou. Osjećaji bespomoćnosti i tjeskobe su za ljudsko biće izrazito neugodni u svim aspektima bivstvovanja, te mi stalno tražimo način na koji ćemo ih otkloniti od sebe. Konspirativni narativi pojedincima omogućavaju da potvrde vlastitu sposobnost djelovanja na društvo i njegovu politiku i od sebe otklone negativne emocije. Naposlijetku, svaka osoba želi da održi pozitivnu sliku o sebi samome, kako bi ispunila svoje socijalne potrebe. Osjećaj moći i zadovoljstva koji proizilazi iz posjedovanja informacija koje drugi nemaju, izuzetno blagotvorno djeluje na pojedinčevo samopoimanje, odnosno jača mu samopoštovanje i samopouzdanje. Ovaj osjećaj se održava kroz koncept koji psiholozi zovu pristrasnost potvrđivanja. Radi se o vrsti kognitivne pristrasnosti gdje jednostavno favoriziramo informacije koje potvrđuju naše prethodno vjerovanje, dok zanemarujemo protivargumente. Bitno je pomenuti da se ova pristrasnost razlikuje od namjernog manipuliranja informacija, i da se odvija nesvjesno kod svakog od nas. Primjerice, osoba će istraživati, iščitavati i dijeliti informacije koje idu u prilog njenom vjerovanju da su vakcine štetne, pri tome ne provjeravajući kredibilnost izvora, dok će ignorisati informacije koje se direktno suprotstavljaju tom vjerovanju ili čak iskoristiti i njih kao argument za postojanje zavjere. Svaka informacija koju pronađe služit će kao potvrda koja jača postojeća uvjerenja (“Znao sam!”, “Jesam ti rekao/la?”, “Napisali su ovo samo da nas slažu”). Nisu samo pojedinci podložni teorijama zavjere, već i čitave socijalne grupe. Mehanizmi se temelje na već pomenutoj potrebi da se održava pozitivna slika o sebi kroz pozitivnu sliku o grupi kojoj osoba pripada. Teorije zavjere, zajedno s mitovima i lažnim vijestima, utječu na interpretiranje historije na iskrivljen način.

Nacije izgrađene na ovakvim temeljima održavaju sisteme vrijednosti čiji krajnji ishod može biti itekako krvav.

Moderno doba i teorija zavjera

Pomenuto je da teorije zavjere nisu novitet, već su uz čovječanstvo već dugo vremena, u jednom ili drugom obliku. S tehnološkim napretkom došla su i poboljšanja u brzini komunikacije i dijeljenja informacija. Nekada su vijesti putovale iz jednog grada u drugi danima, danas se prošire za nekoliko sekundi. Najveći problem današnjice predstavlja kontrola tačnosti tih informacija. Nisu sve teorije zavjera štetne. Primjerice, ukoliko osoba vjeruje da vanzemaljci otimaju ljude i vrše eksperimente na njima to će imati malo ili nimalo utjecaja na društveni poredak. S druge strane, kada osoba vjeruje i promovira svoje uvjerenje da vakcine izazivaju promjenu DNK, neplodnost ili autizam, ona direktno ugrožava sebe i ljude oko sebe. Tu se ne zaustavlja štetno djelovanje teorija zavjera. Mnogo prije pandemije COVID-19 virusa, postojali su ljudi koji nisu željeli vakcinisati svoju djecu, što je dovelo do izbijanja zaraza koje su lahko mogle biti spriječene). Slično je i sa političkim teorijama zavjere, poput onih da određena grupa ljudi kontroliše čitav svijet, koje predstavljaju izuzetno plodno tlo za predrasude, diskriminaciju i zločine iz mržnje. Društveni mediji imaju snažnu ulogu u širenju i jačanju vjerovanja u teorije zavjere kroz mehanizam algoritama. Svaki od medija želi da što više vremena provedete konzumirajući sadržaj na njegovim platformama. U tu svrhu napisani su i primijenjeni algoritmi koji vam predlažu sadržaj na osnovu onoga što ste već prije pretraživali/ gledali. Saučesnici društvenih medija jesu i portali/ novinske agencije i kuće, a koji se služe senzacionalističkim izvještavanjem i pogrešnim interpretacijama događaja ili znanstvenih podataka.

Kako pomoći sebi?

Niko od nas nije imun na teorije zavjere, odnosno postoji vjerovatnoća da ćemo u određenom trenutku svog života povjerovati da stvari zapravo nisu onakve kakvim nam se žele predstaviti. Na kraju krajeva, prave zavjere postoje, poput afere Watergate ili operacije Spajalica. Ono što možemo učiniti kada se susretnemo sa raznim tvrdnjama jeste da zaposlimo vlastitu informacijsku pismenost. Ukoliko shvatimo da nam je ona manjkava, vrijeme je da poradimo na njoj. Bit informacijske pismenosti jeste efikasno baratanje informacijama s ciljem rješavanja problema. U vezi s tim osvrnula bih se na preporuke Europske komisije koje kažu da prije nego nešto prihvatimo kao istinu i u to povjerujemo, trebamo postaviti nekoliko pitanja. Prvo se odnosi na autora, ko je on i zašto piše/ govori? Ukoliko se radi o osobi koja ima akademske kompetencije da govori o datoj temi, mala je vjerovatnoća da se radi o teoriji zavjere. Ukoliko je samoproglašeni stručnjak iza kojeg ne stoji nikakva ustanova niti organizacija, a možda je i diskreditiran, onda trebamo s oprezom prilaziti onome što nam takva osoba nudi. Primjerice, psiholog vjerovatno malo zna o mehanizmima djelovanja mRNA vakcina te stoga ćemo sa skepsom prihvatiti objašnjenja koja nam on nudi. Sljedeći korak je provjera pouzdanosti izvora. Da li se radi o anonimnoj objavi na socijalnim mrežama ili je članak napisan u uglednom časopisu? Da li su taj izvor citirali drugi akademici i znanstvenici u svom radu? Na kraju, ton i stil kojim su informacije iznijete predstavlja važnu komponentu koja odaje namjere i tačnost izloženih informacija. Da li se radi o senzacionalističkom ili odmjerenom i nepristrasnom izvještavanju? Ukoliko se autor više fokusira na emocije, anegdote i izolovane slučajeve, a manje na činjenice, velika je vjerovatnoća da se radi o teoriji zavjere koja se pokušava predstaviti kao jedina prava istina Pitanja poput ovih postaju izuzetno važna onda kada dolazimo u iskušenje da neku vijest podijelimo na socijalnim mrežama i tako učestvujemo u njenom širenju. U digitalnom dobu ovakvo ponašanje se može smatrati društvenom odgovornošću.