Pod “prosvjetiteljstvom” oni uglavnom misle na zaokret kojeg je uradio Zapad stoljećima ranije, od vjere ka razumu, od tradicionalne vlasti ka demokratiji, od religijskog nasilja ka toleranciji, ukratko, ka modernosti. Prije prosvjetiteljstva, evropski i američki kršćani spaljivali su heretike i vještice, te se borili i ginuli za opskurna onosvjetska ubjeđenja; nakon prosvjetiteljstva, nisu to više radili. I tako, kaže ovaj argument, islamska društva trebaju svoje vlastito prosvjetiteljstvo da ih prenese u budućnost.

Nastranu to što prosvjetiteljstvo nije zaustavilo nasilje i samodestrukciju na Zapadu (vidjeti: Prvi svjetski rat, fašizam, Drugi svjetski rat, Hladni rat), pozivi na prosvjetiteljstvo u islamskom svijetu tipično ne uspijevaju prepoznati nekoliko vitalnih činjenica, od kojih je i ta da se islamska društva već generacijama suočavaju sa prosvjetiteljstvom, kako onim zapadnim tako i njihovim vlastitim. Uistinu, metež i nasilje koje upravo pogađaju muslimanska društva u znatnoj su mjeri reakcija protiv sila prosvjetiteljstva, prije nego što su znak da te sile očekuju inicijaciju. Sama historija Zapada pokazuje da prosvjetiteljstvo nije bilo jedan događaj nego duga, burna i često krvava borba, koja ostaje duboko (iako ne toliko stravično) konfliktna do današnjeg dana.

Potčinjavanje religije

Prosvjetiteljstvo se, dakle, i u prirodnim i političkim naukama, postavilo nasuprot tradicionalnih autoriteta, naročito crkve i države koju je ona predstavljala. Kako bi uspjelo, novo učenje je zahtijevalo političku podršku koju je, u najvećoj mjeri, pronašlo u monarsima koju su htjeli nastaviti sa slabljenjem dvaju entiteta koji su blokirali njihove ambicije: crkve i aristokratije. Prosvjetiteljstvo je ovim ambicioznim kraljevima obezbijedilo različita opravdanja i prilike.

Godine 1651. Thomas Hobbes je objavio Leviathan, majstorsko prosvjetiteljsko djelo koje se zalagalo za apsolutnu monarhiju, paradoksalno, baziranu na tvrdnji o prirodnim individualnim pravima. U duhu moderne fizike, Hobbes je reducirao ljudska bića na materijalna tijela i bio je nedvosmislen u vezi sa potrebom da se religijske institucije potčine, i to na način da se uspostavi vrhovna vlast, suštinski sekularne države, nad religijom. Prosvijećeni suveren bi podržavao korisne nauke sa težnjom ka materijalnoj sigurnosti i prosperitetu, reformirajući, istovremeno, građansko i religijsko obrazovanje u smjeru prosvjećenja ljudi. Prosvjetiteljstvo bi operiralo od vrha ka dnu i bilo bi kompatibilno sa potiskivanjem opasni, naročito buntovnih religijskih učenja.

Prosvijećeni politički filozofi su bili ujedinjeni u njihovom prihvatanju nove nauke i njihovoj opoziciji starom poretku, ali mnogi su se razišli sa Hobbesovim prosvijećenim apsolutizmom, podržavajući, umjesto toga, republikansku ili demokratsku vlast sa širim individualnim slobodama – drugim riječima, liberalnu demokratiju, koju većina danas povezuje sa prosvjetiteljstvom. Ipak, ono što je važno imati na umu jeste da je Zapadno prosvjetiteljstvo sadržavalo i apsolutističku i demokratsku stranu.

Stoljeće koje je uslijedilo nakon Hobbesa, a koje je bilo vrhunac prosvjetiteljske filozofije i nauke, često se oslovljava kao era prosvijećenog apsolutizma. Friedrich Veliki Pruski, vatreni pristalica i saradnik francuskog prosvjetiteljskog filozofa Voltairea, postavio je primjer, sponzorirajući modernu nauku i primjenjujući njena otkrića u poljoprivredi, transportu, upravi kao i ratovanju. Monarsi u Austriji, Danskoj, Francuskoj, Rusiji, Španiji i Švedskoj, između ostalih, slijedili su Friedrichov primjer. Ove zemlje uopće nisu bile demokratske. Ustvari, zahvaljujući, djelimično, njihovoj sposobnosti da iskoriste prosvjetiteljske tehnike u organizaciji države, njihovi vladari su uživali mnogo veću moć nego što su to njihovi srednjovjekovni prethodnici ikada mogli.

Vjerski ratovi i posljedice

Tek nakon revolucija krajem osamnaestog stoljeća u sjevernoj Americi, Francuskoj, Holandiji i Poljskoj (kojom su upravljale Rusija i Pruska) prosvijećeni apsolutizam se povukao pred alternativnom, republikanskom ili demokratskom stranom prosvjetiteljstva. Ali sama tranzicija bila je popraćena katastrofalnim nasiljem unutar i između država. Kao što je historičar R. R. Palmer napisao, republikanske revolucije su započinjale kao reakcije aristokrata protiv monarha i ratnih dugova koje su akumulirali zbog nove tehnologije. Dok su dospjele elite počele zahtijevati svoja stara prava i privilegije, osiromašeni narod okrenuo se njihovim prosvijećenim despotima. Ni kralj Engleske niti holandski državni poglavar nisu se mogli nazvati prosvijećenim apsolutistima ali čak su i oni pratili generalni trend u smjeru centraliziranja moći. Evropski monarsi okrenuli su se prosvjetiteljstvu kada je Francuska revolucija inspirirala pobunu širom kontinenta, a koja se pretvorila u teror i ratove 1792-1793. Iz ovih trauma pojavio se Napoleon - prosvjetiteljstvo na konju - čija je borba protiv evropskih monarha, sada gorljivih obraćenika u tradicionalizam, gurnula Evropu u najduže i najdestruktivnije ratove koje je vidjela u prethodnih 150 godina.

Nakon Napoleonovog povlačenja 1801. Osmansko carstvo se pokazalo nesposobnim da ponovo uspostavi kontrolu, pa je pod snažnom 43-godišnjom vladavinom Muhammeda Alija Egipat započeo proces modernizacije. U devetnaestom stoljeću mnogi pripadnici osmanske elite – vojnici, birokrate, nastavnici – podjednako su bili privučeni principima modernog praktičnog učenja, iako su ti principi došli iz iste one Evrope koja je ponižavala njihovo nekada moćno carstvo. Do kraja stoljeća Mladoturci vidjeli su dominaciju tradicionalnog islama u oblasti prava, države i obrazovanja kao primarni izvor muslimanske slabosti, a usvajanje prosvjetiteljske tehnologije, vjerovanja i praksi, kao najsigurniji način kojim će okončati njihovo poniženje. Odlučujući trenutak desio se 1924. kada je Mustafa Kemal Ataturk okončao Osmanski hilafet, osnovao Republiku Tursku, i postavio sekularnu državu da u potpunosti upravlja religijom. “Mi naše principe ne smatramo dogmama poput onih sadržanih u knjigama za koje je rečeno da su stigle sa neba. Mi ne crpimo našu inspiraciju sa Neba, ili nevidljivog svijeta, nego direktno iz života,” rekao je Ataturk 1937. godine. Njegove riječi zadovoljile bi Thomasa Hobbesa.

Kao što je to Friedrich Veliki učinio u 18. stoljeću u Evropi, Ataturk je inspirirao imitatore u muslimanskom svijetu: Rezu Šaha u Iranu, Muhammeda Ali Džinaha u Pakistanu, Gamala Abdel Nassera u Egiptu, Baasiste u Siriji i Iraku. To nisu bili nazadni tradicionalisti. Bili su to napredni graditelji država koji su težili primjeni moderne racionalnosti i nauke u društvu. Ali baš kao i prosvijećeni apsolutisti Evrope iz 18. stoljeća, muslimanski vladari 20. stoljeća bili su željni vlasti. Ataturci i Naseri morali su poboljšati mnogo toga za obične ljude kako bi ih pridobili i oslabili autoritet tredicionalnih religijskih učenja i institucija. Oni su bili autoritarni, ne uprkos utjecaju prosvjetiteljstva, nego zbog njega.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. novembra

Foreign Affairs, 10. august, 2015.

Prijevod s engleskog: Edin Mezit