I dok je Iqbal svoju reputaciju sticao primarno kao pjesnik, njemu nije nedostajalo radoznalosti i oduševljenja i za druge oblasti, zbog čega je nazvan «najznačajnijim muslimanskim filozofskim misliocem modernih vremena» [1] i najčešće istican kao «pjesnik-filozof.» Ova posljednja odrednica je u njegovom slučaju suštinska: Iqbalova poezija i filozofija ne mogu egzistirati odvojeno jedna od druge, a kada se posmatraju u međuzavisnosti, onda se vidi kako ovom autoru poezija služi kao sredstvo za izražavanje njegove filozofske misli.
Iqbal je svoju poeziju ispisivao na urdu i prezijskome jeziku; na oba jezika postoji nekoliko tomova. Na slijedećim stranama izložit ćemo ukratko Iqbalov portret i neke najvažnije teme i karakteristike njegove poezije.
Iqbal je rođen 1877. g. u Sialkotu, gradu koji se nalazi u današnjoj pakistanskoj provinciji Pendžabu. Prvo obrazovanje stekao je u rodnom gradu gdje mu je jedan od učitelja bio Mir Hasan, otmjeni učenjak koji se služio s nekoliko islamskih jezika. Mira Hasan je Iqbala uveo u bogatu islamsku literarnu tradiciju, koja je snažno utjecala na mladog učenika. Mnogo godina kasnije (1922.), kada je britanski guverner Pendžaba predložio Britanskoj kruni da Iqbala, zbog njegovih literarnih ostvarenja, proglasi vitezom, Iqbal je predložio da ovu titulu dobije Mir Hasan,a kada je guverner pripomenuo da Mir Hasan nije objavio nijednu knjigu, Iqbal je rekao da je on, Iqbal, Mir Hasanova knjiga. Mir Hasan je primio titulu Shams al-'ulama' (Sunce učenjaka).
Da bi stekao višu naobrazbu, Iqbal je otputovao u Lahore (1895.), gdje se upisao na Vladin koledž i gdje će ubrzo steći stepen magistra filozofije (1899.). U tom gradu, stjecištu akademskih i literarnih aktivnosti, Iqbal uskoro stiče pjesničku reputaciju. Među njegovim najdražim učiteljima u ovom koledžu bio je sir Thomas Arnold, koji će također impresionirati Iqbala. Arnold je, kao profesor, pomogao Iqbalu u njegovoj karijeri ohrabrivši ga da preduzme nekoliko istraživačkih projekata. Kada se Arnold vratio u Englesku 1904.g., Iqbal je napisao dirljivu poemu u kojoj je izrazio svoju odlučnost da će ga slijediti. I zaista, iduće godine on će nastaviti svoj studij na Kembridžu. Iqbal je izabrao ovaj ugledni univerzitet zbog toga što se na njemu ne studira samo evropska nego i arapska i perzijska filozofija. Za samo tri godine boravka u inozemstvu, Iqbal je stekao BA stepen (British Association za napredovanje u nauci) na Kembridžu (1906.), položio advokaturu u Londonu (1906.) i doktorirao iz filozofije na Minhenskom univerzitetu (1908.).
Vrativši se u Lahore 1908.g., Iqbal nekoliko godina predaje filozofiju, bavi se advokaturom i istovremeno piše poeziju na urdu i perzijskome jeziku. Njegova knjiga Asrar-i Khudi (na perzijskom), objavljena je 1915., a na engleski ju je 1920.g. preveo Reynold Nicholson pod naslovom The Secrets of the Self (Tajne moga Ja) predstavivši Iqbala Zapadu. Slijedile su slijedeće knjige Iqbalove poezije: Rumuz-i Bikhudi (1918.), Payam-i Mashriq (1923.), Bang-i Dara (1924.), Zabur-i 'Ajam (1927.), Javid Namah (1932.), Musafir (1936.), Zarb-i Kalim (1937.) i Armaghan-i Hijaz (1938., posthumno). Iqbal je objavio i svoju disertaciju The Development of Metaphysics in Persia – Razvoj metafizike u Perziji (1908.) te Reconstruction of Religious Thought in Islam – Obnovu vjerske misli u islamu (1934.). Mnoge Iqbalove knjige poezije prevedene su na strane jezike: arapski, turski, engleski, njemački, italijanski, ruski, češki..., kao što na mnogim od tih jezika postoje brojna kritička djela o njegovoj misli i filozofiji.
Iako je njegov glavni interes bio podučavanje, Iqbalu nije nedostajalo ni interesa za političku situaciju u Indiji i političku sudbinu muslimanske zajednice u tadašnjoj zajedničkoj državi. Godine 1908., dok je boravio u Engleskoj, bio je izabran za člana izvršnog odbora novouspostavljenog engleskog ogranka indijske Muslimanske lige. Godine 1931. i 1932. on predstavlja Muslimane Indije na konferenciji održanoj u Londonu u vezi sa budućnošću Indije.
DŽAMIJA U KURTUBI
Kruženje dana i noći –o, to graver je događaja!
Kruženje dana i noći – to je sama suština života i smrti!
Kruženje dana i noći – to dvobojni je konac svile
kojim Postojanje svoju šarenu odjeću tka!
Kruženje dana i noći – to tužaljka je harfe početka
na kojoj Postojanje svira pjesan o nestalnosti sreće.
To kruženje kuša tebe, to kruženje kuša mene;
ono prebire po svemiru!
Ako si ti prljav, ako sam ja prljav,
ono tebe vodi na tvoju dženazu,
ono mene vodi na moju dženazu!
A šta je istina tvojih dana i noći?
Val Vremena spere svaki dan i noć!
Sva čudesna djela kratko traju!
Kratko traje i ovaj svijet!
Kratko traje i ovaj svijet!
Svakom početku i kraju sudba sprema smrt;
nevidljivi i vidljivi svijet mrijeti mora!
Drevni il jučeranji biljeg, na koncu – iščezne u smrti:
ali - još traje boja vječnosti u svakom tome tragu...
Jedini koji savršen bješe – to Rob Božiji bješe;
njegova djela povećavaju se s pomoću ljubavi.
Ljubav je bit života; na to zaboravlja Smrt!
Kako mlaz Vremena biva jači i brži,
Ljubav postaje pljusak koji zaustavlja bure.
U njezinom vremeplovu, uz ovo vrijeme, imaju i druga vremena
koja nemaju svoga imena.
Ljubav je Džibrilova karaula; ona je srce Mustafino!
Ljubav je Božiji poslanik; ona je poruka od Boga!
Ruža zablista kad se opije njome!
Ljubav je čisto šerbe; ona je maštrafa velikodušnog pijača!
Ljubav je kadija; ona zapovijeda svojom vojskom!
Ljubav je putnik: prošla je kroz hiljade mijena!
Nit života teče sa izvora Ljubavi!
Blijesak života zahvalan je njoj; da ne bje nje, ne bi se upalio njegov plam!
O, Džamijo u Kurtubi,
ti postojiš zbog ljubavi i u ime nje!
Ona je jedno beskrajno vrijeme što stoji iza toka ovog prolaznog vremena!
Slikanje, arhitektura, muzika, poezija, krasnopis...sva umijeća rastu iz neprolazne Ljubavi!
Ta ljubav kamen u srce pretvara;
ta ljubav poklanja dubinu osjećanja,
veselje i melodiju glasu!
O, Džamijo u Kurtubi!
Tvoje ruho je čarobno – moje pjesme su bolne;
ti srca nagnaš da se klanjaju pred Allahom,
ja ih širokim činim!
Čovjekova prsa ne zaostaju za Božijim nebeskim Prijestoljem
premda mu je tijelo od zemlje, i smrtno!
I meleci se klanjaju pred Allahom,
ali njihova sedžda ne zna za tugovanku.
Čak i da sam nevjernik iz Indije,
pogledaj u usrdnost moju
kad moje srce blagosilja Poslanika,
kad moje usne dršću!
Žarom odiše moja melodija, žar je u mojoj fruli;
moje biće pjeva himnu Bogu!
O, Džamijo u Kurtubi!
Tvoja veličina i ljepota ogledalo su Allahovog roba;
on je uzvišen i raskošan – ti si uzvišena i raskošna!
Tvoj šadrvan teče kroz vrijeme,
tvoji bezbrojni stupovi sliče na redove palmi u šamskoj oazi!
Sjaj sinajske doline širi se tvojim skrovištima;
Ovaj tvoj minaret, vitak kao vreteno – to je mjesto gdje silazi Džibril!
Vjernik islama ne može biti uništen – jer njegov poziv na klanjanje
otkriva Musaovu i Ibrahimovu tajnu;
jer njegova zemlja granica nema,
jer njegovo nebo kraja nema;
jer se vali njegova mora šire nad Tigrisom, Dunavom i Nilom!
Njegovo kraljevstvo izazivalo je strahopoštovanje,
njegove su priče čudesne;
on bijaše taj koji je zapovijedio staroj epohi da nestane!
On je peharnik onima što za lezzet znaju;
on je kavalir u polju strasti;
njegovo šerbe je čisto, njegov mač je na cijeni!
On je vojnik čije je oružje vjera u jednoga Boga;
u sjenkama mačeva, on utočište u svome jednoboštvu traži!
O, Džamijo u Kurtubi!
Kroza te se otkriva tajna čovjeka islama,
toplina njegovih dana, tuga njegovih noći,
njegovo počasno mjesto, njegove visoke misli,
njegova vedrina, njegova strast, njegova poniznost
i njegovo milovanje!
Allahova ruka je ruka čovjeka islama,
pobjednika, čilog, misaonog, okretnog...
On ima crte čovjeka i meleka i svojstva svoga Gospodara;
njegovo srce, premda bezbrižno, bogatije je od oba svijeta!
Njegova očekivanja su mala, a ciljevi profinjeni;
stil mu je neodoljiv, vidokrug širok!
Nježan dok priča, vatren kad djeluje;
miran i pobožan na bojištu i na divanu!
Njegova vjera je žarište Istine,
ostatak svemira je iluzija, čarobnjaštvo i nestvarnost.
On je luka razuma, on je plod Ljubavi;
on je toplina sijela u svemirskome toku.
O, Džamijo u Kurtubi!
Ti si Mekka kreacije, vjesnik veličine islama!
Zahvaljujući tebi, zemlja Španije postala je sveta poput Mekke!
Ti, gizdelinko, ti si takva mustra
koja je mogla nastati samo u srcu Muslima, i nigdje više!
Eeej, ovi ljudi vjere!
Eeej, ovi arapski kavaliri!
Ovi vlasnici 'nadahnjujuće čehre',
ovi sljedbenici vjere i Istine –
njihovo kraljevstvo otkriva ovu jednostavnu tajnu:
to bješe islamska država što brinula je o siromašnima, ne o kraljevima!
Njihova oštroumnost uzdigla je Istok i Zapad;
njihov razum bješe vodeća snaga u evropskome mraku!
Zbog njihove krvi, i danas su španjolski ljudi gostoljubivi, prijazni i ljupki.
U ovoj zemlji i danas ljudi gledaju poput gazele;
i danas su strijele njihovih pogleda očaravajuće;
jemenski mirisi i danas se miješaju sa vjetrima s njihovih planina;
melodije Hidžaza i danas se slivaju u njihovim zvucima!
O, Džamijo u Kurtubi!
U očima punim vjere tvoja zemlja vrijedi koliko i nebo!
Eeej, u tvome haremu se ezan nije čuo nekoliko stoljeća!
U ovoj dolini,
u ovome staništu,
izbodena je živahna karavana vatrenih ašika!
Njemačka je imala reformaciju
u kojoj se izbrisaše svi tragovi drevnog vjerovanja;
zbog nje je «pobožan papa» bio pogrešan pojam,
a tanki prijenosnik razuma krenu ka svome toku.
Francuska imaše Revoluciju
koja izmijeni svijet Zapadnjaka!
Romani bjehu preplavljeni ubuđalom kulturom,
al ona osnaži se novim idejama!
Duša Muslima imala je sličan nemir;
ono što bješe ispred bila je tajna Boga, koju otkriti ne znam.
Čekaj i posmatraj šikljanje sa dna mora;
plava palača neba mijenja svoju boju.
U ovoj dolini, međ vrhovima planina, oblak mirno nestaje u rumenilu;
Sunce odsjeda iza brježuljaka rubina iz Badakšana.
Pjesma mlade seljančice je čedna i bolna;
mladost je pljusak za činiju srca.
O, rijeko Kabira!
O, tvoje obale na kojima neko sanja neko drugo vrijeme!
Premda je budući svijet još pokriven zastorom sudbine,
pred mojim očima otkriva se njegov početak.
Ako maknem zastor sa lica budućeg mišljenja,
Zapadnjaci neće željeti da čuju moj glas!
Život u kome nema revolucije je smrt duha naroda,
duha koji počiva na borbi i promjeni.
Narod koji živi od svojih davnih pregnuća
pretvara se u bodež u rukama smrti!
Sva su velika djela nezavršena ako nestane ljubavi i žara;
i melodija je slična sirovom ludilu
ako nema ljubavi i žara.
RUMI I GOETHE
U raju ovaj Nijemac tankoćutni
uzdignut bješe do Pir-i adžama, prvaka Istoka,
gdje bijaše pjesnik u ovom uzletu duše!
Iako ne bje poslanik, on knjigu imaše!
Onome ko spoznao je Božanske tajne
on čitao je o paktu izmeđ Iblisa i doktora.
Rumi reče:»Ti koji riječi životu nosiš
i protjeranim anđelima – i Bogu -
tvoja misao spravi sebi dom
u dubinama srca samotnih,
i iznova stvori ovaj stari svijet.
Najednom, u isto vrijeme, u obliku tijela
ti vidio si tišinu i nemir duše,
ti bijaše svjedok kako se biser iz školjke rađa!
Ne, nikad niko neće saznati tajnu ljubavi,
niti će iko uspjeti do njenih portala doći!
'Onaj na koga padoše milost i ko svoj emanet dobi, zna
da lukavost od Iblisa, a ljubav od Adema dolazi!'
MOLITVA
Gospodaru, napuni muslimanska srca
žudnjom tako vrelom
da im njezin plam u srca siđe
i da pokrene duše njihove!
Još jednom oživi svaku prašku pustinje
u mekanskoj dolini Farana!
Još jednom nam podari moć za lijepe vidike
i stvori u nama žar da znamo tražit ko Musa!
Daruj blistavu viziju
onima koji izgubili su moć posmatranja!
Gospodaru, pokaži i drugima ono što vidio sam ja!
Gospodaru, pokaži stazu gazeli kojom će se vratiti
do svoje kabenske svetinje!
Gazela sada u gradu živi;
vrati je u prostranstvo pustinje!
Još jednom pokreni ruševine srca
komešanjem poput onog pred Kijametski dan!
Još jednom pusti da u ovo prazno sedlo
nježna i draga Lejla sjedne!
U tami ovoga doba, svakom nemirnom srcu
podari hridi ljubavi – kako bi moglo stidjeti se
pred mladom mjesečinom!
Učini da naši ciljevi visoki ko Plejade budu!
Podari nam mir i ravnotežu obala,
ali i slobodu mora!
Neka ljubav nesebična bude,
a istina lišena straha;
da bi naša prsa svjetlošću preplavljena bila,
učini da srca naša kao kristal budu!
Podari nam moć da predvidimo nesreću koja dolazi;
u središtu vulkana današnjice
podari nam viziju za sutrašnje vrijeme!
Ja sam slavuj koji svoju tužaljku sriče!
Ja dolazim iz bašče koja je opustošena!
Ja želim da moja molitva uslišena bude!
Podari to prosjaku, o, dobri Bože!
MADA SE SUNCE NA ISTOKU RAĐA...
Mada se Sunce na istoku rađa
pokazujući se smiono u sjaju, bez vela,
ono gori i plamti unutarnjim žarom samo onda
kada umakne okovima Istoka i Zapada;
pijano od sjaja, ono izranja na svome istoku
da bi svojoj vlasti podredilo sve horizonte;
njegovo biće ne pripada ni istoku ni zapadu
mada je porijeklom istočnjak!
(Džavid-nama)
TUŽALJKA I ODGOVOR NA NJU
(ŠEKVA VE DŽEVABI ŠEKVA)
Zašto ja zauvijek moram patiti zbog gubitka,
zašto svoj cilj ja postić ne želim!
Zašto se misao ne diže u jutrima
u tuzi zbog jučer utopljenim?
Zašto ja moram tako pažljivo slušati
kako slavuj zbog bola tuži?
Ahbabu, je l meni naređeno
da šutim, i šutim, i šutim – kao u vrtu ruži?!
Ne, jer plamteća moć pijeva nalaže mi
da neustrašiv budem, a ne slabić što drijema!
Prašina je u mojim ustima, ali Bog – On je
tužaljke moje tema!
II
Da, zbilja, postali smo davno poznati
po navici da budemo porobljeni!
Mi još pričamo svoju tužnu priču;
od našeg čemera ishaviješćeni!
Mi smo prigušili liru, jer tuga stanuje u njoj!
Ako uzdah napusti naše usne,
niko više neće znati cvilit svoj tužni poj!
Bože, prinesi uho da čuješ kako tužimo mi,
Tvoji robovi odani, iskreni;
Ti svikao Si da slušaš pohvala silu svu,
a sada i jedan protest naš čuj!
LJUBAV
Raspleteni su uvojci Šeb-i arusa, nevjeste noći;
Zvijezde na nebu ne znaju šta je to radost putovanja;
Mjesec je nov u svome bijelom ruhu,
Nesvjestan neumitne sile koja ga pokreće u njegovoj putanji;
Nije davno bilo kad se svijet pojavio
Iz mrkle riznice mogućnosti;
Beskrajni svemir nije znao cijenu života.
Reklo bi se da je raspored postojanja
Bio u prvoj fazi savršenstva:
Ali, dragulj prstena zadobi želju za stijenom.
On kaza za uzvišeni položaj koji u svijetu jedan alhemičar ima,
On kaza kako prašina pod njegovim stopalom, dok šeta,
Postaje svjetlija i čišća od pehara Džemšidova.
Na jednom uzvišenju Arša bijaše ispisano
Kako se uzima eliksir koga su meleci dotle skrivali
Od očiju Ademove duše.
Ali, alhemičar je uvijek na straži bio, sve je pratio;
Eliksir za njega bješe vrjedniji od
Najvišeg Imena, koje svaku želju ostvaruje.
On krenu prema Aršu,
Da razgovara sa uzvišenim Gospodarem,
I na koncu, krajnjim naporom svoje snage,
On postiže želju svoga srca.
Potraga za sastojcima eliksira
Smori ga u polju mogućnosti –
Kako da išta uzvišeno bude
Pred povjerenikom Gospodareve palače!
On od zvijezde posudi sjaj,
Od Mjesečine greben njegova srca;
Iz valovitih uvojaka noći
Izvuče nekoliko crnih vlasi;
Od munje uze blještavilo,
Od hurije čednost,
A toplinu iz prsa Isaa, sina Marjemina.
Zatim od Boga uze
Pregršt sublimne bezbrižnosti;
Od meleka uze poniznost,
A od rose ljupkost.
I onda pomiješa sve ove sastojke
Na šadrvanu života.
Na Uzvišenom Prijestolju Arša
Komponirao je svečano ime ljubavi.
Kad to učini, ovom vodom poškropi
poredak postojanja
I tako svojom vještinom razriješi čvor svjetskih poslova.
Tada, sve se pokrenu:
Atomi, od radosti, ustaše iza sna
I počeše se grliti;
Sunašca i zvijezde primiše svoj ponosni, gipki hod;
Pupoljci naučiše kako će cvjetati
A čaške lala dobiše svoje nježne hridi.
Preveo s engleskog
Džemaludin Latić
[1] Fazlur Rahman, Islam, 2. izd. University of Chicago Press, 1979, 225.
