Sultan Abdul Medžid je bio prisiljen da u vezi svih žena izda jedan proglas. Abdul Medžid u ovom proglasu govori da je nespojivo sa lijepim ponašanjem da istanbulske žene slobodnije žive, da ne trebaju izlaziti na ulice bez feredža, da se ne trebaju susretati sa muškarcima na nekim mjestima i zabranjuje zadržavanje pred prodavnicama za vrijeme kupovine. Ali, ovaj trend koji je započeo više se nije mogao zaustaviti. U vrijeme Tanzimata se obrazovanju žena pridaje važnost. Kako se mijenja i razvija način obrazovanja privatnim putem u kućama tako se mijenja i razvija način obrazovanja žena u zvaničnom pogledu (država ).

   Smatramo da je uloga novina u ovom pogledu veoma velika. Možemo vidjeti na primjeru novina „Džeride-i havadis“ da su škole koje su otvorene za školovanje djevojaka iz zapadnih zemalja imale pozitivnu ulogu u obrazovanju. Među onima koji su došli u Tursku u vrijeme krimskog rata radi zarade novca bilo je i žena. Oglasi ovih žena iz Evrope izlazili su u „Džeride-i havadis“-u. Prema ovim oglasima jedna je nudila da će ukoliko dođe do Harema podučavati francuskom jeziku, druga da će učiti sviranju klavira, treća da će učiti crtanju.

   Jedna vijest koja je objavljena u ovim novinama će imati veoma veliku važnost za našu temu. Naime, da bi njegovale ranjenike naših saveznika u krimskom ratu – Engleza i Francuza - došle su žene u kasarnu Selimiju da obavljaju ovu dužnost. Ovako je očevima nekih turskih djevojaka došla na um misao da im kćerke trebaju dobiti i drugo obrazovanje osim klasičnog. Predvodnik ovog trenda bio je onaj koji je proglasio Tanzimat – sultan Abdul Medžid. Sultan je želio da djevojke uče svirati klavir i da uče francuski jezik. Ovaj način obrazovanja se je sve više širio. Fatma Alija hanuma u svojim memoarima 1870 – tih godina govori o tome da je bilo djevojaka iz aristokratskih porodica koje su učile svirati klavir ali da je bilo malo onih koje su učile farncuski jezik. Međutim, ovaj broj će se vremenom povećavati.

   U vrijeme Tanzimata djevojke koje su bile iz porodica koje su pripadale visokim krugovima su se obrazovale na ovaj način dok se za obrazovanje djevojaka iz porodica koje su pripadale srednjim i nižim staležima više brinula država i otvarala škole. Godine 1842. otvoren je kurs za akušerke. U prijašnjim društvima ovo zanimanje koje je svojstveno za žene nije se sticalo u školi, više je to bilo na osnovu prakse. Na ovom kursu su akušerke sa zapada na primjerima učile učesnice kursa akušerstvu.

     Prve otvorene državne škole za djevojčice su rušdije. U jednoj predstavci upućenoj od strane Ministarstva obrazovanja vladi se kazuje o potrebi da treba poslije jedne starosne granice u Ibtidaiji ( osnovnim ) školama zajedno da curice i dječaci uče i da ne treba djevojčice ostavljati u neznanju poslije toga. Zbog toga za odraslije djevojčice treba dati veće obrazovanje u Ibtidaiji i zbog toga je potrebno otvoriti ženske ( djevojačke ) rušdije.

     Izrazili su želju da se jedan mekteb ( škola ) „Sultan Ahmed Dževri Usta“ ustroji kao rušdija. Godine 1278/1859. novine „Takvim-i vakaji“ donose vijest o otvaranju prve ženske rušdije. U pokretu oko otvaranja ove škole će se u mnogim državnim naredbama i predstavkama, u pisanju, čak i u književnim ostavarenjima prvi put ponavljati da se državna kultura, narodno pronalaženje sreće i zadovoljstva i obrazovanje može postići sa „obaveznim obrazovanjem djevojaka“. Iz tih razloga su sve škole do sada otvorene za muškarce. Naravno, izučavanje je dužnost kako za muškarce tako i za žene. Odgoj koji se daje djevojkama neće biti dovoljan ni za vjersko ni za ovosvjetsko znanje.

     Obrazovanje će učiniti djevojke pokornijim, pobožnijim a na taj način će dovesti i do sreće i prosperiteta u porodicama. Država i novine su se obratile s molbom porodicama da pošalju žensku djecu u „Dževri Usta Inas“ rušdiju. Iz ove zvanične državne vijesti razumijemo da je država nastavila da brine o obrazovanju mladih djevojaka. U ovim školama će se učiti slijedeći predmeti: govorništvo, vjerski predmeti, matematika, historija, geografija. Zbog toga što su svi profesori osim profesorice šivenja bili muškarci bio je razlog problema da staratelji nisu slali svoju žensku djecu u ovu školu. Iz tih razloga se javlja problem ženskog kadra koji će predavati predmete u rušdijama.

   Onovremeni ministar obrazovanja Safvet paša je 1869. godine izdao „Propise opšteg obrazovanja“. Ovdje su škole stepenovane prema obrazovanju koje pružaju. Visoka učiteljska škola podijeljena je na: Učiteljsku mušku školu i Učiteljsku žensku školu. Na otvaranju Učiteljske ženske škole 26. aprila 1870/24. muharrema 1287. godine održao je važan govor. Zadržavajući se na stavu Islama prema ženama, paša je govorio da Islam ne zabranjuje nego šta više naređuje obrazovanje ženama. Naše vrijeme ima veoma veliku potrebu za pokazivanjem dobročinstva prema ženama. Isto toliko se ima potreba i za odgojem. Ako se ima odgoja i djeca koja imaju odgoj će biti naučena i imati navike učenja. Današnje neznanje i nepoznavanje žena nije zbog njihove manje umnosti nego zbog nedostatka navika za učenjem. Paša je kazao da koliko je potrebno učiti još je više važno znati učiti. Ako se bude upotrebljavala vještina koju posjeduju žene prilikom učenja to će donijeti sreću i prosperitet i u kući i tako će ličiti na evropsku ženu.

   U otvorenu Žensku učiteljsku školu su uzimane djevojke svršenice rušdije. One su tu imale ove predmete: vjerske predmete, jezike ( arapski, perzijski, osmanski ), govorništvo, domaćinstvo, historiju, geografiju, računovodstvo ( matematika ), vezenje, šivenje, crtanje, muzika ( nije obavezna ). Većina upravnika i profesora u školi su bili muškarci. Prva žena upravnica bila je Fatma Zehra hanuma i bila je upravnica u periodu 1879 - 1882. Ni među učenicama ni među profesorima nije bio visok stepen prisustva predmetima koji su po porijeklu zapadni kao što su: klavir, crtanje, šivenje na mašinama. Prve svršenice škole su izašle 1873. godine. Svršenice – ženske profesorice su mogle da rade u Istanbulskim Inas rušdijama, mogle su da drže privatne časove u bogatijim kućama. Vremenom je Ženska učiteljska škola uzimala kadar od svojih svršenica. Fatma Alija hanuma koja je uzimala privatne časove od ovih svršenica ne izražava se baš pohvalno o njima posebno u predmetima kao što su: geografija, geologija, astronomija, Osmansko pravo itd. Međutim, ne smijemo ispustiti iz vida riječi Midhat efendije da je Fatma Alija hanuma „jedna od hiljadu koja je imala tu sreću“ da ima tako jako obrazovanje. Prema drugim djevojkama obrazovanje ovih svršenica je veoma visokog nivoa.

   Godine 1865. Midhat paša otvara u Ruščuku prvu žensku umjetničku školu. Ovdje su učile djevojke bez oba roditelja ručnu umjetnost. U Jedikule umjetničkoj školi koja je otvorena 1869. godine učilo se šivenju veša i proizvodnji pamučnog platna. Od 1879. godine počinje otvaranje privatnih umjetničkih škola. Djevojke koje su išle u ove škole su kao i evropske djevojke učile: jezik, muziku, ručne radove.

   Pokreti obrazovanja koji je država započela radi obrazovanja djevojaka nije odmah mogao dati rezultate. Godine 1873. u istanbulskih osam Inas rušdija bilo je 224 učenika. Država je kao podsticaj učenicama ženske učiteljske škole kada dođu u školu davala novac a kasnije su morale vraćati ovaj novac tako što će „obavezno raditi“. U godinama poslije 93. ratne broj učenika se smanjio, nije bilo svršenika, čak imamo škole koje ne mogu održavati nastavu. U vrijeme sultana Abdul Hamida broj djevojačkih škola je povećan i uopšte nivo obrazovanja je podignut.

   U godinama Tanzimata i veliki mislioci koliko i država su razmišljali o statusu žene. Novine koje su izdavane imale su posebne dodatke za žene ili su imale teme vezane za žene. Izdavane su knjige. Jedna od najvažnijih tema u književnosti je bila pitanje žena.

     Namik Kemal u svojim člancima „Terbije-i nisvan“, „Maarif“, „Nufus“, Ahmed Midhat u pojedinim dijelovima svojih romana, Šemsettin Sami u knjizi „Kadinlar“ su govorili o ženama ili su iznosili prijedloge za izlazak iz nezavidne pozicije. Onovremeni naši mislioci su iznijeli ove stavove po tom pitanju:

1. Ako svaka žena upozna svoja prava pokazaće da uopće nije ispod muškarca. Šemsettin Sami kaže da ženama treba prvo dati njihova prava pa onda zahtijevati od njih da ispune svoje dužnosti.

2. Prema članku „Terbije-i nisvan“ Namika Kemala većina naših žena je zaostala. Ovo je stoga što se odgaja po principu „kratkog postupka“. Ako bi se kod žena otkrile njihove pozitivnosti to bi pomoglo za njihov razum, majčinstvo, osjećaj i društvo bi se oslobodilo problema. Prema knjizi Šemsettin Samija „Kadinlar“ ( Žene ) ako žena bude dobro obrazovana ne pola nego kompletno društvo će biti odogojeno.

3. Prema članku „Nufus“ Namika Kemala ako žene budu dobro obrazovane one će dobro raditi sa djecom i dobro ih odgojiti sa čime će se povećati populacija i sa tim će Osmanska imperija i kultura doživjeti procvat. Namik Kemal je želio da se osmanska žena obrazuje onako kako se obrazuje žena na zapadu. Otac i majka na zapadu mogu da ostanu gladni ali sinove i kćerke šalju u škole. Zapadne žene se obrazuju u školama i bibliotekama. Između njih su nekad i one koje zauzimaju značajna mjesta i u državi i u lingvistici i koje su pjesnikinje, pisci, profesorice.

   U članku „Osmanli kadinlarinin terbijesine dair bir bend“ koji je izišao kao oglas za žene u „Terraki“ novinama se kaže da su naše žene počele da liče na evropske žene u oblačenju i ponašanju. Nasuprot tome mali je broj naših žena koje su u znanju imitirale evropske žene. Namik Kemal u članku „Aile“ ( Porodica ) govori o tome da djevojka koja nije dobro obrazovana kada bude majka neće dobro odgojiti dijete tako da će na ovaj način pokvariti socijalnu strukturu države i doprinjeti padu kulture.

4. Naši pisci iskazuju želju da naše žene steknu kulturu kao zapadne žene, ali ova kultura ne smije negativno djelovati na našu državu zato što će žene djelovati i živjeti u ovoj državi. Ahmed Midhat efendi, Sami Pašazade Sezai i Fatma Alija hanuma nisu uopšte bili raspoloženi za guvernante.

Ahmed Midhat je ukazivao da će djevojke koje one odgajaju u neku ruku biti raspolućene između dvije kulture rekavši: „Ako ove djevojke koje su naučile nešto od evropskih djevojaka u svojoj kući pokušaju to da urade možda neće biti u ekonomskoj mogućnosti za to i možda svoga oca počne smatrati stranim što može imati negativnosti u budućnosti“. Najispravnije je da se naše djevojke obrazuju u našim već otvorenim školama i da tu uče o pozitivnom ravnomjernom odnosu između istočne i zapadne kulture.

5. U jednom nepotpisanom članku ali po stilu i kasnijoj analizi se pretpostavilo da ga je napisao Ahmed Midhat efendija a koji je izišao u „Terdžuman-i hakikat“-u je pisano o nekim pravima žena u Evropi, Americi i Japanu. Na ovaj način je pisac objašnjavao turskoj ženi situaciju žena vani. Generalno ni jedne ne uzvisujući o njima ima ove dokaze: evropska žena je slobodnijeg ponašanja i potrošač, amerikanka ima svoje zanimanje, turska žena ima mogućnosti i potencijal koji se ne mogu ni zamisliti, japanka je veoma revnosna u čuvanju nacionalnih vrijednosti.

6. Ondašnji pisci kažu da je procenat pismenosti među osmanskim ženama veoma mali. Prema članku koga smo ranije spominjali pod naslovom „Osmanli kadinlarinin terbijesine dair“ ( O obrazovanju osmanskih žena ) a koji je objavljen u „Terrak-i muhadarat“-u grčke i jermenske zajednice koje se nalaze u Osmanskoj državi su otvorile mnoge škole gdje mogu ići djevojke. Iako ove djevojke ne postignu znanje kao evropske žene ( djevojke ) njihovo znanje će biti veće od znanja osmanskih žena; čak kada smo stanovnici jedne države i kada smo i teoretski i praktično izjednačeni pred zakonom i kulturno, jedan dio će poslije 50 godina slijediti drugi dio, znači 1920. godine naspram 50 procenata osmanskih žena koje neće znati čitati i pisati biće 90 procenata kršćanskih žena koje će znati čitati i pisati. Tako će se desiti da jedan dio bude zaštita države a drugi da bude na margini zbivanja. Pisac članka akcentuje osmansku nacionalnost i zajedništvo, prihvata obrazovanje nemuslimanki ali ističe želju za pojačanim obrazovanjem muslimanki. Znači, jedan od načina čuvanja države je obrazovanje žena.

7. Onovremeni pisci nastoje odbraniti i očuvati duhovne vrijednosti islama od napada zapadnih pisaca u pogledu obrazovanja žena. Zapadnjaci optužuju muslimane da ne daju odgovarajuću vrijednost ženama jer u islamu vide: brojnost žena ( višeženstvo ), zatvorenost ( izoliranost ) žena, razvod i ropstvo. Na ove optužbe najbolji odgovor je dao Šemsettin Sami u knjizi „Kadinlar“. Vidimo da Midhat efendi u svojim romanima daje iste odgovore i to otprilike ove: ženidbu sa više žena nije islam postavio kao uslov, ovo je ostavio samo kao mogućnost, ovako je onemogućena prostitucija. Izoliranost je došla nama od Iranaca. Razvod je jedini izlaz u nepodnošljivom braku. Ovo je mnogo logičnije od zabrane razvoda braka u katolicizmu. Ali, prema islamskom učenju ( vjerovanju ): „Nebesa se tresu prilikom razvoda braka“. Prema Šemsettin Samiju zapadne žene su tek poslednjih godina dobile prava koja je islam dao ženama. Godine 1877-1879 je Mehmed Zihni efendija napisao knjigu pod naslovom „Mešahiru-n-nisa“ ( Poznate žene ). Ova knjiga daje podatke o ženama muslimankama pjesnikinjama i spisateljicama od pojave islama do njegovog vremena uključujući i osmanske žene. Ovako se dokazuje da žene obrazovane u duhu islama nisu nepismene i da su aktivno učestvovale u životu društva.

8. Pisci koji su u periodu Tanzimata pisali o ženama u svojim radovima su se zadržavali i na pitanju udaje. Ondašnji pisci su željeli da se ukine pravilo „zagledanja“. Namik Kemal u članku „Aile“ objašnjava negativnosti ako se udaja obavlja samo željom roditelja a ne djevojke: rezultat davanja djevojke za onoga koga ona ne želi je taj što pamučna šilteta postaju crna zemlja. Do kada će roditelji davati svoje kćerke kao robu i davati ih onima koji će ih gledati kao robinje, davati ih kao robinje onima koji će na njih spuštati svoje ruke ne pitajući njih za dopuštenje i do kada će ih davati ljudima koje one ne vole?“ Ovakva razmišljanja su veoma česta kod onovremenih mislilaca.

9. Kada ondašnji pisci govore o društvenom statusu spominju trošenje i razbacivanje. Ovo je po Namik Kemalu jedan od njihovih najvećih grešaka. Ovo dolazi zbog nedostatka odgoja ( „Aile“ članak ). Navodno, naši mislioci i država žele da prednosti koje je žena dobila odgojem koristi za prosperitet i sreću porodice, da ne budu rasipne. Šemsettin Sami govori o tome da žena mora da koristi znanje da ne bi zapala u probleme i bijedu kada joj umre muž. Zanimanja koja može da uči žena i da ih radi su: farmacija, profesorica, trgovina, šivenje, medicinska sestra.

   Ako se žena bavi nekim zanimanjem tj. ako ga ima to će joj pomoći da zaboravi i da nema tugovanja, pomišljanja o lošim postupcima, problemima.

   Ovo pitanje je veoma zapaženo u romanima Ahmeda Midhata jer „nije uopće ispravno govoriti o pravima žena ako one ne rade“.

     Kao što su pisci uopšteno govorili o pravima žena to su pokazali i u pojedinačnim slučajevima u svojim književnim djelima. Junaci pozorišta i romana su često postavljeni u obliku teza i antiteza.

     Knjige iz života čiji su glavni junaci žene a koje su uticale na životne knjige tj. koje su umale odjeka su: Šinasijeva „Šair evlenmesi“ ( 1860 ), Ahmed Midhatova „Teehhul“ ( 1870 ), Šemsettin Samijeva „Taaššuk-i Ta'lat ve Fitnat“ ( 1872 ), Namik Kemalova „Zavalli ćođuk“ ( 1873 ) gdje se kritikuje ondašnji sistem udaje. Miješanje porodice u vrijeme zabavljanja i ženidbe i udaje mladih ima negativan rezultat. U drugim djelima udaja koja nije voljom glavnih junaka ima za posledicu tuberkulozu, žalost ili smrt. Onovremena književna djela se također zadržavaju na potrebi obrazovanja djevojaka. Jedna od ovih junakinja je Fitnat koja ima veoma veliku želju za čitanjem. Zekija ( „Vatan jahut Silistre“ – Silistre ili domovina ) je jedna osoba koja zna da čita i zbog toga voli, osjeća dublju   vezanost za porodicu i rodoljublje. U mnogim djelima Midhat efendije se govori o načinu obrazovanja mladih djevojaka. Pažnju zaokuplja to da u obrazovanju djevojaka značajno mjesto zauzimaju biblioteke, klaviri, stolovi za pisanje. Djevojke su bile obrazovane od strane svojih očeva ili muškaraca koji će im postati muževi. U „Felatun bejle Rakim efendi“ ( 1876 ) Džananu podučava Rakim. Midhat efendija je za obrazovanje koje će se dati djevojkama a koje će biti ono najbolje iz obje kulture. Obrazovanje koje je samo Alafranga ( evropsko ) može biti daleko od realnosti države i djevojke mogu zbog pogrešnog obrazovanja imati pogrešne postupke i mogu biti nesretne u braku. Žene junaci koje su dobile ravnopravno obrazovanje ( Karnaval, 1861 ), ( Bahtijarlik, 1885 ), ( Para, 1887 ) su Midhat efendijin tip žene ( Taafuf, 1895 ).

   Prema Midhat efendiji rezultat obrazovanja žena „mora imati za rezultat to da one dobiju zanimanje“. U romanima Midhat efendije ima žena koja radi i to radi 18 raznih zanimanja. Žene koje trače vrijeme u šetnjama su kritikovane u romanima kao što su: „Taaššuk-i Ta'lat ve Fitnat“, „Intibah“ ( 1876 ), „Turfanda mi joksa Turfa mi“ ( 1892 ).

   Ahmed Midhat efendijinim „Mihnet-Kešan“ ( 1870 ) i Namik Kemalovim „Intibah“ ( 1876 ) romanima počinje padanje žena. Propadanje odnosno uzrok propadanja vide najviše u nedostatku odgoja. Drugi uzroci ovoga propadanja su siromaštvo, oponašanje alafranga i uskogrudnost muškaraca.

     Ahmed Midhat efendija koji je imao dobre namjere nastojao je glavne junakinje osloboditi ćutnje i dati im društveno liječenje ( „Mihnet-Kešan“ , 1870 ), ( „Henuz on jedi jašinda“ – Još je sedamnaestogodišnjak, 1881 ).

     U vrijeme Tanzimata je ukinuto ropstvo. Ali, društvo je bilo puno žena robinja. Majke nekih od naših pisaca su bile robinje. Ahmed Midhat, Hamid, Sezai su pisci u vrijeme Tanzimata koji su se doticali ropstva. Kod Namik Kemala i Sezaia je ropstvo institucija protiv žena. Midhat efendija govori i piše o tome da je ropstvo efikasan način da spasi ženu od ulice ( „Husejin fellah“ – Ratar Husein, 1875 ). Prema njegovoj junakinji – robinji se lijepo odnose a ona od njih očekuje sreću.

   Prema Namik Kemalu ljubav prema naciji i domovini je povezana sa ljubavlju prema Islamu i zbog toga je širio lik junakinja koje ne žele smrt i koje se bore ( Zekija , „Vatan jahut Silistre“, 1873 ), ( Perihan, „Džezmi“, 1880 ), ( Nejjire, „Dželaleddin Harezm šah“, 1885 ). Ovakvi junaci ( junakinje ) predstavljaju piščevo osmansko ili islamsko zajedništvo koje on podupire. Prema nekim izvorima Zekijin život je bio kao život jedne stvarne osobe. Gulnihal ( 1875 ) osim što je predvodnik naroda za oslobođenje od bijede i nevolje je osoba koja priprema svijet za revoluciju. Namik Kemal dva velika simbola – domovinu i slobodu – objašnjava kroz osobu žene. U „Hurrijet kasidesi“ ( Oda slobode ) sloboda je vila. U „Ruja“ – San, 1872 ) vila ulazi u odjeću slobode ( oblači odjeću slobode ) i svojim govorima podiže narod na noge. U „Vavejla“ domovina je jedna veoma lijepa žena. Ovaj tip žene će se ustvari pokazati u godinama borbe za nacionalno oslobođenje ( Milli mudžadele ).

     Kada smo pripremali naš rad o statusu žene u periodu Tanzimata mi smo se oslanjali na misli naših poznatih ljudi o ženama i na književna djela. U oslanjanju na književna djela naročito nam je upala u oči društvena korisnost. U svom obraćanju svijetu i želji da ga odgajaju – smatramo da naši pisci nisu pisali književna djela koja su daleko od stvarnosti. Smatramo da će biti žena koje će lično radti na ovome i na sakupljanju informacija. Zbog toga se usuđujemo da iznesemo nekoliko memoara i pisanja koja su izašla u novinama:

     U dodatku „Terakki- i muhadarat“ koji je bio dodatak novina „Terakki“ koje su bile organ „Džemijet-i ilmije-i osmanije“ je veoma mnogo žena pisalo o svom statusu u obliku „kratkih stranica“. Pisanje tih žena izgleda ovako: Stara Lejla hanuma koja piše iz Sofije piše da nije mogla naučiti čitati i pisati zbog toga što je u prošlim vremenima žena bila žrtva „magije ženskog obrazovanja“ ali njene dvije kćerke su zbog čitanja i pisanja došle svijesti ( broj 6, 23. rebi ul ahir 1286. po Hidžri ). Od onih koje su pisale u ovim novinama većina ih s prosječnim znanjem čita i piše osmanski. Većinom su naučile da čitaju i pišu od muževa. One uživaju u čitanju i žele da se slova u novinama pišu sa dijakritičkim znacima. Na taj način će lakše čitati novine ( Faika hanuma, broj 5, 13. juli 1285/15. rebi ul ahir 1286. godine ). Neke čitateljke znaju veoma dobro arapski i perzijski jezik, ali broj ovakvih u Istanbulu može stati na prste ruku ( Belkisa hanuma, broj 3, 29. rebi ul evvel 1286/28. juni 1285. ). Žene koje su pisale na „stranicama“ pridaju važnost obrazovanju. Ali, ovo obrazovanje i odgoj ne smije biti kao kod evropljanki i amerikanki da ne rade prvo svoje lične poslove. Njihovo dobro obrazovanje i odgoj mora imati za posledicu da se prvo sredi stanje u kući i djeci dadne neophodan odgoj ( dopisnik El Dževaiba Farisi efendije hanuma, broj 5, 15. rebi ul ahir 1286. ).

Iz arhive Preporoda 2010. godine (dio teksta)

Ovaj članak je izišao u knjizi koja je posvećena 150. godišnjici Tanzimata, str. 497 - 510. Knjigu je za štampu priredio Hakki Dursun Jildiz, a izišla je u Ankari 1992. godine. Uvod napisao i članak „Status žene u periodu Tanzimata“ sa turskog preveo Mr. Kemal Bašić.