„S njom sam bio snadbjeven za onaj dio mog iskustva, koje je bilo najčešće, najprodornije i najpostojanije, za slijepce... Svi slijepci nude ime Božije, milostinjom se može steći pravo na Njega. Oni počinju Bogom, oni završavaju Bogom, ponavljaju Njegovo ime deset hiljada puta na dan. Svi njihovi povici sadrže Njegovo ime u raznim oblicima, ali uzvik na koji su se jadanput navikli ostaje uvijek isti. To su akustične arabeske oko Boga, ali koliko upečatljivije od optičkih. Neki se uzdaju samo u Njegovo ime i ne viču ništa drugo nego Njega...“ („Glasovi iz Marakeša“)
Šta čovjek koji sluša buku svijeta može razabrati, oslušnuti, domaštati? Možda postoji jedna temeljna riječ, neki sveobuhvatni om iz kojeg je poteklo sve pomišljeno, izgovoreno, svako biće; možda postoji ime na kojem bi se, kao na predsokratovskim prapočelima, sastale sve onomastike i etimologije; možda postoji temeljni tetragram ispod nanosa povijesti, civilizacija, biblioteka; možda riječni talasi, vjetrovi u poljima, cvrtkuti u krošnjama imaju zajednički kod. Možda. Ali, čovjek koji je zatvorio oči za boje značenja, poput Canettija, traga za nečim drugim. Ako je ljudski žamor suma dozivanja, šta je, ili ko je, u temelju svih vokativa? Je li Najveće Ime ─ „hljeb“, kako tvrdi bezumna osoba u Attarovoj „Musibatnami“, budući da „za vrijeme gladi svi uzvikuju tu riječ“ (Annemarie Schimmel, „Odgonetanje Božijih znakova“)? Postoji li ime koje bi svima, kao marakeškim slijepcima, bilo dovoljno ─ u nevolji, bolesti, tami?
***
„Ovo je pomalo neobičan zahtjev“, odgovor je dr. Vagnera kojim počinje priča „Devet milijardi Božijih imena“ Arthura C. Clarkea, kada jedan lama iz nekog tibetanskog manastira traži da bude opremljen takvim kompjuterom koji će biti u stanju sabrati sva Božija imena pomenuta u povijesti, izkombinirati ih u složenoj matematičkoj operaciji u okviru posebne devetoslovne abecede, čime će biti ispunjeni uvjeti za kraj svijeta. Kada se ispiše ključna kombinacija zvijezde će se pogasiti jedna za drugom.
Nije poznato u koliko fonetskih varijanti su ljudi dozivali Vrhovno Biće, ali muslimani vjeruju da je ime Allah spušteno u vrijeme iz vječnosti. Kao što je poznato, „Allah“ je arapska riječ za Boga, jedinog Boga; onog Boga kojeg ljudi dozivaju u nevoljama, zahvaljuju na blagodatima a ponekad hule optužujući Ga da je loše i nepravedno uredio svijet. Allah je upravo „taj“ Bog ─ na kojeg ljudi misle kada vape, likuju ili odmahuju/zamahuju rukom (poput Sveva Bandinija). Prema nekim arabistima, ono je legura određenog člana („el“) i imenice „Bog“ („Ilah“). Određeni član sugerira sveopću prevodivost riječi; iako muslimani cijelog svijeta koriste arapsku riječ "Allah", mogu koristiti i domaću riječ za Boga. (U samom imenu „Allah“ sadržana je negacija mogućnosti da muslimani prisvoje Boga samo za sebe.) Bilo je prijedloga da se nedostatak određenog člana u našem jeziku kompenzira velikim slovom: riječ Allah je isto što i napisti velikim Bog. Esad Duraković se protivi ovom prijedlogu, insistirajući na neprevodivoj veličanstvenosti imena „Allah“.
Karen Armnstrong primjećuje kako je imenica „Allah“ gramatički muškog roda, dok je riječ za božansku i nedokučivu suštinu Boga (al-Dhat) ženskog. („Povijest Boga“) Iako je Bog „On“, Kur'an implicitno daje do znanja da je „On“ iznad, ili radije prije, rodne podjele. Zar Njemu kćerke pripisuju a sebi priželjkuju sinove, ironično će Kur'an paganima koji su meleke smatrali Božijim kćerima. Da bi izbjegao poosobljavanje Boga, primjećuje Muhammed Asad, Kur’an uvijek mijenja zamjenicu koja se odnosi na Njega. On je u istom ajetu On, Ja i Mi, kao što se mjenja i prisvojna zamjenica koja se odnosi na Boga: Njegov, Moj i Naš. („Poruka Kur'ana“)
Bio sam skrivreno blago pa sam poželio da me spoznaju, kaže glasoviti hadisi-kudsi (kojeg Fazlur Rahman odbacuje kao potpuno besmislen). Inspirirani ovim hadisom i Ibn Arebijevim razlepršanim tumačenjem, šijska sekta, ismailije, vjerovali su kako je imenica „ilah“ potekla iz arapskog korijena „ulh“: biti tužan, uzdisati za. Ne postoji racionalni dokaz Božije tuge, piše Karen Armnstrong, mi samo tugu osjećamo kao suštinu naših tragičnih života.
„Ibn Arebi je zamišljao usamljenog Boga kako uzdiše zbog čežnje, ali ovaj uzdah (nefes rahmani) nije bio izraz sentimentalnog samosažaljenja. On je imao aktivnu kreativnu snagu koja je stvorila cio naš svemir; on je isto tako dahom izdisao ljudska bića, koja su postala logoi, riječi koje Boga izražavaju same sobom.“ (Povijest Boga) „To je dvosmjerni proces: Bog uzdiše da bi ga spoznali, a njega oslobađaju od Njegove usamljenosti ljudi u kojima se On otkriva.“ („Povijest Boga“)
Kada se izgovori ime 'Allah', smatraju pobožni, zatreperi svemir i sve što je u njemu. Ne trpi množine, jer, kako pjeva Husein Hasković, „množina zavodi u svetogrđe“. Musliman smije govoriti o Allahu samo na temelju kur'anskih udivljenja ili hadiskih nagovještaja, ali i vlastite ljubavi koja ga opravdava: prah se odvažuje govoriti/pisati o imenu Onoga do koga pogledi ne dopiru (a On do pogleda dopire), koji je Sebe nazvao uzvišenim imenom Milostivi i koji će, kada dođe vrijeme, smotati nebo i Zemlju, prostor i vrijeme, kao ispisani list papira (ili, izgaženi ćilim).
„U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah. Allahu moj, oprosti za smjelost onih koji te vole.“ (Ahmed Behdžet, „Allah, islamsko poimanje i vjerovanje“)
***
U romanu „Baldassarevo putovanje“ Amin Malouf plete priču oko Đenovljanina Baldassara Embriacija koji u levantskom gradu Džibeletu 1666. godine (za koju se vjeruje da je uoči Kijameta) slučajno dobiva knjigu „Objavljivanje skrivenog imena“, poznatu i kao „Stoto ime“, koju je napisao izvjesni Ebu Mahir el-Mazandarani. Siromašni starac Idriz koji Baldassaru poklanja knjigu umire u ubogom kućerku onog trenutka kada ovaj istu proda francuskom velikodostojniku. Budući da je svugdje anarhija i malodušnost, knjiga koja sadrži „stoto ime“ mogla bi spasiti svijet. Sam pripovijedač ovako sažima problematiku Najvećeg Imena:
„Svima je poznato da se u Kur'anu spominje devedeset devet Božijih imena, neki više vole reći atributa: Milostivi, Osvetnički, Mudri, Jasni, Sveznajući, Onaj Koji sudi, Nasljednik... I, taj broj je, potvrđen sunnetom, oduvijek poticao radoznale duhove na pitanje koje se nametalo samo od sebe: Ne postoji li stoto, skriveno ime, kojim bi se zaokružio ovaj broj? Poslanikova kazivanja, koja neki tumači odbacuju, a drugi smatraju da su autentična, potvrđuju da usitinu postoji stoto Allahovo ime, koje je dovoljno samo izgovoriti da bi se izbjegla opasnost, da bi se ostavrila nebeska milost. Tvrdi se da je Nuh (Noa) poznavao to ime i da se upravo uz njegovu pomoć uspio spasiti sa svojom porodicom u vrijeme Potopa. Nije teško zamisliti čudesnu privlačnost djela koje, navodno, otkriva takvu tajnu u vrijeme kad ljudi strahuju od novog Potopa.“ („Baldassarovo putovanje“)
Hadis po kojem je Bog među ljude spustio svoje Najveće Ime, dao je ovoj temi „čudesnu privlačnost”, pogotovo u vremenima potopa i požara. Kartografija tesawufa je iscrtana Božijim imenima kao putokazima što vode do skrivenog imena kojim, kad je zazvan, Allah ne odbije dove. Simbolika je svoj puni intezitet dostigla u pripovijesti prema kojoj je Sulejman, a.s., vladao svijetom džinna pomoću prstena na kojem je bilo ugravirano Najveće Božije Ime. U poznatoj hikaji, Isa pomene Božije ime i kamen pretvara u zlato. (Annemarie Schimmel „Isus i Marija u islamskoj mistici”)
Abdulbassit, imam džamije u Džibeletu izražava Baldassaru tipično ulemansku skepsku prema „čudima“:
„Zašto bi ljudima bilo potrebno stoto ime? Mene su od djetinstva naučili svim imenima koja su mi bila potrebna za molitvu i zašto bi mi bilo potrebno neko stoto ime?“ („Baldassarovo putovanje“)
Ali problematika Najvećeg Imena poslužila je Maloufu samo kao trivijalni okvir za romaneskno kazivanje o dosta široj temi: stoto ime ne postoji, pošto je Bog „neparan i voli nepar“.
Ime Najveće spada u repertoar karakterističnih nedorečenosti islama poput Lejletul-kadra, čija važnost je naglašena neumoljivom komparacijom „vrijednija od hiljadu mjeseci“; poput onog blistavog trenutka tokom džume-namaza u kojem se primaju dove; poput enigmatičnih početaka pojedinih kur'anskih sura. Velika je dilema postoji li ono uopće (u unikatnoj fonetskoj formi), budući da su sva imena, kako su smatrali neki među ulemom, ravnopravna. Dapače, svako ime je, ako ga onaj ko vapi iskreno upotrijebi, najveće. Ibn Arebi je, na primjer smatrao, da svako biće imao svog posebnog Boga ─ niko Ga ne može imati cijelog!
„Mi nikada ne vidimo nikakvog boga osim vlastitog Imena koje je bilo otkriveno i koje stvarno postoji u svakome od nas.“ („Povijest Boga“)
U uvodnim stranicama Ibn Kesirovog „Tefsira“ čitamo kako je „besmela“, prema hadisu, jedno od Allahovih imena i kako je udaljenost između „besmele“ i Najvećeg Imena „koliko između crnila i bjelila očiju“. A na osnovu dove Božijeg Poslanika doznajemo da postoje četiri vrste Božijih imena:
- imena, kojima je Sam Sebe nazvao,
- imena koja je objavio u Svojoj Knjizi,
- imena kojima je podučio nekog od Svojih robova i
- imena/ime koja je ostavio tajnim i skrivenim.
Ulema je iz pomenute dove zaključila da postoji više od 99 imena, ali je "samo" 99 objavljeno ljudima. Iako Poslanik nije precizirao koje je ime najveće, većina smatra kako se ono nalazi među 99 navedenih imena. Neki navode da je to upravo ime "Allah". Sejjid Husein Nasr o ovoj temi piše:
„Postoji čitava nauka o Božijim imenima koja je u temelju praktično svih islamskih nauka, bilo da se radi o teologiji, pravu ili čak filozofiji. Muslimanski su mislioci u toku stoljeća napisali bezbrojne knjige o Božijim imenima; među najpoznatijim je ona El-Gazalijeva, poznata u čitavom islamskom svijetu... Tradicionalni muslimanski vodeći umovi su podijelili ta imena u dvije grupe: Imena ljepote ('esmau-'l-džemal') i Imena uzvišenosti ('esma'l-dželal').“ („Vodič mladom muslimanu“)
Abdul-Hamid Ebu Sulejman zapaža kako postoje dvije tradicije, dva diskursa koja proizilaze iz afirmacije jedne od grupa Božijih imena. Prema Abdul-Hamidu, muslimani su skloniji pozivati se na imena uzvišenosti što je rezultiralo nešto „krutijim“ muslimanskim mentalitetom. Potrebno je rehabilitirati adoraciju Imena ljepote kako bi se muslimani vratili svom iskonu: milosti, ljepoti i praštanju.
Tumačeći 175. i 176. ajet sure El-A'raf, u kojima se „kazuje vijest“ o čovjeku kojemu je Bog „dao Svoje znakove, ali se od njih udaljio pa ga je šejtan sustigao“, Ibn Kesir u „Tefsir“ iznosi mišljenje da se radi o Bel'amu ibn Ba'uri, potomku Luta a.s., kojemu je Allah dž.š. otkrio Svoje Najveće Ime.
وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ الَّذِي آتَيْنَاهُ آيَاتِنَا فَانسَلَخَ مِنْهَا فَأَتْبَعَهُ الشَّيْطَانُ فَكَانَ مِنَ الْغَاوِينَ
وَلَوْ شِئْنَا لَرَفَعْنَاهُ بِهَا وَلٰكِنَّهُ أَخْلَدَ إِلَى الْأَرْضِ وَاتَّبَعَ هَوَاهُ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ الْكَلْبِ إِن تَحْمِلْ عَلَيْهِ يَلْهَثْ أَوْ تَتْرُكْهُ يَلْهَث ذّٰلِكَ مَثَلُ الْقَوْمِ الَّذِينَ كَذَّبُوا بِآيَاتِنَا فَاقْصُصِ الْقَصَصَ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ
Ali, pomenuti se okrenuo dunjaluku i strastima, pa je postao „kao pas koji dahće“ ─ i kad mu je dobro i kad mu je loše. Navodno je Bel'am ibn Ba'ura živio u Kananu u vrijeme Musaa a.s. pa je, zaveden dunjalučkim privilegijama, upotrijebio Najveće Ime protiv Musaa. Popeo se na brdo i počeo činiti dovu da Bog sravni sa zemljom Izraelćane ulogorene u dolini. Ali jezik mu se zapetaljao pa je izgovarao suprotno od željenog.
Ako je navedena pripovijest istinita, malo nam ostaje vjere u veličinu ljudskog imena. Nema svetinje koju čovjek neće oskrnaviti. Sve postojeće, svaka blagodat, pa i najveća, Ime Najveće, može se zloupotrijebiti ─ „na svijetu nema ništa bezrazložno dobro osim dobre volje“, znamenita je Kantova misao. Što se Bel'ama ibn Ba'ure tiče, mogao je dobiti šta je poželio ─ imao je šifru ─ ali je pomislio da je „vječan na dunjaluku“. Imena su, piše Malouf, rijetko kad bezazlena.
***
„Šta je to Gospodar svjetova“, pita faraon Musaa u suri „Pjesnici“, a Musa odgovara: „Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Gospodar i vaš i vaših predaka, Gospodar Istoka i Zapada i onoga što je između njih.“ Karakteristično je da faraon upotrijebljava zamjenicu „šta“ tražeći tačnu identifikaciju, a Musa mu navodi opise koji direktno podrivaju njegov faraonski autoritet, što će ga, razumljivo, žestoko nanervirati. To nije želio da čuje, jer nije to ni pitao. Želio je da mu kaže „ko“ je, „šta“ je taj „Gospodar svjetova“, da Ga imenuje i otkrije, a Musa atribuira uz evidentne političke implikacije.
Ali, isto je, prema nekim izvorima, i Musa lično pitao Boga na Sinaju. Izgleda da prijelaz u suri „Taha“ od izričaja kako „Bog ima najljepša imena“ do kazivanja o Musau nije nagao, niti slučajan kako se na prvi pogled čini. Kao da je u pauzi u kojoj uzimamo dah pred novi ajet i novu cjelinu sakrivena veličanstvena drama Musaove potrage za Božijim imenom. U „Knjizi postanka“ čitamo kako i je Jakov pitao Boga za ime, a pojedini sufijski tekstovi nas obavještavaju da je svaki poslanik tražio isto. U trećoj glavi Izlaska stoji:
„Nato Mojsije reče Bogu: "Ako dođem k sinovima Izraelovim pa im kažem: 'Bog otaca vaših poslao me k vama', i oni me zapitaju: 'Kako mu je ime?' - što ću im odgovoriti?" "Ja sam koji jesam", reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži sinovima Izraelovim: 'Ja jesam' posla me k vama. Dalje je Bog Mojsiju rekao: "Kaži sinovima Izraelovima ovako: 'Ja jesam, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.' To mi je ime dovijeka, tako će me zvati sa koljena do koljena." („Knjiga izlaska“)
U eseju „Povijest odjeka jednog imena“ H.L. Borges zapaža kako Mojsijevo pitanje nije „znatiželja filološke vrste nego ispitivanje tko je Bog ili, točnije rečeno što je.“ Povedemo li se za drevnom filozofskom teorijom o neumitnoj povezanosti imena i bića, naziva i imenovanog, dokotrljat ćemo se na rub svetogrđa: da li Ime Najveće opisuje ono šta Bog jeste, a što je, prema poznatom hadisu, nemoguće spoznati? Da li Ismu-l-e'azam imenuje Božiju bit? Sentenciozno ime „Ja sam koji jesam“ bilo je poprištem teoloških rasprava kroz stoljeća. Je li riječ o pukoj ontološkoj tvrdnji? Da li je dovoljno znati nečije ime, pita se Borges prizivajući drevna egipatska i australska vjerovanja, kako bismo imenovano „držali pod svojom vlašću“? (Ajeti o Ademu i melekima iz sure „El-Beqare“ usko povezuje funkciju halife i sposobnosti „imenovanja stvari“.) Karen Armnstrong u ovoj epizodi vidi dosta manje drame:
„Kada ga Mojsije pita za ime i porijeklo, Jahve odgovara igrom riječi koja će, kao što ćemo vidjeti, zbunjivati monoteiste stoljećima. Umjesto da mu direktno otkrije svoje ime, on odgovara: Ja sam koji jesam! (Ehjeh ašer ehjeh). Šta je time htio reći? Svakako nije mislio, kao što će tvrditi kasniji filozofi, da je on samobitno biće. Hebrejski u toj fazi nije imao nikakvu metafizičku dimenziju, a proći će skoro 2000 godina prije nego što je dobije. Bog je izgleda značio nešto direktnije. Ehjeh ašer ehjeh je hebrejski idiom kojom se izražava namjerna nejasnoća. Kada Biblija koristi frazu kao što je 'otišli su kao su otišli' onda to znači: 'Nemam pojma kuda su otišli.' I tako, kada ga Mojsije pita tko je, Bog u stvari odgovara: 'Nije važno tko sam!' ili 'Gledaj svoja posla!' O božijoj prirodi nije trebalo biti nikakve diskusije kao ni pokušaja manipuliranja njome, kao što su to činili pagani kada su nabrajali imena svojih bogova. Jahve je Apsolutni: bit ću to što ću biti.“ („Povijest Boga“)
I Kur'an upotrebljava sličnu frazeologiju; tumačeći slavne ajete iz sure „En-Nedžm“ o Lotosovom drvetu, Muhammed Asad ─ suprotno nekim predajama prepunim živopisnih opisa ─ ističe kako je Lotosovo drvo („sidra“) koje je Poslanik, a. s. vidio na mi'radžu opisano rečenicom koja je „namjerno neodređena ukazujući na neshvatljivu veličanstvenost i sjaj“:
إِذْ يَغْشَى السِّدْرَةَ مَا يَغْشَىٰ
„Kad je Lotosovo drvo bilo zastrto onim što ga je zastiralo.“ Doslovno: „zastiralo ga je ono što ga je zastiralo“ čime se, kao i u slučaju „Ja sam koji jesam“, iskazuje neizrecivost, neopisivost onoga o čemu je riječ.
Kao što je poznato i kako nas, uostalom, obavještavaju enciklopedijske internetske stranice, tetragram („riječ od četiri slova“) je naziv za hebrejsko ime Boga, koje se sastoji od četiri hebrejska slova: י (jod), ה (he), ו (vav), ה (he). Pisana s desna na lijevo ova riječ izgleda ovako: יהוה (YHVH). Od svih Božjih imena koja se pojavljuju u Bibliji tetragramaton se pojavljuje najčešće, 6.828 puta. To je neizrecivo ime Božje koje se nikad ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno čitaju biblijske tekstove ili dok mole, Jevreji redovno zamjenjuju ovo ime izrazom Adonaj (Moj Gospodin) ili rjeđe riječju Elohim (Bog, bogovi). Njega je smjeo izgovoriti samo prvi rabin jedanput godišnje u jerusalemskome Hramu na dan Velikog oproštenja. Nakon konačnog rušenja Hrama od strane Rimljana 70. godine nove ere, pravi izgovor tog imena se gubi. Zazivati Boga Njegovim Imenom znači sresti s Njegovom Zbiljom, a „onaj ko Ga zaziva Njegovim Imenom, taj mora da umre“. (Geršom Šolem, „Temeljni tokovi jevresjkog misticizma“)
Obratimo još pažnju na El-Dagestanijevu interpretaciju poznatog odlomka iz sure „El-A'raf“: kada Musa moli Allaha da mu se ukaže („da ga vidi“), to znači da Ga pita za Ime. Kada je brdu Allah otkrio Najveće Ime ono se, obavještava nas Kur'an, sasulo u prašinu. Prema Ibn Kesiru Bog je još rekao Musau: „Što od Me živo vidi umrijet će, a što Me god neživo vidi srušit će se.“ Učeći ovaj ajet Poslanik je stavio palac na mali prst, čime je htio reći da se Bog „samo malo“ otkrio brdu. „A Musa se onesviješćen strovali“ ─ ne iz straha, već udivljenja i ljubavi.
***
Za mistike, nomenkluture su okovi. (Ime je samo odjek, samo dim, kaže u „Faustu“ Goethe, koji je također bio zadivljen problematikom Najvećeg Imena, o čemu piše Katharina Mommsen u djelu „Goethe i islam“) Mistici žele „sakriti Božansko ime“ jer, poput svih zaljubljenih, znaju da je grijeh odati ime voljenog. („Odgonetanje Božijih znakova“) Najveće Ime ne smije biti otkriveno neposvećenome kaže „jer neko ko ga pozna može izvoditi vrlo djelotvorno bajanje i magiju, jer ime posjeduje izuzetnu moć“, piše Annemarie Schimmel u bajalačkom, magijskom tonu, citirajući Rumija:
„Ko Mu ime izgovori
kosti mu u grobu neće truhnuti.“
A Dara Shikoh, sin Mumtaze Mahal i Šaha Džihana, graditelja Tadž Mahala, pjevao je:
„U ime onoga koji imena nema
koji svoju glavu diže kojim god imenom da zovneš...“
Attar će Ga opijeno opisivati: Neuporedivi, Skriveni, Neznani. („Govor ptica“) A Širazi: Neopisivi, Onaj koji nema obilježja. („Đulistan“)
Riječ je satrap koji gasi autentični životni sjaj svijeta kakvog ga je Gospodar stvorio i uredio. Nema riječi koje bi doslovno prenijele sjaj zvijezde, niti miris ruže ─ kako da onda opiše „Uzdržavatelja svjetova“? Melekima, koji su bliski Bogu, imena nisu potrebna.
A Halladž, eh Halladž, pjevao je:
„Tvoje ime na mojim usnama
...
Reci, gdje se kriješ?“
(„Arapska poezija“)
