U izdanju naročito probirljive izdavačke kuće Routledge koja se danas smatra vodećom akademskom izdavačkom kućom u svijetu na polju humanističkih i društvenih znanosti objavljena je knjiga akademika Esada Durakovića The Poetics of Ancient and Classical Arabic Literature: Orientology / Poetika stare i klasične arapske književnosti: Orijentologija. Iako ova knjiga predstavlja najvećim dijelom svojevrsnu poetiku stare i klasične arapske književnosti, ona je, zahvaljujući autorovom pristupu, znatno šireg tematskog spektra u odnosu na djela koja se bave pitanjem poetike stare i klasične arapske književnosti.

Već u Uvodnim razmatranjima autor nagovještava da njegova istraživanja neće biti sputana nalazima dosadašnjih istraživanja. Durakovićev metodološki pristup mogao bi se opisati kao „čitanje iznutra“, odnosno „puštanje“ kulture da govori sama o sebi. Takav pristup je u slučaju proučavanja islama i arapsko-islamske kulture veoma važan, jer orijentalistička čitanje arapsko-islamske kulture kao nečega što pripada polju Drugoga često daju rezultate koji su nužno kontaminirani ideologijskom pozicijom proučavatelja. Istovremeno, i „grčevita“ čitanja te kulture kao nečega što u onoj čuvenoj binarnoj opreci Mi/Drugi pripada polu Našega često je potaknuto odbranaškim i trijumfalističkim čitanjima koja ili nastoje opovrći neautentična čitanja ili nastoje pokazati superiornost vlastite kulture, odnosno vlastitog čitanja „Teksta“ te kulture.

Duraković već u prvom poglavlju koje nosi naslov Poetika arabeske nastoji pokazati da se stegama koje proizilaze iz pitanja o odnosu forme i sadržine treba otimati kroz afirmiranje svijesti o principu arabeske, kao stožernom strukturnom i estetičkom principu koji oduvijek vlada arapsko-islamskim umjetnostima. Ovdje se ne misli samo na arabesku u smislu poznate ornamentale dekoracije već prije o sveprisutnoj parcelaciji elemenata, njihovoj ponovljivosti i odsustvu naglašenog početka i kraja kao prepoznatljivim odlikama „suživota“ frome i sadržaja u arapsko-islamskim umjetnostima.

Deduktivna poetika Kur’ana naslov je drugog poglavlja, koje počinje jednom vrlo kratkom tvrdnjom: “Kur’an je djelo konteksta”. Autor govori o Kur’anu kao o posve originalnom tekstu koji se na jedinstven način ponavlja u povijesti. Naime, Kur’an ponavlja i elaborira isti osnovni smisao (svoju vrstu monoteizma), tvrdeći kako dolazi kao posljednja ovjera istoga Smisla i Sadržaja kojeg su unatrag, sve do začetka ljudskoga roda prenosili i tumačili Božiji poslanici. Na taj način, zaključuje autor, Kur’an se diferencira od tvrdnje da je njegov Tekst umjetnost. Jer insistira na tome da se njegov sadržaj ponavlja kroz cijelu povijest, za razliku od umjetničkog djela koje insistira na svojoj neponavljačkoj i neponovljivoj biti

Odnos Kurʼana i poezije važno je pitanje koje zaokuplja autore koji se bave kurʼanskim studijama u najširem smislu riječi. Pohod kur’anskog teksta u tradiciju naslov je trećeg poglavlja na početku kojeg autor naglašava kako je i drevna arabljanska kultura bila Kutura Riječi, a sama riječ bila je uzdignuta na nivo religijskog i magijskog. Poezija je u prijeislamskih Arabljana predstavljala ‘opće stanje duha’, a pjesnik je imao ulogu plemenskog svećenog lica jer je imao status medija između recipijenta i višnjih sila. Pojašnjavajući suočenje Kur’ana s pjesništvom na razini ideologije autor naglašava da poezija afirmira subjektivnost, dok Objava afirmira subjektivitet, na način da dopušta svakom subjektu da uđe u nju, da je razumijeva i uspostavlja odnose sa njom. U okviru ovoga poglavlja autor govori i o suočenju Kur’ana sa pjesništvom na razini forme i naglašava da Kur’an na razini forme ne odbacuje u pjesništvo, kao u slučaju odbacivanja ideologijskih konotacija koje je pjesništvo imalo u prijeislamskih Arabljana. Kada je forma posrijedi, radi se o jednoj vrsti prevladavanja tradicije, jer forma sama po sebi ne implicira i ideologijske sadržaje. U ovom poglavlju govori se još o nadnaravnosti Teksta (i‘džaz) i o aspektima djelovanja nadnaravnosti, gdje autor daje posve neuobičajeno i svake pažnje vrijedno tumačenje koje ukratko kazano i‘džaz ne posmatra - kako je uglavnom uobičajeno - kao nadnaravnost Teksta u domenu jezika i stila, mada ne odriče valjanost i takvim, tradicionalnim, pristupima.

 Imamo li na umu da je poezija u prijeislamskih Arabljana predstavljala "opće stanje duha", a qasida kao pjesnička forma, način viđenja svijeta, onda je naročito dragocjeno kako autor pojašnjava silazak Kur'ana u takvu tradiciju. Polazeći od toga da u staroj arapskoj poeziji dominira figura poređenja (svijet na distanci) dok u kur'anskom tekstu dominira metafora (svijet iznutra), autor nalazi da je prevladavanje figure poređenja u qasidi izraz horizontalnog pogleda na svijet, koji je usto i pogled sa distance. U takav svijet Kur'an je unio neponovljivu promjenu koja bi se mogla opisati kao "metaforički obrat". Svijet očitosti i preglednosti zamijenjen je svijetom koji je neuporediv i neopisiv. O transcedentnosti i nenazočnosti drugoga svijeta kadra je govoriti jedino metafora, kojom kur'anski tekst obiluje. Ta promjena (prevlast metafore umjesto prevlasti poređenja) predstavljala je nezapamćeno revolucioniranje Svijeta i Mišljenja. Umjesto plošnosti i određenosti svijeta kur'anski tekst je načinio obrat tako što je istakao njegovu nedovršenost - svijetu je oduzet totalitet, tako da je čovjeku preostalo jedino da traga za mogućnošću ostvarenja totaliteta samo u jedinstvu sa Drugim svijetom.

 Svakako, vrlo su interesantna i ostala pitanja koja su obrađena u ovoj knjizi, kao što su utjecaj Kur'ana na razvoj filologije, utjecaj Kur'ana na normativni i induktivni karakter arapske poetike, izostanak utjecaja Aristotelove Poetike i dr.