Kad bi Duša prolazio školskim hodnikom, ili bismo ga sreli na ulici, u haremu Begove džamije, u restoranu Medrese, bilo gdje, uvijek je imao vedar, otvoren, dobrohotan, onaj nasmiješeni izraz lica u kojemu učenik istovremeno prepozna i pedagoga i pouzdana prijatelja. U Dušinu slučaju postajala je još istinitijom opća mudrosnica kako su čovjekove oči ogledalo njegove duše. A kad bi Duša u ponekom danu bio dežurni odgajatelj u školi, tad su bile izlišne bilo kakve učeničke sabotaže, bježanja u obližnje kafiće u vrijeme obavezne korepeticije, umicanje s dnevnih namaza u Begovoj džamiji, prema onom buntovnom đačkom porivu kako se i drugdje može klanjati, ne mora se, barem u obavljanju namaza, stalno povinjavati internatskoj komandi, nije smjelo biti glasnih dovikivanja hodnicima dok drugi uče, ili skrajnjivanja u spavaonice kad tome nije vrijeme, učenike bi bilo stid da ih baš Duša zatekne u kakvoj đačkointernatskoj nepodopštini.

Ne znam jesu li se u drugim školama tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao u što je to bilo u srcima i dušama  medresalija, intenzivnije osjećali varljivi tutnji povijesti. Jugoslavensko društvo bilo je društvo masovnog, strogo kontroliranog čak usavršavanog licemjerja, pa je ona Ćimićeva “drama ateizacije” bila, zapravo, drama dobro uigranih ideoloških polariziranosti, zbog toga smo se u krugu Medrese osjećali jednako zaštićenima i jednako ugroženima... Profesori poput Muhameda Karića pazili su nas, čuvali, obrazovali, odgajali, usmjeravali kao svoju vlastitu djecu i, kad se sve to promotri iz ovoga, sadašnjega vremena, itekako brinuli za budućnost koja je stajala pred svršenicima Medrese... Prije koji dan je profesor Hilmo Neimarlija, na promociji Monografije o Gazi Husrevbegovoj medresi u povodu četiri stotine osamdeset godina njezina odgojno-obrazovnog djelovanja (5. april 2017.), vrlo precizno, i emotivno, govorio o tom naročitom Medresinu unutarnjem svijetu u vremenu, onom svijetu koji postoji unutar škole i njezina školskoga dvorišta, i onom svijetu koji je, nakon prolaska kroz medresansku kapiju, postajao naš spoljni svijet, a da bi veza između tih dvaju usuprotstavljenih i, opet, međusobno tolerirajućih svjetova bila što podnošljivija, postojali su pedagozi predani svome poslu i svojoj obrazovno-odgajateljskoj misiji, poput Muhameda Karića, ili hafiza Ćamil-efendije Silajdžića, ili hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, ili Kasima Hadžića, poput mnogih drugih, svi su oni pomagali da mnoge hirovite društvene razrokosti i “neshvaćenosti” imaju što bezopasnije oštre rubove i koliko je moguće manje posljedice. Kapija Medrese bila je zaista u svemu ta sudbonosna granica između dvaju polariziranih svjetova! U Medresi smo učeni kako se nositi s osjećajem konstantne socijalne  inferiornosti u odnosu na 

prostranosti vanjskoga svijeta i, istodopce, kako opstati u osvojenoj uznositosti i nadmoći što smo upravo takvi kakvi jesmo. Lične  frustracije ponekad se najlakše liječe samodoziranim osjećanjima nadmoćnosti nad onim što nas niječe ili ignorira. Svaki je učenik nosio svoj vlastiti svijet, uvjetovan postojećim socijalnim statusom, osobnim spoznajnim kapacitetima, porijeklom, ponuđenim šansama, taj osobni svijet mogao je biti i teret, mogao je biti osjećanje nepregledne radosti, ili prostranstvo različitih životnih utjeha, a uspjeh pedagoga se prvenstveno sastojao u tome kako pomoći u usavršavanju tog svijeta i u njegovu blagovremenom kreativnom oplemenjivanju, kako da učenik očuva prijeko potrebnu slobodu, koju mu je Bog darovao, da ostane svoj u svijetu koji i nije baš naklonjen njegovu svijetu i njegovu razumijevanju svijeta, i baš zbog toga smo i voljeli  i poštovali svoga pedagoga Dušu.

U školskoj 1976./1977. godini Gazi Husrevbegova medresa preselila je iz Ulice Dobrovoljačke (danas: Ulica Hamdije Kreševljakovića) u zgradu poznatu pod imenom Đulagin dvor, naprema Begove džamije. Vidno unapređenje obrazovno-odgojnog procesa očitovalo se i u činjenici da je, pored redovnih profesora, angažiran i veći broj odgajatelja, raspoređenih po pojedinim razredima. Bila je to značajna novina u odnosu na prethodno vrijeme, kad su “vaspitači” bili ponajviše dežurna policija jesu li kreveti zategnuti u spavaonicama, prema kojem se redu odlazi na objed u školsku trpezariju, ko zabušava u odlascima na zajedničke namaze u školski mesdžid, ko se usudio da ga nema u vrijeme korepeticije. U novoj zgradi Medrese svi smo mogli biti u internatu; nije više bilo “vanjskih učenika”. Odgajatelje smo zvali “vaspitačima” (a tu su nam riječ donijeli oni koji su 1918. godine osvajački promarširali ulicom gdje će decenijama biti smještena Gazijina medresa, ulica će ime dobiti upravo po srpskim dobrovoljcima iz vremena Prvoga svjetskog rata). Školsku  1976./1977. i ukupnō vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pamtimo kao doba naglašenog optimizma u razvoju Islamske zajednice u tadašnjoj jugoslavenskoj socijalističkoj državnoj zajednici. Nikad mi budućnost nije bila otvorenija i prostranija. U petom razredu, nakon preseljenja škole iz Dobrovoljačke u Đulagin Dvor, prvi ću put, pored  Muhameda Karića, kao odgajatelje susresti i profesore Mustafu Šetu, Idriza Resića, novopostavljenog direktora Medrese Džemala Salihspahića, itd., itd. Upravo mi je profesor Mustafa Šeta, noć prije sklapanja ovoga teksta, telefonom dao naosnovnije biografske podatke o rahmetli Muhamedu Kariću.

Gazi Husrevbegova medresa nažalost nema personalnih dosjea svojih muderisa, nije mi jasno zašto je to tako; preko sadašnjega medresanskog pedagoga Dževada Pleha i službenice u sekretarijatu Medrese Sabine Svrakić saznao sam da je profesor Muhamed Karić, sin Avdije, rođen 18. maja 1924. godine u Sarajevu i da je prvi razred Gazi Husrevbegove medrese upisao školske 1937./1938. godine. Medresu je, usljed ratnih okolnosti, mogao okončati tek 1946. godine. Krajem četrdesetih godina postavljen je za učitelja u Župi kod Višegrada, učiteljovao je u selu Rujište, “dvadeset kilometara duboko u šumi”, kako mi reče profesor Mustafa Šeta, ali je ubrzo, 1949. godine, uhapšen pod optužbom da pripada mladomuslimanskom pokretu. U zatvoru je proveo dvadeset sedam mjeseci. Nemam nikojih podataka kad je profesor Karić završio studij biologije. s obzirom da je u Medresi, pored redovnoga odgajateljskog posla, predavao biologiju. Profesor Dževad Pleh ga se sjeća kao vrlo prilježna i odgovorna pedagoga. Često je učenike oslovljavao sa “dušo”. Lekcije iz biologije redovno je potkrepljivao kur’anskim ajetima, za šta je, u pripremi pojedinih nastavnih jedinica, volio da se konsultira s hafizom Ćamilom ef. Silajdžićem.

Profesor Pleh mi je izpričao i jednu zanimljivu zgodu iz života, odnosno zgodu neposredno nakon Karićeva preseljenja na Onaj svijet.

Bio je decembar 1992. godine, bila je teška studen, živjelo se u opkoljenosti i oskudicima svih vrsta, agresor je bio na vrhuncu svoje vojne i zločinačke moći, svako je u Sarajevu, ako nije bio na borbenim linijama, morao imati neku svoju radnu obavezu, a Ešref Bakšić, Suljo ef. Ćerimović i Muhamed Sućeska svoju su radnu obavezu odrađivali u pogrebnom društvu “Bakije”...

Jednom su se tako njih trojica zadesili u mrtvačnici “Bakija”, Muhamed Sućeska je zadignuo čaršaf s glave jednog od onih koji bijahu položeni i iznenađeno je uzviknuo: “Duša! Ljudi, duša!”

Ne zna se šta se sve dogodilo, kako je ko reagirao, samo se Ešref Bakšić, priča Dževad, osjetio u trenu gotovo pa ishaviještenim, dugo je, kasnije, dolazio sebi i u Medresi pričao o tom iznenadnom času i o nekoj duši koju je Muhamed Sućeska, kao, iznenada ugledao u nekom pojavnom obliku...

Među mejitima je tog decembarskog dana ratne devedeset druge bilo i tijelo rahmetli Muhameda Karića Duše.

Kao sad da gledam dobroga našeg Dušu, izlazi iz profesorske zbornice, spušta se stepenicama prema izlaznim vratima škole, ili upravo ulazi u kabinet za odgajatelje na drugom spratu Medrese, tu su i učionice, uvijek je roditeljski nasmiješen, svojom vedrinom osokoljuje učenike... Sve one s kojima je dolazio u kontakt ohrabrivao je da više vjeruju u život i vrijeme u kojemu se živi.

Ljudi su veliki i ostaju biti velikima u mjeri koliko ih se s radošću sjećamo i kad odu s Ovoga svijeta. Uvijek se rado sjetim rahmetli Muhameda Karića Duše, brižnog i odgovornog odgajatelja u Medresi, i uvijek to svoje zadovoljstvo u sjećanju i u zahvalnosti rado podijelim s bivšim Dušinim učenicima... Neka je rahmet dobroj i vedroj Dušinoj duši!