U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Eminencije i ekselencije, dragi prijatelji, poštovana gospodo, neka je mir na sve vas.
Radostan sam što prisustvujem ovome skupu i što vas mogu pozdraviti u ime Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i u svoje ime. Zahvaljujem se ljudima iz naše Uprave za vanjske poslove koji su organizirali ovaj okrugli sto. Izbor teme korespondira sa civilizacijskim i kulturnim kontekstom, a posebno s regionalnom i evropskom atmosferom, koji neposredno imaju utjecaja na naše živote i našu budućnost. Kako živimo u pluralnom svijetu, pred nama je stalni izazov da propitujemo pravila koja uređuju naše odnose, njihovu utemeljenost na vrijednostima za koje se zalažemo, ali i na postojanost izvora na kojima počivaju.
U historiji ljudskog roda postoje i takva pitanja koja stoje za sebe, bez obzira kakve odgovore na njih davali. Iznenadimo se kada se oko njih povedu rasprave, sasvim ispočetka, kao da o tome prvi puta razgovaramo. Jedno od takvih pitanja jeste i pitanje religije i njenih istina, sadržanih u religijskim izvorima na čijim vrelima su nastale tradicije za koje se vežu milioni ljudi.
Valja nam znati da je svaka sveta knjiga u rukama čovjeka iznova objavljeni tekst koji komunicira sa svojim čitaocem. To su riječi koje skoro uvijek ostavljaju traga u svijesti običnog čovjeka; čovjeka koji sebi postavlja uvijek ista ili slična pitanja u kojima se obuhvata i razlaže njegov pogled na svijet. Stoga se pred nas postavlja pitanje na koje nije moguće dati definitivan odgovor, a ono glasi: da li religijska učenja, sadržana u svetim knjigama, doprinose mijenjanju slike svijeta i našeg poimanja istog?
Da religija ne može biti samo privatna stvar, na što je još polovinom XX stoljeća ukazao ruski filozof Nikola Berđajev, danas je sasvim jasno. Ako je vjera (iman) unutarnji put k Bogu, a jeste, religija (din) onda predstavlja izvanjsku kolektivnu svijest, proživljenu u zajedničkom obredu, koji povezuje članove religijske zajednice u jedno tijelo. Uz to, jasno je da nije moguća potpuna autonomija religije u odnosu na druge oblike organiziranja, koji za osnovu imaju druge sfere duha, s kojima se ona susreće.
Priznanje prava drugima na kolektivni religijski i kulturni identitet oduvijek je bilo jedno od važnijih pitanja iz kojeg se sagledavala mogućnost ili nemogućnost zajedničkog života među ljudima. Pripadnici velikih religija i baštinici njihovih tradicija, u svojim učenjima i praksi gradili su i rušili mostove među ljudima.
Povijest je puna primjera živog nadahnuća, koje je inspiriralo ljude na povezivanje i razumijevanje, ali i najdubljih mračnih ponora, u koje su se stropoštavali predstavnici religijskih zajednica, pozivajući na mržnju i nasilje.
Za muslimane, islam je svojevrstan način života, duhovni put kojim oni razumijevaju sebe i svijet oko sebe. To je vjerovanje koje im nalaže da čine dobro i da izbjegavaju zlo, kao i da mu se suprotstave kada ono pređe granice dozvoljenog. Spas čovječanstva, kako ga islam vidi, u poštivanju je Božijih zakona, u moralnom ponašanju, pravednom postupanju i dobročinstvu prema drugima. Skoro svako kur'ansko poglavlje o tome jasno svjedoči.
Ipak, svjesni smo (a tome nas i Kur'an uči) da ni svijet islama i u duhovnom smislu nije jedini mogući kojem svjedočimo. Islam ne predstavlja svijet koji bi bio dovoljan sam sebi, koji ne bi priznavao i drugima pravo na postojanje, na sreću i dostojanstvo. Kao što je to uvijek i bilo, a na što svete knjige upozoravaju, svijet se pokazuje odveć složenim i kompliciranim u odnosu kakav bi nama bio poželjan. Mnoštvo je naroda i rasa, religijskih sljedbi i kultova, koji u isto vrijeme polažu pravo na vlastiti duhovni put, o čemu svjedoči i Kur'an: «Da je Bog htio, jednim bi vas narodom učinio». (El-Maide, 48)
Uz to, cijelu stvar dodatno komplicira i postojanje različitih religijskih podidentiteta, čak i unutar istog religijskog kruga, koji na sebe žele skrenuti pažnju i priskrbiti neku vrstu legitimiteta, ako ne i ekskluzivnosti.
Priznanje drugačijeg religijskog pogleda na svijet, od strane jedne religijske zajednice drugoj religijskoj zajednici, u povijesti se često doživljavalo kao izdaja zajedničke vjere, a heretički pogledi unutar istog religijskog kruga samo su te odnose još više komplicirali. Najbolji primjer za to, koji je nama svima dobro poznat, jeste položaj Bosanske crkve u odnosu na druge dvije crkve na ovim prostorima, ili pak frakcijske borbe unutar svijeta islama između sunija i šija.
Kao i ranije, i danas nam se čini važnim iznova razmotriti mogućnosti religijskog teksta, u ovom slučaju Kur'ana i suneta, koji govore o jednom od fundamentalnih prava, prava na priznanje drugog i drugačijeg. U svemu tome ne treba da zanemarimo ni nanose klasične islamske teologije i prava, kao jednog dijela mogućnosti koje nam se pružaju u razumijevanja teksta, koje se razvilo tokom vremenima.
Kada govorimo o ovoj temi (kao što ističe Žorž Korm), nužno je voditi računa o odmjeravanju elemenata stvarno proživljenih i zacrtanih ideala u religijskim izvorima, ali i u glavama teologa i pravnika. Svaki religijski tekst je ujedno i tekst idealnog, zamišljenog svijeta. On je gotovo uvijek prožet potrebom za idealiziranim savršenstvom, koji teži da prikaže harmoničnu, neupitnu sliku svijeta, zavijajući je u ogrtač sebi svojstvene svetosti.
Između tog uzvišenog ideala kojeg postavlja religijski tekst i stvarnosti nalazi se uravnotežena zajednica ljudi, na koju i sami Kur'an na izvjestan način upozorava.
Prema učenju islama, čovjek je, a ne neko drugi, odgovoran za svoj život, za svoj duhovni put. To znači da ga niko drugi ne može birati, niti preuzimati odgovornost za posljedice njegova izbora. U vjeru nema prisile, nedvosmisleno će potvrditi Kur'an, kao i to da neće neko drugi u naše ime nositi teret odgovornosti za naše postupanje. To su jasne kur'anske poruke.
Prema učenju islama, samo Bog ima moć da prodre u unutarnju svijest čovjeka, i samo On zna tajne koje čovjek u sebi nosi. Ako pažljivo osmotrimo izvore islama, vidjet ćemo da nigdje ne postoji ni naznaka o duhovnoj vlasti nad ljudima, koju bi Kur'an zagovarao.
Čak se ni sam Vjerovjesnik ne može smatrati dušebrižnikom. Tako se u poglavlju Al-Kahf, 29. ajet, kaže: «I reci: „Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!“»; dok u poglavlju En-Nahl (Pčela), 82. ajet, stoji: «A ako oni okrenu glave, pa ti si dužan samo da jasno objaviš». U poglavlju Junus, 99. ajet, stoji: «Da Gospodar tvoj hoće, na zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?»
Ovdje je uputno ukazati i na skoro općeprihvaćenu postavku da religije zagovaraju ekskluzivnu sliku svijeta po pitanju spasenja ljudske duše. Po mnogima, ni islam u tome nije nikakav izuzetak, jer: «Ko traži drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena. On će biti na drugom svijetu od onih koji su izgubili.» (Ali Imran,85.)
Međutim, uzmemo li u obzir da je značenje riječi islam predanost jedinome Bogu, koja se postiže činjenjem dobrih djela, onda to treba, bar što se tiče muslimanske teologije, uvjetno prihvatiti. Gore citirani ajet često se i ne može razumjeti bez pozivanja na prethodni, koji ga pojašnjava. «Reci: „Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo.“» (Ali Imran, 84)
Dobro djelo, kako su vjerovali muslimanski racionalisti (al-mu'tazilah), koristit će i muslimanu i nemuslimanu na Sudnjem danu. Prema onome što su oni zagovarali u svojoj teološkoj misli za drugog (nemuslimana) ipak nije sve izgubljeno. Ovakav stav mu'tazila, mada je ostao u manjini u muslimanskoj teologiji, pokazuje pluralističku sliku onoga što nazivamo spašenim skupinama na Drugom svijetu. Nju je moguće slikati interpretacijom kur'anskog teksta o nadi koja postoji za one koji dobra djela čine.
Bez sumnje, mu'tezile su svoju doktrinu gradili pozivajući se i na kur'anski ajet koji glasi: «Nisu svi isti. Ima sljedbenika knjige koji po svu noć Božiju knjigu čitaju i mole se; Oni u Boga i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo, oni su čestiti, bilo kakvo dobro djelo da učine, bit će za njega nagrađeni. – Allah dobro zna one koji se Njega Boje.» (Ali 'Imran, 113-115)
Na drugoj strani, Kur'an govori o slici ovoga svijeta onakvoj kakva ona u svojoj prirodi i jeste. Ljudski korijen je zajednički («On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete», El-En'am, 98), ali je ljudska duša pluralna, mnoštvo neponovljivih svjetova za sebe («A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši staništa koja smo vam darovali», El-En'am, 94).
Sasvim je jasno, na što Kur'an upućuje, da je Bog, preko ljudske duše, u koju je udahnuo od Svoga duha, stvorio pluralističku dušu svijeta i takvom je održava sve do danas.
Ono što se od nas traži, a što nam se čini teškim, jeste priznanje prava drugome na duhovni put koji je jedan, a u isto vrijeme različit za svakoga.
Od samog početka objave Kur'ana, primjećujemo postojanje jasne svijesti o drugim zajednicama (u prvom redu jevrejskoj i kršćanskoj), kojima se priznaje vlastita vjerska praksa.
Svakako, ovdje treba odvojiti politička pitanja, koja su prisutna i u svetim knjigama, od onih teološke naravi. Kada se govori o problemima među različitim vjerskim sljedbama, skoro uvijek se radi o kritiziranju političke prakse predstavnika ovih zajednica, dok se diskusije o teološkim pitanjima, na koje Kur'an ukazuje, odvijaju s puno uvažavanja.
Kur'an sa sljedbenicima knjige u doktrinarnom smislu polemizira, uz puno uvažavanja i poštivanja njihova dostojanstva, stavljajući prigovor na teološku doktrinu (ili u nekim slučajevima na socijalna pitanja) koja se razvila, navodeći racionalne i historijske dokaze za to. Tako nalazimo da Kur'an sljedbenike knjige, kako ih oslovljava, poziva „zajedničkoj riječi“, koju treba razumjeti kao poziv u suštinu vjere. Nakon rasprave, Kur'an konstatira da svako može ostati u svojoj religijskoj tradiciji: «Vama vaša a meni moja vjera». (El-Kafirun, 6)
Čini se da Kur'an ne zagovara postojanje jedinstvene ortodoksije, u koju bi čovjek morao nužno da se preobrati. Islam se u Kur'anu predstavlja kao vjera širine, kao predanost Bogu, Koji je svim zajednicama, a ne samo jednoj, podario vjerozakon ili put (šeri'ah) i program (minhāǧ). Štaviše, u Kur'anu to svjedočanstvo izravno stoji i njime se legitimira put drugih religijskih zajednica: «One koji su vjerovali, pa bili oni jevreji, kršćani i sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!» (El-Bekare, 62)
Kur'an zagovara, ono što bismo mogli nazvati našim jezikom, autonomiju svake od tri konstituirane zajednice sljedbenika knjige: «Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Bog htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Bogu ćete se vratiti pa će vas on o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti». (El-Maide, 48) Kao potvrda priznanja i autonomije koju Kur'an zagovara u odnosu na muslimansku, jevrejsku i kršćansku zajednicu, jesu i ove kur'anske riječi: «Mi smo objavili Tevrat (Toru), u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu». (Al-Maide, 44) «Neka sljedbenici Indžila (Jevanđelja) između sebe sude, kako im je Bog objavio u njemu». (El-Maide, 47)
Mada se muslimanski prvaci i vladari, kao ni kod drugih, nisu uvijek držali ideala koji je zapisan u Kur'anu, kur'anski tekst ukazuje na iznimnu potrebu snošljivosti prema ljudima knjige. U političkom i pravnom sistemu, kojeg su muslimani tokom vremena izgradili, sljedbenici knjige (jevreji i kršćani) uživali su jednu vrstu vjersko-sudske autonomije, o čemu svjedoče historijski utvrđene činjenice. Ovo navodimo ne ulazeći u kvalitet i intenzitet te autonomije, koji se mijenjao tokom vremena, a pogotovo u XIX stoljeću. Zaštita u sferi javnog prava, korištenja resursa, raspolaganja imovinom, slobodan pristup tržištu i javnim funkcijama u određenoj mjeri, te drugi oblici poslovanja i službe bili su u većoj ili manjoj mjeri dostupni.
Pored toga što Kur'an insistira na poštivanju slobode savjesti i autonomiji u personalnim pravnim pitanjima, kako smo već istakli, on stavlja u obavezu suprostavljanje onima koji bi nasiljem uništavali tuđe bogomolje (crkve, sinagoge ili džamije) u kojima se, kako Kur'an kaže, spominje Božije ime. (El-Hadždž, 40)
O tome su svoja svjedočanstva zapisali i oni povjesničari s naših prostora koji su bili dosta kritični prema upravi društvenopolitičke zajednice u kojoj su muslimani imali glavnu riječ. Jedan od njih je dr. Tomo Smiljanić-Bradina (1888-1969), koji u svom radu pod nazivom Pleme Brsjaci navodi da je sultan Sulejman, usred pobune naroda Brsja naredio da se hrišćani nasilno preobrate u islam, a crkve i manastiri pretvore u džamije i tekije. Tome su se usprotivili muftija Džemal i paša Nizi, navodi dr. Smiljanić-Bradina, koji su savjetovali sultanu da povuče ovu naredbu jer, kako on kaže, neće dati nikakve rezultate.
Bez obzira na motiv koji stoji iza ovog postupka, nema sumnje da je pomenuti muftija svoju fetvu utemeljio na kur'anskom tekstu kojega smo gore naveli i tradiciji koja se bilježi od vjerovjesnika Muhammeda (a.s.) o zabrani skrnavljenja tuđih bogomolja.
Zanimljivo je i ono što navodi povjesničar dr. Sima Ćirković u svom djelu Srbi među evropskim narodima, kada je u pitanju izgradnja pravoslavnih crkava i manastira u Bosni pod osmanlijskom upravom.
Ovo njegovo zapažanje važno je iz razloga što se, od dijela pristrasnih historičara, potpuno želi izbrisati iz naše svijesti primjeri vjerske tolerancije i suživota među našim narodima u vrijeme, kako oni vole reći, «turskog zuluma». Svakako da je bilo teških trenutaka, zločina i razaranja, stradanja i muslimana i jevreja i kršćana u Evropi, od Andaluzije do Balkana, ali da se život samo na tome temeljio, to jednostavno ne odgovara istini. Sima Ćirković u pomenutom djelu navodi: „Na području današnje Hercegovine, koja je bila pod kršćanskim gospodarima i u sklopu pravoslavnih episkopija i mitropolija, tek je pod turskom vlašću podignut je znatan broj crkava. Podignuto je i nekoliko većih manastirskih crkava za potrebe hijerarhije: Tvrdoš kod Trebinja, Žitomislić uz Neretvu, Zavala u Popovom polju“ i drugi. „U prvoj polovici XVI stoljeća, na području Bosne su postojali manastiri Tavna, Vozuća, Gostović, Papraća pokraj Zvornika, Ozren u blizini Maglaja, Gomionica pokraj Banjaluke“ i drugi. „A u Sarajevu, ističe on, nastalom tek nakon turskog osvajanja, već se 1520. prepisuje srpski bogoslužni rukopis.“
Uprkos kompleksnosti kur'anskog teksta, kako zaključuje Žorž Korm u svom djelu Multi-konfesionalne zajednice, granice tolerancije koje je vjerovjesnik Muhammed (a,s,) utvrdio su dosta jasne. Muslimanski pravnici i teolozi će moći na osnovu tekstova Kur'ana i predaja od Vjerovjesnika vršiti arbitražnu, posredničku ulogu između političke vlasti i njihovih podanika, kako muslimana tako i nemuslimana u muslimanskim zemljama.
Tako muslimanski pravnik Abd al-Qadir Audah (1906-1954) smatra: da islam ne pravi razliku između muslimana i nemuslimana po pitanju pristupa javnoj državnoj funkciji. Po njemu, razlika među ljudima se ogleda samo u vjerovanju, dok i dalje ostaje da važi opće pravilo jednakosti u pravima i obavezama, ostavljajući svakome pravo na religioznu slobodu. Ovome treba pridodati i osnovne postavke osmanlijske uprave s početka XIX stoljeća, utemeljene na carskoj naredbi Hatišerif od Gulhane, koja je na temelju proklamiranih principa Tanzimata potvrdila slobodu vršenje javnih funkcija i muslimanima i nemuslimanima. Ova carska naredba potvrdila je principe islamskog prava kojima su zajamčeni: sigurnost života, časti i slobodnog vlasništva, pravedno i javno sudstvo, te jednakost vjera.
Muhamed 'Abduhu (1849-1905), zasigurno najveći muslimanski teolog i pravnik XX stoljeća, pozivajući se na praksu javne uprave u muslimanskim zemljama iz najstarijih vremena (dinastije emevija i abasija), smatrao je da je vlast u islamu građanske, a ne religiozne prirode.
Povijest islamskih zemalja i hronike muslimanskih vladara govore nam o puno primjera u kojima se vršenje javnih funkcija u državnoj upravi povjerava jevrejima, kršćanima i drugim, iz razloga državnog i javnog interesa.
Ozbiljni istraživači međukonfesionalnih odnosa, kakav je bio Ž. Korm, zaključuju da je Muhammed (a.s.) spasio muslimane, a time i ljude općenito, od zabluda rane zapadne srednjovjekovne teologije, koja je zagovarala istrebljenje nevjernika, bez ikakve razlike.
Nažalost, vjerske prakse ljudi nisu uvijek u srazmjeri s onim što je zapisano u svetim knjigama, bilo da se radi o muslimanima, kršćanima, jevrejima ili drugima. Vidjeli smo to i na primjeru rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995, a gledamo i danas svojim očima kako nestaju čitave religijske skupine kršćana, jezida i muslimana na području Sirije, Iraka, Palestine, Mijanmara i drugih zemalja. Povijest nam iznova svjedoči da su za ljude najpogubniji duhovni zidovi, koji se među njima podižu. A podižu ih svi: teolozi, historičari, političari, nacionalisti, rasisti i drugi. Pod njihovim zidinama pali su milioni nevinih ljudi.
Zašto je priznanje drugog i njegovo pravo na ispovijedanje vjere i obreda tako teško i tragično za pripadnike monoteističkih vjera? Zar nas sve ne bi trebalo poučiti biblijsko-kur'ansko kazivanje o Habilu i Kabilu, odnosno Abelu i Kainu? Bog je htio njihov obred učiniti različitim, kao i puteve naše vjerske prakse i etničke pripadnosti, da bismo se bolje upoznali. Ukoliko želimo ostati vjerni zavjetu zapisanom u našim svetim knjigama, morat ćemo pravo na izbor vjerovanja i razlike u obredima, kulturama i tradicijama razumijevati kao Božiju volju i bogatstvo ljudskog roda i to našim sljedbenicima češće ponavljati.
