Anonimne podvale – Takozvani ILMIHAL
U izdanju NVO “Put sredine” krajem 2017. godine pojavila se knjiga ambicioznog naziva “Ilmihal – islamski priručnik.” Grupa “anonimnih” autora ovog pamfleta iznose stavove koji u većini slučajeva odstupaju od učenja koja su zasnovana na islamskoj tradiciji Bošnjaka i koja naučava Islamska zajednica
Paušalne ocjene i mišljenja
Također, u ovom nepotpisanom uratku ima paušalno navedenih mišljenja, koja, bez objašnjenja, impliciraju radikalne i naučno neutemeljene stavove, koji se graniče sa tekfirom većine muslimana u BiH, na način da se počiniocima velikog širka koji izvodi iz vjere smatraju svi oni koji učestvuju u političkom životu države. Iznose se slijedeće tvrdnje:
- b) U veliki širk se ubraja i propisivanje sekularnih zakona koji su suprotni Allahovom zakonu. (str. 31)
- c) Ko ostavi sve namaze, iako zna kakav je njihov propis, takav je nevjernik, po konsenzusu ashaba. (str. 92)
- d) Grijeh neklanjanja farza nije ništa manji od grijeha ubica, bludnika, lopova i dr. (str. 138)
- e) Odlaganje namaza van njegovog propisanog vremena, bez šerijatskog opravdanja, spada u velike grijehe, poput ubistva, ili čak i veće. (str. 154)
I pod pretpostavkom da su izneseni stavovi podudarni sa ustaljenom praksom muslimana i njihove uleme na ovim prostorima, ovaj uradak se ne može nazvati ilmihalom, jer nije prošao predviđenu proceduru. On također, ne može biti izvor za spoznaju propisa o islamu, jer je općepoznato da se propisi o vjeri uzimaju samo od pouzdanih osoba i iz provjerenih izvora, a ovdje su autori nepoznati i izvori se uopće ne spominju.
Briga o bolesnicima
Neizmjerna zahvalnost pripada Uzvišenom Allahu. Njega veliča, slavi i hvali sve što se nalazi na nebesima i Zemlji. On je Silni i Mudri. Neka je Božiji blagoslov na Muhammeda, posljednjeg Allahovog poslanika, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve dobre ljude do Sudnjeg dana.
Plemeniti Gospodar veli: “Koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji i koji me, kad se razbolim, liječi” (Eš-Šu’ara’, 78-80)
Ebu Musa el-Eš’ari prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “Obiđite bolesnika, nahranite gladnog i oslobodite zarobljenog.” (Buharija, br. 902)
Jerusalem u Kur’anu (2. dio)
I osluškuj onoga Dana kada će pozvati glasnik iz mjesta koje je blizu! (Qaf, 41)
‘’Dan’’ je Dan oživljenja kada će duše biti pozvane na suđenje. Glasnik je, kažu komentatori Kur’ana, melek Israfil. ‘’Mjesto koje je blizu’’ je Stijena u Kudsu, Jerusalemu (sahre Bejti-l-Makdis), sa koje će melek pozvati: ‘’O, ljudi, uputite se ka polaganju računa. Allah vam naređuje da se sakupite zbog suđenja!’’ U komentarima Kur’ana se veli da je ta Stijena mjesto na Zemlji koje je najbliže nebu ili da je ona centar Zemlje (Ibn Džuzejj, Teshil, 4/66; Ibnu l-Dževzi, Zadu l-mesir, 4/102). - Muslimani su od dolaska u Jerusalem ovaj grad nazvali Bejtul Makdis (Mukaddes): Sveta kuća, ili samo Kuds: Sveti grad.
U kućama koje je Allah dozvolio da se podignu i da se u njima spominje Njegovo ime, hvale Njega jutrom i večerom. (en-Nur, 36)
Ovaj ajet dolazi nakon dobro poznatog ajeta o tome da je ‘’Allah svjetlo nebesa i zemlje’’. Očigledna interpretacija ajeta jeste ta da su ‘’kuće’’ sve kuće, džamije i mjesta iskrenog obožavanja, gdje god se one mogu naći (Taberi, Džami’u-l-bejan, 7/6063). Ipak, neki tradicionalni komentatori specificiraju ‘’kuće’’ na kuće u Jerusalemu (bujut Bejti l-Makdis), Mekki i Medini. Ibn Burejde još više specificira, odnosno ‘’kuće’’ ograničava na četiri džamije koje su sagradili isključivo vjerovjesnici: Kabu u Mekki, Jerusalemski mesdžid, (Poslanikovu) džamiju u Medini i Džamiju u Kubba’u (Kurtubi, El-Džami’ li ahkami l-Qur’an, 15/270).
I učinili smo sina Merjemina i majku njegovu znakom, i sklonili smo ih na jedan brježuljak pogodan za boravak i sa tekućom vodom. (el-Mu’minun, 50)
U ajetu sure Merjem (22) ‘’brježuljak’’ (rebve) se naziva mekan kasijj - udaljenim mjestom. Identitet ovog mjesta izazvao je mnogo rasprava. Zamahšeri i Bejdavi nabrajaju slijedeće lokacije: a) mjesto u Jerusalemu jer je ono na brježuljku ili uzvišici; b) mjesto u Damasku; 3) Remla u Palestini; 4) mjesto u Misiru, Egiptu (Tefsiru-l-Keššaf, 709; Envaru-t-Tenzil, 2/472). ‘’Pogodan za boravak’’ podrazumijeva da su se na brježuljku nalazile njive gdje se moglo baviti zemljoradnjom i voćarstvom.
I spasismo njega, a i Luta, u zemlju koju smo blagoslovili svim svjetovima.
(El-Enbija’, 71)
Pod ‘’njega’’ misli se na Ibrahima, a.s.; pod ‘’zemljom koju smo blagoslovili svim svjetovima’’ misli se na Šam (Zamahšeri, Tefsiru-l-Keššaf, 683; Ibn Džuzejj, Teshil, 3/30). Ibn Kesir navodi da je ‘’blagoslovljena zemlja’’ Mekka, a neki su rekli: Jerusalem ili Egipat (Tefsiru-l-Kur’ani-l-’azim, 3/247).
Suludi među ljudima će reći: “Šta ih odvrati od Kible njihove spram koje bijahu?” Ti reci: “Allahu pripadaju i Istok i Zapad! On koga hoće upućuje na Pravi Put!” (El-Bekare, 142)
Prema tradiciji, poslanik Muhammed, a.s., oko šesnaest mjeseci poslije njegovog iseljenja u Medinu, u namazima se okretao prema Jerusalemu. Onda je smjer namaza promijenjen ka Mekki.
A Sulejmanu [potčinismo] vjetar jaki, puhao je po zapovijedi njegovoj prema zemlji koju smo blagoslovili. Mi sve dobro znamo. (el-Enbija’, 81)
Ponovo: ‘’zemlja koju smo Mi blagoslovili’’ je Palestina, u kojoj je Sulejmanov, a.s., glavni grad, Jerusalem, bio smješten. Ovime Uzvišeni Allah potvrđuje drevnu tradiciju da je Sulejmanova čuvena mudrost uključivala sposobnost kontrole duhova, vjetrova i cijele prirode (M. Al-Khateeb, Al-Quds, 94-95).
I pozvaše ga meleci, dok se on stojeći u mihrabu molio, i rekoše: “Allah te obveseljava Jahjaom koji će vjerovati u riječ od Allaha, koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik od onih dobrih.” (Ali Imran, 39)
Zekerijja, a.s., dakle, prima prima vijest da će dobiti sina po imenu Jajha (biblijski Ivan) u Jerusalemskom hramu.
Brojni događaji povezani sa životom Isaa a.s., smješteni su, prema Kur’anu, u Jerusalemu. Također, u Kudsu hazreti Merjema blagoslovljena je zimskim voćem u ljetno doba kao poseban dar od Allaha, dž.š.
Zatim, Isa, a.s., je govorio Merjemi dok je još bio dijete u kolijevci, a što je bilo prvo čudo u Bejtu-l-Makdisu. Odavdje je on živ uzdignut na nebo kako bi bio spašen iz kandži njegovih neprijatelja koji su ga htjeli ubiti. Isaovom, a.s., dovom, također kod Bejtu-l-Makdisa, sa neba je spuštena izobilna sofra sa hranom.
U islamskoj eshatologiji, Isa, a.s., će se spustiti sa neba kod Damaska i uputiti prema Bejtu-l-Makdisu. Dedždžal (Antikrist) neće ući u Jerusalem, čije područje će meleci osiguravati. Njega će Isa, a.s., ubiti na vratima Lud. Bejtu-l-Makdis će biti zemlja okupljanja i proživljenja i mjesto gdje će se puhnuti u Rog sa Stijene u Bejtu l-Makdisu.
Hrustan Šišić: Hifz je velika blagodat i ne bojte se krenuti njenom stazom
- Kada se kod Vas javila želja za učenjem Kur’ana napamet?
Hafiz Hrustan: Svaka hvala i zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Neka je salavat i selam na Njegovog Posljednjeg Poslanika i Miljenika Muhammeda a.s.. Želja za hifzom se javila još u drugom razredu medrese kada sam zajedno za desetak kolega iz razreda počeo učiti prve stranice. Imali smo veliku podršku hafiza Fadila Bektaša, koji nam je ujedno bio i razredni starješina. Međutim, naše učenje je trajalo negdje do polovine trećeg razreda, prije svega što nije bilo dovoljno posvećenosti, te niko od nas nije uspio završiti hifz u medresi. Želja da se ponovo vratim na staze hifza javila se pred kraj mog studija u Sarajevu.
- Hifz ste završili nakon medrese, u periodu kada ste na svom akademskom putu bili jako angažirani. Kako ste uspjeli uspješno pomiriti sve obaveze?
Hafiz Hrustan: Prije svega htio bih da kažem da je lakše krenuti na put hifza u mlađim danima. Nekako mi se čini da je period proveden u srednjoj školi idealno vrijeme za to. Ja sam se eto vratio hifzu u periodu kada sam počeo da radim kao asistent na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) i samo Allah dž.š.zna zašto je baš tada sve krenulo. Kao što ste i spomenuli, bio sam angažiran na akademskom putu, ali uz čvrstu volju i požrtvovanost Allah dž.š. daje snagu i izlaz iz mnogih situacija. Bitno je da znamo da osoba koja čvrsto odluči steći časnu titulu hafiza vidi i ima u glavi samo cilj, te nju mnogo ne zanimaju prepreke na tome putu.
- Hifz je put koji podrazumijeva moralnu podršku drugih ljudi? Ko je bio vaša podrška?
Hafiz Hrustan: Imao sam veliku podršku babe Hanasa, majke Zehnire i sestre Elme. Ali uzimajući u obzir da oni nisu ni znali o mom putu hifza do pred sami kraj, ovdje bih posebno izdvojio podršku supruge Bahire koja je zajedno sa mnom prosla čitav ovaj put i bila veliki oslonac. Svakako, a to će vam reći i svaki hafiz, presudna je podrška muhaffiza, u mom slučaju hafiza Fadila Bektaša.
- Kako opisuješ komisiju pred kojom si polagao hifz?
Hafiz Hrustan: Bila mi je velika čast učiti i družiti se petnaest dana sa hafizom Dževadom Šošićem i hafizom Abdulazizom Drkićem. Atmosfera je bila odlična prije svega jer se komisija za polaganje hifza trudi da olakša kandidatu njegovo polaganje. Pozitivno sam iznenađen i prostorijama u kojima kandidat boravi pripremajući se za komisiju, a to je Gazi Husrev-begova medresa i topli doček čitavog kolektiva.
- Šta bi poručio onima koji su na putu hifza i onima koji možda tim putem neće krenuti?
Hafiz Hrustan: Mladim ljudima bih poručio da se ne boje krenuti stazom hifza jer imaju podršku Onoga kod Koga je sva vlast i moć. Šejtanske vesvese su naravno prisutne, ali uz iskren nijjet i kontinuitet one nemaju veliki značaj. Poručio bih svima da je najbitnije da živimo u skladu sa slovom Kur’ana, bilo da se radi o hafizima Kur’ana ili o onima koji to nisu.
Islamska tradicija Bošnjaka - Namaz prema hanefijskom mezhebu
Nijet je jedan od šest uslova za ispravnost namaza, jer općenito ibadeti nisu valjani bez nijeta. El-Buhari (hadis br. 1) i Muslim (1907) bilježe od Omera, r. a., da je Božji Poslanik, a. s., rekao: „Djela se cijene prema namjerama. Čovjek će dobiti jedino ono što je uistinu namjeravao učiniti...“
Riječ nijet označava namjeru i želju, u ovom slučaju, namjeru da se klanja konkretni namaz. Islamski učenjaci se slažu da je želja stvar srca i za nijet za namaz dovoljno je da se donese u srcu. To znači da je osoba prije stupanja u namaz dužna u srcu donijeti odluku koji namaz namjerava klanjati. Međutim, učenjaci nemaju jedinstven stav o tome da li je izgovaranje namaskog nijeta jezikom na način kako je to u islamskoj tradiciji Bošnjaka uobičajeno, sunnet, mustehab ili novotarija?
Učenjak El-Kasani bilježi da o izgovaranju namaskog nijeta u temeljnim knjigama hanefijskog mezheba nema spomena. Međutim, Muhammed eš-Šejbani (Kitab el-Asl, tom 2., str. 343-344.) navodi da se nakon oblačenja ihrama i klanjanja nafile izgovara hadžski nijet riječima: „Allahumme inni uridu-l-hadždže, fejessirhu li ve tekabbelhu minni (Allahu moj, namjeravam da obavim hadž, pa mi ga olakšaj i primi ga od mene)“. Ovaj nijet izgovara se na osnovu hadisa kojeg bilježi El-Buhari (1534) od hazreti Omera, r. a., da je čuo Allahovog Poslanika, a. s., kako za dolinu Akik kaže: „Sinoć mi je došao posjetilac od mog Gospodara (Džebrail) i rekao: ‘Klanjaj u ovoj blagoslovljenoj dolini i reci: ‘Umra s hadžem (Tj. nijetim obaviti umru s hadžem).’“ S tim u vezi El-Kasani (Bedai’, tom 2., str. 20) i drugi učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je sunnet izgovoriti namaski nijet, jer je u tome traženje pomoći od Allaha, dž.š., pri obavljanju namaza i molba Uzvišenom Allahu, dž.š., da primi namaz. Učenjak Hejsemi (Medžme’a ez-zevaid, br. 2578) bilježi da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao: „Navikavajte se na dobro, jer ko se navikne na dobro on ga čini i čuvajte svoje nijete u namazu.“
Es-Semerkandi (Tuhfa, tom 1., str. 125) navodi da je, kao što je to uobičajeno u tradiciji Bošnjaka, namaski nijet najbolje donijeti ili izgovoriti neposredno prije izgovaranja početnog tekbira jer se time čuva čistoća nijeta.
Nijet u džematu
Kada se klanja namaz u džematu, potrebno je zanijetiti da će se taj namaz klanjati za imamom. (Es-Semerkandi, Tuhfa, tom 1., str. 125) U dužem hadisu El-Buhari (689) i Muslim (411) bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Imam je postavljen da se slijedi.“ Et-Taberani (Evsat, br. 3545) prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Imam je odgovoran. Ono što on čini, činite i vi!“
Oba navedena hadisa ukazuju na značaj i važnu poziciju imama u predvođenju namaza, pa stoga nije prihvatljivo da se neko priključi zajedničkom klanjanju namaza bez namjere da slijedi imama i bez prihvatanja njegovog predvođenja namaza.
Ibrahim En-Nehai’ o tome kaže: „Ako pristupiš džematu, a nisi zanijetio da ćeš klanjati isti namaz kao i džemat tada tvoj namaz neće biti ispravan. Ako je, pak, imam zanijetio jedan namaz, a oni iza njega drugi namaz, imamov namaz će biti valjan, a namaz džemata neće.“ (Eš-Šejbani, Kitab el-Asar, u komentaru 102. predanja)
Razmak nogu prilikom stajanja
Uzvišeni Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: „I pred Allahom ponizno stojte.“ (Kur’an, El-Bekare, 238.) Na osnovu ovog ajeta islamski učenjaci se slažu da je stajanje u namazu sastavni dio namaza - rukn. (El-Merginani, El-Hidaje, tom 1., str. 302) S obzirom da ne postoje vjerodostojni hadisi o tome koliki treba biti razmak između nogu na stajanju u namazu, Jusuf el-Binnuri smatra da je sunnet da osoba u namazu stoji skrušeno, te da stopala ne skuplja previše niti da ih odmiče jedno od drugog previše (Maerif es-Sunne, tom 2., str. 299), kao što to neki u današnje vrijeme čine.
Čuveni hanefijski učenjak Ibn Abidin (Reddul-muhtar, tom 2., str. 131.) navodi da razmak između stopala na stajanju u namazu iznosi koliko je širina četiri spojena prsta jer je to najbliže skrušenosti u namazu. S druge strane, pokuđeno je skupiti stopala na stajanju u namazu tako da jedno stopalo dodiruje drugo bez razmaka. En-Nesai (904) bilježi da je ashab Abdullah ibn Mes›ud, r.a., vidio nekog čovjeka kako je skupio stopala na stajanju u namazu pa je rekao: „Postupa u suprotnosti sa sunnetom.“
Onaj ko nije u mogućnosti stajati u namazu klanjat će onako kako mu mogućnosti dozvoljavaju. El-Buhari (1117) bilježi od Imrana ibn Husajna, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Klanjaj stojeći, a ako nisu u stanju onda sjedeći, a ako ni to nisi u stanju onda ležeći.“
Preporod ličnosti - Sudimo rodbini i drugim ljudima, a ko će nama suditi
Često možemo čuti tvrdnju da živimo u „teškome vremenu“. Pitanje je koliko je ono, zaista, teže u odnosu na druga vremena. Istina je da je, kao i svako drugo vrijeme, naše vrijeme puno izazova.
Vrijeme koje živimo je vrijeme zadivljenosti čovjeka vanjštinom, a povrh svega njegove zadivljenosti samim sobom. To je vrijeme društvenih mreža, facebook, twitter i drugih profila; vrijeme selfija. Sa svih strana nas napada slika i forma. Sve je u funkciji hranjenja čovjekova ega. Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, s druge strane, podučava nas da bi fokus vjernikovog djelovanja trebao biti na suštini, jer „Allah, zaista, ne gleda u naša tijela i likove, nego gleda u naša srca i djela.“ (Hadis bilježi Muslim.) S oduševljenjem i ushićenjem ljudi slušaju svaku pohvalu koju im drugi upute, svaki lajk ili komentar koji ljudi na njihovom profilu ostave, najčešće i za ono što nije vrijedno hvale. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bacite prašinu u lica onih koji mnogo hvale!” (Muslim) Prenosi se da je mudri i pobožni Hasan el-Basri govorio svojim učenicima: „Kada bi sve što čovjek kaže bilo istina, a sva djela njegova bila dobra – bio bi nadomak propasti.“ Učenici ga začuđeno upitaše: „A zašto bi u takvome stanju mogao propasti?“ On odgovori: „Bio bi zadivljen sobom.“ To naravno ne znači da čovjek treba lagati i više griješiti. On samo treba biti svjesniji mnoštva grijeha koje čini; treba hrabrije, iskrenije i otvorenije pogledati na svoje grijehe. „Vrhunac iskrenosti je Allahu priznati sve svoje grijehe“, kaže se u jednoj predaji.
Allah Uzvišeni u suri Et-Tarik Sudnji dan opisuje kao „dan u kojem će savjesti ispitivane biti“. Dakle, nećemo govoriti mi nego naša savjest.
Najveći paradoks je, zapravo, da se bavimo životima i grijesima drugih ljudi koje toliko površno poznajemo, a zaboravljamo sebe – ono što najbolje znamo i ono za što smo najodgovorniji. Problem je što se i previše bavimo duhovnim stanjem ljudi, nerijetko s lošim namjerama i željom da sudimo drugima, ane da nekome pomognemo. I dok s jedne strane uživamo u pohvalama koje nam ljudi upućuje, s druge, kada pogriješimo, tražimo sebi na hiljade opravdanja, peremo se i pravdamo iako znamo da nismo u pravu. Allahov Miljenik, alejhi-s-selam, kaže: „Kada vidiš nezasitu pohlepu i strast da se slijedi i zadivljenost svakoga čovjeka njegovim mišljenjem, posveti se samome sebi...“ (Tirmizi) Kada vidimo da su ljudi nezasiti i pohlepni, da strasti slijede i da je svaki čovjek zadivljen sobom i svojim mišljenjem – posvetimo se samome sebi, preispitajmo se, pogledajmo da i mi nismo pohlepni, da i mi u djelovanju strasti svoje ne slijedimo, da i mi nismo zadivljeni svojim mišljenjem pa ne percipiramo stvarnost na ispravan način. Mijenjajući sebe, promijenit ćemo svijet u kojem živimo.
Svijest o pravnom djelovanju
Pri monitoringu OSCE-a, ali i drugih institucija koje prate kršenje ljudskih prava, reakcija građana i nevladinog sektora je vrlo važna. Zaista, presuda Golubu je upravo poziv svim ljudima, naročito povratnicima i ženama s mahramom da pravovremeno reagiraju pravnim putem kada dođe do narušavanja njihovih osnovnih prava. Nažalost, svijest muslimana o prijavi napada i diskriminacije je još uvijek na upitnom nivou. Primjera radi, nakon odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, pri čemu se mislilo i na mahramu koja se ovom prilikom svela na samo vjersko obilježje, pored brojnih verbalnih reakcija, Agencija za ravnopravnost spolova BiH 28.01.2016. godine zaprimila je Zahtjev za ispitivanje povrede Zakona o ravnopravnosti spolova BiH (ZORS) od Saše Gavrića u ime Sarajevskog otvorenog centra, a ne od brojnih bošnjačkih udruženja s vjerskim predznakom i muslimanskih aktivista. Drugim riječima, svijest o pravnoj državi i načinu reagiranja na povrede ljudskih prava kod većeg dijela muslimanske javnosti u BiH ostaje na razini pisanja komentara, izjava i uličnih protesta.
Osuđen nasilnik koji je napao majku i kćerku s mahramom
Miljenko Golub (37), koji je 5. augusta 2017. godine napao Jasminu Kurtu i njenu maloljetnu kćerku iz Ostružnice kod Fojnice, na Opštinskom sudu u Kiseljaku nepravosnažno je osuđen na 6 mjeseci zatvora. Podsjetimo, Miljenko je grubo nasrnuo na njih nakon što je vidio da nose mahramu te uz prijetnje nanio težu povredu lica Jasmini koja je ubrzo hospitalizirana. Advokat iz Sarajeva Admir Đulić, koji je zastupao porodicu Kurta, kazao je: “Riječ je o kazni zatvora u trajanju od šest mjeseci. Navedena osoba se teretila za krivično djelo nasilničko ponašanje u vezi s krivičnim djelom iz mržnje, što je tužilac i potvrdio. Slijedeći korak jeste proces kojim će se tražiti odšteta za žrtvu.“
Riječ je o prvoj presudi u Federaciji za krivično djelo počinjeno iz mržnje prema definiciji Krivičnog zakona FBiH. Također, ova presuda je važna i za brojne Bošnjake i Bošnjakinje koje su bile žrtve ovakvih napada, a počinioci nikada nisu sankcionisani. Upravo u Kiseljaku su se ranije dešavali slični napadi za koje niko nije odgovarao. Također, presuda je važna jer se uzela u obzir činjenica da su žrtve bile meta napada i zbog načina odijevanja, odnosno mahrame. S tim u vezi, kod kvalifikacije krivičnog djela od strane tužliaštva bili su presudni motivi napada koje je iznijela oštećena strana prilikom prvog saslušanja u Policijskoj stanici Kiseljak. Naime, Jasmina je, između ostaloga, tvrdila: „Ja mogu da kažem da ne poznajem muškarca koji nas je napao. Razlog njegovog napada može biti jedino taj što smo ja i Kerima bile pod mahramom, odnosno da mu je smetalo što smo bile vjerski odjevene“. Nastranu što je općinski sud razmatrao mahramu kao element nacionalnog identiteta „jer je oštećena bila odjevena u skladu s islamskim propisima“ kako stoji u tekstu presude, važno je, ipak, da se konačno barem na ovaj način priznaje prisustvo diskriminacije i mržnje prema muslimanki s mahramom u našem društvu, prvenstveno u sredinama gdje su muslimani manjina.
Susret majki Srebreničkog genocida sa specijalnim savjetnikom generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adameom Diengom
Specijalni savjetnik generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adame Dieng sa majkama, žrtvama I svjedocima Genocida:” Kako ljudsko biće može glorificirati Mladića?! On nije nikakav heroj. Pravi heroji su žrtve, preživjeli i svjedoci. Mi im dugujemo mnogo i mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vam pomognemo da u ovu zemlju dovedemo trajni mir.”
Bosanski jezik u Srebrenici
U poslijeratnoj BiH sistematsko ograničavanje bosanskog jezika prisutno je u manjem bh. entitetu RS. U posljednih nekoliko godina dva slučaja otpora prema diskriminaciji su tamo zabilježena. Povratnici- roditelji djece u Konjević-polju kod Srebrenice i u Vrbanjcima kod Kotor-Varoši bojkotovali su nastavu zbog sprečavanja nadležnih da se nacionalna grupa predmeta i bosanski jezik predaje u školama. Nakon četiri godine sudskog procesa, Osnovni sud u Srebrenici je u novembru 2017. godine donio odluku, u korist roditelja po kojoj svoj maternji jezik mogu nazvati bosanskim jezikom. Sud je, kako je istakao S. Selimović za RSE u tekstu “U Srebrenici se govori i bosanski”, obavezao školu da obezbijedi udžbenike za djecu: “Do dana pripreme, zvaničnog odobravanja, štampanja i puštanja u upotrebu adekvatnih nastavnih udžbenika za osnovno obrazovanje na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, tužena je dužna da omogući učenicima korištenje zvaničnih udžbenika na bosanskom jeziku za predmete osnovnog obrazovanja iz nastavnog plana i programa Tuzlanskog kantona, Federacije BiH”.
Više...
Razlozi pada nataliteta
Foto: Xinhua / Chen Bin
U posljednjih deset godina u BiH zabilježena je negativna stopa prirodnog priraštaja stanovništva
Zašto pada natalitet u BiH?
Nakon trenda iseljavanja koji je pogotovo bio izražen sa uspostavom bezviznog režima kada su demografski gubici u posljednjih 20 godina bili oko 700.000 stanovnika, BiH je zadesio novi problem - niska stopa nataliteta. Sociolozi ističu da ovaj problem vezan za depopulaciju ima dalekosežnije i pogubnije posljedice po jednu državu. Uostalom, o ovoj novoj pojavi kada se više umire nego što se rađa stanovnika, prof. dr. Hasan Zolić, iskusni bh. demograf i statističar, ukazuje da se ona prvo javila 2002.godine u našem manjem entitetu (RS), a u Federaciji BiH 2006. godine. Ta odstupanja isprva su bila minimalna, ali od 2009.godine negativna tendencija se nastavlja i evidentirana je i sa prvim mjesecom 2018.godine.
O razlozima zašto pada natalitet dr. Zolić nam objašnjava:
„Teško je u nekoliko riječi istaći prave razloge. Svi govorimo da na to najviše utječu ekonomski razlozi. To jeste tačno. Veliki broj nezaposlenih je među mladima. To kazuje da nema ekonomske sigurnosti. Druga stvar je to što veliki broj mladih i dalje živi kod roditelja. Nemaju samostalnost i nemaju obezbijeđen stan kako bi se osamostalili. Jednostavno nemaju mogućnosti zasnovati porodicu. Doduše, nešto se na tom planu pokušava uraditi. Recimo, evo, Kanton Sarajevo izdvaja nemala sredstva za stambeni fond mladih, ali to je nedovoljno. Kamatne stope su izuzetno visoke i nepovoljne. Tu je glavni razlog što je BiH svrstana u zemlje rizika. Prepustili smo da nam banke rade i nameću svoja pravila. Recimo, u Raifaisen banci u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama kudikamo je niža kamata nego kod nas u BiH. Jednostavno tako izvlače profit iz BiH. Treća stvar tiče se toga da žene ulaze danas u brak u prosjeku sa 28 godina starosti, a muškarci sa 30 i više godina. I taj prostor se sužava. Do sada je bilo ako žena ne uđe u brak do 20 godina ona se smatrala starom ili što bi Hrvati rekli ona je stara frajla. Danas je postalo popularno da se u brak ulazi kasno. Slijedeća stvar je nepovoljna starosna struktura stanovništva. BiH već duži period bilježi da je struktura stanovništva starija od 65 godina prešla 8 % ukupne struktura stanovništva. I, ona je 16% danas tako da smo izjednačili se sa učešćem mlađeg stanovništva do 18 godina sa učešćem stanovništva od 65 godina pa dalje. A, BiH je bila poznata nekada po tome da smo imali skoro 50% mlađeg naraštaja. Naročito je kod nas bio visok natalitet. Slijedeća stvar je prisutnost negativnog migracionog salda. BiH je bila poznata po odlasku stanovništva tokom svoje historije, i za vrijeme turskog upravljanja, Austro- Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i dr.. Međutim, tada je odlazio samo jedan član porodice, a sada odlaze čitave porodice. I to ne odlaze samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci. Odlaze svi, ponajviše odlaze mlade porodice“.
PREPORUKA ZA ČITANJE - Imre Kertes Kadiš za nerođeno dijete
Imre Kertes (1929-2016), mađarski književnik, rođen je u Budimpešti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao četrnaestogodišnak deportovan je u nacistički logor Aušvic, a zatim u logor Buhenvald. Po završetku Drugog svjetskog rata, vraća se u Budimpeštu gde radi kao novinar za Vilagošag, od 1948. Godine 1951. dobija otkaz i posvećuje se pisanju.
Svoje najpoznatije djelo Besudbinstvo, u kojem opisuje iskustvo petnaestogodišnjeg dječaka u koncentracionim logorima Aušvic, Buhenvald i Zajc, započinje 1960. a objavljuje ga tek 1975. godine.
Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2002. godine.
Objavio je djela Besudbinstvo, Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete, Izviđač, Engleska zastava, Galiotov dnevnik, Drugačiji ja: hronika metamorfoze, Holokaust kao kultura, Tren tišine dok vod za streljanje ponovo puni puške, Prognani jezik, Likvidacija...
Kadiš za nerođeno dijete je priča jevrejskog mađarskog intelektualca koji je prošao kroz pakao Aušvica da bi potom odživotario manje-više jalove decenije u tvrdom, staljinističkom, pa potom smekšalom gulaš-socijalizmu, posjedujući “sve predispozicije za sramnu egzistenciju uspješnog mađarskog pisca”... Takav je, uostalom, i njegov odnos prema “jevrejstvu” kao identitetu: on za takvu odrednicu, u njenom iole konvencionalnom smislu, uopće ne mari, ali joj je istovremeno “zahvalan” za jedno neuporedivo, baš koliko i strašno iskustvo postranjenosti. Utoliko je i to njegovo jevrejstvo na neki način “metafora”; samo, ovo se može reći jedino ako se ni za sekund ne zaboravi da Aušvic nije metafora: on je demonski realan i opipljiv. Kadiš za nerođeno dete jedna je od onih knjiga majstorski salivenih od najbolje kovine, ali koje zahtijevaju i doraslog čitaoca; morate pristati na njena pravila igre ako želite da od nje dobijete ono što ona ima, a što vam treba.
PREPORUKA ZA ČITANJE - Huan Ramon Rulfo Pedro Paramo
Huan Ramon Rulfo bio je meksički pisac, scenarista i fotograf. Rulfov ugled počiva na dvije male knjige; El Llano en llamas, koja se sastavljena od sedamnaest kratkih priča objavljenih 1953. godine, te na knjizi Pedro Paramo, objavljenoj 1955. godine. Jedan je od najprestižnijih pisaca dvadesetog vijeka, iako se ne ističe po broju napisanih djela. Takođe, Huan Rulfo i Horhe Luis Borhes proglašeni su za najistaknutije pisce tog perioda na španskom jeziku. Huan Rulfo je bio jedan od najvećih latinoameričkih pisaca dvadesetog vijeka, koji su pripadali književnom pokretu pod nazivom „magični realizam“. Samim tim, u njegovim djelima postoji kombinacija realnosti i fantazije, čija radnja se odvija u latinoameričkom ambijentu, a likovi predstavljaju i odražavaju tipičnost mjesta, te se sa svojim velikim društveno-kulturnim pitanjima prepliću sa svijetom fantazije.
Interesantno, posle dvije uspješne knjige, postepeno se udaljava od pisanja te počinje raditi za televiziju. Završio je karijeru kao direktor uredničkog tima Domorodačkog instituta Meksika Umro je u Meksiku 1986. godine.
Roman Pedro Paramo vodi čitaoca u grad duhova u ravnicama meksičkih pustinja, i tka priču o strasti, gubitku i osveti. Selo Komala nastanjeno je dušama prethodnih stanovnika, nedovoljno čistim da bi zaslužile raj. Poštujući posljednju želju svoje majke, Dolores Presijado, Huan Presijado dolazi u Komalu da bi pronašao svog oca, Pedra Parama, kojeg nikad nije upoznao, a čiji je jedini zakoniti sin. Čitalac se s njim kreće kroz Komalu, grad duhova, gledajući njegovim očima utvare i slušajući njegovim ušima glasove mrtvih. Tako čitalac i Huan istovremeno sastavljaju priču o Komali i njenoj smrti. Odnos čitaoca s tekstom nalik je pomalo na odnos Huana Presijada s Komalom: to je putovanje u kojem ni čitalac ni lik u romanu nemaju ravnotežu niti oslonac. Svojom jedinstvenom narativnom tehnikom i tekstualnom građom, roman Pedro Paramo daje mnogo bolji uvid u taj dio meksičke historije (početak 20. vijeka; tokom i poslije meksičke revolucije 1910-1920) nego neke objektivne studije; on uranja čitaoca u svijet kontradikcija, u borbu s prošlošću koja još nije iščezla i sadašnjošću oblikovanu silama izvan naše moći i uticaja. Roman predstavlja Pedra Parama i ostale stanovnike Komale u njihovim izigranim snovima, neostvarenim željama i neuspješnom pokušaju da žive u sreći i zadovoljstvu.
Austrijska ministrica Kneissl posjetila reisu-l-ulemu
Savezna ministrica za Evropu, integracije i vanjske poslove Austrije Karin Kneissl kod Reisu-l-uleme