Fatah: Omogućiti vladi Palestinskog jedinstva da preuzme potpunu vlast u Gazzi
Delegacije palestinskih pokreta Fatah i Hamas od 9. oktobra u Kairo vode pregovore o pomirenju pod pokroviteljstvom egipatskih vlasti. „Cilj dijaloga u Kairu između Fataha i Hamasa je omogućiti vladi palestinskog jedinstva da u potpunosti preuzme nadležnosti u Pojasu Gazze“, izjavio je Osama al-Kavasimi, glasnogovornik pokreta Fatah, izvijestile su agencije ističući da je cilj ovog dijaloga, između ostalog, održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora. „Mi u pokretu Fatah želimo postići vladavinu zakona u Gazzi, kao što je slučaj na Zapadnoj Obali“, izjavio je Al-Kavasimi dodajući da bi trebala postojati jedna vlast i jedan zakon na bazi jasnih nacionalnih odrednica.
UN upozorava: Nužno što prije riješiti status djece rođene na teritoriji pod kontrolom ISIL-a
Djeca rođena na teritoriji pod kotrolom ISIL-a su djeca bez priznatih ličnih dokumenata. Rođeni su na teritoriji pod kontrolom ISIL-a što znači da tehnički nemaju domovinu. Oni koji su pobjegli od ISIL-a i danas žive u izbjegličkim kampovima unutar Iraka pokušavaju prijaviti svoju djecu kako bi dijete dobilo matični broji nailaze na velike probleme. Humanitarne organizacije upozoravaju da se situacija pogoršava, tj. da nailaze na sve veći broj civila koji nemaju validne lične dokumente. Norveško vijeće za izbjeglice je poslalo svoje aktiviste da pomognu u registriranji ove djece. May Hayda iz ovog vijeća ističe da u svakom kampu ima osoba koje, ili nemaju lične dokumente, ili imaju dokumente s kojima ne mogu dobiti neophodnu pomoć, kao i da predugo ostaju neregistrirani.
Visoki komesar za ljudska prava Iraka Masrur Asvad ističe da je iračka vlada obavezna da ovo riješi, jer se radi o iračkim građanima koji imaju svoja prava.
Zdrava hrana - Tajna slasti i ukusa Vlašićkog sira je u čistom zraku i ljekovitoj travi
Među proizvođačima čuvenog vlašićkog sira *Možete bilo gdje otići da napravite vlašićki sir, u Njemačku, Švicu, Francusku, ali nije to to, jer kvalitet ovog sira je dat u zraku i po travi – tvdi Jusuf Melić, vlašićki poznati proizvođač sira
Kamo god da krenete, na bilo koju stranu moćne Vlašić planine, od Kraljice i Gostilja do Galice pa do Biljanske doline, naići će te na nekog od vrsnih proizvođača nadaleko čuvenog travničkog ovčijeg i kravljeg sira. Sve su to sirari uglavnom iz porodica sa stogodišnjom tradicijom spravljanja ovog specijaliteta kao što su: Kozari, Memići, Seferi, Trifkovići, Mehići...
Na 1.500 metara nadmorske visine, u netaknutoj prirodi i važdušnoj banji, među vrsnim proivođačima sira je i čuveni Jusuf Melić koji godišnje proizvede 1.000 kilograma ovog proizvoda i sve proda. Jusuf je ove zime jedini zazimio u selu. Nema komšija, u kući nema vode, ma improvizovanu struju kojukoristi samo za sijalicu i tranzistor, ali se ne žali:- Ovdje mi je najbolje, kaže i dodaje – i vazduh mi prija i miriše, iako zimi znaju zapadati snjegovi pa nidje ni makac! Ni druga sela preko zime nemaju puno povratnika. U selo Dukat, u Mjesnoj zajednici Vitovija, vratila se jedna porodica. I oni ostaju vjerni selu uprkos okrutnoj zimi koja ih čeka. „Ovdje sam na svome i ne pomišljamo nikamo drugdje ići. Proizvodnj sira je naša sudbina, a sir je dovoljno zrio samo ako je najmanje 45 dana stajao u kaci u salamuri/surutki“
Među poznatim vlašićkim sirarima, koji imaju dugogodišnju tradiciju spravljanja ovog specijaliteta je i Ismet Hadžić koji kaže: „Po ovom proizvodu smo poznati u cijelom svijetu i ponosan sam što je tako“. U njedrima Vlašića, na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara, ugnijezdilo se selo Mudrike u kome vrijedni mještami stoljećima prave ovaj nadaleko poznati sir. Među najpoznatijim proizvođačima ovog specijaliteta je 63- godišnja Smajila Mehić koja kaže: „Tradicija pravljenja sira u mojoj porodici je duga više od 150 godina. Radila ga je moje svekrve svekrva, pa moja svekrva i ja. Sada sam obučila i svoju snahu da nastavi sa ovom tradicijom“.
Vjeruje se da su recept za pravljenje ovog sira na ove prostore donijeli nomadski stočari s istoka. Domaće stanovništvo je preuzelo i prihvatilo način pravljenja pa se danas vlašićki sir proizvodi širom Bosne i Hercegovine. Smajila Mehić kaže: „Gotovo sve tajne pravljenja sira su poznate meni i mojima koji od ovog posla živimo i koji ga volimo. Sir zrije k’o i voće. Mora da sazrije. Ovce se muzu ujutro i naveče. Naša tradicija je praviti ovčiji sir, ali pravimo i kravlji. Međutim, ovce su za nas unosnije i zdravije. Prvenstveno nam je želja sačuvati brend ovčijeg sira!“.
Ferid Džidić je posljednji klesar mlinskog kamenja iz Viteza
U dobra, stara vremena, kada današnja tehnologija nije „diktirala“ životnu utrku u kojoj se brže živilo i srkletilo, cvjetao je zanat klesanja mlinskog , takozvanog „spužvastog“ kamenja pogodnog za izradu vodeničkih žrvnjeva. Dobri poznavaoci ovog zanata i mlinskig kamenja tvrde kako je u najbolje vrijeme za ovaj zanat, na brdo Orlac kod Viteza dolazilo i radilo i do stotinjak mještana. Gotovi proizvodi iz ove „kamene“ tvornice stizali su na brojna tržišta širom nekadašnje zajedničke države. Danas u utrobu rudnika uzlazi još samo Ferid Džidić i ponekad njegov mlađi sin Fahrat. Ovaj nadaleko poznati majstor sog zanata veli: „Bilo je to vrijeme kada se moglo lijepo živjeti od ovog zanata. Nažalost, tehnologija je i ovaj zanat otisla i prijeti njegovo izumiranje“.
Međutim, ovaj vrsni majstor izrade vodeničkih žrvanja, ne potura halat iz ruku, kleše i kamen oblikuje onako kao srcem snuje. Kaže kako je i emotivno vezan za ovaj zanat. Prisjeća se: „Tri puta je ovaj zanat spašavo mene i moju porodicu od teške neimaštine. Kada sam se vratio iz vojske, 1965.godine, bi neka privredna reforma. Nigdje posla. Zahvaljujući savjetu oca prije odlaska u vojsku, koji me pozvao u majdan da radim sa njim i naučim zanat pregrmio sam i tu nevolju nezposlenosti. Zanat ne da, sine ogladniti, gledaj i uči! - sjećam se njegovih riječi koje su mi suhog zlata valjale. Ti proizvodi su u to vrijeme iz Viteza odlazili u Sloveniju, Srbiju, Hrvatsku“.
Ferid s ponosom ističe kako se po svom majstorstvu nadaleko pročuo i kako su ga zvali na sve četiri strane. „Tri puta sam obnavljao vodeničke žrvnjeve na poznatim vodenicama Plive kod Jajca, a radio sam i vodenice u Nacionalnom paku Krka u Hrvatskoj. Mojih ruku djelo je i 24 para mlinskih žrvanja, koje sam i napravio i ugradio u vodenice. I još mnogo toga sam radio i uradio. Posebno sam ponosan na vodenicu na Plivi koja mlinskim kamenjem melje žito od 1984.godinu, a obnovljena pred Olimpijadu u Sarajevu“, kazuje ovaj vrsni i još uvijek vitalni majstor i dodaje kako se radio i u hemijskoj industriji u Principu u Vitezu, ali ponovo se vratio svom „omijenom“ zanatu – klesanju vodeničkog kamenja!
Na sreću, posla još ima – kaže Ferid i dodaje: „Sve više ljudi je počalo graditi vodenice pa im je nužno mlinsko kamenje i eto meni posla. Oduvjek sam vjerovao u rad i poštenje. Da ću ostvariti svoj san znao sam još davne 1962.godine, kada mi je jedan stariji majstor priupitao ‘sanjam li da klešem kamen iz brda Orlac?’ Odgovorih mu potvrdno i dobih odgovor; E-eh znaj bićeš ti dobar majstor!’
Edhem Peštrek (75), posljednji vodeničar sa rijeke Ocke u goraždanskoj općini* Starije generacije se sjećaju da se u mlinovima i spavalo i da su se u ovim „kućama na vodi“ raspredale bajkovite i mistične priče – kaže ovaj starina koji je mnogima u ratu valjao upravo kao mlinar kada nije bilo struje
U stara, dobra vremena, kada se sporije ali duže i zdravije živjelo, na goraždanskim vodotocima bilo je na desetine vodenica potočara. Samo na riječici Ocka od ušća Drine bilo ih je tridesetak, a danas od Berića do ovdje samo se na ovoj okreče mlinski točak i voda klokoće u badnju. Vodenica je vlasništvo Edhema Peštreka, 75-godišnjeg vodeničara iz goraždanskog naselja Bogušići. Ovaj omiljeni i jedini vodeničar u ovom kraju kaže: - Mlinarstvo je porodična tradicija Peštreka i dok me zdravlje bude služilo vodeničko kolo neće stati!
Do mira sa sobom
Tražimo sličnosti i razlike, posvuda, u svemu. Zadive nas sličnosti, rastuže razlike. Ili obrnuto. Činjenicama potkrepljujemo ili opovrgavamo te sličnosti i razlike. Sličimo na oca ili na majku, na tetku ili na daidžu. Bude nam ta sličnost prednost ili teret. Prepoznaju nas počesto po tim sličnostima. Ili ne sličimo ni na koga poznatog i bliskog. Budemo posebni, svoji. „Na koga se baci?!“, poviknu na nas naši bližnji kad ih naljutimo. Spomenu nam i nekog pretka u tim trenucima - ako u našem postupku prepoznaju postupke koje su činili naši dalji ili bliži srodnici - oni živi ili oni koji su preselili na onaj svijet. Budemo okahareni ili ponosni na našu sličnost s precima. Svoju osobnost gradimo na toj sličnosti ili je nastojimo potisnuti. Treba vremena, treba strpljenja, treba truda, upornosti i odvažnosti do narastanja do sebe originalnog i prepoznatljivog. Ne treba odlagati. Ne treba se bojati. Ne treba odustajati kad nam se učini da ne ide, da ne uspijevamo, da ne umijemo, da je uzaludno. Nije, ne može biti bez rezultata naše nastojanje s dobrim nijjetom, s osobnim trudom, s uzdanjem u pomoć Božiju.
Sebe trebamo upoznati. Zamisliti se trebamo nad svojim postupcima. Naučiti nam valja biti svoj na svome, biti prepoznatljiv po nečem originalnom.
Neprebrojivi su primjeri napretka, promjena, uspjeha upornih, odvažnih, strpljivih, vrijednih kroz ljudsku povijest. Nalazimo ih u literaturi i u stvarnom životu. U nauci, u umjetnosti, u politici biraju se uzori i učitelji. Važan je izbor, počesto presudan za stjecanje znanja, za ostvarivanje ideala, za dosezanje pozicije u društvu. Učiti treba mlade da prepoznaju dobre uzore i biraju ih po univerzalnim kriterijima.
Razlikuju se istočni i zapadni modeli i principi u nauci, u umjetnosti, u načinima organizacije države i društva. Kad se sagledaju dometi u nauci ili u politici, naprimjer, na Istoku i na Zapadu, uočavaju se razlike - velike, počesto nepomirljive.
Mi u Bosni i Hercegovini živimo na razmeđu različitih kultura i tradicija. To razmeđe nam je teret, ali može, trebalo bi nam biti, i prednost. Naučiti nam valja da sebe ne kudimo i ne omalovažavamo kad se poredimo s drugim i drukčijim. Nije isto kad to činimo pošteno, razumno i sistematično i kad to činimo kukavički, bijedno i površno. Umni i razumni, oplemenjeni čestitošću i vjerom u Jednoga Boga, sagledavaju, analiziraju, čine, govore ono što misle, ono što su naučili, ono što su iskusili. Porazno bi trebalo biti nastojanje, sveprisutno u nas, da se do akademskih titula dolazi prečicom, bez elementarnog predznanja, bez truda i postupnosti, bez intelektualnih i moralnih predispozicija. Nije isto imati diplomu uglednog fakulteta i ozbiljnog studija i nekog novoosnovanog, eksperimentalnog na kojem pojedini stječu diplome za nekoliko mjeseci da bi se pozicionirali na neke funkcije. Jasno treba kazati, prvo sebi, da ne prihvatamo improvizaciju, obmane, gluposti. Šutnja, strah, poltronstvo ne smije biti opredjeljenje pravovjernih. Mito i korupcija imaju dva krivca - i onoga koji daje i onoga koji prima. Malo ima fajde govoriti i buniti se na pojedinačne slučajeve. Sistemski i sistematski se valja boriti protiv laži, licemjerja, zla.
Sebe i svoj život sagledajmo. Ispravljajmo i dotjerujmo što se može ispraviti ili dotjerati. Vjere i znanja nikada nije dosta. Ne može se prestati učiti dokle god zdrav razum imamo i srce iskrenom vjerom oplemenjeno u prsima nosimo. A taj svoj zdrav razum i čuvamo učenjem i oplemenjujemo novim korisnim spoznajama. To svoje iskrenom vjerom oplemenjeno srce takvim održavamo ibadetima, dobrim djelima i čestitošću.
Jasno se razlikuju vjera od zablude, znanje od neznanja, iskrenost od licemjerja, svjetlo od tmine, dobro od zla. Ako smo roditelji, pomozimo svojim evladima da ne čine naše greške, usmjeravajmo ih prema dobru, dovimo da ih Svemilostivi uputi na Pravi put. Malo će nam ostati vremena za loše postupke, ogovaranje, besposlice ako se tako pozabavimo sobom i svojim najrođenijim. Pravovjerni zna i osjeća da tako treba i da je tako dobro.
Ali, koliko smo mi uistinu pravovjerni?! Koliko smo svjesni svojih grešaka, grijeha, mahana, slabosti? Koliko se uistinu bavimo sobom i svojim najrođenijim? Ovakva zapitanost je razumna, poštena, potrebna, pomaže nam da prevazilazimo zamke i prepreke, da se iznesemo s iskušenjima i podvalama. Kada kažemo sebi da nam je jasno ili barem jasnije nešto ili neko, kada kažemo sebi da možemo drukčije, bolje, kada sebe osnažimo za samokritiku, otvorit će nam se, posigurno, novi putevi i nove mogućnosti. Svoj svijet kad uredimo, bit će nam onaj oko nas lakše sagledati i podnijeti. Ne uči li nas naša vjera da smo odgovorni za sebe i za svoje postupke te da se ne miješamo u ono što nas se ne tiče i za što nismo odgovorni?!
Crtice o dvije ovdašnje ženske smrti
Početkom oktobra, nakon dugotrajne borbe s teškom bolesti, u svojoj četrdesetoj godini umrla je ili, kako to u islamskoj nomenklaturi stoji, preselila na Bolji svijet bh. pjevačica Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares. Dugo se Donna Ares nosila s ovom teškom i opakom bolešću. Ljudi su suosjećali s njom, davali su joj podršku na različite načine, od konkretne materijalne do one duhovne, molitvene. I kada je prostrujala vijest da je umrla, kada su portali i mediji objavili tu tužnu vijest, ljudi su javno izražavali svoju sućut i tugu, a vjernici su to iskazivali na način dove za nju. To su uobičajene dove i molitvene riječi koje se iskazuju za umrlu osobu. No, kada je ubrzo došla druga vijest, koja je kazivala da Donna Ares neće biti ukopana po vjerskom propisu i da joj neće biti organiziran vjerski obred, nego samo ukop i ateistička sahrana, bez ikakvih vjerskih obilježja, onda su uslijedile nove reakcije, potpuno šokantne. Neki su bili baš ogorčeni pa su reagirali krajnje neprimjereno, te su na tu vijest ovakve komentare javno objavljivali: “Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao, jer mislila sam da je muslimanka.” “Ateista, glupača glupa.” “Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto, ko životinju su je zakopali.” “E za koga vi dovite, fuj, Bože sačuvaj! E sad nek gori!”
Postavlja se sasvim objektivno pitanje da li je u redu da neko ko se zove i predstavlja kao vjernik-musliman može pisati ovakve komentare? Šta kazati i poručiti ljudima koji su pisali i govorili na ovakav način, a predstavljaju se kao vjernici?
Otvoreno i rezolutno kažimo da su krajnje nepristojni i odveć odiozni komentari koje smo naveli da su objavljivani kao reakcije na ukop i ateističku sahranu Donne Ares, bez obzira ko god ih kao takve pisao. A takav govor je itekako neprimjeren jednom vjerniku i njegovim rječniku. Jedna od definicija vjere je i učtivo ponašanje i lijep govor. Dakle, vjera nije samo vjerovanje, ona jeste primarno vjerovanje koje se u javnom diskursu manifestira i kao lijepo ponašanje, dobar odgoj i pristojno izražavanje.
U Kur’anu stoji da je Uzvišeni Bog htio da su svi ljudi vjernici ili, pak, jedne vjere - On bi to učinio tako, ali nije. Mi vjerujemo da je stvar vjere kod jednog čovjeka primarno pitanje Božije Upute i Njegovog određenja, pa tek onda dolazi i čovjekov slobodan izbor. A sve je unutar Allahovog znanja. Tako da kako god okrenemo, to su stvari koje su prvenstveno određene - predestinirane, naš ih slobodan izbor potvrđuje, i sve to uopće ne može i ne smije biti razlogom da neko ko se zove vjernikom neprimjereno reagira, da kazuje ružne riječi i ostavlje pogrdne komentare. U svakom slučaju, svako će odgovarati za svoja djela i svoje riječi. Bez obzira ko god bio. Po učenju islama, za ljude koji odluče da im se ispraćaj napravi bez obreda i ne na način vjerskog propisa, za njih se ne može ništa konkretno učiti niti klanjati, ali isto tako to ne smije biti razlogom da se govore ružne riječi niti iznose uvrjede. To je nedopustivo. Muhammed, a.s., je ustao iz poštovanja prema jednoj jevrejskoj povorci, koja je prošla pored njega, Jevreji koji su nosili jednog svog umrlog i sahranjivali ga, kazavši da je to uradio iz poštovanja prema čovjeku, ljudskom biću, Allahovom stvorenju. Doista, nedostaje nam ne samo poštovanja za drukčije, nego, čini mi se, nemamo nikako ni osjećaja za druge. Postajemo netolerantno društvo, nažalost. Mi nismo sāmi na ovoj Planeti i u ovom svijetu. Bog je Onaj koji stvara, kontroliše i popravlja, nismo mi. On je stvorio sve ovo, Svemir, Zemlju i ovakav svijet u kojem živimo. Naše je da to poštujemo i da budemo dobri i još bolji. I to je stalan proces. Nije dovoljno jednom biti dobar, to je proces koji mora biti u progresu.
U ovoj kolumni, želim da iznesem i jedno drugo iskustvo povodom slične smrti, no, ipak različite. 11. oktobra sam na sarajevskom mezarju Faletići klanjao dženazu namaz jednoj relativno mladoj ženi. Zvala se Amra H. Preselila je u svojoj 45. godini. Imala je karcinom i borila se s tom teškom bolešću, ali to nije bio njen jedini strašni usud i jedina bolna datost. U ratu, 1992. godine, u stanu na Alipašinom polju pogodio ju je metak iz sijača smrti u leđa, direktno u kičmu. Ostala je nepokretna. Zadnjih dvadeset pet godina svog života, dakle, jedan veći dio, provela je u kolicima. Nekoliko dana nakon njenog ranjavanja, iz istog oružja, sijač smrti sa srpskih položaja na jednom sarajevskom trgu ubio joj je babu. Tu strašnu vijest sopćili su joj dok je bila u bolnici, teško ranjena. Imala je još majku, brata i sestru.
Bila je vedra osoba. Hrabra. Heroj. Vjernica, svaki je namaz klanjala. Na internetu, preko društvenih mreža, upoznala je jednog lijepog momka čak iz dalekog Pakistana. Počeli su intenzivno komunicirati i upoznavati se. Rodila se ljubav, Allah dao, a istinsku ljubav konačno samo Allah može dati. On dođe u Sarajevo, isprosi je i oženi. To što je ona bila u invalidskim kolicima i što je bila nepokretna – to njemu ništa nije značilo. On to zapravo nije ni vidio. Ljubav ima svoju optiku. Imali su lijep život.
Na dženazi, dok smo klanjali i vršili ukop, ne znam ko je više plakao za njom, da li njen suprug ili njen brat. Gledao sam ih obojicu pored njene svježe humke, suze su im kapale po njenom zemljanom pokrivaču. Tražio sam riječi da ih utješim, samo su Božije dolazile u obzir i bile kadre pružiti utjehu. Sve je već određeno. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.
640 godina od osnivanja Bosanskog kraljevstva Kraljevska Bosna (od 1377. do 1463. godine)
Tačno prije 640 godina odnosno 1377. godine Bosna je proglašena kraljevinom. Vjeruje se da je čin okrunjenja Tvrtka Prvog obavljen u Milima kod Visokog gdje je početkom 20-tog stoljeća otkrivena krunidbena i grobna crkva bosankih Kotromanića. Porijeklo Kotromanića, porodice koja je vladala srednjevjekovnom Bosanskom državom od XIII stoljeća. do njenog sloma 1463. kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, nije u potpunosti objašnjeno.
Ova kraljevska porodica bila je ženidbenim vezama povezana sa drugim vladarskim i vlastelinskim dvorovima susjednih i daljih država. U vrijeme prvog bana, a potom kralja Tvrtka Prvog (1351-1391), kome su kraljevsku titulu priznali Venecija, Dubrovnik, Ludovik I i njegova nasljednica Marija. Crkva bosanska je dobila na snazi i ugledu. Jedan historijski izvor iz 1387. godine kaže da su u Bosnu više puta dolazili heretici iz Sjeverne Italije „da potpuno i savršeno nauče heretičku nauku i od učitelja koji tamo borave.“
Osam i po decenija kraljevske vlasti u Bosni u domenu kulturnog života karakteriše svojevsrna privredna i kulturna renesansa praćena reformom upravnog sistema, pojačanom graditeljskom aktivnošću i znatnim razvojem zanatstva i trgovine.
Vladajući umjetnički stilovi Zapadne i Srednje Evrope toga doba doprli su i do Bosne i to u svojoj mediteranskoj varijanti. Prisutni su i motivi i oblici koji stilski spadaju u gotiku i romaniku, ali i pojedini primjeri koji upućuju na tragove vizantijskog utjecaja.
Ipak su najbrojnija sačuvana djela ljudskog uma i ruku ona koja se ne mogu svrstati ni u kakav poznati umjetnički stil, pa se, s pravom, mogu smatrati specifičnim produktom bosanske sredine.
Banovi Bosanske srednjovjekovne države
Ban Borić: (1154 – 1163)
Kulin ban: (1180 – 1203)
Stjepan: (1204 – 1233
Matija Ninoslav: (1233 – 1249 i 1240)
Prijezda I (1255 – 1287)
Prijezda II s bratom Stjepanom (1290)
Stjepan I (1290 – 1302)
Stjepan II Kotromanić (1322 – 1353)
Stjepan Tvrtko I (ponovo 1374 s bratom Vukom)
Kraljevi Bosanskog srednjovjekovlja
Stjepan Tvrtko I (1377 – 1391)
Stjepan Dabiša (1391 – 1395)
Jelena (1395 – 1398)
Stjepan Ostoja (1398 – 1404)
Stjepan Tvrtko II (1404 – 1409)
Stjepan Ostoja (1409 – 1418)
Stjepan Ostojić (1418 – 1421)
Stjepan Tvrtko II (1421 – 1443)
Stjepan Tomaš (1443 – 1461)
Stjepan Tomašević (1461 – 1463).
(Iz različitih izvora)
Šta Monografija novo donosi i da li je Biblioteka osposobljena da odgovori izazovima?
U povodu obilježavanja velikog jubileja, 480 godina Gazi Husrev-begove biblioteke, ova naša najznačajnija bibliotečka ustanova štampala je svoju prvu Monografiju. Preporod je pitao direktora Gazi Husrev-begove biblioteke mr. Osmana Lavića šta Monografija novo donosi i da li je Biblioteka osposobljena da odgovori današnjim izazovima?
Mr. Osman Lavić odgovarajući na ovo pitanje je kazao: “Prvi natpisi o Gazi Husrev-begovoj biblioteci pojavili su se početkom dvadesetog stoljeća. Od tada do danas objavljeno je na desetine manjih ili većih radova, enciklopedijskih i leksikografskih natuknica, na različitim jezicima (turskom, arapskom, engleskom, i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima, što se može vidjeti i iz bibliografije radova o ovoj ustanovi koja je uvrštena u Monografiju. Težište ovih natpisa je bilo, najčešće, na pojedinim segmentima rukopisnog, arhivskog ili muzejskog blaga koje Biblioteka čuva u svojim fondovima. Rijetki su ili preskromni bili natpisi s ciljem da obuhvate gotovo polumilenijsko postojanje i rad Gazi Husrev-begove biblioteke. S druge strane, razvoj i aktivnosti Gazi Husrev-begove biblioteke u posljednjih pedesetak godina posebno su bili dinamični i raznovrsni i kada su bili medijski popraćeni, bilo je to na nivou novinskih natpisa, nesistematično i parcijalno. Sve su to bili razlozi koji su nas rukovodili da našoj javnosti, povodom 480 godina osnivanja i kontinuiranog rada Gazi Husrev-begove biblitoeke, priredimo Monografiju ove institucije.
(GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA: 480 GODINA POSTOJANJA, /Osman Lavić et al./ Sarajevo, 2017., 276 str. )
Početkom 2017. godine Gazi Husrev-begova biblioteka obilježila je 480 godina kontinuiranog rada i postojanja. U povodu tog jubileja priređena je Monografija biblioteke koja je samo jedan u nizu sadržaja obilježavanja ove nesvakidašnje godišnjice kakvom se ne može pohvaliti niti jedna institucija kod nas. Premda prvi osvrti na Biblioteku sežu još u tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, oni su ipak bili preskromni da obuhvate četiri i po stoljeća bivstvovanja i rada, te širenja i proširivanja djelokruga rada ove najznačajnije institucije koja baštini pokretno kulturno naslijeđe pisanog i arhivskog karaktera. Svojim povijesnim i kulturološkim značajem privlačila je pažnju domaćih i stranih spisatelja, novinara i naučnika. Premda su tekstovi o njoj objavljivani na različitim jezicima, (turskom, engleskom, talijanskom, arapskom, ali i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima, u stručnoj bibliotečkoj literaturi, domaćim i stranim enciklopedijama, oni su ipak bili nedostatni da daju cjelovit uvid u njenu historijsku retrospektivu, kulturološki i civilizacijski značaj, ali i praktičnu dimenziju koju ona nudi. Jednostavno, nesrazmjerna je cjelokupna dosadašnja produkcija u odnosu na sveukupan značaj.
Prateći taj njen povijesni hod kroz vrijeme, predstavljeno je sve ono što je informativno bilo moguće izvući kako bi se u njen vremeplovni mozaik utkalo što više nijansi. Ovo je temeljit, vrlo iscrpan prikaz, zahvaćen po dubini i po širini, sa ozbiljnim istraživačkim kao jedinim metodološki opravdanim pristupom u nastojanju da se prošlost predstavi što iscrpnije i informativnije. Institucionalno izrastanje, administrativno sazrijevanje, intelektualno i kadrovsko osposobljavanje, infrastrukturno i materijalno osiguravanje, traženje najoptimalnijih uvjeta za dalje napredovanje i ispunjenje njene misije u punom kapacitetu ,,u skaldu s potrebama sredine i vremena“, kako je njen utemeljitelj definirao uvjete za njenu posestrimu ,,bliznakinju“ medresu. Sve to učinilo ju je stjecištem i utočištem preostalih fondova drugih poznatih biblioteka, bez obzira kada one nastajale, u 16. ili kasnijim stoljećima, u Sarajevu ili drugdje. Ta vrsta osjećaja i svojevrsnog vizionarstva svakako je ovoj biblioteci priskrbila epitet prve kulturne institucije te vrste u BiH i regionu. Jer ona je, i biblioteka, i arhiv i muzej. Brojne su druge privatne biblioteke i pojedinačni rukopisi svoje utočište našli upravo tu, pod njenim krovom. Ovo nije samo retrospektiva prošlosti, nego dokumentiranje sadašnjosti i memoriranje za budućnost. Date su sve pojedinosti koje se tiču biblioteke, šetnje biblioteke, lokacije i dislokacije, posebno u ratnim uvjetima. Javnost je tako doznala sve puteve kojima je Biblioteka hodila kroz ratne labirinte do sigurnog utočišta i spasa od sudbine kakva je zadesila, NUB u Vijećnici ili Orijentalni institut pred cunamijem barbarizma (1992-1995). Ova retrospektiva, također, ukazuje kako je proces realizacije ideje biblioteke vrlo spor i da je trajao oko pola stoljeća. Pokazalo se da i u tome ima neke sreće. Da je sagrađena kada je rođena ideja (1958) sigurno ne bi bila tako moderna i funkcionalna. Ona danas prati potrebe i trendove novih tehnologija kojima je u potpunosti prilagođena. U osvrtu na pojavu ove monografije želimo ukazati barem na poglavlja koja obuhvata i saradnike koji su utkali svoj trud u njenoj izradi. Stoga ćemo zainteresiranoj javnosti odgovriti i na pitanje šta zapravo obuhvata ova monografija? U četrnaest tematskih cjelina iz pera dvanaest autora koji su sarađivali na izradi, rasvjetljeni su mnogi aspekti koji se tiču Biblioteke, njene uloge i percepcije općenito. Kroz tematske cjeline vrlo iscrpno obuhvaćena su pitanja od historijata, do bibliografije radova o biblioteci pod slijedećim naslovima: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danas, Osman Lavić, str. 12-55); 2. Rukopisni fond, (Mustafa Jahić, str. 58-82); 3. Fond štampane knjižne građe (Mustafa Jahić str. 84-96); 4. Arhivske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (Azra Kasumović- Gadžo str. 98-110); 5. Muzejska zbirka, fototeka i zbirka poštanskih maraka, (Ahmed Mehmedović, str. 112-124); 6. Arhiv islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Muhamed Hodžić, str. 126-136); 7. Elektronska baza podataka, mikrofilmovanje i digitalizacija, (Hamza Lavić, str. 138-146); 8. Konzervacija i restauracija (Madžida Smajkić, str. 148-158); 9. Izdanja Gazi Husrev-begove biblioteke (Haso Popara str. 160-170); 10. Korištenje fondova (Ismet Bušatlić str. 171-184); 11. Uposlenici (Fatima Tinjak –Hamida Karčić, str. 188-230); 12. Biblioteka u javnom prostoru (Šahsena Đulović str. 233-253); 13. Novinske vijesti i reportaže (Elvir Duranović str. 254- 262); 14. Selektivna bibliografija radova o Gazi Husrev-begovoj biblioteci (Elvir Duranović str. 264-276).
Monografija je svojevrstan vremeplov, filmska i ilustrirana priča, kombinacija narativa i vizuelizacije tog narativa. Ako je zaista trebalo proći toliko vremena, i sazrijevati potreba jednog ovakvog djela, kao što je sazrijevala svijest i okolnosti za njenu gradnju, onda je to djelo stiglo u pravi tren. Spojilo se više pretpostavki koje su nužno nametale pripremu jednog printanog medija, koji će predstavljati svojevrsnu ,,pismohranu“ svega onoga što jeste bila u prošlosti i onoga što ona jeste danas.
Monografija sublimira sve aspekte, sve specifičnosti i ostaje trajno svjedočanstvo o petostoljetnom hodu. Na kraju, postavlja se pitanje kako predstaviti, pet stoljeća, sve aktivnosti, razvitak, a da to bude s mjerom koja čitaoca ne uplaši svojim volumenom već pri prvom susretu? Nađena je, upravo, ona mjera koja predstavlja kompromis između nužnih potreba njenog sadržaja i strpljenja onih čitalaca koji ne vole voluminozna djela. Svojom ilustrativnošću, dokumentiranošću, tehničkim izgledom, jasnoćom stila, čitaoca drži u kontinuiranoj pažnji kojom osvaja.
Više...
Izložba - Slikari ruše barijere
Povratci u zavičaj biće intenzivniji i trajniji kada umjetnici budu pisali i slikali o njemu- mogla bi biti poruka izložbe „Umjetnici svome zavičaju“ upriličene u Foči
Da umjetnici mogu prevazići sve barijere i otvoriti puteve bolje suradnje i razumijevanja svjedoči nedavno otvorena izložba pod nazivom „Umjetnici svome zavičaju“. Izložba je postavljena u fočanskom Muzeju jugoistočna Bosna, a na njoj su postavljeni likovni radovi autora porijeklom iz ovoga grada- Seada Čerkeza, Mensuda Keče, Kenana Omerbašića, Sanje Kapetanović, Amre Bekrije i Mubere Isanović, kao i rahmetli Ismeta Čauševića Čakija koji je kao zatočenik KP Doma ubijen od strane zločinaca – sugrađana 1992. godine. Slikari su tako predstavili motive stare Foče – Begova kuća, Aladža džamija, Sahat kula, fočanski sokaci i mahale, pejzaža i dr.
Izložbu slika „Likovni umjetnici svome zavičaju“ je organiziralo općinskog društva Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“- Foča na čelu sa Ismetom Hotovićem , a u povodu 150 godina od osnivanja muslimanskih kulturnih društava Gajret i Narodna uzdanica. Izložbu je postavio kustos Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke-galerije BiH, a pomogli su je Bošnjački institut, Galerija Preporod.
Iako je ova izložba relativno mala, ona je po svom značaju itekako važna i značajna. „Ovo je dokaz da smo se vratili u Foču, te da smo dužni bar na ovaj način odužiti se svom zavičaju“, rekao nam je dr. Hasan Balić, istinski zaljubljenik u svoj rodni grad, a njegove riječi su podijelili slikari Kenan Omerbašić i Sanja Kapetanović. Radost slikara i prisutnih kao da je govorila- svi smo sretni što smo ovo mogli priuštiti svome zavičaju.
U kraćem razgovoru Hasan Balić nam je rekao: “Sretni smo zbog ove izložbe koja je pokazala i svo jedinstvo Fočaka i našu želju za povratkom. Svi nisu mogli doći, bilo iz zdravstvenih, bilo iz drugih razloga, ali su zdušno podržali ovu ideju. Jedan od njih bio je i Muhamed Čengić koji je zaželio da ova izložba bude podstrek i drugim umjetnicima da progovore o svom zavičaju. Tu su svoj doprinos dali i Mujo Kafedžić, Mirsad Kurtović i Mediha Papović davši slike iz svoje zbirke Remziji Remki Rašidkadić, prvoj povratnici u Foču, i dr. Ujedno, ova ideja kojom su slikari premostili vrijeme i prostor, stoji i kao poziv drugima koji su rušili gradove i mostove da prođu kroz katarzu i prihvate zajednički život u Foči. Jer, Foča je prvi grad u kome je u historiji Evrope 1942.godine formirana republika, doneseni Fočanski propisi, formirana partizanska olimpijada. To je grad u kome se uvijek živjelo zajedno, a nikad jedan pored drugog. Jer, ta teza da treba da živimo jedan pored drugoga je ustvari fašistička teza. Valja nama živjeti zajedno. I, ova izložba to pokazuje. Nikada fočanski muslimani nisu pravili hinlu svojim komšijama, niti je ijedno dijete bacilo kamen na srpske bogomolje. Nastojalo se živjeti u miru i poštivanju. Ako Bog da, nadamo se da će tako biti i u budućnosti“.
Naš sagovornik Balić nije mogao, a da se ovom prilikom ne zahvali svima na podršci- zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, fočanskim imamima, kao i predstavnicima nezavisnog intelektualnog Kruga 99 koji su po prvi put od osnutka izašli iz Sarajeva i time dali podršku povratnicima u Foču. Kada bi još umjetnici više progovorili, pisali i slikali za očekivati je da bi povraci u zavičaj bili intenzivniji i trajniji.
Muslimani i diplomatija
Koncept diplomatije kod muslimana u ranom islamskom periodu - Osnovna načela kojima su se uređivali međunarodni odnosi u starim vremenima su bili vezani za tradiciju i običaje
Osnovno pravilo koje uređuje odnose između muslimana i drugih naroda prema islamskom konceptu je „selam“ tj. mir. To je pozdrav muslimana, i uvodno pozdravljanje Poslanika (s.a.v.s.) kojima je započeo pisma vladarima drugih naroda. Kur’an naređuje muslimanima da drugim narodima prilaze u prijateljskom ozračju i obavezuje ih da „na put Božiji pozivaju mudrošću i poštenjem, i da se sa njima raspravljaju na najljepši način“. (Kur’an, Sura XIV - 125.) Muslimanu se savjetuje da „na zlo dobrim uzvrati, pa će ti neprijatelj tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (XLI - 34.)
Ipak, i kada bi mir bio osnovno pravilo uobičajenih odnosa, rat nije izuzetak. Islam se razvijao u sredini gdje je rat bio dominantno stanje odnosa među ljudima. Dvije velike supersile, Bizantija i Perzija, bile su u konstantnom stanju rata. Dijelove arapske zemlje okupirali su Bizantijci i Perzijanci. Arapska plemena su se uglavnom borila međusobno, a Kurejšije su silom istjerale muslimane iz Mekke. Takve su bile okolnosti koje su natjerale muslimane da budu u stanju rata. U samoodbrani muslimanima je bilo dozvoljeno da se odbrane ali ne i da prave neprijateljstva. „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu“. (II - 190.) Uprkos činjenici da su uvučeni u sukob koji nisu započeli, muslimani su obavezni da prekinu borbu, ukoliko druga strana to uradi. „Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“(II - 193.) „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.“ (VIII - 61.)
U slučaju neprijateljstva među narodima, treba potražiti pravednu nagodbu. Arbitraža i posredovanje bili su i još uvijek su dva načina rješavanja sukoba. „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni“. (XLIX - 9)
Sva ova pravila bi se mogla svesti kao principe u teoriji, osim što rana historija islama dokazuje da su ova pravila bila sprovedena u praksi. Dobar primjer uvažavanja islamskih principa i Kur’ana kao mjerila u pravednom postupanju, jeste slučaj kada je Ebu Ubejda pisao halifi Omeru, r. a., tražeći od njega dozvolu za sporazume koje je postigao sa gradovima koje su osvojili muslimani u Siriji. U svom odgovoru Ebu Ubejdi, Omer (r.a.) je naveo kur’anski ajet kao mjerodavnu referencu za svoju odluku koja se nije mogla osporiti. Drugi primjer primjene ovih pravila jeste kada se guverner halife Haruna el-Rašida na graničnoj provinciji suočio sa poništavanjem ugovora od strane stanovnika Kipra. Prije preduzimanja bilo kakve radnje posavjetovao sa osmoricom dobro poznatih muslimanskih pravnika. Svako od njih je u odgovoru na guvernerov upit citirao ajete iz Kur’ana i predaje iz Poslanikovog (s.a.v.s) života kako bi opravdao svoje mišljenje. Takvi principi su oblikovali praktičan vodič za arapske izaslanike u pregovaranju tokom obavljanja diplomatskih misija.
(Odlomak iz knjige „Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu“)
Prijevod: Kemal Obad
U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasuda-ma, obmanama koje onemoguća-vaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstve-noj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“.
U zgotovljenoj priči
Glavni dijelovi antibosanske interpretacije 20. stoljeća odvijali su se u registrima degradacije Bošnjaka kao starog evropskog naroda na razinu religijske skupine koja predstavalja, prvo – samo ostatak osmanskog naslijeđa koje je već odavno nestalo s prostora Balkana, posebno Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, i drugo – napuštanje „pradedovske vere“ i običaja srpskog naroda pri čemu je proširena laž da su „Bošnjaci postali od Srba“. U ovoj netačnoj, zdravorazumskoj i orijentalizirajućoj priči o Bošnjacima bila je uključena cjelokupna kulturna sadržina srpstva i hrvatstva, to znači znanstvena produkcija, književnost, politika, opći kulturni ambijent, etnofaulizam, religijska institucija, fabricirana netrpeljivost, militarna presija, iseljavanje, progoni Bošnjaka, onemogućavanje razvoja, gušenje elementarnih prava na jezik, ime i vlastitu kulturu... Danas ne možemo ni zamisliti koju je stravu preživjelo bošnjačko stanovništvo od početka dvadesetog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata kada je bilo u potpunoj nemoći.
U tom opskurnom i bolnom periodu za bošnjački narod odvija se proces preoblikovanja izgleda bosanskog bića u cjelini. Taj posao su obavljali sveštenici, historičari, književnici, političari, smutljivci i razni drugi manipulatori kako bi se konstruirala slika Bosne u kojoj nema bosanstva, bošnjaštva, Bošnjaka, krstjana manihejsko-dualističkog uvjerenja, Kotromanića kao vladara Bosne, banova i kraljeva, buna i Gradščevića – u kojoj nema bosanskog naroda. Sva se bosanska struktura nemilosrdno i bezočno kroatizirala i srbizirala kroz povijest do onog trenutka kada su Avari i Slaveni „osvajali Balkan“ i „potiskivali Ilire u brda“. U okviru pothvata „prilagođavanja“ bosanskog bića intencijama srpske i hrvatske velikodržavne politike nastale su najprimitivnije „znanstvene“ konstrukcije i umjetnička djela koja su direktno služila stvaranju slike Bosne koja bi opravdala sva aktualna i ovovremena dešavanja i poduzeća srpskog i hrvatskog nacijskog pervertiranja bosanske zbilje. Ta epoha nacionalizma prvih bosanskih susjeda toliko je zasijepila ljude u nauci i književnosti, naprimjer, da su neoprezno i sasvim samouvjereno napisali bestidne stranice laži, mržnje, primitivnosti i zla da je to danas gotovo nalik na barbarsko rušenje svetih spomenika čovječanstva. Danas čitanje Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca, dijelova književnog opusa i disertacije Ive Andrića, knjige Hajduk Stanko[1] Janka Veselinovića izaziva nelagodu u čovjeku koji pripada muslimanskom svijetu, jer se on optužuje za ono što su navodno neki drugi u prošlosti radili. Tako na današnje muslimane pada „muslimanska krivica“ koja je posebno konstruirana od 19. stoljeća u srpskom i hrvatskom korpusu da bi se moglo dati opravdanje za nakane i projekte koje su spremali spram Bosne u svojim nerelanim nacijskim zanosima.
Samokritički govor o epohi nemoći
Epoha bošnjačke nemoći vidljiva je u naletu nacijskih projekata srpstva i hrvatstva. Realna obezglavljenost i neobrazovanost Bošnjaka u evropskim naukama na prijelomu stoljeća (19./20.) otežavala je bilo kakvo usklađivanje bosanskog interesa s evropskim tokovima, jer većina populacije u Bosni tog vremena bila je ruralno-agrarno određena sve do 1950-ih godina. Bošnjaci nisu uspjeli na prijelomu stoljeća razviti moćnu političku ideju koja bi osigurala adekvatno kormilarenje Bosne i Bošanjaka u vremenu koje je neumoljivo mljelo sve ono što je još uvijek svoje živote zasnivalo na nadama u sultana i tradicijske forme življenja. Tako su Bošnjaci sa svojom zaostalošću bili lagahan objekt za već formirane političke i nacionalne koncepcije srpskog i hrvatskog naroda koji su preko Austro-Ugarske imperije uspjeli uznapredovati u znanjima o političkom i diplomatski su prednjačili u odnosu na inertne bošnjačke političare koji su se počeli određivali kao muslimani i tako gubili predstavu o narodnom imenu i povezanost s Bosnom koja ih je stoljećima određivala.
Svaki govor koji ima samokritičku crtu među Bošnjacima tokom 20. stoljeća neprestano se odbijao i zanemarivao. Gotovo da je bilo nepojmljivo da se pojave djela u kojima se prepoznaje kritičko-racionalna refleksija iz koje bi se moglo vidjeti da je riječ o pokušaju razumijevanja vlastite odgovornosti i položaja u povijesnom kontekstu. Oni su jednostavno usvojili strategiju eskapizma, mimikrije i prilagođavanja drugima. Postojali su naravno neki ljudi koji mogu poslužiti kao polazište, kakvi su, naprimjer, Šukrija Kurtović, Ibrahim Džafčić, Ahmed Muradbegović, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Husein Ćišić, do Derviša Sušića, Muhameda Hadžijahića, Muhameda Filipovića, Esada Zgodića, Rusmira Mahmutćehajića, Mustafe Imamovića i mnogih drugih koji su djelimično ili strukturno iskazali neku vrstu samokritičkog stava iz kojeg se prepoznaje pokušaj analize i razumijevanja vlastite pozicije, kao pojedinca i kao kolektiva, među drugim sličnim u kontekstu. Nedostatak kritičke svijesti i samosvijesti označava jedan ozbiljan socijalno-povijesni defekt, jer se preko njega raspoznaje nemoć i nespremnost bošnjačkog povijesnog uma da se suoči sa svojim vlastitim bićem u povijesnom kontekstu.
Fluidni etnicitet, mijena, globalizacija
Mi smo danas odbacili uvriježeni pogled na etnicitet kao primordijalan, kao nešto što traje od „početka svijeta“ i što se samo malo mijenja u površinskim slojevima, ali čija „jezgra“ ostaje vječno nepromjenljiva i postojana. Ta predstava je dugo vladala historijskim, sociološkim, politološkim, arheološkim i drugim društveno-znanstvenim disciplinama koje su oblikovale naše predstave o sebi i drugima. Isto tako, danas je uglavnom napuštena metanarativna pripovijest o tome kako u prilično „prazne prostore“ Bosne i Dalmacije dolaze u 7. stoljeću slavenska plemena, ruše sve pred sobom i asimiliraju preostali dio „romaniziranog stanovništva“. Uspjelo se na osnovu strukturalističkih i poststrukturalističkih[2] teorijskih impulsa 20. stoljeća prevazići koncepciju statičkog (umrtvljenog) identiteta i etablirati znanje o procesu u kojem se identitet nalazi kao nešto procesualno-kontekstualno, što se treba razumijevati kao fluidan fenomen izložen povijesno-kulturnim mijenama i nadopunjavanju karakteristika novim povijesnim iskustvima i znanjima. Nedopustivo je iz današnje prespektive neke arheološke artefakte vezivati za aktualne ovovremene etničke grupe i njihove identitetne konstrukcije, a posebno je važno da historičari i drugi znanstvenici ponovo ispitaju povijesne izvore i provjere sporne interpretacije. Zahvaljujući kritičko-racionalističkim i poststrukturalističkim uvidima nastala je povijesna mogućnost da se oslobodimo fundacionalističkih epistemičkih slika koje su nas držale u močvari vječnih istina o „našem plemenu“.
Globalizacija je, između ostalog, idealno stanje da se nametnu dogme prosječnosti. Provincijalizacija svetog znanja Bošnjaka o svome vjerovanju kroz povijest danas je postala očita pojava. Plitko razumijevanje odnosa znanosti i religije dovodi na scenu poluobrazovane „interpretatore“ muslimanstva i „islamizma“ koji nikada nisu ozbiljno studirali kur’anski tekst i pokušavali ga razumijevati u kontekstu tradicionalnog svijeta i njegovih znanja, kao i položaja tradicionalnih znanja u okvirima savremenog modernističkog i postmodernističkog svijeta. Može li se napraviti iskorak u post-islamizam, povrh orijentalizirajućeg i samo-orijentalizirajućeg ideološkog guranja u geto, ekstremizam, radikalizam i religijski fundamentalizam civilizacije koja je dala čovječanstvu veličanstvene rezultate? Zašto bismo mi u Bosni trebali naivno prihvatiti karikaturu civilizacije koja je nekada dominirala svijetom? Zašto bismo pristali na interpretaciju našeg bića koja se nudi u okviru andrićevstva, velikosrpstva, ekmečićevske historiografske slike Bosne i „Turaka“, orijentalističkih predrasuda o drugom, sumnjive slike bosanstva reduciranog na „religijsku skupinu“, koja dolazi iz dominacije plemena pretvorenog u naciju? Mi ne bismo smjeli odustati od vrijednosnog kapaciteta koji je primjeren čovječanstvu i u kojem se svi ljudi mogu osjećati kao ljudi. To znači da nikako ne bismo smjeli slijediti „pleme u agoniji“ i njegov nacistički svjetonazor bez obzira što stoljećima dijelimo prostor i iskustvo svijeta. Mi ne bismo smjeli oponašati svetosavski model organizacije zajednice? Nikada! Osnov muslimanstva je pluralistička slika svijeta koja podrazumijeva različita vjerovanja i razumijevanja smisla ljudskog postojanja – zato su filozofska pitanja bliska otvorenom vjerovanju.
U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasudama, obmanama koje onemogućavaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstvenoj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“. U tom smjeru gledano, kritički misliti znači voditi brigu o očuvanju cjeline kojoj iznutra prijete razorni procesi. Vjerovanje je borba protiv lijenog fatalizma i neodgovornosti prema jednokratnosti ljudskog života.
[1] U prvom izdanju iz 1892. godine Veselinović je roman posvetio Nikoli Tesli. Ovaj historijski roman je u 19. stoljeću bitno profilirao mržnju srpskog naroda prema Turcima; hajduk Stanko Aleksić je surovi osvetnik, ispunjen mržnjom prema Turcima i žedan njihove krvi. Na kraju 20. stoljeća u Srebrenici Bošnjaci su shvatili napokon da su ih srpski pisci, sveštenici, vojnici, političari i slični profili smatrali Turcima.
[2] Glavni glasovi poststrukturalizma u 20. stoljeću bili su: M. Foucault, J. Deleuze, J. Derrida, Cixous, J.-F. Lyotard, Guattari, J. Kristeva, Irigaray, R. Barthes i J. Baudrillard. Češki autor Lubomir Doležač o poststrukturalizmu kazuje sljedeće: „Na poststrukturalizam gledam kao na klupko trendova u intelektualnoj povijesti, neki su od njih podudarni, neki proturječni, no svi su ujedinjeni zajedničkim interesima: preispitivanjem pretpostavki, teorija i analitičkih rezultata strukturalizma i razvijanjem tema koje su strukturalisti zanemarili. Ovaj koncept ne tumači poststrukturalizam kao ontološko ili epistemološko gledište, već kao razdoblje u intelektualnoj povijesti Zapada.“ (L. Doležel, Poststrukturalizam. Pogled s Karlova mosta, str. 57.
Dr. Azinović: Ispruženu ruku Islamske zajednice bi neki mogli zloupotrijebiti
- ističe u razgovoru za naš list dr. Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu s kojim smo razgovarali o suočavanju i borbi našeg društva protiv ekstremizma, radikalizacije i terorizma, te o manipulaciji u političke svrhe koja ove pojave prati
Razgovarao: Mirnes Kovač
- Poštovani profesore Azinoviću, u posljednje vrijeme svjedoci smo sve učestalijih izjava koje Bosnu i Hercegovinu označavaju kao prijetnju za Evropu. Kako gledate na ovu priču?
Dr. Azinović: Ne vidim tu ništa novo. Ta vrsta narativa kojom se sugerira da je Bosna i Hercegovina konstantna prijetnja za regionalnu i europsku sigurnost provlači se još od kraja posljednjeg rata i možete je naći u desecima novinskih tekstova, istraživačkih studija i knjiga objavljenih u zadnjih dvadesetak godina. Uz ostalo, tu se navodi kako je BiH leglo terorista i odskočna daska, ranije za Al-Kaidu, danas za ISIL, prema Zapadu, kako je svaki teroristički napad u svijetu povezan s BiH, te tumači kako je genocid u Srebrenici 1995. godine zapravo bio preventivna akcija protiv islamističkog terorizma čiju je istinsku narav naivni Zapad prepoznao tek nakon napada na New York i Washington 11. septembra, 2001. godine. To je ponegdje, nažalost, i danas dominantan narativ. On je nekad posljedica neznanja i predrasuda, ali je često vrlo smišljen i sračunat za postizanje izravnih političkih i drugih ciljeva. Međutim, ove tvrdnje nisu nastale iz ničega jer je evidentno da je ovdje još tokom rata postavljen temelj za jedan ozbiljan identitetski i vrijednosni preustroj tradicionalne društvene matrice u koji je uloženo dosta napora, novca i osobnog angažmana znatnog broja ljudi, mahom stranaca, ali i domaćih. Taj napor dosad nije proizveo priželjkivani ishod i još je uvijek na margini, prvenstveno zato što se nije, kako se to kaže – uhvatio u narodu, ali je oko njega bilo ljudi s opasnim namjerama. Trag počinitelja nekoliko terorističkih napada u Bosni i Hercegovini više je ili manje jasno vodio upravo do tih krugova. Iz njih je u posljednje vrijeme poticano iseljavanje naših građana u Siriju i Irak.
Opasnost priželjkivanja terorizma
- Najdalje je otišla hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a hrvatski mediji su nedavno objavili kako se radi o brojci od 10 hiljada radikala u BiH koji su prijetnja Hrvatskoj. Koliko su ove prijetnje stvarne?
Dr. Azinović: Općenito, naš doživljaj sigurnosti svodi se na to osjećamo li se sigurnima i na čemu temeljimo taj osjećaj. Dakle, radi se uglavnom o percepciji i dojmu koji ovise od niza okolnosti, kako onih objektivnih tako i onih vrlo osobnih, subjektivnih. Zbog toga sam nekako skloniji o sigurnosti u BiH i prijetnji od terorizma razgovarati uz uvid u činjenice. A one sugeriraju kako se, prema različitim procjenama, u svijetu u 2016. godini dogodilo između 2.000 i 10.000 terorističkih napada, ovisno od toga tko ih je brojao i kako je definirao terorizam. Dakle, u prosjeku između 5 i 27 terorističkih napada dnevno, odnosno po jedan takav napad događao se svake 43 minute ili svakih 5 sati - ovisno od toga kojoj smo od ponuđenih procjena skloni više vjerovati. Prema statistici koju je ljetos objavila krovna europska agencija za policijsku koordinaciju Europol, u zemljama EU u 2016. godini su izvedena, planirana ili spriječena ukupno 142 teroristička napada. Od toga polovina u Velikoj Britaniji 76, u Francuskoj 23, Italiji 17, Španjolskoj 10, Njemačkoj 5, itd. U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini, pa ni u regiji, nije registriran nijedan akt terorizma. Sama za sebe ova činjenica ne mora značiti ništa, ali je ipak indikativna i ne može se zanemariti. Zbog nje smo dovedeni u paradoksalnu situaciju. S obzirom na široko rasprostranjenu percepciju o opasnosti od terorizma u BiH s jedne strane, i potpuni izostanak njegove pojavnosti s druge, od nas se sad traži da objašnjavamo zašto u BiH nema terorizma. I to me brine. Naime, procjep između ove percepcije i objektivne stvarnosti na terenu postao je tako dubok da se bojim kako sve više raste potreba za nekim terorističkim napadom koji bi se dogodio ovdje ili u inozemstvu, a čiji bi počinitelj bio iz BiH. Postoji značajan broj faktora, domaćih i inozemnih, za koje bi takav događaj predstavljao vrlo priželjkivan ishod, a posebno u kontekstu hibridnog rata koji se vodi protiv BiH, a kako bi se, uz ostalo, zaustavila njena euroatlantska integracija. Nedavni događaji u Makedoniji i Crnoj Gori svjedoče da su sile koje vode taj rat i njihove proksi-snage u regiji spremne za blokadu tog procesa, ako treba, izazvati i građanski rat. Znamo li da su domaći počinitelji terorističkih napada u BiH do sada po pravilu bile osobe sklone kriminalu, ovisništvu ili su patile od nekog psihosocijalnog poremećaja, jasno je da bi se iz takve, u nas sve brojnije baze, nekoga moglo lako potaknuti da izvede takvo djelo. Na taj bi se način konačno, pa makar i inscenirano, percepcija koja se nastoji stvoriti uskladila s objektivnom stvarnošću. Strah me je da ima previše faktora koji ovdje priželjkuju upravo takav razvoj prilika.
Kako biste danas ocijenili općenito sigurnosno stanje u našem društvu? Posljednjih godinu i više nije bilo odlazaka za Siriju i Irak. Da li je time ovaj problem riješen?
Dr. Azinović: Ne mislim da su odlasci naših građana na ratišta u Siriju, Irak ili Ukrajinu ključna odrednica sigurnosnog stanja u zemlji. Na našu sigurnost utječe još niz možda i važnijih faktora. Ipak, u ovom slučaju, mogli bismo reći kako je ta vrsta sigurnosnog izazova stavljena pod kontrolu. Novih uspješnih odlazaka nema već drugu godinu zaredom. Povratak sa stranih ratišta je također kontroliran i u posljednje vrijeme minimalan, a unatoč dramatičnim najavama, nema opasnosti ni od nekog masovnog ili nekonotroliranog povratka stranih boraca preko teritorija BiH. Oko 70 naših ljudi je već poginulo u Siriji i Iraku, a takva bi sudbina mogla zadesiti i one koji su još uvijek tamo. U zatvorima je, bilo ili je još uvijek, dvadesetak ljudi koji su se vratili, a pretpostavljam da je većina povratnika pod nekom vrstom nadzora. Međutim, ne vjerujem da povratnici predstavljaju tako veliku opasnost kako se danas često tvrdi. Mislim da su neostvareni strani borci, oni koji su željeli, a nisu mogli ili smjeli otići na strana ratišta, potencijalno opasniji. Za povratnike se uglavnom zna gdje su, s kime su i kuda se kreću, dok za ove neostvarene i frustrirane najčešče i ne znamo tko su, ni kakve su im namjere. Istraživanja ukazuju da je među počiniteljima i planerima terorističkih napada izvednih ili pripremanih na Zapadu u posljednjih nekoliko godina bilo nešto manje od 18 posto povratnika iz Sirije i Iraka, a više od 80 posto tih ljudi bili su upravo neostvareni ratnici koji vrlo često nisu ni bili ‘’na radaru’’ policijskih agencija u matičnim zemljama.