(GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA: 480 GODINA POSTOJANJA, /Osman Lavić et al./ Sarajevo, 2017., 276 str. )

Početkom 2017. godine Gazi Husrev-begova biblioteka obilježila je  480 godina kontinuiranog rada i postojanja. U povodu tog jubileja priređena je Monografija biblioteke koja je samo jedan u nizu sadržaja obilježavanja ove nesvakidašnje godišnjice kakvom se ne može pohvaliti niti jedna institucija kod nas. Premda prvi osvrti na Biblioteku sežu još u tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, oni su ipak bili preskromni da obuhvate četiri i po stoljeća bivstvovanja i rada, te širenja i proširivanja djelokruga rada ove najznačajnije institucije koja baštini pokretno kulturno naslijeđe pisanog i arhivskog karaktera. Svojim povijesnim i kulturološkim značajem privlačila je pažnju domaćih i stranih spisatelja, novinara i naučnika. Premda su tekstovi o njoj objavljivani na različitim jezicima, (turskom, engleskom, talijanskom, arapskom, ali i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima,  u stručnoj bibliotečkoj literaturi, domaćim i stranim enciklopedijama, oni su ipak bili nedostatni da daju cjelovit uvid u njenu historijsku retrospektivu, kulturološki i civilizacijski značaj, ali i praktičnu dimenziju koju ona nudi. Jednostavno, nesrazmjerna je cjelokupna dosadašnja produkcija u odnosu na sveukupan značaj.

Prateći taj njen povijesni hod kroz vrijeme, predstavljeno je sve ono što je informativno bilo moguće izvući kako bi se u njen vremeplovni mozaik utkalo što više nijansi. Ovo je temeljit, vrlo iscrpan prikaz, zahvaćen po dubini i po širini, sa ozbiljnim istraživačkim kao jedinim metodološki opravdanim pristupom u nastojanju da se prošlost predstavi što iscrpnije i informativnije. Institucionalno izrastanje, administrativno sazrijevanje, intelektualno i kadrovsko osposobljavanje, infrastrukturno i materijalno osiguravanje, traženje najoptimalnijih uvjeta za dalje napredovanje i ispunjenje njene misije u punom kapacitetu ,,u skaldu s potrebama sredine i vremena“, kako je njen utemeljitelj definirao uvjete za njenu posestrimu ,,bliznakinju“ medresu. Sve to učinilo ju je stjecištem i utočištem preostalih fondova drugih poznatih biblioteka, bez obzira kada one nastajale, u 16. ili kasnijim stoljećima, u Sarajevu ili drugdje. Ta vrsta osjećaja i svojevrsnog vizionarstva svakako je ovoj biblioteci priskrbila epitet prve kulturne institucije te vrste u BiH i regionu. Jer ona je, i biblioteka, i arhiv i muzej. Brojne su druge privatne biblioteke i pojedinačni rukopisi svoje utočište našli upravo tu, pod njenim krovom. Ovo nije samo retrospektiva prošlosti, nego dokumentiranje sadašnjosti i memoriranje za budućnost. Date su sve pojedinosti koje se tiču biblioteke, šetnje biblioteke, lokacije i dislokacije, posebno u ratnim uvjetima. Javnost je tako doznala sve puteve kojima je Biblioteka hodila kroz ratne labirinte do sigurnog utočišta i spasa od sudbine kakva je zadesila, NUB u Vijećnici ili Orijentalni institut pred cunamijem barbarizma (1992-1995). Ova retrospektiva, također, ukazuje kako je proces realizacije ideje biblioteke vrlo spor i da je trajao oko pola stoljeća. Pokazalo se da i u tome ima neke sreće. Da je sagrađena kada je rođena ideja (1958)  sigurno ne bi bila tako moderna i funkcionalna. Ona danas prati potrebe i trendove novih tehnologija kojima je u potpunosti prilagođena. U osvrtu na pojavu ove monografije želimo ukazati barem na poglavlja koja obuhvata i saradnike koji su utkali svoj trud u njenoj izradi. Stoga ćemo zainteresiranoj javnosti odgovriti i na pitanje šta zapravo obuhvata ova monografija? U četrnaest tematskih cjelina iz pera dvanaest autora koji su sarađivali na izradi, rasvjetljeni su mnogi aspekti koji se tiču Biblioteke, njene uloge i percepcije općenito. Kroz tematske cjeline vrlo iscrpno obuhvaćena su pitanja od historijata, do bibliografije radova o biblioteci pod slijedećim naslovima: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danas, Osman Lavić, str. 12-55); 2. Rukopisni fond, (Mustafa Jahić, str. 58-82); 3. Fond štampane knjižne građe (Mustafa Jahić str. 84-96); 4. Arhivske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (Azra Kasumović- Gadžo str. 98-110); 5. Muzejska zbirka, fototeka i zbirka poštanskih maraka, (Ahmed Mehmedović, str. 112-124); 6. Arhiv islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Muhamed Hodžić, str. 126-136); 7. Elektronska baza podataka, mikrofilmovanje i digitalizacija, (Hamza Lavić, str. 138-146); 8. Konzervacija i restauracija (Madžida Smajkić, str. 148-158); 9. Izdanja Gazi Husrev-begove biblioteke (Haso Popara str. 160-170); 10. Korištenje fondova (Ismet Bušatlić str. 171-184); 11. Uposlenici (Fatima Tinjak –Hamida Karčić, str. 188-230); 12. Biblioteka u javnom prostoru (Šahsena Đulović str. 233-253); 13. Novinske vijesti i reportaže (Elvir Duranović str. 254- 262); 14. Selektivna bibliografija radova o Gazi Husrev-begovoj biblioteci (Elvir Duranović str. 264-276). 

Monografija je svojevrstan vremeplov, filmska i ilustrirana priča, kombinacija narativa i vizuelizacije tog narativa. Ako je zaista trebalo proći toliko vremena, i sazrijevati potreba jednog ovakvog djela, kao što je sazrijevala svijest i okolnosti za njenu gradnju, onda je to djelo stiglo u pravi tren.  Spojilo se više pretpostavki koje su nužno nametale pripremu jednog printanog medija, koji će predstavljati svojevrsnu ,,pismohranu“ svega onoga što jeste bila u prošlosti i onoga što ona jeste danas.

Monografija sublimira sve aspekte, sve specifičnosti i ostaje trajno svjedočanstvo o petostoljetnom hodu. Na kraju, postavlja se pitanje kako predstaviti, pet stoljeća, sve aktivnosti, razvitak, a da to bude s mjerom koja čitaoca ne uplaši svojim volumenom već pri prvom susretu? Nađena je, upravo, ona mjera koja predstavlja kompromis između nužnih potreba njenog sadržaja i strpljenja onih čitalaca koji ne vole voluminozna djela. Svojom ilustrativnošću, dokumentiranošću, tehničkim izgledom, jasnoćom stila, čitaoca drži u kontinuiranoj pažnji kojom osvaja.