Šejh Dubaija i premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhammed bin Rašid Ali Mektum se odazvao pozivu na pomoć stanovnika gradića u pokrajini Cornwall na jugozapadu Engleske za kupovinu zgrade metodističke crkve.
Stanovnici su poruku šejhu Ali Mektumu poslali e-mailom uz napomenu da bi zgradu crkve koristili nakon obnove kao Dom kulture, prenosi list Cornwell Live.
Richard Mickey, jedan od stanovnika sela i predsjednik Udruženja stanovnika Cornwall, je javno objavio ovu vijest sa zahvalom šejhu Ali Mektumu.
Do ideje da se obrate šejhu je došao stanovnik Las Valerie, kako je kazao, iz očaja nakon što nisu uspjeli ni kod koga drugog prikupiti potrebna sredstva.
Čajevi za ljeto
Donosimo vam izbor čajeva koji su najbolji za pripremu toku ljetnih vrućina prema fitness.com
S povodom: Mirsad Bećirović, direktor Centra za humanitarni rad Hajrat pri Mešihatu IZ u Srbiji
Hajrat nije vezan samo za vakufske kuhinje. Između ostalog, ljudima koji nisu u mogućnosti sami to uraditi podižu nove ili restauriraju postojeće kuće. Trenutno u Sandžaku Hajrat gradi 8 kuća, a pomaže gradnju jedne kuće u Vitomirici na Kosovu.
S direktorom Hajrata Mirsadom ef. Bećirovićem razgovarali smo po zajedničkom obilasku gradova na području Sandžaka, gdje ovaj centar za humanitarni rad pri Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji pomaže onima kojima je to najpotrebnije, od hrane i odjeće sve do podizanja nove ili restauracije postojeće kuće. Kako o ovoj humanitarnoj organizaciji u Sandžaku nemamo puno informacija, to smo direktora Bećirovića, najprije, zamolili da nam kaže koju riječ o Hajratu, kada i kojim povodom je osnovan?
Mirsad Bećirović: Humanitarni rad ovdje je i ranije postojao, ali sa manjim obimom poslova koji su se mahom odnosili na aktivnosti u Novom Pazaru. Međutim, od 2009. godine, kada se formirao Centar za humanitarni rad Hajrat, njegova svrha dobija na širini, te se usmjerava na pomoć ugroženom stanovništvu kako u Sandžaku tako i u Vojvodini, Beogradu, Preševu, pa i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Uglavnom, sada imamo širu lepezu našeg rada. No, najbitnija aktivnost tiče se rada vakufskih kuhinja koje postoje već sedam i po godina. I to u svim sandžačkim gradovima, a u njima se svakog dana hrani oko 2.500 ljudi.
Zasigurno se s obzirom na ekonomsku situaciju i povećanjem vaših aktivnosti povećava i broj korisnika?
Mirsad Bećirović: Naravno. Najprije je u Novom Pazaru taj broj iznosio pedesetak korisnika, da bi se počeo povećavati u zavisnosti od situacije. Što je ta sitacija bila teža ljudi su sve više dolazili u naše kuhinje. Tako da ta brojka zasada iznosi 2.500 ljudi. U našim kuhinjama se, treba reći, hrane i Bošnjaci, i pravoslavci i Romi i drugi. Glad i neimaština ne pita ko je ko.
Zaposlenici u Islamskoj zajednici 1 % od svojih plaća izdvajaju za rad Hajrata
A, ko sve pomaže u vašem radu?
Mirsad Bećirović: Što se tiče finansiranja svi uposlenici u Islamskoj zajednici su dužni ili obavezni da 1 % od svojih plata izdvajaju za rad Hajrata. Tu su još prihodi od sadekatu-l-fitra i zekata koji se izdvajaju u toku ramazana. U svim džamijama se svakog trećeg u mjesecu postavlja sergija za potrebe vakufske kuhinje. Međutim, to nije dovoljno, pa nam pomoć iz dijaspore dobro dođe. Jer, ovdje u Sandžaku su se ljudi dosta iscrpili. Nažalost, fabrike umjesto da se otvaraju, one se zatvaraju. Ljudi ostaju bez posla. I, dosta omladine ide iz Sandžaka. Recimo samo da je u posljednja dva do tri mjeseca otišlo preko 10.000 ljudi iz Sandžaka.
Nailazite li na podršku države Srbije?
Mirsad Bećirović: Te podrške nismo imali do sada, a da li ćemo je imati to ćemo vidjeti. Ujedno, teško je očekivati nešto od nekoga ko nije imao ni prijateljske, a ni ljudske namjere da pomogne. Dolaskom muftije Zukorlića u državni Parlament nadamo se da će se stanje poboljšati u tom smislu.
Doprinos svjedočenja žrtava u procesuiranju seksualnog nasilja pred Haškim tribunalom
Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ.
Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.
MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja
„1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova.
Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.
Vjera je oplemenila moj umjetnički izraz
Sabina Berberović iz Tuzle je predavač i profesor turskog jezika, a u slobodno vrijeme bavi se slikarstvom i kaligrafijom. Nedavno je imala svoju prvu samostalnu izložbu kaligrafskih radova u tuzlanskom džematu Kulturno-obrazovnog centra Tušanj-Slatina.
Hidžab kao podstrek
- U slobodno vrijeme bavim se slikarstvom. Ta ljubav se rodila od obdaništa. Kroz osnovnu i srednju školu išla sam na mnoga takmičenja u crtanju gdje sam osvajala prva mjesta. Inače volim mnogo crtati motive našeg grada, naše zemlje, zatim džamije i prirodu. Posebnu vezanost imam za Istanbul tako da se i taj grad često nalazi u mojim djelima. Ali u posljednjih godinu dana, tačnije od perioda kada sam počela nositi hidžab, javila se velika ljubav i vezanost za kaligrafiju. Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja. Obzirom da islamski propisi zabranjuju slikanje likova, islamska umjetnost je bazirana na lijepom pisanju teksta – kaligrafiju i ornamentiku, tzv. arabesku. Tehnike koje koristim su najčešće ulje ili akril na platnu. Još jedna tehnika me fascinira, a to je ebru, odnosno slikanje na vodi. I za ebru i za kaligrafiju treba jako puno vremena i strpljenja, jer obje tehnike moraju proći kroz jedan dugotrajan razvojni period unutar čovjeka, ali ljepota se i krije u tom razvojnom procesu – kazala je Sabina Berberović u razgovoru za Preporod.
Berberović ističe da dok radi neku levhu često mnogo vremena provede razmišljajući o onome šta je na slici. Jedna od njenih omiljenih levhi koje je u skorije vrijeme uradila jeste levha sa jednim od 99 lijepih Allahovih imena, a to je „El-Vedud“ odnosno Onaj koji voli.
Islam znači povratak
Sabina Berberović sa posebnim emocijama govori da islam za nju lično znači povratak, obzirom da živimo u vremenu kada je sve postalo instant.
- Način življenja je postao toliko užurban da se sve mora dobiti i potrošiti odmah. Mislim da taj današnji tempo i stil života tolikom brzinom uzme i zaslijepi da čovjek koliko god bio jak nesvjesno zaboravi odakle potiče i ko mu je Gospodar. Nema više strpljenja kod ljudi. Sve je manje i manje poštovanja prema starijima, a to me najviše plaši. Kulture, pristojnosti i stida je također sve manje. Rodbinske veze se kidaju kao najobičniji komad papira, a, ustvari, bi trebale biti jake kao kamen – mišljenja je Berberović.
Ona ističe da je težnja ka materijalnom stavila u sjenu sve ono što u sebi ima života, te naglašava kako treba dobro paziti kojom hranom ljudi hrane svoj um i duh, „jer te ono čime se hraniš, posjeduje“, a jedina prava hrana za hairli insana je Kur’an.
Prvi put na bosanskom jeziku pjesma Victora Hugoa o Muhammedu, a. s.
Preporod ima zadovoljstvo predstaviti u originalu i prijevodu na bosanski i arapski jezik pjesmu znamenitog francuskog i svjetskog književnog klasika Viktora Igoa, posvećenu Muhammedu, a. s. Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Igoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena. Akademik Enes Karić, uz uvodni tekst, pripremio je original i prijevode pjesme. Prijevod na bosanski se prvi put pojavljuje i urađen je za ovaj prilog.
Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u Les Orientales (“Istočnjaci“, odnosno “Istočnjačke pjesme“, “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.
Zbirka Les Orientales pojavila se 1829. godine, dok se zbirka La Légende des siècles pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, “grandiozni poduhvat Legenda vjekova zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva.“ U Legendi vjekova Victor Hugo je 15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (“Nova hidžretska godina“ - L’an neuf de l’Hégire) o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom “Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).
Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme (L’an neuf de l’Hégire) u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto “Nova hidžretska godina“ francuska sintagma “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao “Devet hidžretskih godina“ (Hijri Nine Years), kako stoji u djelu “Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova. Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.
VICTOR HUGO
NOVA HIDŽRETSKA GODINA
Kao da je slutio da mu se čas bliži,
nikome više nije zamjerao;
Hodao je pozdravljajući prolaznike;
Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade
tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi;
Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju,
sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio.
Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi,
Vremena prošla, doba pradavno.
Čelo mu bješe visoko, lice carsko,
Obrva glatka, oko duboko i hitro,
Vrat poput grla srebrne amfore,
Izgled Nuha koji zna tajnu potopa.
Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj
puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče,
slušao bi šutke i govorio posljednji.
Na ustima mu je uvijek molitva bila;
Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom;
Svoje je ovce sam muzao;
Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio.
Postio je duže od drugih u dane posta,
iako je gubio snagu i više nije bio mlad.
U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati.
Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan,
pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu,
i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori.
Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“
U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu
starog orla koji mora napustiti svoje nebo.
Pođe u džamiju po svom običaju,
oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi;
Sveta zastava se vihorila na vjetru.
Blijed, okrenuvši se ljudima, povika:
“Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje;
Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik.
Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam.
Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“
Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo,
svijet je u tvoju riječ povjerovao;
Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi,
i padoše tri kule Kisreve palače.“
On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju;
Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas
ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima
vrijeđa i grdi dok nisam umakao;
Ako sam nekog udario, neka me udari.“
I ćutke pruži svoj štap prolaznicima.
Neka starica, strižući ovcu
na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“
Činilo se kao da tužan prizor gleda,
u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me,
svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha;
Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik.
Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu.
Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost.
Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu.
Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok.
Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu.
Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro,
tek limun od poroka pocrnio;
Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio;
Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti,
a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno;
O čujte svi, u trenu bi me proždrli,
kad bi u tami samotnog lijesa
za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao.
Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake
Da bi ga opet crvi proždirali;
Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol,
prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.
Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka,
Čas bijah uzvišen, čas ništavan,
a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje,
k’o pijesak i čatrnje u pustinji;
Al’ ipak bih, o vjernici!
krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka
koji bi čovjeka u tmine opet spustili;
U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke;
I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,
borio protiv nekog koga vidio nisam;
Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario;
bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist,
a ja u sebi osjećah istinu,
i protiv njih se borih, ali bez gnjeva,
i u borbi sam uzvikivao: “Neka!
Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže.
Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno!
I kad bi neprijatelji moji što me udaraju,
imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,
kad bi me na tom uskom putu napali,
nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam
poslije četrdeset godina borbe,
do ruba groba dubokog stigao,
preda mnom Allah, svijet iza mene.
A vi koji ste me u toj kušnji slijedili,
kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija,
teško ste patili, ali ćete zoru ugledati.
Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće;
Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo
lavove po liticama Džebbel-Kronnega,
bisere po moru i zvijezde po tmini,
može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“
I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela.
Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće
na zidu koji razdvaja Raj od provalije,
previše crni za Boga, previše bijeli za zločin;
Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha
da ne bi zasluživao kaznu; nastojte,
dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti;
Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti
spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog,
onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo;
Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični;
Gore su čiste voćke u visokim krošnjama,
konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,
kočije žustre s munjama umjesto osovina;
Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna,
u kućici od izdubljenog bisera obitava;
Džehennem čeka prokletnike; zla kob!
Imaće cipele od vatre od čije vreline
će im glava ključati poput kotla.
Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“
Zastade, puštajući ljude da nadu osjete.
Pa sporim korakom krenu opet i nastavi:
“O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas
da se sklonim u drugo prebivalište;
Zato požurite. Sad je vrijeme
da me razotkriju oni koji su me poznavali,
i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“
Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio.
Opra bradu na izvorima Abufleje.
Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati,
rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“
Ljudi su očima kao u golubice
gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu;
Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio,
mnogi ostadoše ne sklopivši oka,
noć na kamenu provedoše.
Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže:
“Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati,
Ti uzmi Knjigu i moli!“
Njegova žena Aiša bješe iza njega;
Slušao je kako je Ebu Bekr čitao,
i često tihim glasom dovršavao ajet;
I plakali su dok se tako molio.
Predveče se na vratima Melek Smrti
pojavi, tražeći dozvolu da uđe.
“Neka uđe.“ Pogled mu osvijetli
ista jasnoća kao na dan rođenja;
A melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“
- “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj,
uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije.
(Victor Hugo, 15. januar 1858.)
Prevela s francuskog: Sabina Berberović
Tragom transformacije mostarskih vakufa
Pozorište
Zgrada Narodnog pozorišta, na čijem portalu je i sada vidljiva godina gradnje 1949. i 1951., djelimično je izgrađena na vakufskoj imovini. Osim prostora harema Šehitluci za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza vlasništvo Karađoz-begova vakufa.
Gradska pijaca Tepa
Projektom preuređenja i proširenja gradske tržnice Tepe našla se na udaru medresa ispred Koski Mehmed-pašine džamije. Medresa je zaista i porušena, pa kasnije vraćena. Vakufsko povjerenstvo je, navodno, kako stoji u aktima, smatralo da je ta ideja korisna i u interesu grada, te da stoga daju saglasnost i prihvataju prijedlog za proširenje pijace gdje su se nalazili medresa i jedan stari dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist IZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede zakonska eksproprijacija za koju daju saglasnost, da se očuva šadrvan pred džamijom u ispravnu stanju, a da se drveni materijal koji se dobije od rušenja medrese preda Vakufsko-mearifskom povjerenstvu na raspolaganje za opravku drugih objekata u Mostaru. Kako bi ipak odvojili džamiju od javne površine Povjerenstvo je „radi ljepšeg izgleda“ predlagalo da se između prostora pijace i džamije postavi niska kamena ili betonska ograda, a na nju odgovarajuća željezna rešetka sa vratima od željeznih rešetaka koja bi se mogla i zaključavati kako bi se nasadi pred džamijom mogli sačuvati, potom da treba sačuvati mezarove ispred džamije i prenijeti na prostor iza džamije mezar Mahmud ef., brata osnivača džamije i prvog upravnika Medrese. Ročišta za popis i procjenu nekretnina Koski Mehmed-pašine džamije u svrhu proširenja pijace eksproprijaciona komisija provela je 22. 01. 1952. god.
Arhiv Hercegovine
Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. čini se da su samo opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948. godine. Kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IZ je pokušalo kasnijih godina da ponovo vrati na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena.
Gradska uprava
Kako je slobodnih površina u gradu sve više nestajalo vlast se okomila i na hareme. Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je nonšalantno oduzela od IZ. Sekretarijat za komunalne poslove samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo da je dao lokaciju vojnom građevinskom preduzeće „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno-stambene zgrade u Ulici Adema Bića na mjestu gdje se nalazi dječije igralište u površini od 1 208 m2, vlasništvo vakufa hadži Memijine džamije. Nakon dvije godine „Majevica“ je ponudila Vakufskom povjerenstvu da kupi nekretnine. Povjerenstvo je ponudilo cijenu od 200 dinara po m2 i smatrajući to izuzetno povoljnim za vakuf, tim više što je bila odobrena eksproprijacija iste nekretnine pa bi vakuf slabije prošao. Prijenos zemljišta je izvršen 17. augusta 1956. g. Povjerenstvu je saglasnost na ovaj kupoprodajni ugovor dao Saborski odbor Vakufske direkcije 25. 6. 1956. god.
Muzička škola
Zgrada Muzičke škole je gruntovno bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu, jer je do ukidanja Muftijstva 1936. god. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb ibtidaijja (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu dobrano propala nova joj je vlast odredila namjenu, najprije dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole. Bez prethodne saglasnosti Islamske zajednice, a po odobrenju Narodnog odbora počeli su sa opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar. Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufskoj direkciji, iz Mostara su zahtjev proslijedili u Sarajevo. Vakufska direkcija u Sarajevu u oštro intoniranom pismu Gradskom stambenom preduzeću Mostar povratila je dostavljeni račun u iznosu od 60. 609 dinara, jer sredstva ne mogu isplatiti, nisu im dali bilo kakav nalog da se zgrada opravlja, niti su bili upoznati o eventualnim potrebama popravke. Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru smatralo je da je opravak zgrade bio potreban, što je uradio Narodni odbor i pregrađivanje prilagodio za dječije obdaništa. Obdanište je potom iselilo, a uselila muzička škola, pa je opet bio potreban opravak krova i unutrašnjosti. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH.
Zgrada Muftijstva
Zgradu Lakišića vakufa na Musalli, gdje je danas sjedište Muftijstva mostarskog, za sebe je „begenisao“ Narodni front grada Mostara. Jednostavno Gradski narodni odbor dostavio je račun Sreskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru da isplate opravak krova na vakufskoj zgradi. Oni su pak vratili račune s napomenom da ih Povjerenstvo ne može u ovoj godini isplatiti jer opravak nije bio planiran. Zamolili su Odbor da odbijaju izdatke od kirije, što upućuje na zaključak da je postojao ugovor o najmu ove zgrade.
Ćejvan Ćehajin mekteb
Zgrada Ćejvan Ćehajinog mekteba (nakon agresije desetak godina u njoj je radila Karađoz-begova medresa), imala je drugačiju sudbinu. Socijalističke vlasti su je dodijelile Zavičajnom muzeju Hercegovine, a budući da ju je trebalo obnavljati i adaptirati poslužila je kao hipoteka za podizanje kredita. Muzej je u njoj radio sve do agresije na BiH. Možda je hipoteka bila jedini način da se zgrada spasi od trajnog otuđenja.
Vakufski dvor
Najdramatičniji proces korištenja vakufske zgrade, njene upotrebe, opravke i stavljanja u založni najam imala je zgrada Vakufskog dvora i Karađoz-begova mekteba. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kojeg je uvakufio Mehmed-beg Karađoz. Na mjestu imareta i karavan-saraja austrougarska vlast je izgradila Vakufski dvor, a zgradu Karađoz-begova mekteba obnovila i arhitektonsku cjelinu objedinila sa Vakufskim dvorom.
Gradski narodni odbor je vršio opravku, podižući tri puta kredit od banke, a obnovu je finansirala Islamska zajednica, odnosno vraćala kreditno zaduženje. Kao zalog za kredit stavljan je objekat.
Založni najam hipoteka nad Karađoz-begovim dvorom još dugo se provlačio kroz završne račune Vakufskog povjerenstva i Islamske zajednice u Mostaru, skoro do pred agresiju na BiH. Hipoteka nad zgradom mekteba ostala je upisana u zemljišnoknjižne izvatke sve do prošle godine.
Sedamdesetdevetogodišnji tuzlanski hadžija Edhem Smajić svoju priču za Preporod počinje rečenicom da je preko dvadeset ljudi, iz svoje šire porodice, kao i svojih prijatelja i poznanika, tokom svoga života uveo u islam. Posebno se kaže raduje što je jednu doktoricu uveo u islam.
- Jednoj sam doktorici kada sam odlazio na kontrolu u bolnicu rekao doktorice ko vam je dao da završite fakultet i postanete doktorica. Ona je šutjela, nije ništa odgovorila. Onda sam ja rekao, doktorice, vi to ne bi mogli završiti da vam Allah nije podario vid, sluh i pamet. Doktorice, kompletirajte se kao ličnost. Uđite u islam. Da budete i vjernica, kada ste ovako kvalitetan doktor koji liječi ljude. Sjećam se da sam otišao iz njene ordinacije u prvu vjersku knjižaru i uzeo joj ilmihal i sufaru. Onda sam se vratio doktorici u ordinaciju i rekao doktorice ovdje ćete naći sve o islamu. Što vam ne bude jasno vi mene pitajte kada vam dođem na kontrolu drugi put. Doktorica je sve to shvatila vrlo ozbiljno i počela klanjati. Posebno me raduje što je doktorica za dvije godine otišla i obavila hadž. Sretan sam zbog toga – emotivno priča hadžija Edhem.
Hadžija Edhem kazuje da nikada nije išao na silu kako bi ljudi ušli u islam, nego je prilazio ljudima polahko, slijedeći Poslanikov primjer.
- Kada vidim čovjeka kratko mu kažem koju riječ o islamu. Onda kada ga vidim naredni put opet mu dam do znanja sa nekoliko rečenica o značaju vjere u životu svakog čovjeka. I tako nekoliko puta dok se čovjek ne smekša – iskreno govori hadžija Edhem.
Hadžija Edhem priča da nikako ne može da shvati zbog čega su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Smatra da takvo ponašanje ljudi nije dobro, i da takvo ponašanje nije vjersko.
Nažalost, kao i u drugim gradovima, imamo problem poroka i mladih koji su ogrezli u njima.
“Ovdje posebno ukazujemo na problem kladionica. Preko organa Općine smo pokušavali, jer su to naši prijatelji. Oni kažu to nije nivo Općine. Općina nema veze sa kladionicama. Uglavnom, imamo kladionica previše. Na svakom mjestu. Mi smo tražili da se udalje od vjerskih objekata. To je jedan od najvećih poroka. Ima nešto i alkohola i ostalih, ali sitno je to. Dominantne su kladionice posebno u gradskim područjima, a i na selima ih ima veoma mnogo. Nažalost, to je za neke danas biznis, a za neke propast. Evo vidite, ljudi ovdje rade s malinama i ono što zarade u toku dana, imamo informacija, mladi ljudi to navečer prokockaju! To je strašno i alarmantno! Gdje si bio, šta si radio – ništa! To veoma depresivno djeluje na širu društvenu zajednicu i to se osjeća. Mislim da je to problem širih dimenzija i da bismo ga trebali sagledati ozbiljno i odgovorno. Ako se ovako nastavi nije dobro niti može donijeti ikakvog dobra ovom društvu. To me muči i progoni. To je prava pošast!” kazuje nam glavni imam Slipac.
Pošto je predsjednik Alić po struci pravnik i bivši sudija za prekršaje pitali smo ga kako naći izlaz iz ove situacije. Alić odgovara da je ključ problema politika. “Ovo je najviše politika zaštopala. Ključ je donošenje adekvatnog zakona kojim bi se propisalo da je zabranjeno, ovo što efendija govori. Ja bih ih zabranio skroz. Prvo su neoporezovane bile, sad nešto se mijenja, mada hrvatska strana to koči, jer masovno su njihovi objekti i kladioničke firme u Federaciji. To je izvlačenje para od Bošnjaka. Nas je najviše i najviše trošimo,” ističe predsjednik gosp. Alić dodajući kako mora postojati politička volja da se to riješi.
Inače Donji Vakuf spada u red manjih općina u Bosni i Hercegovini. Prije rata u njemu je živjelo oko 24 hiljade stanovnika, a prema posljednjem popisu ta brojka je nešto iznad 13 hiljada, od čega oko hiljadu živi u dijaspori. Uz sve uspjehe koje ovaj Medžlis ima, ipak i ovo mjesto nije pošteđeno pojava koje generalno nagrizaju bh društvo, a destruktivno djeluju posebno na manje sredine. Stoga iz Donjeg Vakufa treba poslušati ramazanski apel: Ramazan se osjeti u svakom kutku, ali taj osjećaj kvari činjenica da se nekontrolirano šire kladionice koje su za neke biznis, a za neke ljude propast.
Bolest fašizma širi se Evropom
Evropska ujnija će biti prisiljena ponovo izmisliti samu sebe, da preispita osnovne vrijednosti i vrati se originalnim načelima.
Više...
Prof. dr. Enes Pelidija: Jedna od velikih mahana Bošnjaka je regionalna podijeljenost
Čuvati svoje kulturne i tradicijske vrijednosti
Preporod: Kad smo već kod toga, koliko su sami Bošnjaci držali i drže do sebe i svojih vrijednosti?
Pelidija: Bošnjaci nisu u početku imali svoje nacionalne i obrazovne institucije, a naročito u zadnje vrijeme u Titovoj Jugoslaviji. Jedina institucija koja je postojala kod Bošnjaka i muslimana bila je Islamska zajednica. Između dva svjetska rata imali smo kulturna društva, i Gajret, i Narodnu uzdanicu i druga udruženja, ali su ona bila prohrvatski i prosrpski orijentirani, a nikako ne probošnjački. Istina, to su bila promuslimanska društva ili isključivo muslimanska društva. Ali zbog nacionalne podijeljenosti čitav bošnjački korpus bio je tada podijeljen. I to je bio jedan od razloga. Drugo, nismo imali kadrova da bismo mogli da se bavimo time. Za to je Orijentalni institut odigrao veliku ulogu. Jedina institucija za koju možemo kazati da je bila značajna i da je dala veliki nemjerljiv doprinos je Orijentalni institut u Sarajevu sa svojim prvim saradnicima koji su tako 1950.godine kada je osnovan institut do sada dali ogroman doprinos, naročito, u proučavanju na svim poljima nauke osmanskog perioda. S druge strane, Islamska zajednica je isto tako dala veliki doprinos prije svega kada je u pitanju edukacija našeg svijeta kroz Takvim, a posebno kroz list Preporod. Od prvog broja 1970.godine pratim i čitam Preporod, a mogu reći i da sam u njemu od trećeg broja postao i saradnik. Bio sam za tu godinu i uvršten među najefikasnije saradnike. Dopustite mi da istaknem ovom prilikom da je ovo, ujedno, prvi intervju za Preporod čiji sam jedan od najrevnosnijih čitalaca.
Preporod: Da li sada kao narod držimo do svojih vrijednosti?
Pelidija: Mislim da su Bošnjaci u zadnje dvije do tri decenije napravili ogroman iskorak. Ono što je trebalo našim susjedima pa i drugim narodima stoljeća i stoljeća, mi smo u zadnje tri decenije postigli veliki uspjeh i mnogo toga nadoknadili. Vratili smo ime svome narodu, vratili smo jezik, a na polju proučavanja bliže i dalje prošlosti učinili smo nevjerovatno veliki napredak u tom smislu interesovanja, proučavanja, objavljivanja i publikovanja velikog broja studija, priloga, članaka, osvrta o našoj prošlosti i istaknutim ličnostima. No, jedino što nam, po meni nedostaje, jeste što se isključivo vežemo za prostor Bosne i Hercegovine. Naprimjer na prostorima Sandžaka, nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka, na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore, pa možemo kazati Kosova, Hrvatske, dijelom Slovenije imali smo i imamo izvanredne značajne pojedince i čitave grupe koje u tim sredinama daju veliki doprinos nikada ne odričući se svoje uže domovine i pripadnosti. Nažalost, o tim ličnostima vrlo malo znamo. To nije samo politika kulturnih i naučnih institucija, nego i zvanična politika koja najviše utječe na takvo raspoloženje i ponašanje.
Preporod: Imamo primjere da naše komšije, susjedne zemlje, u veličanju svojih vrijednosti idu u krajnost pa veličaju čak i ratne zločince. Šta reći o njima i takvim vrijednostima?
Pelidija: Mislio sam, a tu sam se prevario u svojim razmišljanjima da će savremeno doba sredstvima komunikacije utjecati da romantičarski pristup historiji kao i mitološki pristup koji traje već stoljećima- ako ne nestati ono barem biti umanjen. Nažalost, u tome sam se prevario. Međutim, Bošnjaci trebaju da znaju, a za to se zalažem i to svojim studentima i prijateljima i kolegama uvijek govorim da trebamo isključivo zasnivati svoja pisanja i kazivanja na osnovu provjernih činjenica bez mitologije i mitomanije. Bošnjaci ali i drugim narodima to ne treba. Sve one koji se služe lažnim podacima ili veličaju zlikovce ili prosječne kreativce pa od njih čine genije prije ili poslije historijsko vrijeme će demantovati.
Džemat okvir za djelovanje mladih
Razumijevanje vjere kod mladih
Džemat unutar Islamske zajednice kao jedine institucije koja ima pravo oformiti takvu vrstu zajednice vjernika, sačinjavaju svi njegovi članovi bez obzira na godine starosti. Džemat čine tek rođeno dijete kojemu je obavljena akika i malo dijete koje je istom upisano u mekteb, džemat čine mladi, islamske porodice, kao i naši stari, dede i nane, koji s tespihom u rukama i zikrom na usnama očekuju susret sa svojim Stvoriteljem. Najosjetljivija kategorija džematlija, koji iziskuje našu posebnu pažnju, stalnu brigu i dodatnu energiju svakako su mladići i djevojke od kojih nam ovisi naša sadašnjost, a još više naša budućnost.
Vrijeme mladosti je doba kada mladi otkrivaju svijet, kada pokazuju svoju buntovnu prirodu, kada svaki autoritet dovode u pitanje.
U svome odrastanju, fizičkom i intelektualnom sazrijevanju, nije neobično da mladi propituju i vjerska načela koja ih, iz njihove vizure promatrano, sputavaju i ograničavaju; nije neobično da se udalje od onog djetinjeg i nevinog razumijevanja vjere i od džemata, iako su kroz osnovnu i srednju školu prošli sve stupnjeve islamskog vjeronauka. Zato je veoma važno da mladi tokom svog mladalačkog sazrijevanja ne doživljavaju vjeru kao teret i ogradu koja sputava njihovu kreativnosti i slobodu. Veoma je važno da mladi imaju nekoga dostupnog ko će im dodatno i strpljivo na lahak i prijemčiv način objašnjavati vjeru, ukazivati na njenu važnost i ljepotu, podsticati ih da ustraju u suočavanju sa bezbrojnim izazovima koje sa sobom donosi mladost i ubrazni tempo savremenog života; da imaju nekog ko će im pomoći da pronađu ravnotežu između zloupotrebe slobode i mogućnosti konzumiranja različitih grijeha, koji su im u današnje vrijeme nadohvat ruke, i radikalizma i isključivosti koji zarobljavaju i sputavaju mladalački um. Pored njihovih roditelja, za taj su zadatak najodgovorniji i najpozvaniji imami, muallimi, muderrisi, odnosno institucija Islamske zajednice. Od tog razumijevanja vjere kod mladih, odnosno od angažmana Islamske zajednice, ovisi ne samo opstojnost naših džemata nego i produktivnost i budućnost cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva. Nije isto kada emanet radnoga mjesta, posebno javnih funkcija, preuzima mladi čovjek koji vođen ljubavlju i strahom od Boga, poštuje i slijedi najuzvišenije norme islamskog morala, i neko ko je zaboravio na Boga, ko se Boga ne boji, i komu je stalo samo do osobne promocije i ostvarivnja profita po svaku cijenu.
Iz Svoje neizmjerne milosti Allah, dž. š., je progovorio Svojim Božanskim govorom tako što je poslao Svog posljednjeg vjesnika i poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, sa istom porukom tevhida (monoteizma), koju su naviještali vjesnici prije njega: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a. s. Razlika je bila samo u svevremenom i sveprostornom značenju i značaju Muhammedove, alejhi-s-selam, poslaničke misije u odnosu na njegove prethodnike.
Po prvi put, ali i posljednji put, Bog, dž. š., ovlašćuje i zadužuje Muhammeda, alejhi-s-selam, da se obrati čovjeku, kao takvom i čovječanstvu, kao jednakom i jedinstvenom ljudskoga rodu u odnosu na ostale žive i nežive vrste u Nasutu, (materijalnom svijetu), ali i u Melekutu, (nematerijalnom ili duhovnom svijetu), kao što je svijet džinna. Božja poruka iz nematerijalnog (melekut) spušta se (tenzil) u materijalni (nasut) svijet ne više kao poruka za jednu rasu ili naciju, već za cijeli svijet ili za sve svjetove. Na početku sedmoga stoljeća po Miladu čovjek, odnosno čovječanstvo, bilo je dovoljno mentalno sazrelo da je moglo primiti i razumjeti posljednju Božansku poruku (risalu) iz svijeta lahuta, koja se spuštala preko svijeta džeberuta i melekuta u svijet nasuta gdje stanuje čovjek, kojeg se tiču sva četiri svijeta. Naime, islamska metafizika (ma wera’e al-tabi’ah), odnosno kosmologija, pretpostavlja četiri svijeta: nasut, melekut, džeberut i lahut. Nasut je svijet materije, gibanja, vremena i prostora, a to je zapravo Dunjaluk, ovaj svijet u kojem mi živimo (‘alem al-tabi’ah); melekut je nematerijalni ili idealni svijet iznad nasuta, u kojem nema ni gibanja, ni promjena, ni vremena, u njemu postoje samo odrazi ili oblici; džeberut je nematerijalni ili racionalni svijet iznad melekuta, u kojem nema ni odraza, ni oblika ni materije; lahut je neopisivi Božanski svijet, ali nama razumljiv tako što znamo da za svaku stvar u materijalnom svijetu (nasut, ‘alem al-tabi’ah) postoje replike u idealnom svijetu (melekut, ‘alem al-mithal), racionalnom svijetu (džeberut, ‘alem al-’uqul) i Božanskom svijetu (lahut, ‘alem al’ilah). Dakle, svaka stvar u materijalnom svijetu ima svoj odraz u idealnom, racionalnom i Božanskom svijetu s tim što je Božansko postojanje u nasutu prosta stvarnost (besit al-haqiqah), koja je sveopća stvarnost, a ne samo jedna od ostalih stvarnosti. Osnovna misija Muhammedovog, alejhi-s-selam, vjesništva i poslanstva bila je spajanje tih svjetova u jedinstvo (tevhid), a to je Božija jednost, kao čista vjera nasuprot (širka), kao politeizam, kao nečista dogma ili ideologija, koja je narušavala ideju o tom jedinstvu. A to je bilo moguće postići spajanjem sveopće Božanske poruke od prve do posljednje: od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda a.s. Uistinu, u vjesničkoj i poslaničkoj misiji Muhammeda alejhisselam čovječanstvo je po prvi put, ali i posljednji put, dobilo sveopću ideju o tome šta treba da zna o jedinstvu svjetova (multiverza) i kako treba da se ponaša u jedinstvu materijalnog i nematerijalnog svijeta. Adem, a. s., je ponio teret prvoga u svijetu konkretnog (‘alem al-šehadeh) iz svijeta apstraktnog (‘alem al-ghajb); Nuh, a. s., je pokazao da čovjek može naći spas u materijalnom svijetu ako se drži pravila, koja vladaju u duhovnom svijetu; Ibrahim, a. s., je postavio princip tevhida, Božije jednosti, koja najjasnije korespondira jedinstvu nāsūta i melekuta. Svevišnji je Ibrahimu, a. s., najjasnije pokazao kako funkcionira jedinstvo nasuta i melekuta, pokazao mu je relativnost zvijezda, mjeseca i sunca da bi Ibrahim shvatio Božiju apsolutnost. Musa, a. s., je donio u nāsūt duh i slovo zakona iz melekuta. Ovaj čin je, zasigurno, jedan od najdramatičnijih u hijeropovijesti, ali i u povijesti čovječanstva. Po prvi put čovjek se zavjetovao (mithaq) duhom i slovom na poštivanje temeljnih pravila koja vladaju u nematerijalnom, idealnom ili racionalnom svijetu: (1) vjeruj u jednog Boga bez lika i oblika; (2) budi dobar roditeljima; (3) ne ubij; (4) ne ukradi; (5) ne laži; (6) poštuj komšiju; (7) ne čini preljubu... To su Musaova pravila iz melekuta, iz džeberuta, iz lahuta, koja i dan danas odjekuju kosmosom, kao iskre svjetlosti čiste vjere, koju prlja nečista materijalna dogma ili ideologija. Isa, a. s., je imao zadatak da ta pravila, kao Musaov Božanski zakon, ustanovi kao Isaaovu Božansku etiku i moral, gdje je ljubav prema Bogu i komšiji vrhunac spoja između nasuta i melekuta, kao Božje jednosti.
IPF: Haris Mukić odbranio magistarski rad
U četvrtak, 13.07.2017. godine, na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici održana je javna odbrana magistarskog rada kandidata Harisa Mukića, profesora islamske vjeronauke iz Zavidovića, pod naslovom „Islamsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1918. godine“