U nastojanju da zadovolje standarde ministarstava, medrese su ne samo načinile iskorak u obrazovanju, već postale jedne od najprestižnijih škola u BiH. Ne treba zaboraviti da su elektronske dnevnike, o čijem uvođenju u škole tek sada raspravljaju vlade kantona, pojedine medrese davno uvele. Međutim, prilikom opisa medresa često se naglašava i njena odgojna misija. Pitanje, koje je polazna tačka ovoga teksta, jeste koliko je zaista medresa više odgojna ustanova i kakvog učenika nudi Islamskoj zajednici i društvu? Prije dvije-tri godine na stranicama Preporodaje u nastavcima pisano o obrazovnom sistemu Islamske zajednice, odnosno izazovima i mogućnosti mekteba, ali i medresa, kroz nekoliko prijedloga. Također, ankete o kvalitetu nastave se stalno sprovode, ali rijetko se u Islamskoj zajednici govori o odgojnom aspektu, osim na teoretskoj ravni, što je zanemario i autor Preporodovih priloga prije dvije-tri godine. Ovaj tekst nije analiza i potpisnik ovih redova zasniva komentare na ličnoj opservaciji, nepotkrijepljenom ozbiljnim istraživanjem, stoga komentari mogu izgledati isuviše subjektivni. 

...ali je potrebno sagledati bijeg softi ili bivših učenika kako od medrese i Islamske zajednice, kao što učenici bježe od džamije nakon mekteba, tako i od svakog oblika duhovnosti i to ne više u neki selefizam ili sufizam, već u različite oblike religijske indiferentnosti. Svojevrsni bijeg od Boga i svega sakralnoga. 

Šta je učenik medrese

Iako drugi mogu imati različita očekivanja od softi, ipak najveća očekivanja ima Islamska zajednica koja u njima vidi sutrašnje imame, muftije i druge uposlenike Islamske zajednice, ali i pojedince koji će daleko od Islamske zajednice doprinositi društvu općenito. Međutim, ako ima takva očekivanja opravdano je postaviti pitanje koliko se ulaže u softe da se smatraju podmlatkom Islamske zajednice, ali i bošnjačkog naroda: bježe li od svog identiteta, kakvo mišljenje imaju o Islamskoj zajednici, vraćaju li joj se nakon medrese, koga smatraju moralnim autoritetom, vide li svoj angažman na praksama samo kroz vizuru koverata i hatmi, jesu li nakon medrese u potrazi za bogatijom duhovnosti izloženi selefizmu i sufizmu koji su u brojnim slučajevima prije rigidni puritanizam i 'dervišizam' nego izraz duhovnosti itd. Iako su postojeća takmičenja u medresama izgubila svoj smisao, jer umjesto, ako je uopće potrebno, da se testiraju svi učenici četvrtih razreda medresa vrši se testiranje pojedinaca čiji se uspjeh smatra uspjehom cijele generacije, opravdano je pitati kako ne postoji način, ako ne već takmičenje, da se na neki način vrši vrednovanje morala i duhovnosti softi? Najjednostavnije je reći: to je nemoguće. Moguće je, kao što je moguće imati takmičenja barem iz vjerskih predmeta. Naravno, to uopće ne treba smatrati potrebnim, ali je potrebno sagledati bijeg softi ili bivših učenika kako od medrese i Islamske zajednice, kao što učenici bježe od džamije nakon mekteba, tako i od svakog oblika duhovnosti i to ne više u neki selefizam ili sufizam, već u različite oblike religijske indiferentnosti. Svojevrsni bijeg od Boga i svega sakralnoga. Tu je problem i odsustva volonterizma kod softi i svršenika medresa, koji nije posljedica neznanja ili slabog kvaliteta obrazovanja, već nedostatka duhovnosti i opterećenja učenika obimnim gradivom koji se najlakše prihvaća kod učenika kroz poznato štrebanje, čiji stepen zastupljenosti još uvijek niko nije analizirao na nivou jedne medrese, a kamoli sistema. Mali je broj učenica i učenika medrese koji podržavaju svojim članstvom, a kamoli vode, humanitarna i druga udruženja u BiH. Međutim, prije govora o učenicima medrese i mogućnosti rada s njima, potrebno se osvrnuti na nastavno i odgojno osoblje u medresama, tačnije odnos Islamske zajednice prema njima, što se reflektira i na odnos šire javnosti prema njima.  

Koga briga za nastavnike medresa

Nastavno i odgojno osoblje medrese su najmarginaliziraniji uposlenici Islamske zajednice, iz više razloga. Prvo, u smislu njihove mogućnosti da učestvuju u kreiranju planova vjerskoprosvjetnog karaktera Islamske zajednice, čak i u oblasti rada s mladima, a kamoli u drugim oblastima. Tako, naprimjer, profesori koji rade godinama s mladima mogu se samo lično nametnuti da se pitaju za koncept rada u Mreži mladih IZ ili u drugim projektima za mlade. Drugo, u smislu vrednovanja njihovog rada: dok uposlenici Rijaseta i drugih organizacionih jedinica mogu promovirati, koliko-toliko, svoj rad, biti pozvani kao uvodničari na konferencijama, biti nagrađeni o čemu bi bila upoznata i šira javnost, nastavno osoblje medrese ostaje u okviru školskih zidina kao nekog intelektualnog zatvora. Treće, iako postoje nastavnici koji su poput hodajućih enciklopedija, teško će biti u Islamskoj zajednici prepoznati kao vaizi, predavači ili izaslanici na nekim manifestacijama. Možda bi trebalo krenuti od ovog pitanja: kako je moguće da su nastavnici u medresama, naročito u Gazi Husrev-begovoj medresi, bili nosioci vjerskog preporoda u povijesti Bošnjaka, a sada se percipiraju kao obrazovna statistika u Islamskoj zajednici? Status nastavnog osoblja medresa u Islamskoj zajednici i javnosti je važan, barem u kontekstu ovoga teksta, jer o njemu ovisi šta se treba i može očekivati od nastavnika u medresama te ujedno i od učenika, budućeg kadra Islamske zajednice i ove države. Ako se nameće ovakav status nastavnicima, odnosno sve se svodi na administrativno-tehničke radnje, od popunjavanja elektronskog dnevnika do ispisivanja niza stranica proceduralnog karaktera ili, pak, na kruto poštivanje zakonskih parametara, poput obrade svih nastavnih jedinica u određenom roku na jedan jednoobrazan i unaprijed zadat okvir, šta ostaje, kazali bismo, 'života' u tim nastavnicima da se posvete bilo čemu drugome, poput dodatnog kvalitetnog oplemenjivanja učenika ili lične naučne pa i duhovne nadgradnje? Nisu mi dostupni podaci ima li nastavno-odgojno osoblje bilo kakav stimulans na svoje naučne i vjerske titule, ali ako nema to je, u najmanju ruku, nepravda. Ako se nastavno-odgojno osoblje medresa bude uokvirivalo u već unaprijed zadate kurikulumske šeme i koncepte, bez osmišljavanja i uzimanja u obzir svih specifičnosti medresa koje su desetljećima imale, te se ne bude u Islamskoj zajednici od njih gradilo 'zvanje', jer znanje već imaju, posljedice će biti ogromne. Te posljedice ovdje nećemo izlagati, jer teško da bi to iko uzeo za razmatranje, stoga ovaj uvod može biti više poziv nastavno-odgojnom osoblju medresa da nametnu diskusiju o svom statusu unutar Islamske zajednice i šire. 

Četiri karakteristike odgajatelja

Međutim, u fokusu ne treba uopće biti nastavno osoblje, već odgajateljice i odgajatelji. Iako se više očekuje od osoblja u nastavi da rade s učenicima, ispravna percepcija bi bila da učenicima moralne vertikale trebaju biti odgajatelji, koji bi imali podršku od nastavnog osoblja i Islamske zajednice, ali i slobodu da svojim različitim, ponekada i nekonvencionalnim, metodama izgrađuju učenika o kojem ćemo pisati u ovom tekstu. Za to je potrebno četvero, pored temeljnih ili općih uvjeta koje svaki odgajatelj mora ispunjavati. Prije svega, sami učenici moraju biti uvjereni da je odgajatelj živi izvor njihovog morala, ako ne u iskonskom smislu, onda u smislu njegovog ponašanja u privatnom i javnom životu. Drugo, učenici moraju vidjeti inovativnost i posebnost u svome odgajatelju, koja će proizvesti spomenute metode, a koje se mogu razlikovati od generacije do generacije, jer odgajatelj jeste to primarno, ali i mnogo više s obzirom da ima mogućnost pristupa učenicima skoro 24h i to u vrlo značajnom periodu učeničkog života kada ni roditelji nemaju 'puta' do svoga djeteta. Treće, učenici moraju steći utisak da je odgajatelj iznimno važan u okviru škole i percipirati ga kao nastavnika, što ovisi o odnosu uprave škole i Islamske zajednice prema odgajateljima. I četvrto, učenici moraju osjećati odgajatelja kao prijatelja i starijeg brata. Ako ovo četvero izostane, odgajatelj će biti uposlenik, a učenik biće koje četiri godine samo čeka vizu u obliku diplome za vanjski svijet. Upravo dok pišem naumpada mi pitanje: organiziraju li se savjetovanja i druženja odgajatelja na jednom visokom nivou koji svjedočimo u nekim drugim prilikama? 

medresa