Te karakteristike ocrtavaju činjeničnu situaciju koja se ne može prenebregnuti u današnjim raspravama o zajednicama i njihovom identitetu. I pored izražene fluidnosti ovog identiteta, još uvijek nije zatrta svijest o njemu. Više se može govoriti o prilagođavanju Torbeša (ili Pomaka) historijskim (momentalnim) izazovima nego o njihovom radikalnom otcjepljenju od onoga šta oni jesu. Ipak, nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da oni mnogo više znaju šta nisu od onoga šta jesu (parafraza Alije Izetbegovića). U vezi etničkog identiteta – da li je postojan ili promjenljiv i dolazi li izvana ili iznutra – u literaturi susrećemo dva gledišta: esencijalističku (u malom obimu) i instrumentalističku formu. Prva podrazumijeva da dio populacije prihvata identitet kao takav, postojan, samodefinirajući i nepromjenljiv u određenim društveno-historijskim okolnostima. Stoga neki govore o identitetu kao „stanju duha“. Drugo stajalište predstavlja identitet kao promjenljivu stvarnost ostavljenu slobodnom izboru nositelja ovisno o okolnostima u kojima živi. U ovom slučaju, identitet je pod utjecajem spoljašnjih okolnosti, pa se događa da dođe do izvjesne spoljašnje promjene identiteta. Ovako se unutarnja forma potiskuje ili svjesno krije zbog određenih pragmatičkih potreba. Time, kao što pokazuje praksa kod nas, vremenom dolazi i do promjene identiteta.
Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju.
Ljudi oduzetog imena
Slučaj Torbeša u Makedoniji se odnosi na drugi momenat jer oni nikad nisu imali sigurnu političku poziciju, samozajamčenu i samodovoljnu da bi opstali kao takvi i integrirali se u širi kontekst. Odsutnost integracije im je sačuvala samosvijest, bez obzira na njihovo postojano raslojavanje.
Činjenica da se konstrukcija ovog identiteta održala u okvirima Osmanskog carstva i u kasnijim historijskim fazama i teškoćama, govori o značajnom identitetu koji se ne može zaobići u etničkim, identitetskim, religijskim i političkim raspravama. I o Torbešima u Makedoniji se može kazati ono što se tvrdi o Pomacima u Bugarskoj, jer se radi o istom, „ranjivom“identitetu (Yulius Konstantinov).
Dosad se ovom problemu pristupalo s političkog aspekta jer je politika u Makedoniji i Bugarskoj diktirala naučni i obrazovni diskurs o identitetskom pitanju Torbeša i Pomaka, uz medijske propagande čiji je cilj podržati pomenutu političku akciju. A akademije i naučne institucije su, kako tvrdi Konstantinov, posjedovale monopol na istinu.
Ovi izazovi datiraju od postosmanskog perioda u svim balkanskim nacijama-državama. Sve se svodi na uklapanje ove populacije u određeni etnički korpus. Jednopartijski sistem je, u Bugarskoj i Makedoniji, pokušao „rasturiti“ovu populaciju represivnim mjerama. U Bugarskoj su im nekoliko puta mijenjana imena, a u Makedoniji je zbog pritisaka dolazilo do iseljavanja u Tursku.
Asimilacija ili disimilacija?
Ova se populacija susreće sa istim problemima u svim balkanskim državama u kojima živi (Bugarska, Makedonija, Grčka) izuzimajući Kosovo čija vlada ne pokazuje asimilatorske pozicije, ostavljajući prostor samodefiniranju, pa se neki izjašnjavaju kao Turci, Bošnjaci ili Goranci. I kao takvi su integrirani u kosovsko društvo. Tome je doprinio plan Ahtisarija o uređenju političkog života na Kosovu. Međutim i tamo je u upotrebi pojam Torbeši. I dalje ostaje etnički konstrukt koji se vezuje sa bogumilskim supstratom sličnim onome velikog procenta stanovništva Bosne.
S pragmatičkim političkim razlozima glede identiteta se susrećemo i u Makedoniji. Tamo se dovodi do fragmentacije ili raslojavanja ovog identiteta, pa se neki izjašnjavaju kao Makedonci, Turci ili Albanci. Ovim se karakteriziraju i Pomaci u Bugarskoj od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugari, Turci i Pomaci. Pozicija im je nešto drugačija u Grčkoj gdje se izjašnjavaju kao Turci i kao takvi su priznati od države.
Politički aspekt tretiranja ovog problema je, zbog statističkih potreba naroda na Balkanu te zbog prisutnih opterećenih koncepata naglašavanja nacije-države s jednim narodom, jednim jezikom i jednom religijom. Poslije odlaska Osmanlija s ovih prostora, nacionalizam je dobio velik zamah i svaka je država nastojala povratiti nekadašnje teritorije želeći ocrtati demarkacionu liniju na temelju demografskih i lingvističkih granica stanovništva. Etničke manjine su bile izložene različitim pritiscima pri čemu se negirala njihova etnička pripadnost.
U Makedoniji ovaj problem najviše podgrijavaju partizirane institucije, svejedno makedonske, albanske i turske provenijencije. Cilj je privući veliki procenat ove populacije svome etnikumu što je inicirano činjenicom da nema posebne grafe koja bi sadržavala jedno etničko opredjeljenje pored već postojećih ustavom uspostavljenih grafa etničke pripadnosti stanovništva u Makedoniji. Torbeši nisu ustavna kategorija iako su po broju poslije Makedonaca i Albanaca. Procjenjuje se da ih ima oko 80.000 hiljada, za razliku, naprimjer, od Srba ili Vlaha koji broje ispod 15.000 i predstavljaju ustavne kategorije. Nijedan popis stanovništva do sad ne daje pravu sliku o njihovom broju.
Politike protiv pluralnosti
Akcija dobija na težini u vrijeme izbora kada se primjenjuju različita sredstva da se pridobiju ovi ljudi, i to zbog broja koji bi mogao imati važnost u statističkom odmjeravanju snaga za dobijanje više poslanika u Parlamentu ili gradonačelnika u miješanim gradovima. U multietničkom društvu kakvo je makedonsko, politička akcija ima negativne konsekvence po ovo stanovništvo. Posljedice su momentalne naravi i ne doprinose nadilaženju problema vezanih za građanska prava.
Svaki put kad se imponira ovoj populaciji, javljaju se i kontraefekti kod njenog velikog dijela. To pokazuje dosadašnje tridesetogodišnje iskustvo poduzimanja različitih projekata da se ovo stanovništvo integrira u makedonski nacionalni korpus, što nije urodilo plodom. Etničke nevolje se javljaju i uvođenjem pluralističkog sistema, odnosno pojavom mnogo nacionalnih partija u kojima su neke strukture ove populacije našle mogućnost integriranja u državne institucije. Neki su se zaposlili na osnovu albanske, a neki na osnovu makedonske i turske nacionalne i političke agende. Uvijek se neko drugi bavio njima glede integracije, a najmanje oni sami. Od kad se zna za njih, hljeb su zarađivali daleko od svojih mjesta kao građevinari, poslastičari, ćevabdžije, buregdžije, itd. Rijetko se ko imao mogućnosti zaposliti u nekoj državnoj službi.
Temeljni je bio problem etničkog određenja. Slobodno se može kazati da se radi o anacionalnoj praksi kod ovih ljudi. Svi oko njih su određivali njihovo etničko izjašnjavanje. Ako pogledamo srpske izvore prije Drugog svjetskog rata, vidjećemo da se radi o istom postupku etničke definiranosti. Službene vlasti su ih tretirale Srbima, a oni su se izjašnjavali kao Albanci ili Turci zavisno od sredine u kojoj su živjeli. Religijski element je igrao odlučujuću ulogu. Dovoljno je pogledati knjigu Jovana Hadživasiljevića „O muslimanima naše krvi u Južnoj Srbiji“iz dvadesetih godina prošlog stoljeća s tezom da ovo stanovništvo čak govori srpski jezik i da je u postojanom turciziranju i albaniziranju. Svećenici iz
Srbije koji su prebrojavali kršćansko stanovništvo u Makedoniji nazivaju ih „bugarskim muhamedancima“. Istu praksu je primjenjivao Nijazija Limanoski i neke današnje nevladine organizacije koje ponavljaju da se radi o populaciji raskorijenjenoj od svoje (makedonske) vjekovne kulturne i religijske matrice.
Želim podržati naučni rad.
Bezdani identificiranja
U nacionalističkim i šovinističkim stavovima ovih autora i organizacija ocrtava se strategija prema torbeškoj populaciji koja je rezultat nacionalnih projekata, a ne datih ili faktičkih situacija koje su dijametralno oprečne dosadašnjim projektima. Istina se uvijek diktira iz nekog političkog centra, a državne institucije je samo promoviraju kao svoje projekte.
Zapetljano u svim etnocentričkim strujama kojima je okruženo, ovo stanovništvo se i dalje suočava s velikim izazovima i dilemama, ponekad im tražeći korijene i ondje gdje ih nema. Takva pozicija ima razloge i u svijesti ove populacije i nije svagda neko drugi kriv. I kod Pomaka i Torbeša ne susrećemo se s nekakvim kohezivnim jedinstvom iz kojeg bi mogla proizaći neka pojačana samosvijest koja bi esencijalno definirala etnički identitet ove grupe, pa čak i o nekakvom torbeškom ili pomačkom identitetu. Kod njih je posebno naglašen religijski identitet koji u najvećoj mjeri utječe na onaj nacionalni tako da se uvijek izjašnjavaju u nacionalnom smislu kao oni u čijem okruženju žive, a sačinjavaju muslimansko stanovništvo. Čak i sami pojmovi Torbeši i Pomaci u svijesti ljudi imaju pežorativno značenje. U vrijeme druge Jugoslavije, mahom su se izjašnjavali kao Muslimani u nacionalnom smislu.
Bez obzira kako se izjašnjavaju, Torbeši uvijek ostaju ono što jesu u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kod ovih (Albanaca, Turaka i Makedonaca) ta identifikacija pokazuje puki privid koji će se raskriti čim se razjasne određena egzistencijalna pitanja koja potresaju ljude u multietničkim sredinama, a naročito kad se radi o integraciji u državnim strukturama (zaposlenje, socijalna pomoć, korištenje državnih fondova po raznim osnovama, subvencije i dr.). Tu se jednostavno postavlja neka ograda koja se ne može probiti. Da, vi ste Albanci, ali ste ipak Torbeši, ili da, vi ste Makedonci, ali ipak islamizirani ili vi ste Turci, ali ipak Torbeši – preovlađuje u svijesti onih s kojima se identifikuju. Kad politička agenda diktira stav prema ovim ljudima, onda je u multietničkim sredinama – kakva je makedonska – svaki je etnikum zauzet svojim problemima i nema se mogućnosti baviti problemima drugog etnikuma što posebno dolazi do izražaja kod Torbeša koji nemaju nikakvu političku ulogu.
Ovakva pozicija često rezultira i određenim otporom prema spomenutim etničkim identifikacijama. Kad naiđu na razočarenje u grupama s kojima se identifikuju, odmah se vraćaju sebeidentifikaciji, zadovoljavajući se s onim što jesu – Torbeši – i ne obazirući se na pežorativno značenje ove riječi. Jednostavno se nemaju kome obratiti.
Nacionalne države i krađa identiteta
Pozicija Goranaca, Torbeša i Pomaka s etničkim dilemama i izazovima, rezultat je svugdje prisutnih na Balkanu, multikulturnih i multietničkih okolnosti nastalih ocrtavanjem granica među sadašnjim balkanskim državama po odlasku Osmanlija. Iz toga su proizašle i mnoge forme vezane za asimilaciju koje su duboko prodrle u ono što se danas naziva etničkim identitetom koji je naročito predmet rasprave u savremenim građanskim društvima.
Mora se utvrditi da ova populacija nikad nije imala strogu unutarnju potrebu da se nacionalno opredijeli poput drugih balkanskih naroda koji to duguju povlačenjem državnih granica na Balkanu, kad su oni ostali drugi, čak i u okvirima etnikuma za koje su se opredijelili, podložni različitim pritiscima, najčešće motiviranim etničkim i religijskim razlozima.
