Do promjene odnosa prema preuređenju Jugoslavije unutar vrha IZ-e dolazi tek nakon državnog osamostaljenja Slovenije i Hrvatske 28. juna 1991. godine. Tada se težište odlučivanja prenosi s Rijaseta IZ-e Jugoslavije na bosanski Mešihat^[1]. Mešihat IZ-e Bosne i Hercegovine odlučno je podržao državnu samostalnost Bosne i Hercegovine te pozvao na referendum o nezavisnosti.^[2] Pri tome je odbacio sve insinuacije o tom činu kao predtekstu nekoj islamskoj Bosni. “Islamska zajednica Bosne i Hercegovine nema nikakvih namjera za naturanjem islamskog poretka nikome u Bosni”^[3], stav je Mešihata. Nezavisna Bosna nije niti treba biti islamska Bosna, bio je i opći stav muslimanske političke javnosti. Ta je javnost računala na zadobijanje ravnopravnosti naroda kroz nadolazeća povijesna zbivanja, žudjela za kolektivnim i individualnim dignitetom, i prešutno smatrala da je nepošteno Bosni i Hercegovini osporavati nezavisnost koju su Srbija i Hrvatska već bile uzele za sebe.

Organizaciono prilagođavanje

Kako je jugoslavenska politička kriza prerastala u vojnu agresiju Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, reisu-l-ulemi Selimoskom se s procesom reorganizacije IZ-e nije žurilo, mada je priznavao da će raspadom Jugoslavije IZ doživjeti značajan preobražaj. Po njegovim stavovima ratne prilike za tako važan organizacijski zahvat nisu bile odgovarajuće. On je, očito je, očekivao da se cijeli proces preobražaja Zajednice izvrši kroz postojeće institucije i u prilikama nakon rata, a što je značilo – do daljnjeg, opstanak starog, zatečenog institucionalnog okvira s njim na čelu. To je donekle u početku bilo i razumljivo. Trajanje tek započetih ratnih operacija na jugoslavenskom tlu nije se moglo predvidjeti, kao ni pretpostaviti njihove moguće političke posljedice. “O toj transformaciji će odlučivati Vrhovni sabor, koji ćemo sazvati čim to ratne prilike dozvole. I biće onako kako on odluči: podjela ili zajedno.”^[4] Kako su se dugogodišnjim življenjem u zajedničkoj državi uspostavile čvrste veze među njenim muslimanima različitih nacionalnosti reisu-l-ulema je bio uvjerenja da je “...nemoguće govoriti o nekakvom (...) raspadu (...) IZ kakva je već decenijama postojala u jugoslavenskom političkom okviru, ali s obzirom da će ona djelovati na prostoru više država, (...) moraće se organizaciono tome prilagoditi”^[5]. 

Skopsko zasjedanje Sabora

Na sjednici Rijaseta u Skoplju (5. 2. 1993.), te još formalno jedinstvene jugoslavenske islamske institucije, a kojoj uslijed ratnih prilika nisu prisustvovali bosanski članovi, sam Rijaset prilično je nelegalno promijenio svoj status na način da je iz naziva institucije izbrisao odrednicu SFRJ i umjesto nje stavio: Islamska zajednica za teritoriju Rijaseta koja obuhvaća područja mešihata u Sarajevu, Prištini, Skoplju, Zagrebu i Titogradu. Skopsko zasjedanje Sabora zaključeno je jedinstvenim stavom o nužnosti daljnje reorganizacije IZ-e, ali se nije odlučivalo o njenim modalitetima. Tada je reisu-l-ulema Selimoski zagovarao šire, regionalno balkansko udruživanje s muslimanima Albanije i Bugarske, dok je zagrebački muftija Omerbašić potencirao pozitivna iskustva samostalnosti hrvatskoga mešihata, težeći većoj autonomnosti mešihata uz nužnost neke zajedničke organizacijske forme. Zaključak zasjedanja bio je da IZ i dalje ostaje jedinstvena u duhovnom, hijerarhijskom i organizacionom smislu, te je čak formirana komisija za izradu osnovnog akta koji označava proces reorganizacije^[6]. Ovim se jednim dijelom i zvanično bilo ušlo u rekonponiranje Islamske zajednice. 

Istovremeno su, s druge strane, zagovarači promjena i uspostave samostalne bosanske IZ-e koristili odsustvo najviših organa IZ-e u Sarajevu, posebno odsustvo predsjednika Mešihata Čolakovića, kao opravdanje za vlastitu aktivnost. Izostanak duhovnog vodstva s početka rata iz Sarajeva značio je kukavičluk i nebrigu za narod. To da je u trenucima najžešćeg bombardiranja grada poglavar katoličke zajednice bio u Sarajevu, a islamske nije, s pravom je ljutilo muslimansku javnost. Počele su optužbe za izdaju. IZ-i se zamjerala institucionalna nepripremljenost za odbranu naroda i države. Ni Mešihat ni Rijaset nisu se nijednim aktom, uputom, obavezujućom preporukom o radu i ponašanju u ratu obratili imamima ili odborima IZ-e s početka agresije, bila je optužba snaga koje su zagovarale institucionalnu promjenu.^[7]

ANTERFILE:

Debata oko Obnoviteljskog sabora

Povodom obilježavanja desetogodišnjice Obnoviteljskog sabora Preporod je donio i poseban prilog, u kojem su stavove iznijeli neki od aktera tog događanja, između ostalog i Senahid-ef Bristrić. (Vidjeti: “Desetogodišnjica održavanja Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice u RBiH: Uspostava kontinuiteta i autonomije Islamske zajednice u BiH”, Preporod, br. 9/754, Sarajevo, 1. maj 2003.) Na Bristrićev intervju “Kako smo birali bosanskog reisu-l-ulemu”, u istom Preporodovom prilogu, reagirao je Salih-ef. Čolaković. On je u javnost izašao s nešto drukčijim viđenjem događanja. Cijela stvar oko Obnoviteljskog sabora, po njemu, bio je ustvari “...dobro i dugo izrežiran politički manevar kojim je trebalo izvršiti tipičan udar i puč unutar legalne Islamske zajednice, što je na kraju i urađeno”. On je, kao predsjednik Mešihata, redovno obavljao svoje djelatnosti na područjima izvan Sarajeva. U blokiranom Sarajevu mijenjao ga je Abdulah-ef. Čelebić, osnovan je ured Mešihata u Zenici na čijem čelu je bio hafiz Halil-ef. Mehtić, a u Zenici je bio i predsjednik Sabora IZ-e BiH, dr. Dželal Imamović. Po Čolakoviću, IZ BiH je institucionalno djelovala bez ikakvih problema te smatra da je o njegovim aktivnostima kao predsjednika Mešihata IZ BiH javnost obmanuta od strane novoformirane IZ BiH iz aprila 1993. godine, a uz pomoć jednog krila SDA. Što se tiče opetovanih navoda da nije mogao biti kontaktiran jer nije bio u Sarajevu, on izričito kaže da mu je povratak u grad onemogućavan. “Istina je da je predsjedniku Mešihata IZ BiH, od strane političko-vjerske oligarhije, tokom 92.-93. onemogućen ulazak u glavni grad BiH.” (Vidjeti: Salih ef. Čolaković, “U koliziji sa stvarnim činjenicama”, 11/756, Preporod, Sarajevo, 1. juni 2003., str. 2.) 

^[1]      Edin Radušić, “Stav Islamske zajednice prema raspadu Jugoslavije”, Prilozi, br. 36, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 2007., str. 201.

^[2]      “Mešihat IZ BiH (...) poziva sve muslimane, kao i inovjerne da izađu na referendum i daju svoj glas za bosansku suverenost i samostalnost”, kaže se u poruci predsjednika Mešihata Čolakovića. Vidjeti: “Poruka predsjednika Mešihata IZ BiH Salih ef. Čolakovića povodom referendumskog izjašnjavanja o nezavisnosti BiH”, Preporod, 15. februar 1992., str. 2. Također za referendumsko izjašnjavanje vidjeti: M. Č., “Referendum”, Preporod, Sarajevo, 1. februar 1992., str. 3. 

^[3]      Vidjeti: “Poruka predsjednika Mešihata IZ BiH Salih ef. Čolakovića povodom referendumskog izjašnjavanja o nezavisnosti BiH”, Preporod, Sarajevo, 15. februar 1992., str. 2.

^[4]      Intervju Reisul-uleme hadži Jakub-ef. Selimoskog, poglavara Islamske zajednice, novinaru Šefki Hodžiću, “Tragičan, ali blagosloven rat”. Vidjeti: Šefko Hodžić, Dodir crnog kamena, DES, Sarajevo, 2003., str. 284. 

^[5]      Isto. 

^[6]      Formirana je komisija za reorganizaciju IZ-e u sastavu: Bahri Aliu, Ismail Ahmeti, Idriz Demirović, Mirsad Srebreniković, Ibrahim Džananović i Mustafa Pličanić. Vidjeti: “Zapisnik sa sjednice Rijaseta Islamske zajednice održane u Skoplju 05. 02. 1993. godine”, Zapisničar Aziz Kadribegović. (Kopija dokumenta nalazi se u arhivi autora.) 

^[7]      Pri tome se previđalo da je Mešihat IZ RBiH aktom br. 811/92 donio “Platformu za djelovanje Mešihata IZ-e RBiH u ratnim uslovima”. Preporod, br. 13/524, Sarajevo, 1. avgust 1992., str. 2.