Dakako, u vezi s ovim pitanjem ima i mnogo važnih okolnosti.

A) Moglo bi se pomisliti da je ovo pitanje postavljeno iz tjeskobe pobuđene uslijed toga jer je spokojna govora o islamu sve manje, gotovo da je posve iskopnio. Kao da opća sloboda govora (pa i sloboda govora o islamu) izravno diskvalificira same vrijednosti te slobode.

B) Ili bi se, pak, moglo pomisliti da je pitanje o načinu govora o islamu danas u BiH i na Balkanu postavljeno radi toga da neko nekome treba propisati, ili silom odrediti, šta to jeste „pravi“, a šta to jeste „krivi“ govor o islamu. Naravno, do takva propisivanja neće (niti treba) doći, bilo bi to protivno slobodi govora, iako će se sve više u nas sukobljavati dva prava: pravo na slobodu govora i pravo na mirnu, moralnu i utješnu riječ o vjeri (pa i o islamu).

C) K tome, moglo bi se kazati da je postavljeno pitanje u naslovu ovog eseja tu uslijed navodne „invalidnosti naše slobode govora“, to jest uslijed navodne prikraćenosti jednih i opunomoćenosti i „monopoliziranosti“ drugih da govore o islamu, da se bave govorom o islamu, tumačenjima i izlaganjima islama i njegovih vrela. I ovdje treba primijetiti da svaki oblik prikraćenosti da se govori o islamu već odavno nestaje i posve iščezava. Danas je ne samo na zapadnom Balkanu, već i posvuda u svijetu, svako prišao mediju, mikrofonu i kompjuteru, svako priča i obznanjuje sve i svako priča i obznanjuje šta hoće. I govor o islamu obuhvaćen je ovom medijskom i internetskom poplavom i halabukom. Odavno nije nikakav problem objavljivanja bilo kojeg diskursa o islamu! Problem koji danas ima i postoji, kako bi rekle dobre sufije, nahodi se u tome kako posegnuti za slobodom šutnje u islamu i o islamu?! Jer, očito je da je danas ugrožena ona lijepa šutnja u islamu (i o islamu).

D) Napokon, moglo bi se u povodu pitanja „Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“ pomisliti da se u BiH i na Balkanu treba imati neki „preparirani“ ili, pak, „patvoreni“, govor o islamu koji bi se, navodno, domišljao i afirmirao u svrhu nekojih, udvarački sračunatih i koristoljubivo zacrtanih, „efekata i poena“ koje treba postići u jeku općeg govora i političkog diskursa u kojima se iskazuju dobrodošlice Evropi. I u kojima se ponavljaju (na način „mantra-navidanja“) slogani o spasonosnom uključivanju BiH i zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Naravno, ima pojava u kojima se vidi prilagođavanje diskursa islama (i diskursa o islamu) nekoj projektiranoj evropljanskoj budućnosti.

Ali, ipak, pitanje s početka ovog eseja nužno je razmatrati u kontekstu moralne odgovornosti spram govora o islamu danas. To smo razmatranje uzeli kao glavnu zadaću ovog našeg eseja.

„Razularenost“ govora o islamu danas

Potrebno je odmah reći da potpisnik ovog eseja ima u vidu svaki od tih naprijed kratko naznačenih komentara koji bi se mogli pojaviti (ili su se javili) u vezi sa pitanjem „Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“, ali imamo u vidu i neke druge namisli koje bi se mogle istaknuti kao popratni kontekst ovom pitanju.

Jer govor o svemu, pa i islamu, itekako je važan, od jednake važnosti kao i sama sloboda izricanja. Naravno, govor je već čin, sam po sebi govor je djelo. K tome, govor je čin ili djelo koje, najčešće, vodi do drugog čina ili djela, onog učinjenog rukom ili nečim drugim. Mala je granica između riječi i čina/djela, i kao da danas, u općoj međumuslimanskoj pometnji vidimo da te granice gotovo pa i nema.

Ono što nam je prioritetno na pameti sada – pri suočenju s pitanjem „Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“ – jeste neviđena inflacija svakakva govora o islamu i, posljedično tome, nadolazak bujice rušilačkih pometnji u diskursima o islamu ne samo u nas u BiH i na Balkanu, već i diljem svijeta, islamskog napose. A zar to svi jasno ne vidimo da ružni odjeci tih pometnji stižu i do nas u hiljadama članaka i pamfleta, hiljadama „predavanja“ i „samoobjavljivanja“, printanih ili elektronskih, čiju jadnu narav ne treba posebno dokazivati?! Danas nam je postalo jasno, ponekada usred očite opasnosti (iako ona, srećom, još nije „opća“, već je nekako još uvijek „sporadična“), da je pogubnost takvih atavističkih tumačenja i iskrivljavanja islama po sve nas zastrašujuća, te je potrebno na ta iskrivljavanja, ma koliko ona dolazila iz neupitne slobode govora, svraćati pozornost i to gotovo svakodnevno. Sve to zarad prava na jednu drugu slobodu, slobodu na moralnu, utješnu, lijepu i mirnu riječ islama i riječ o islamu.

O ovim razinama slobode potrebno je govoriti danas ponajviše s ciljem amortiziranja mnogolikih procesa arogantnog duhovnog pustošenja mladih generacija koje dolazi iz neopisive kakofonije diskursa o islamu. Ta kakofonija je već na djelu, upravljena je, to jest naciljana je, prije svega na umni i mentalni spokoj ljudi, onih mladih prije svih.

Prostor BiH i Balkana bio je podvrgnut jednom procesu (nastupio je uglavnom u vremenu kad su siledžijski i agresorski topovi dobili punu slobodu, od 1990. do 2000. godine) gdje se i kad se naglo, rekli bismo vrtoglavo, prešlo iz stanja oskudnog i nadziranog diskursa o islamu, i o religiji općenito, do stanja kad je govor o islamu i religiji profiliran ne samo slobodno, već sve više i anarhično, uznemirujuće, nemoralno, razulareno, izvan moralnog pologa usađivanja duhovnog i fizičkog mira (selāma, islāma) koji nosi sama vjera u Boga kojoj se i usmjeravaju te nade. A usmjeravaju joj se zarad želje i čežnje da svaki čovjek svoje dane i godine života ispuni mirom, da što više učestvuje u duhovnim raspoloženjima ispunjenim spokojem i smirajem. Kurʼān u izobilju spominje, i to ponavlja na mnogim stranicama, tu čovjekovu iskonsku želju da život proživi u miru, spokoju, zadovoljstvu. Miran, spokojan i moralan život jedna je od velikih vrijednosti koje promovira Kurʼān.

Tekst u cijelosti pročitajte u printanom izdanju Preporoda od 15. marta