Gotovo svi bosansko/hercegovački gradovi imaju svoje utemeljitelje, osnivače, dobročinitelje. Nije čudno jer su vakifi ličnim sredstvima podizali džamije, hanove, mausafirhane, česme, hamame. Sa tariha saznajemo motive gradnje takvih objekata od kojih su dugoročnu korist imali žitelji mahale, kasabe, šehera.

Sarajlije utemeljiteljem/osnivačem grada smatraju Ishak-bega Ishakovića, najvećim dobročiniteljem Gazi Husrev-bega. Ali, našem svijetu u pamćenju duže „stanuju“ priče, anegdote, zgode i nezgode zaslužnih i znamenitih. M ožda je najbolji primjer takovog odnosa prema poznatim i zaslužnim robovima dunjaluka ovog, mostarski gradonačelnik Mustafa/Mujaga Komadina. Vrijedan i sposoban, uvijek spreman pomoći, ali i u kontaktu sa carem, ćesarom, kraljem „bez dlake na jeziku“, nepredvidljiv, duhovit, originalan. Evo kratke priče o mostarskoj legendi.

Dvore gradi Komadina Mujo...

Prvo malo podataka iz biografije najpoznatijeg Mostarca ( za neke su to M. Mujić, Veležov BMW, humoristi I. Voljevica, M. Sefić...). Ali, ovoga puta o Mostarcu o kojem i sevdalinka pjeva - „ Dvore gradi, aman / dvore gradi zaman...Dvore gradi Komadina Mujo, sred Mostara, najljepšega grada...“

Rođen 1839. godine u Husein Hadžijinoj mahali na Carini, znači, proteklo je 175 godina od rođenja Mustafe / Mujage/ Komadine. Otac Omer bio siromašan, navodno ga „po komadima poderane odjeće prozvali – k o m a d i n a „. Sina odgajao u islamu , stalno mu govoreći: „ U radiše svega biše, u štediše još i više...“

Mustafa , od naroda prozvan Mujo, kada je postao „neko i nešto“ dali mu aginsku „titulu“.Završio mekteb i medresu, odlično govorio turski, imao lijepu biblioteku na turskom jeziku. Neki ga svrstavali u neobrazovane, uvjeravajući da je zbog toga probleme rješavao brzim odlukama , na način mostarske liske, šereta.

Rastao je radeći sve i svašta, najduže kao poštar na relaciji Mostar - Sarajevo. Uvijek skroman, pošten, vrijedan i radin, možda zato nije „ imao vremena“ za knjigu, čitanje, obrazovanje. Ali je imao veliki, urođen dar za poduzetništvo, njegov graditeljski duh nije mirovao.

Njegovom inicijativom sagrađeno je više impozantnih građevina koje su do 92. godine služile na ponos Mostaru i (istinskim) Mostarcima ali su gotovo sve, od četničke i ustaške ruke (granate) zapaljene (i)li srušene.

Podizao je veleljepne zgrade kakve je viđao u Pešti ili Beču gdje je često odlazio. Ako mostarska općina nije mogla investirati, nudio je svoja sredstva.

Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, poklanja 50 forinti na ime glavnice. Sudjeluje u sufinansiranju činovničke kasine na Mejdanu, a pozajmicu od 20 hiljada forinti priložio i izvjesni Hauser iz Trsta.Tu su održavani balovi, svečane akademije, koncerti.

U Mostaru je 1887. vladala izuzetno hladna zima, grad odsječen od ostalog svijeta. Mujaga preko telela objavljuje da će besplatno podijeliti drva i brašno.

Na 50-godišnjicu vladavine cara i kralja Franca Jozefa (Franje Josipa) mostarska vlada izdvaja 3o hiljada forinti za prvu osnovnu školu, zemljište ustupio Mustafa/ Mujo – Mujaga Komadina.

Područje Džinovića hana ( Džinovina ) 1896. godine otkupljuje Mujaga i podiže imponzantnu trospratnicu gdje je do hrvatske agresije na Mostar bila Skupština općine, u prizemlju ZE-MA. Na pročelje zgrade Komadina želio staviti reljef bosanskog grba, ali to spriječiše A-U vlasti. Kompromis nađen u dekoraciji sa inicijalima M.K. Iako stradala na zgradi se i sada raspoznaje Mujagin monogram. Inače, projekat je sačinio znameniti J. Vancaš, kojem su Sarajlije i ulicu poklonile.    

Na području Drežnice u blizini Mostara nije bilo niti jedne islamske bogomolje. Sagrađena džamija, četvrtasta munara visoka 12 metara.

Ženski Mekteb (Konvikt) takođe (su)finansiran sredstvima agilnog gradonačelnika mostarskog. Nalazio se u Brankovcu, kod zgrade pravoslavne Mitropolije , blizu nekadašnje džamije. Tu su stanovale djevojćice siromašnih porodica, gimnazijalci i učenici trgovačke škole. Nažalost, radio samo dvije godine jer je 1914. počeo Svjetski rat.

Zgrada mostarskog Suda sagrađena 1906.,  Elektrana „F-J“ 1912. Umjesto starih fenjera grad dobio 630 lampi sa žaruljama.

Svoj doprinos imao i u gradnji Više djevojačke škole ( „Kalhana“) i Vojnoj komandi , razmišljao o gradnji pozorišta, dovođenja vode za piće iz Bune, ćuprije kod mostarske Tepe ( pijace).

Interesantna je priča o gradnji Lučkog mosta. Mostarci su, naime, svome Mujagi zamjerili što nije sagradio ćupriju na Neretvi. Ode u Beč, ravno kod cara. –„ Ako ćeš Balkan, moraš preko Mostara koji nema kvalitetne ćuprije, koju ćemo sagraditi ...nas dvojica“. Car se nećkao, premišljao ali popustio, poslao predujam od 25o hiljada kruna. Na stotine konja, volova, mula i magaraca „angažovano“, u kanjinu Neretve – mravinjak. Mujaga nadzire svakodnevno , usmjerava, ruži, bez šeretkuka ne može.

Jednom prilikom pita „šefa“ gradilišta: - Kako ti radi ovaj škembo ? – Dobro, radi za dvojicu. – A jede li više od dvojice ? - Jede i za četvoricu . – Otpusti g... više pojede nego uradi – odbrusi šeretski Mujaga.    

U Beču i Pešti vidio kupatila, hoće isto u Mostaru, sa dva bazena, dvije saune, salon, kabine s tuševima, toplu vodu. A na otvaranju , najkraći „govor“- Mostarci, kupaće gaće, dva fijorija u ruke pa na kupanje. A ko nema, može i bez gaća, u Neretvu.

Iako je Mostaru i Mostarcima mnogo dao, imao je Mujaga i protivnika,ali, kada je za nekoliko mjeseci sagradio 5 gradskih zahoda/ćenifa/klozeta i uz svaki česmu, pridobio naklonost svih - Hercegovaca.

Mostarci se (pri)sjećaju i smiju

Mostarski hroničari ( Dž. Raljević, D.Marić, I Kajan, Š. Serdarević, M. Prstojević ( monografija „Nezaboravljeni Mostar“ ) bilježili su anegdote, zgode i nezgode, duhovita rješenja i komentare mostarskog gradonačelnika, kao što su:

= Zakasnio Mujaga na sjednicu sjeo iz vrata, na prvu slobodnu stolicu. Mole ga da „ide“ u vrh, ispod carske slike. On hladno odbija, uz komentar   - Čelo je gdje sjednem ja !

                                                       00000

= Četiri vojnika trebaju se vratiti u svoje jedinice, isteklo im doputstvo, mole gradonačelnika da ih opravda kod predpostavljenih jer će sutra Bajram. Preko telala, telegrafa i telefona objelodani gradonačelnik da je zavladala epidemija tifusa, da je grad do daljnjeg zatvoren. Nakon pet dana izda obavijest da je epidemija prošla, vojnicima posla po paket suhih smokava, kolača, suhog voća i naredbu - Hitno putujte  u svoje vojne jedinice.

                                                    00000

= U Mostaru pade snijeg kao nikad. Komandant kasarne nije voljan pustiti vojnike da čiste snijeg i led - prehladiće se, uvjerava. A gradski komandant naredi da se otkupe sve suhe smokve   a vojnom poruči. – Od šake suhih smokava, nema bolesti i nazeblosti.                                      

                                                       00000

= Stigao uvaženi bečki gost, Mujaga mu pokazuje šta je i za koliko vremena sagrađeno a gost na svaku – Kod nas bi bilo triput brže i sa puno manje para. To Mujagu uvrijedi i razljuti a kad su bili pred Gimnazijom, hladnokrvno će. – Ne znam, dina mi, jutros kad sam prolazio ni temelja nije bilo...!        

                                                        00000

=Prilikom dočeka cara Franca Jozefa 1910. godine Mostar iskićen cvijećem, zastavama, Stari most i oko njega perzijski ćilimi prostrti u dužini od  400 metara. Na mostarskom Rondou (francuski La rond –krug ) visoki carski obelisk, topovi sa brda Hum označili dolazak cara. Mujaga nije vičan dugom pričanju, nije mogao napamet izgovoriti napisani govor , na dočeku NJ. V. samo rekao . – Care Franjo, majke mi mile, drago mi je da si nam opet došao !

                                                         00000

= Da bi se kulturno riješio molilaca koji su ga salijetali i na ulici, pod pazuhom bi uvijek nosio štrucu hljeba a da se ne bi zaustavljao veći zalogaj bi ubacivao u usta, promrmljavši: – Ne mogu govoriti punih usta !

                                                       000000

= Za vrijeme jedne od nekoliko posjeta F.Jozefu i Beču, Mujagi ponuđeno da pogleda carsku haznu na što je on rado pristao. Sehare, ćupovi, sanduci puni blaga. Car ponudi Mujaga da sam izabere poklon, a on, umjesto da uzme nešto odveza svoju kožnu kesu, uze zlatnik „napoleona“ i palcem ga baci na gomilu dragocjenosti , uz komentar : - Iz Carske hazne se ne iznosi, u nju se samo donosi !                                              

                                                       00000

= Sina Saliha ( imao petoricu ) poslao u Beč na studij stomatologije. Salih brzo potrošio pare po blještavom Beču, zastao u ispitima, vratio se u Mostar. – A gdje su knjige, jesil i njih vratio ? pita babo. Jesam, eno ih u drvenom koferu u kojem sam ih i odnio. Kad tamo u koferu , u knjigama, u svim koricama složene sve krupne novčanice...- Eto, nisi u njih ni zavirio, nema više studiranja u Beču, završi zanat u Mostaru, ljutito će babo.

                                                         00000

= U bečkoj kafani ( u Beču) konobari ne poklanjali pažnju Mujagi, valjda zato što nije obučen „europski“. Ipak, on poslugu na kraju nagradi - dukatima ! Sutradan u istom restoranu, konobari lete , žele mu iz očiju pročitati želju. Mujaga im na kraju ostavi samo bezvrijedan sitniš, uz dodatak . – Ono što ste dobili sinoć, bilo je za ovo večeras.

                                                        000000

= Ili, kada su Mujagu u Beču pitali može li procijeniti njegovu vrijednost, kratko i lakonski je odgovorio: - Vrijedi kao kad dobra kiša na vrijeme padne u Hercegovini!

Mostarska legenda bez knjige, monografije, spomenika

Mujaga Komadina je bio i vjerski i politički osviješćeni musliman – Bošnjak. Potpisao je Rezoluciju Ali Fehmi efendije Džab ića, u kojoj muslimani od beških vlasti traže vjersko - prosvjetnu (mearifsku) autonomiju.U njegovoj kući januara 1907. godine održana je Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine. Bio je član JMO odnosno Centralnog odbora „Spahine stranke“.Osnivač i predsjednik Hercegovačke banke, član upravnih i nadrzornih odbora više privrednih organizacija kao i Vakufsko mearifskog sabora.

I pored toga, Mostarci o njemu malo znaju, najviše pamte njegove „zgode i nezgode“, originalne komentare. Isuviše malo, čak nije sačinjena ni skromnija knjiga,monigrafija, zbornik - zahvalnica za sve što je dobrog učinio za svoj Mostar. I što je naročito tužno njegova porodična kuća ( Mostarci je zovu „Mujagina vila“) vjerovatno će stići i na Sud mostarski.

Naime, pomenuta vila je sagrađena 1901., poslije Drugog svjetskog rata nacionalizovana, bila biblioteka, klub prosvjetnih radnika, omladinski klub.

Iz ove zgrade 1992. godine biskup Perić pisao J.Prliću „ zašto se muslimani u zapadnom dijelu grada pokrštavaju , prisiljavaju na katoličanstvo...“

U ratu je „vila“ zapaljena od ustaških bojovnika ali, sada, rektorica mostarskog – hrvatskog Sveučilišta Lj. Ostojić želi devastiranu zgradu obnoviti i tu smjestiti „Sveučilišnu knjižnicu“.

Građani sa istočne obale Neretve protestuju, čude se što se prvo ne pitaju nasljednici porodice Komadina, svi građani Mostara i „Džemin“ Univerzitet, star 37 godina dok Sveučilište traje od ratne 92.“Istočnjaci“, ako nasljednici dozvole, podržavaju ideju da se formira Gradski muzej sa prigodnim spomenikom i monografijom legendarnom gradonačelniku.

Nije na odmet spomenuti da je upravo iz porodične kuće Komadina krenula Mujagina dženaza 6.maja 1925. godine a sahranjen u haremu Lakišića džamije, u mahali Ričina. Bašluk je od aranđelovačkog kamena sa uzglavljem u obliku fesa a na turskom jeziku napisano : „On ( Allah) jeste vječan. Mostarski gradonačelnik Komadina Mustafa-aga, sin Omera. Za njegovu dušu prouči Fatihu „( 1256/ 1839 – 1344/ 1925 ).

PS. Nek mu je lahka bosansko/hercegovačka zemlja !