Prije 23 godine, 1. juna 1992. godine, srpske snage odvele su sve muške članove Đulića i okolnih sela starije od 13 godina, njih 668, i mučki ih ubili u Bijelom Potoku. Tim povodom posjetili smo Đuliće i njegove povratnice, te vrijedne, ponosne i nadasve hrabre majke i žene od kojih su tog kobnog dana otrgnuti njihovi najmiliji, žene koje se godinama bore obrađujući zemlju da vrate život u ovo mjesto.

 Na putu Zvornik - Sapna skrećemo za Đuliće i pitamo prvu prolaznicu za Suvadinu kuću. Nije bilo potrebno govoriti prezime, žena je odmah znala o kome se radi i rado nam pokazala put. Dok idemo kroz naselje vidimo da nije bez razloga dobilo ime Đulići - sve avlije su okićene raznobojnim cvijećem, a najviše tek procvalim đul-ružama. I povrće oko kuća bilo je u punoj ljepoti prve zeleni, dok su ocvale bašče najavljivale dobar rod.

 Borba radom

Idemo kod Suade Selimović koja se vratila sa troje djece odmah po završetku rata. Predsjednica je Udruženje žena Anima u Đulićima koje okuplja oko 100 žena. Primjećujemo da posvuda samo žene kopaju, nema muškaraca na njivama. „U Đulićima ima oko 500 domaćinstava, koliko i u okolini Zvornika, gdje u 13 sela, kao i kod nas, žive gotovo pa sve same žene. Borimo se poljoprivredom, gajimo povće, voće, držimo stoku“, objašnjava nam naša sagovornica . Na pitanje šta najviše sade odgovara: „Sadiš ono što se traži i to plasiraš. Najveća potražnja je za paradajzom, krastavcima i paprikama i to uzgajamo u plastenicima. Ostale kulture uzgajam na otvorenom, za kasnije. Ranije smo radile puno više dok su se djeca školovala. Borile smo se radom. Proizvodile smo krastavac koji je išao za industriju na veliko. Deset godina smo sadile paprike, držale farmu pilića. Dijelile smo troškove i zaradu.“ „Bila je to prava borba. Borba svih nas zajedno, Paše, Hanke, Mirsade, Šeherzade, Mejre i drugih žena povratnica. Borba sa raznim nedaćama. Jedne godine ptičija gripa, druge poplava, treće suša i tako četiri - pet godina. Onda smo se povukle na manje parcele i opredijelile za plastenike, mada je do njih teško doći.“ Plastenike su dobile tako što su se obavezale da će 2- 3 godine proizvoditi rasad za druge osobe. Sadile su i mladi luk koji su poklanjale Narodnoj kuhinji i tako je plastenik nakon tri sezone ostajao njima na korištenje. „Imale smo i seminare o tome. Kada bi dobile plastenik imale bi obavezu da uradimo određeni posao za zajednicu. Ja sam sa još jednom ženom financirala sve što smo kupovale, a poslije smo dijelile kako bi nam plastenik ostao za korištenje. I danas dan to radimo. Upravo smo završile sa poslove oko rasada.“

Rekao nam je: Pomozite jedna drugoj

Kroz prozor nam pokazuje plastenik u kome ona radi, ali i Bijeli potok i, neminovno, razgovor skreće na vrijeme kada je tamo odveden njen muž zajedno sa svim drugim muškarcima i djecom starijom od 13 godina gdje su svirepo ubijeni. „Do tog kobnog 1. juna. 1992. godine živjela sam u Đulićima sa suprugom Hasanom i troje djece. Bila sretna, imala porodicu i dom. Hasan je radio u Beogradu i upravo je došao na Bajram kao i većina muškaraca iz sela“, prisjeća se Suvada i nastavlja: „A onda je 31. maja došla vojska, policija, naoružani ljudi sa maskama, a bilo je tu i naših komšija Srba sa oružjem. Istjerali su nas iz naših kuća i odveli u Klise. Masa naroda satjerana tu, bilo je kao u kotlu. Sutradan su nas postrojili po dvoje, a oko nas oni naoružani. Nosila sam dijete od 8 mjeseci u naručju, drugo od četiri vodila za ruku, dok je moj suprug vodio treće od pet i po godina i nosio torbe. Odveli nas do Bijelog Potoka gdje su čekali kamioni, a onda pakao: odvajanje, udaranje i ubijanje. Muž mi je dao dijete, bacio torbe i izrekao za mene posljednje riječi od njega Ne plači, neću ni ja. Djeca ne znaju, a onda riječi upućene meni i jetrvi: Pomozite jedna drugoj“. A onda nakon stanke nastavlja:“ Toga dana odvojili su 668 muškaraca od svojih porodica. Među njima i moga svekra, njegovih pet sinova i dva unuka. Bila su tu i djeca iznad 13 godina i stariji muškarci. Pucaju, tuku, traže dokumente, novac, nakit i odvode muškarce vezanih ruku oko vrata u kamione, a nas sklanjaju na jednu livadu. Tražila sam pogledom moga Hasana dok su nas utovarivali u kamione i odveli u Mamice kod Kalesije. I tu ponovo pakao, odvajaju mlađe žene i djevojke uz psovke i udarce...Odvojili su oko 50 djevojaka i mlađih žena i zatvorili u školu u Memićima... A mi prema Kalesiji, padaju granate, meci po nama, ranjeni okolo“, prisjeća se Suvada.

Mislila sam da je život završen

„Ne može se to samo riječima ispričati. I dan danas se pitam kako sam ostala normalna. Da mi je neko rekao šta ću preživjeti, da će mi muža odvesti, ja sama sa djecom, par kesa, nemaš ništa, u strahu, toliko pobijeno, i opet da guraš dalje. Ideš, ideš, a ne znaš kuda je to. Gdje ko hoće prebacuje te. Mislila sam da je moj život završen i da mi više ništa ne treba. Činilo mi se da sad neko upravlja sa mnom, ko' daljinskom komandom, od Tuzle, Đakova, Zagreba, Ljubljane, Maribora, Ajdovšćine, dok jednom nisam vidjela: djeca opet sve traže od mene, nema veze šta se desilo, oni opet traže svoje. I onda sam počela raditi, samo da se prehranimo: šila, plela, vezla, heklala, brala grožđe u vinogradima. Odem kupim samo hljeb, mlijeko, krompir i gotovo.“

„Ne volim se toga ni sjećati,“ kaže nam Suvada i prelazimo na priču o povratku. „Čim je rat stao vratila sam se kod roditelja u Vitince, ovdje blizu. Kuća devastirana, prozori od najlona, ali ja sam tu, konačno, našla neki mir. Počela sam sa njima obrađivati zemlju. I danas pamtim trenutak kad sam shvatila kuda dalje. Bila je jesen, vadili smo krompir. Kad su djeca ugledala gomilu krompira na hrpi povikali su Mama, mama, sad možemo jesti krompira kol'ko hoćemo! To me je protreslo. Hej, krompiru se raduju. I tad sam shvatila kako dalje. I nekako uprao tad sam dobila preko nek orgazacije steonu unicu i onda jedno po jedno, vraćala sam se u život.“

Složno i zajedno prvo smo zemlju vratile

Dok slušate Suadu i priču o mukotrpnoj i istrajnoj borbi koju su žene povratnice vodile za povrat na svoje obuzimaju vas osjećaji dubokog poštovanja prema ovim ženam i ponosa što su dio vaše zajednice. Same, ali odlučne i hrabre, udružile su se u ovoj borbi za opstanak na tlu na kome su prije rata živjele. Iako nisu mogle ući u svoje kuće to ih nije pokolebalo, nisu odustajale. „U našim kućama su živjeli 'Sarajlije'. Prvo su bili u školi, a onda raspoređeni po našim kućama koje su već bile stradale od ratnih dejstava. Puno smo vremena i truda potrošile oko povrata naše imovine. Doneseš rješenje iz Zvornika, dovedeš deložaciju, ali neće da izađu. Kažu samo da nemaju gdje...

I onda smo mi žene povratnice odlučile da ne čekamo, udružile smo se i nekoliko godina prije nego smo uspjele vratiti naše kuće ušle na naše njive. Složno i zajedno, sve mi koje smo željele u svoje, uzmemo srpove, sjekire, motike, i krenemo u čišćenje naše zemlje. Spojimo naše njive, dovedemo traktore, uzoremo i te godine sve zasijemo pšenicom i kukuruzom.

Intervju u cjelosti možete pročitati u novom Preporodu od 1. juna 2015.