Na prvu, kada pročitate ovaj naslov učini vam se nemoguće, a ako se samo malo pozabavite ovim ili nekim drugim slučajem, vidjet ćete da je stvar još i gora nego što možete i zamisliti. Statistika je čudo i u njenoj definiciji stoji da je ona grana primijenjene matematike, a  bavi se analizom podataka.

Dobro sam upamtio period agresije 1992. – 1995. godine. Tada sam imao dvanaest godina te sam bio i ostao svjestan svega, ali isto sam danas svjestan i ubijeđen da je agresija na BiH poprimila drugi karakter. A mi kao i obično nespremni, ili nas se većinu ne tiče. Agresija je od istih aktera, ali sada, prije svega, u ekonomskom smislu.  

Svijest o značaju i vrijednosti kupovine domaćih proizvoda je kod Bosanaca i Hercegovaca na , malo je reći, niskom nivou, ali više je nego očigledno da se popravlja iz dana u dan. Lijepo je vidjeti mladi bračni par koji se u tržnim centrima trudi pronaći domaći proizvod i nije im važno što je koji fening i skuplji.

S druge strane tužan sam zbog činjenice da svaki dan na stotine hiljada maraka odlazi iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, Sloveniju i Srbiju za proizvode kojima imamo alternativu u našim proizvodima, a usput su hem kvalitetniji, hem jeftiniji. S druge strane raduje činjenica da domaći brendovi sve više ulažu u reklamu, te u neophodne certifikate.

U BiH je (prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje) u 2012. godini uvezeno 29.435 tona vode u vrijednosti od 13,1 miliona KM, dok je izvezeno 13.163 tona u iznosu od 2,4 miliona, a u 2011.godini 15 miliona KM. Pogađate, krivci za to su veliki trgovački centri koji preferiraju vodu kao i sve ostale proizvode iz svojih zemalja, a podaci Svjetske banke (WB) potvrdili su da je BiH sedma zemlja u Europi po bogatstvu pitke vode, a prva u regiji, ispred susjeda Hrvatske i Srbije, ali i od, primjerice, Njemačke i Srbije od kojih ima sedam puta veće vodne resurse obnovljivih izvora pitke vode.

Žao mi je bilo kada sam prije nekoiko dana bio u Stocu i trudio se da u samoposluzi pronađem makar jedan proizvod iz BiH, ali nisam uspio. Čak ni mlijeko, ali mlijeka iz uvoza sa aflatoksinom bilo je na pretek. Kažem da mi je žao, jer ovakvim odnosom siječemo granu na kojoj sjedimo, a krivo nam je kada nam roditeljima kasne penzije, ili učitelji, policija, ljekari štrajkuju, jer nemaju plata, ili su premale. Tako je svima bez obzira kojem konstitutivnom narodu ili manjinama pripadali, ili se osjećali manje ili više ravnopravni i ugroženi, a ugroženi smo svi.

S druge strane, u Visokom sam u tržnom centru u kome nema alkohola od 20 proizvoda uspio pronaći 17, a nažalost kaladont, rajsnegle i vata su bili iz uvoza. Ne bismo se trebali ubjeđivati koliko znači da cijenimo svoje i dajemo mu prednost. Kad kažem svoje mislim na sve proizvode koji se proizvode u našoj domovini, a kvalitetni su. Imaju halal certifikat ili oznaku „ Kvalitetno proizvedeno u BiH“.

Bilo mi je žao pomenute situacije iz Stoca koja nije izolovana, jer ni u Kiseljaku nije ništa bolje, pa ni u Sarajevu, ali sam svaki put prvo ljut, a kasnije tužan kad u džamiji vidim da se poslije dijele sokovi uvezeni iz susjednih nam zemalja.

Naime, sve je češća pojava da u našim džamijama prilikom učenja mevluda, hatmi, predavanja i sl., organizator i domaćin se odlučuje kupovati sokove na slamku kako bi počastio prisutne vjernike i ulemu. To je svakako vrijedno svake pohvale da se isti po pravilu (a ima izuzetaka) ne odlučuju kupovati sokove iz Slovenije koji koštaju ( 0, 49 KF ), Hrvatske ( 0,62 KF ), Srbije ( 0,46 KF ), pa naravno i Turske. Od svih njih mi možemo i trebamo mnogo naučiti o ovoj temi.

U svemu tome ne bi ništa bilo loše, da prije nekoliko godina neke od ovih zemalja na BiH nisu izvršile agresiju, sa ciljem nestanka nas kao naroda ili da istim ovim sokovima iz susjednih zemalja nemamo alternativu u domaćim sokovima koji su u veleprodajama po 0,36 KF. Treba se potruditi, ali ih ima.

Ako se u petnaest džemata Medžlisa IZ-e Kiseljak organizuje samo po jedan program godišnje, a bude ih mnogo više, gdje u prosjeku bude 220 vjernika, to je 3300 vjernika, a domaćini kupe sokove od pola marke za mevlud, hatme i sl. Na godišnjem nivou potrošimo samo u Kiseljaku 1650 KM, a jednostavnom matematikom za deset proteklih godina potrošili bismo 16 500 KM samo na sokove.

U registru džamija koje vodi Rijaset Islamske zajednice upisano je ukupno 2.176 džamija na dan 31.12.2009. godine u izvještaju Centra islamske arhitekture pri Rijasetu. U Bosni i Hercegovini stalno je zaposleno 1.482 imama.

Ukoliko bi u 800 džemata postupili na način da kupuju samo sokove iz uvoza potrošit ćemo godišnje milion tri stotine i dvadeset hiljada (1320000) KM samo za sokove ili 13200000 za deset godina.

Ovo je samo jedan primjer, a šta je sa prehranom, higijenskim potrepštinama i ostalim proizvodima?

RAZMISLIMO!

Zapitajmo se šta mi možemo uraditi za svoju domovinu i nastaviti se boriti protiv današnje agresije. Za BiH, kakva je da je, su mnogi dali svoje živote, pa sada mi dajmo malo više truda i kod trgovaca u dučanima i samopuslugama insistirajmo da nabavljaju više domaćih proizvoda koje ćemo mi kupovati.

Ima sve više ohrabrujućih primjera gdje se naši ljudi odlučuju pokrenuti privatne biznise i proizvodnju u ovako složenoj situaciji. Nama treba problem sa aflatoksinom, ili da se uvjerimo koliko svinjetine ima u mnogim proizvodima iz uvoza pa da nam svijest proradi.

Promijenimo svoje navike i promijenit ćemo stanje u državi. Svoje teško stečene Muse i Makove, Šimiće i Kočiće trošimo pametno i što više na domaće proizvode!