Glas imama: Pa gdje smo to mi?

Autor: Fikret ef. Čelenka, glavni imam Medžlisa IZ Prnjavor Juni 22, 2015 0

Za početak ovu priču bih započeo od dvoje djece koju sam tada, radeći kao vjeroučitelj, upoznao u školskim klupama, kao osnovce, odlične učenike, koji su školujući se u vrlo teškim uvjetima stasali u intelektualne gromade i postigli izvanredne rezultate

Ne samo da su bili odlični, na kraju su bili i „Vukovci“, ko razumije riječ dovoljno će mu to kazati o uspjehu kojeg su ostvarili. Kao djecu povratnika, pratio sam ne samo njih, nego i još puno druge djece koja su ostvarila uspjeh u školovanju. Uz saznanje da imamo takvu djecu, bilo mi je lakše zanoćiti još jednu noć, bilo mi je to svjetlo na kraju tunela zvanog povratak svome domu, svome topraku, obnovi džamija, povratku uopće. Bile su to realne vrijednosti, voćke od kojih očekujemo plodove. Bila je to nada koja je obećavala bolje sutra, uspjeh, napredak, prosperitet...

Ali, u naslovu se kaže: pa gdje smo to mi?!! Zatvor je mjesto gdje ljudi žive, mjesto gdje se uspjehom može smatrati samo to da na bilo kakav način izađete iz njega. Kada to uspijete, ostvarili ste uspjeh. U zatvore se ide samo ako ti se dokaže krivica ili ne dokaže nevinost-i to se dešava! Ima jedno mjesto, koje se ne može nazvati zatvorom, ali u kome si skučen, u kome se uspjeh, bez obzira koliko se trudio, manje vrjednuje. U mjestu povratka smo po vlastitom izboru i vođeni iskrenom željom za svojim rodnim toprakom, danas nažalost „osuđeni“ na borbu za vlastita zakonom zagarantirana prava, „zatvoren“ u svom i na svom, izoliran i prepušten sam sebi. Većina mlađih povratnika, zbog nedostatka posla i slabe brige države, ima želju odseliti se u zemlje Zapadne Evrope, osim malog broja onih koji čekaju kraj svoga života da se spuste u svoju dragu, lijepu zemlju bosansku. Najveći uspjeh mladi ljudi vide u tome da se odsele ne birajući sredstva na putu svog odlaska iz BiH. Njima je jedino to uspjeh!

I tako dani i godine idu! Junaci s početka priče završiše velike škole, u talente, kojih je sve manje, ubrojiše se, sve koje sam sretao o njima imali su samo riječi hvale. Kroz srednju škole sve čiste petica, na fakultetima sve sama desetke, proglašeni zvanično za najbolje studente u RS-u, ne bih znao koga izdvojiti po uspjehu kojeg napredan svijet vrjednuje. K tomu još, najdraže mi je bilo što su pored ilma-znanja stekli i edeb, što su po terbijjetu naše porodice i vjere odgojeni. I da! Postoje takvi povratnici. Ozbiljan sam čovjek, ne pišem bajke. Danas mi se doktor javio iz Švicarske, inžinjer se sprema da sa hanumom, doktoricom, nastavi školovanje na doktorskoj disertaciji u Njemačkoj. I šta sad reći? Pitamo se: gdje smo to mi, gledajući gdje nam odoše naše voćke od kojih smo tako željno čekali plodove? Gdje su oni koji su im trebali omogućiti da plodove daju pod ovim nebom bosanskim?

Ovo pišem dok čitam o pupoljcima znanja u našim medresama, i sanjam san da će jednog dana propupati pupoljci na cijeloj teritoriji bašče što je Bosna zovemo, da će i ove naše voćke plod davati na zemlji svojoj, a ne tuđoj, da će doći dan da počnemo vrjednovati sebe kao najveću vrijednost. Svog čovjeka, svog poljoprivrednika, svog zanatliju-komšiju, svog doktora da nas liječi, a ne Švicarce, svog inžinjera da nama projektira solarno drveće, a ne da to čini po tuđim avlijama. Nas su zvali izbjeglice, sad nas zovu povratnici zbog načina našeg života kojim živimo. I danas bježimo, bježimo od povratka, bježimo od sebe, bježimo jedni od drugih.

Eto! Dalje nastaviti, bez užeta kojega se držati moramo svi zajedno bilo bi pogubno, braćo moja. Meni se čini da nam je neko već odavno dao uže nezavezano za stub, pa ga mi samo onako čuvamo, eto da se za nešto držimo k'o „nadrealisti u svojim igrama povuci-potegni“. Volio bih da sanjam, ali se bojim šta će biti sutra, volio bih da mi neko kaže: „Evo, ove godine osnovci iz Vrbanjaca iz O.Š. „Lihović ef. Ahmed“ pobijedili na takmičenju iz bosanskog jezika“. Ali džaba, ja i dalje sanjam. Sanjam i nadam se da će naši prvaci, naši državni predvodnici smoći snage i mudrosti pa pogledati u nas. Pogledati u nas, „zatvorene“ u svom i na svom. Nadam se zajedno sa svojom braćom i sestrama da ću vidjeti naše pupoljke koji se razvijaju u predivne i korisne voćke, pa nam pomoći da od ovog mjesta napravimo ugodne, mirišljave avlije u kojima se može živjeti, u kojima se može opstati. Da! Opstati. Sporo smo se vraćali domovima svojim. Sporo smo obnavljali porušene domove. Zato nažalost brzo odlazimo, jer opstati je preteško.

Eto gdje smo mi! Mi znamo gdje smo mi. Znaju li drugi gdje smo? Znaju li drugi gdje idemo? Znaju li drugi hoćemo li opstati? Mi znamo da i drugi trebaju i moraju pogledati na nas i naš uspjeh, na naše plodove koje „stvaramo“ na teško obradivoj zemlji. Znamo da bez pružene pomoći naše vlasti nama nema opstanka. Kako rekoše: „Mi druge zemlje nemamo“, ali ćemo morati biti tuđinci u tuđim zemljama, samo da bismo preživjeli, ako naš trud i uspjeh ne bude uočen i priznat. Ovo je naš glas. Glas povratnika, glas ljudi „zatvorenih“ u svojim kućama, u svojim avlijama, na svojim ognjištima koji polahko gube nadu, jer opstanak i održivi povratak je doveden u pitanje. Priču smo započeli pitanjem: „Pa gdje smo to mi“? - završavamo je pitanjem: Pa gdje ste to vi???

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija