50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Širk titoizma u bošnjačkom narodu

Autor: Džemaludin LATIĆ Juni 29, 2015 0

Pred dušu Mustafe Busuladžića (1. april 1914. - 29. juni 1945.)

 

 I kada Ibrāhīm reče:“Gospodaru moj, učini ovaj kraj sigurnim i sačuvaj i mene i potomke moje da se klánjamo kumirima (en na'bude'l-asnām), / oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli...“ (14, 35-36);

(Ibrahim reče):“...Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa širkom ne miješaju; oni će biti na Pravome Putu“ (6, 82);

Oni vam se zaklinju zato da biste bili zadovoljni njima. Ako vi budete zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodom grješničkim! (9, 96)

Prije tačno 77 godina, godine 1938., veliko imansko srce, Mustafa Busuladžić, u Glasniku  je objavio svoj slavni esej pod naslovom:“Islam i socijalizam“. Da podsjetimo: u to vrijeme su evropski kontinent razdirale dvije nasmrt sukobljene ideologije i prakse: komunizam i nacional-socijalizam /fašizam, koje su se borile za prevlast u svijetu, a samo godinu dana kasnije, te su ideologije evropske narode gurnule u Drugi svjetski rat, sa manje-više poznatim posljedicama. Evo nekoliko glavnih misli koje je rahm. Mustafa zapisao u spomenutom eseju:“Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju; oni nisu riješili socijalno pitanje; kao dinamičke sile, komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola; kobne su posljedice mentaliteta koga je komunizam stvorio u svijetu: ekonomska dobra proglašena su za vrhovni princip života, a idealne vrjednote za laži i iluzije...; čovječanstvo se našlo na bespuću ideja..., zato ono luta od doktrine do doktrine i pada u naručje sad jedne, sad druge krajnosti: pogibelj je očita ako se ne nađu putevi izlaza...;marksisti traže ukidanje religije i borbu protiv nje do istrage; oni smatraju da je religija laž izmišljena u svrhu ugnjetavanja nezaštićenog proletera;  u dvoboju koji se danas bije između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog...; islam se bori protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u ime života, čovjeka i kulture, slobode, savjesti i dostojanstva; islam uzdiže moral i teži za kulturom srca i duše, za razliku od komunizma koji siromaši ljudske duše, dovodi do animalnosti i poriče ideju morala; u pitanju demokracije islam se razilazi s marksizmom; dok komunizam teži za diktaturom proleterijata, islam je demokratski i jednako gleda sve ljude i isključuje svaku klasnu i rasnu razliku; u pitanju univerzalnosti – dodiruju se, jer islam kao i marksizam zabacuje fašističko-rasistička shvatanja i nacionalni šovinizam; nasuprot klasnoj mržnji koju marksisti ističu, islam univerzalnim bratstvom obuhvata sve ljude...“Itd.

Odmah po nasilnom uzimanju vlasti u Jugoslaviji,sljedbenici komunističkog kumira, Jošue / Josipa Broza zvanog Tito (inače, vanbračnog sina austrijskog Jevrejina i njegove služavke, izvjesne Slovenke, člana Kominterne, agenta NKVD-a, sovjetske tajne službe i intimus Josifa Visarionoviča Staljina), u fanatizmu „klasne mržnje“, strijeljali su ovog pisca –vizionara 29. juna 1945.godine zbog spomenutog eseja i njegove antistaljinističke knjige „Muslimani u sovjetskoj Rusiji“ (strijeljanje je izvršeno pokraj Željezničke stanice u Sarajevu na dan kada nastaje ovaj tekst, mezar ovog učenog šehida nikada nije pronađen), a odmah potom pozatvarali sve medrese i tekije, zabranili rad mekteba i šeriatska vjenčanja, donijeli zakon o zabrani islamske nošnje za žene, pohapsili i poubijali cvijet bošnjačke i albanske muslimanske inteligencije, porušili između 30 i 50 džamija samo u Bosni, jednom riječju: započeli prisilnu ateizaciju društva i države. Kasnije su, iz raznih političkih razloga, prije svega onih vanjskih, unekoliko odustali od svoje staljinističke prakse i marksističke utopije, ali glavni tok titoizma – kao verzije marksizma –lenjinizma- staljinizma, ostao je isti, posebno kad su islam i muslimani u pitanju.

Vjerovatno kao odgovor na esej već ubijenoga Mustafe, godine 1952.titoistički ideolog i budući akademik ANUBiH-a, Enver Redžić, u svojoj knjizi „Zašto se i kako marksizam bori protiv religije“, nekoj vrsti brevijara za titoiste u njihovom polustoljetnom zatiranju religije, posebno islama, piše:“Činjenica da je religija opijum naroda i da služi interesima eksploatatorskih klasa određuje njen reakcionarni karakter, i zbog toga jē marksistička partija, a pod njenim rukovodstvom i radnička klasa kao najnaprednija i najrevolucionarnija društvena klasa, odbacuje i vodi borbu za potpuno oslobođenje masa od religioznog tlačenja. U članku „Socijalizam i religija“ Lenjin je ovako formulisao stav marksističke partije prema religiji:“U odnosu prema Partiji socijalističkog proleterijata religija nije privatna stvar. Naša partija je savez svjesnih avangardnih boraca za oslobođenje radničke klase. Takav savez ne može i ne smije da se indiferentno odnosi prema nesvijesti, tami ili mračnjaštvu u obliku religioznih vjerovanja. Mi zahtijevamo potpuno odvajanje crkve od države da bismo se borili sa religioznim mrakom čisto idejnim i samo idejnim oružjem – našom štampom, našom riječju. Ali mi smo osnovali svoj savez RSDRP i među ostalim, baš radi takve borbe protiv svakog religioznog zaglupljivanja radnika. A za nas idejna borba nije privatna, nego opštepartijska, opšteproleterska stvar“; „...Nema nikakve sumnje da naš društveni razvitak ( u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji-op.a.) ide upravo onim pravcem koji su naučno predvidjeli klasici marksizma-lenjinizma Marks, Engels i Lenjin i da će on u svome rezultatu dovesti do potpunog iščezavanja religije...“

Dakle, komunisti-titoisti se bore za to da vjeru u potpunosti eliminišu iz svih tokova društvenog i političkog života („religija je privatna stvar pojedinca“) inaugurirajući pravilo da je religija odvojena od države, što nikako ne znači da je za komunističku partiju država odvojena od religije. Dapače!

Drugo, kao neprevaziđeni manipulatori i skrivači svojih zlodjela, komunisti-titoisti (Lenjin i Redžić) vrše nasilje nad jezikom: do „potpunog iščezavanja religije“ nije došlo nikakvim „čisto idejnim i samo idejnim oružjem“, već masovnim ubijanjem vjernika i svih „ideoloških neprijatelja“ koje su komunisti-titoisti, u istovrsnom nasilju nad jezikom i istinom, nazivali „neprijateljima naroda i države“.-U takvoj „pedagogiji ubijanja“ (S. Courtois) komunisti su – prema autorima Crne knjige komunizma (Le livrenoir du communisme-Crimes, terreur, represion,  autori: StephaneCourtois i dr.,Robert Laffont, Paris 1997. –u prijevodu Zehre Droce na bosanski, Bosančica-Print, Sarajevo, 1999.)ubili najmanje 96 miliona nedužnih ljudi računajući sve zemlje u kojima su nasilno došli do vlasti. Nažalost, u taj broj nisu uračunati zločini titoizma na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Prema posljednjim istraživanjima, taj broj se kreće između pola miliona i milion nedužno ubijenih ljudi, a na ljestvici najvećih masovnih ubica u XX.stoljeću, Jošua /Josip Broz se nalazi na 13. mjestu.

Nažalost,bh., a ni bošnjačka historijska nauka još nema ni približno zaokruženih podataka o broju ubijenih građana Bosne i Hercegovine, kao ni Bošnjaka i općenito muslimana od strane komunističke partije. Što se tiče bošnjačkih žrtava, najnovija istraživanja su tek u obrisima potvrdila titoističke zločine na Hadžetu pokraj N. Pazara (oko 2.000 ubijenih muslimana, Bošnjaka i Albanaca), na Adi pokraj Bosanskog Novog (između 3.000-5.000 ubijenih Bošnjaka), u Sarajevu (oko 7.000 ubijenih muslimana, Bošnjaka, i katolika, Hrvata), u Bosanskoj Gradišci (oko 5.000 ubijenih Bošnjaka i Hrvata); u Baru (oko 3.000 albanskih i bošnjačkih muslimana); neistražene su masovne grobnice oko Tuzle, Gračanice i Brčkog; neistražen je broj ubijenih Bošnjaka i općenito muslimana na Bleiburgu i u slovenačkoj Jami; a istraživanja Zije Sulejmanpašića potvrdila su da su Titove partizanske i četničke jedinice, tzv. „ustanici“, zajedno dvije godine operirale u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, u krvi opustošivši ove dijelove naše domovine od muslimana, Bošnjaka. (Ta istraživanja potvrđivali su Adil-beg Zulfikarpašić i Fićo Čengić, bliski saradnici Josipa Broza u prvo vrijeme njihove partizanske borbe, kasnije njegovi oponenti.) Broj uhapšenih, privođenih, praćenih i proganjanih građana Jugoslavije tokom titoističke diktature, od strane zloglasne komunističke tajne policije, kreće se između nekoliko stotina hiljada ljudi!

 Ali „nasilje nad vjerom je najgore nasilje, i ono je korijen svih drugih vrsta nasilja,“ pisao je Gazali u El-Iqtisādu. Iskoristivši vlast za nasilno nametanje svoga „naučnog ateizma“, titoisti su –preko univerziteta, radija, televizije i printanih medija, koji su upravo u vrijeme njihove diktature nastajali ili se omasovljavali – odškolovali vlastitu inteligenciju i opili je opijumom svoje ateističke ideologije i utopije. Upravo je ta inteligencija bošnjački muslimanski narod odvela u širk titoizma, i danas ga dobrahno drži u njemu!

Ma kako se to činilo paradoksalnim, u tom „opijanju“ bilo je još jedno sredstvo: Islamska vjerska zajednica (ciljano su je oni tautološki nazvali „vjerskom“ – kako bi islamu oduzeli bilo kakvo ovosvjetovno pozvanje)! Preuzevši kontrolu nad njom, titoisti su postizali više svojih ideoloških i političkih ciljeva: 1) postavljajući, u najvećem broju slučajeva, moralno potpuno nedostojne ljude na njezino čelo, a odstranjujući iz nje – čak i surovim likvidacijama kakvo je bilo mučko skojevsko ubistvo rahm. Mehmed-ef. Handžića još tokom rata– svakog moralno inspirativnog alima ili aktivistu, oni su izvršili sveobuhtavni moralni atentat na islam; 2) od jedine medrese kojoj je bio dozvoljen rad, Gazi Husrev-begove, sačinili su školu u kojoj nije bilo dubljeg ni vjerskog ni svjetovnog obrazovanja, a čiji svršenici nisu mogli da se upišu ni na jedan fakultet u čitavoj Jugoslaviji osim na marksistički „naučni“ inkubator poznat kao Fakultet političkih nauka u Sarajevu; 3)oduzevši vakufe iz  jurisdikcije IZ-e, oni su onemogućili svako značajnije ulaganje u islamsku prosvjetu ili islamske aktivnosti, a imamski poziv su ponizili do dna (Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova Puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti...- 8, 36). Itd.

Zašto danas govoriti o tome kad je komunizam propao? – reći će većina Bošnjaka, posebno njihovi politički, a donedavno i vjerski establišment. Nema veće zablude među Bošnjacima, a evo zašto.

Prije svega, u Bosni i Hercegovini danas djeluju 32 udruženja sa nazivom „Josip Broz Tito“; glavne ulice u većini gradova u Federaciji nose njegovo ime; u parkovima se čuvaju ili prave njegove biste (asnām); a ima i drugih naziva javnih ustanova, škola, univerziteta, bolnica... koje nose imena titoističkih ratnih zločinaca, zatirača islama i muslimanskih prava (Valter Perić, Rodoljub Čolaković, Moša Pijade, Vlado Šegrt, Veselin Masleša...); (neo) titoističke partije su na vlasti u Bosni i Hercegovini; desetak hiljada (neo)titoističkih nastavnika, učitelja, profesora, žurnalista i akademika, gajeći kult o Josipu Brozu, bošnjačke naraštaje podučavaju navodnoj Titovoj vojnoj i političkoj genijalnosti, darvinizmu, seksualnom „vaspitanju“, „atomskoj porodici“, „slobodnoj ljubavi“, „progresu“,  „bratstvu-jedinstvu,“ „kosmopolitizmu“...itd, dok se islamsko učenje, tradicija i povijest, kao i istinski borci za muslimansku i bošnjačku slobodu tokom Drugog svjetskog rata i nakon njega (da o daljoj prošlosti ne govorimo!), naši plemeniti preci koji su, u ime Allaha, dž.š., imanski, odbijajući i nacističko-fašističku i komunističko-titoističku ideologiju, istinski brižili za svoju vjeru i potomstvo, kakvi su bili: Husaga Čišić,Vehbija Čolak (autorov dajdža, neka mi bude dozvoljeno),Muhammedaga Hadžiefendić, Avdaga Hasić, muftija Muftić, Aćif-ef. Hadžiahmetović, Rifat Burdžović, Muhammed-ef. Pandža, Halim-ef.Malkoč, HasanagaZvizdić, Kasim-ef. Mašić, Mustafa Busuladžić, Nurija Pozderac, Avdo Humo, Ismail Hrle, Esad Karađozović, Hamdija Čemerlić, Kasim Suljević... gotovo potpuno brišu iz bošnjačkog sjećanja. „Misao koja je nekada bila slijepa za totalitarizam danas je njime zaslijepljena,“ piše Alain de Benoist u svojim ogledima o totalitarizmu u XX.stoljeću pod naslovom „Komunitam i nacizam“ (Zagreb, 2005., u prijevodu Ivane Barišić.

(Neo)titoistička inteligencija i danas – i to uglavnom za Bošnjake i među Bošnjacima- plasira bar dva krupna historijska falsifikata: da su Titove jedinice muslimanski narod spasile od četničkih klanja i da je njegova Komunistička partija inaugurirala bratstvo-jedinstvo među jugoslavenskim narodima (Redžić piše:“... u oružanoj borbi protiv okupatora i izdajničke buržoazije položeni su nerazorivi (podvlačenje naše) temelji bratstva i jedinstva naših naroda“). Ta dva falsifikata, po našem mišljenju, danas najviše odvode mlade bošnjačke generacije u širk titoizma.

Istraživanja Mine Kujović (objavljivana u posljednjim godištimaGlasnika), Haruna Crnovršanina, Nure Sadikovića, Safeta Bandžovića, Adnana Jahića, Zlatka Hasanbegovića, Nihada Halilbegovića, ZijeSulejmanpašića, Noela Malcolma i dr. pokazuju da svoj biološki opstanak tokom Drugog svjetskog rata bošnjački narod ima zahvaliti prvenstveno vlastitim „muslimanskim milicijama“, istina – ne potcjenjujući udio onog dijela partizanskih snaga koje su izbjegle velikosrpsku dominaciju. Takvih je bilo malo – jer su Titovi komunisti, nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a pa sve do posljednjeg genocidnog rata protiv jugoslavenskih muslimana, zapravo nastavili četnički rat protiv njih i njihove vjere i tradicije.

Titoizam nije utemeljio nikakvo bratstvo i jedinstvo među jugoslavenskim narodima (ratovi koji su se vodili nakon raspada Jugoslavije to najbolje pokazuju), već je među njih unio „klasnu mržnju“. Suština međunacionalne politike Saveza komunista zapravo se krije u etiketama koje su titoisti prišivali „neprijateljima naroda i države“, a ona se sastoji u mržnji,“nacionalnom šovinizmu“ te ideološkoj isključivosti komunista prema vjeri i vjernicima. (Kakav apsurd: titoisti iz bošnjačkog naroda gajili su bratske osjećaje prema srpskom i hrvatskom narodu, ali su vjernički dio vlastitoga naroda mrzili i progonili: prihvativši titoistički koncept bratstva-jedinstva, oni su islamski uhuwwet, bratstvo po vjeri, proglasili neprijateljskim djelovanjem protiv naroda i države.)

Humano opredijeljeni mladi bh. naraštaji i danas se kljukaju titoističkom pod-tezom proisteklom iz mita o bratstvu-jedinstvu, prema kojoj su sve religije, crkve i vjerske zajednice – pa, dakle, i islam i Islamska zajednica – „trovači“ miroljubive koegzistencije bh. narodā, i da je to razlog zašto ih je titoizam iskorjenjivao. Bh. novi naraštaji, posebno bošnjački, trebali bi biti podučavani dvjema neizbrisivim povijesnim istinama o islamskoj inspiraciji naših predaka u težnji za slobodom svih bh. naroda, a te su: da je naša ulema, predvođena h. Mehmed-ef. Handžićem, prva u Trećem reichu ustala protiv nacističkih zločina tokom Drugog svjetskog rata, i da je bošnjačka mladomuslimanska inteligencija (oko 2.000 mladića i djevojaka) komunističko-titoističkoj diktaturi, zločinima i torturi zadala najveći opozicioni udarac u čitavoj jugoistočnoj Evropi! Ova pod-teza traži mnogo više prostora i o njoj bi trebalo biti riječi nekom drugom prilikom, ako Bog da.

Pripisivati islamu, vjeri mira, sporazuma i razuma, opijum, sujevjerje, etnički nacionalizam, klerikalizam, antinaučnost, šovinizam itd. – isto je što i zaklanjati sjaj Suncu, ali šta se tu može kad je titoistička manipulacija, sa njegovom strahovladom, ubistvima, hapšenjima i privođenjima,i u bošnjačkom narodu probudila „animalnost“ o kojoj je pisao rahm. Mustafa. Tako se nad ovim muslimanskim narodom – kao i na brojnim drugima u Jugoslaviji i Svijetu- obistinila lekcija iz sure El-Kehf, po kojoj režimi širka nasiljem jedan muslimanski narod istjeruju iz vjere u Allaha, dž.š.:

„...jer, ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas nasilu u svoju vjeru (ewju'īdūkumfīmilletihim) obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!“ (20).

Ubijanjem bošnjačkih vjerskih učenjaka i mislilaca te potčinjavanjem Islamske zajednice pod svoju kontrolu, titoizam je u bošnjački narod unio „svoju vjeru“ (milleh), tj. svoj, titoistički, bezbožnički „way of life“ (način života) i svoju ideologiju, koja je, suštinski, značila: političku nesvijest ovog naroda. Titoistički način života destruirao je sunnet Muhammeda, s.a.v.s., u bošnjačkom i svim ostalim muslimanskim narodima na Balkanu, tu željeznu konstrukciju muslimanske zgrade (M. Asad), tu differentiu specificu muslimanskih od nemuslimanskih naroda, a bošnjačke političke, dijelom i vjerske elite, opijene titoizmom, i nisu mogle – nisu ni smjele! – otkriti pripreme jugoslavenskog režima za genocid nad muslimanima Jugoslavije (niti su ikada progovorile o Titovim zločinima i konc-logorima). Upravo je Titova tzv. JNA –jedan od najvažnijih vršilaca toga genocida! - bila uspostavljena tako da u njoj ni Bošnjaci ni Albanci nisu imali oficirskoga kadra koji bi na bilo koji način u njoj mogao donositi bilo kakve važne odluke – iako su ta dva naroda bili treći, odn. četvrti po brojnosti u Jugoslaviji.

Povijesni tragovi titoizma otkrivaju njegovu suštinsku prirodu širka – kao najvećega grijeha protiv koga su ustajali veliki poslanici: Nūh, Ibrāhīm, Mūsā, Isā i Muhamamed, s.a.v.s., planetarno spašavajući ljudski rod od njegova zla. Širk (dosl. pripisivanje partnera jedinom Bogu, Allahu, dž.š.) jeste svaka doktrina koja ljude odvodi od Sirāt-imustekīma, ili islama (R. Isfahānī). Lukmān-ihakīm ga je nazvao „strašnom zabludom“ (zulmun 'azīm, 31,13), a poslanik Muhammed, s.a.v.s.,“jednim od sedam najtežih grijeha“ (Sahīhu'l-Buhārī, Kitābu'l-wesājā, 2560, od Ebu Hurejrea). Ubijanje istine, tevhīda,vjerovjesnikā i vjernikā u prirodi je širka, zbog čega Kur'an daje impresivne opise tzv. nefs-ifir'awnijje (faraonske psihologije) u likovima „velikog“ (u vrijeme Mūsāa, a.s.) i „malog“ faraona (u vrijeme Ibrāhīma), Azera (Ibrāhīmovog oca), Ebu Leheba i njegove žene (iz sure Tebbet):svi su oni ubice istine (propagandisti) i ubice ljudi; svi oni progone vjerovjesništvo i nasilno  nameću svoj, bezbožnički sistem vrijednosti (milleh):

Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio (28, 4);

Kada je Ibrāhīm rekao ocu svome:“O, oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?...“/ otac njegov je povikao:“Zar ti mrziš božanstva moja, Ibrāhīme? Ako se ne okaniš, ja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!“ (19, 42 – 46);

Glavešine naroda njegova, oni koji su bili oholi, rekoše:“Ili ćete se bezuvjetno u vjeru našu (fīmilletinā) vratiti, ili ćemo mi, Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati!“ –„Zar i protiv naše volje?“- reče Šu'ajb. / „Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli...!“ (7, 88); itd.

 

A mušričko zavođenje čovječanstva Kur'an je sabrao u čudesno, nadnaravno impresivnoj, značenjski pregustoj alegoriji u suri El-'Ankebut (Paukovica):

Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su paukovici koja sebi isplete kuću, a najslabija kuća, uistinu, paukovicina je kuća!Kad bi to oni znali! (41).

Prije nego je donio ovu alegoriju, Kur'an je donio niz naroda koji su – umjesto da istinski vjeruju u Allaha, dž.š. – zbog ovog ili onog razloga ulazili u širk, „paukovicinu kuću“ koja jeste privlačna i koja se samo čini sigurnom, a, zapravo, ona je prostor, zgrada, društveno-politički sistem u kome se laže, obmanjuje, mrzi i ubija – kao što paukovica ubija ne samo svoje žrtve koje je namamila u svoju mrežu, nego i svoga muža i svoju djecu! (Zbog toga Benoist komunizam tretira kao „najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti“!)

 

Na samom početku genocidnog rata protiv njih, Bošnjaci su – više svojim političkim instinktom nego svojom sviješću – sami sebi bili stvorili povijesnu priliku da se, povratkom u islam, otarase širka titoizma. Nažalost, njihov politički vođa, kome su beskrajno vjerovali i- u svojoj čežnji za slobodom - poklonili mu svoje srce i dušu, iako je pripadao mladomuslimanskom pokretu,iz samo njemu poznatih razloga, godine 2001., „poklonio se šejtanu titoizma“ (N.Latić) i njihovu političku organizaciju, inspirisanu islamom – najveću u njihovoj modernoj povijesti – predao u naručje Titovih sljedbenika. A zvanična Islamska zajednica – pod snažnim uplivom titoista – odbila je svaku inicijativu da se iz njezinih organa odstrane članovi nekadašnjeg Saveza komunista te da borba protiv širka titoizma bude jedan od ustavnih ciljeva u njezinom pozvanju.

Živeći u aparthejdu koji je specijalno za njih formiran u dvjema državama: Bosni i Hercegovini i Srbiji, Bošnjaci, i općenito muslimani, u depresiji i političkoj konfuziji, morali bi biti svjesni činjenice da se širk titoizma planirano podupire i održava među njima, posebno u većim gradovima gdje oni žive, u teatru, medijima, sudstvu i na univerzitetima. Sa tim, ili bilo kojim drugim širkom koji je nastao iz njega: vesternizacijom, modernizmom, vulgarnim ateizmom itsl.- ovaj muslimanski narod nema budućnosti; islam je njihov put, lijek protiv političke nesvijesti i neznanja (džahilijjeta), izvor njihove snage i nade, i zato je islam na zapadnom Balkanu i danas stigmatiziran i dobrahno ugušen u svome početnom buđenju s kraja 1990-tih! Islam neće moći preživjeti u Bošnjacima (osim kao jedna mrtva religija!) ukoliko oni ne budu imali političko i vjersko rukovodstvo koje je inspirisano njime i koje živi za njega. Prema jednom hadisu, „ljudi ponekada više liče na svoje vladare nego na svoje očeve,“ a hazreti Osman je rekao:“Allah, dž.š., više odvraća ljude od griješenja vladarom nego Kur'anom!“„Zaista, kamen islama se okreće!“ – opminjao nas je najveći i najefikasniji borac protiv širka, poslanik Muhammed, s.a.v.s.-„Krećite se kuda se islam kreće! Zaista će se Kur'an i vlast odvojiti, a vi se ne odvajajte od Kur'ana! Pojavit će se vladari koji će drugačije suditi sebi nego što sude vama! Ako im se oduprete, poubijat će vas, a ako im se pokorite, u zabludu će vas odvesti!“ Ashabi upitaše:- Pa šta tada da radimo, Božiji Poslaniče? – na što im odgovori:“Kao što su postupili sljedbenici Isāa, sina Merjeminog! Njima su testerom polovili glavu i razapinjali ih! Smrt u pokornosti Allahu bolja je od života u grijehu!“ (Taberani, Kebir,5/165).

 

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija