Turci, paski poumrite!

 Kao novinar tokom agresije listao sam ove „zarobljene“ stihove i slušao objašnjenja naših, vojnih moralista o tome kako četnicima njihova uprava za moral daje „Gorski vijenac“ kako bi „mirne savjesti, čistog i velikog morala išli da kolju muslimane“. Dakle, „Gorski vijenac“ bio je moralna podrška za nedavno klanje i protjerivanje muslimana na ovim prostorima. Tek tada postao sam svjestan historijsko-političke upotrebe crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša. A ja sam „Gorski vijenac“, nakon završetka studija, kao profesor književnosti, godinama mladalački ambiciozno i poletno približavao srenjoškolcima kako je to od mene tražio program tadašnjeg Prosvjetno-pedagoškog zavoda izgovarajući jednu petinu ovog epa i napamet. Dakle, ja sam prije dvadeset i pet godina ispred table učenicima, svijetla obraza, recitovao sve one stihove kojima Njegoš poziva na „čišćenje zemlje od nekrsti“ i tako upoznavao mlade ljude srpske nacionalnosti sa onim šta im je činiti u budućnosti, kao što to danas rade prosvjetni radnici u Republici Srpskoj pa njihovi srednjoškolci dolaze na nogometna utakmice u Sarajevo sa transparentom „Nož, žica, Srebrenica“. A dok sam ja recitovao „Gorski vijenac“, SFRJ je pozivala svijet na mir, međunarodnu saradnju, nesvrstanost, ističući svoju toleranciju prema svim narodima, pa i muslimanima. A Njegoš svojim stihovima decenijama poziva Srbe da kolju muslimane kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a kasnije da žive samo Srbi u jednoj državi. Eto, i danas ih poziva, čim današnji srednjoškolci, koji se nisu ni rodili kada se dogodila Srebrenica, uzvikuju: „Nož, žica, Srebrenica!“, kao što to hoće Njegoš. Dakle, sve nesrbe treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati – traži veliki humanista, čim je književnik, Petar Petrović Njegoš, kojeg sam ja u moje mladalačko vrijeme citirao na sav glas!

     I još me jedan književnik itekako zloupotrijebio u srednjoj školi! Šta mislite koji? Ivo Andrić!? Kako li sam sugestivno čitao onaj odlomak iz romana „Na drini ćuprija“ diveći se jednostavnosti i prefinjenosti njegove rečenice u kome cigani, prema naređenju Turaka, muče i nabijaju na kolac onog Srbina, nazvanog Radisav, koji govori: „Turci, Turci... na ćupriji paski skapljite, paski poumirite“. Tada nisam ni znao da je Ivo Andrić ovaj roman napisao između 1941. i 1944. godine dok su četnici Draže Mihajlovića klali muslimane u Foči i Sandžaku s ciljem da opravda ove pokolje i stvori alibi za zločine. Dakle, nakon što su četnici na fočanskom mostu zaklali osam hiljada muslimana Andrić je imao tu misiju da opravda njihove zločine opisujući nabijanje Radisava na kolac, što je bila velika laž? Naprosto, cijeli taj opis nabijanja na kolac, Andrić je prepisao od jednog francuskog putopisca i upotrijebio ga je po – zadatku. I to veoma uspješno!    

Raja za repove

 Tek tokom agresije na BiH počeh slagati kockice u svojoj glavi. Pa, ja sam kao ambiciozni „njegoševac“ veoma bio zloupotrebljen od sistema u kojem sam živio, a oni koje sam napajao „Gorskim vijencem“ mogli su mi doći nedavno glave, baš onako kako sam ih ja nadahnjivao. A kockice su se same slagale. „Načertanije“ iz 1844.godine, „Homogena Srbija iz 1941. godine i „Memorandum“ srpskih akademika iz 1986. godine su  četnički nacionalni programi, ali i programi srpske dnevne politike do današnjih dana i u budućnosti koji u ime srpskog „hegemonizma“ usmjeravaju sinove „nebeskog naroda“ protiv nesrpskih susjeda, kako bi samo Srbi živjeli u nekoj velikoj Srbiji. Naprosto, ova tri dokumenta su programi za genocid nad susjedima koji važe sve dok svi Srbi i samo oni ne budu živjeli u Velikoj Srbiji. Mislim da je otuda opiranje Tadića i Dodika ulasku BiH u Evropsku uniju, jer bi to tada bilo teže izvodljivo i bila bi to tačka na realizaciju drugog dijela „Memoranduma“, čiji je glavni autor (opet) književnik Dobrica Ćosić, u kojem se predviđa podjela BiH, kako bi bosanski muslimani ostali usamljeni i opkoljeni na jednoj četvrtini teritorije svoje države kao najbrojniji narod. A Njegoš i Andrić?! Oni su uradili mnoge veće poslove od akademika Dobrice Ćosića, to su te kockice. Godine 1844. izašlo je „Načertanije“od Garašanina, platforma za sva genocidna djela poslije, a 1846. i 1847. izašli su epovi „Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša i  „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića. Oba književna djela imala su zadatak da „Načertanije“ dovedu u operativnu funkciju, da mobiliziraju narodne mase,  kako bi se protjerali Turci sa ovog dijela Balkana. Zato Njegoš traži da se očisti zemlja od „nekrsti“, a Mažuranić prikazuje Smail-agu kao nekoga ko vuče raju za repove, a to nije historijski Smail-aga. Još dok sam studirao prof. Muhsin Rizvić mi je pokazao historijske dokumente iz kojih se vidi da je Smail-aga bio pošten i plemenit aga, ali za potrebe srpske politike trebalo je „izgraditi“ Smail-agu kao haračliju i silnika nad „srpskom rajom“ i u tome se uspjelo. Mnogi historičari književnosti se slažu u tome da je neke dijelove Mažuranićeva epa napisao Petar Petrović Njegoš, što je razumljivo, ako se znaju ciljevi „Načertanija“.

Šta kaže Novak Kilibarda?

     Evo šta u svojoj knjizi „Od mita i politike“ kaže profesor dr. književnosti Novak Kilibarda:“ Antiislamski i posebno antiturski naboj jako je prisutan u hrišćanskoj Evropi od Prvog krstaškog rata pa nadalje. Taj naboj ekspliciran je progonom muslimana i ovom tematikom poslužio se veliki broj književnika. U Zapadnoj Evropi te pisce reprezentuje Torkvato Taso, a u istočnoj krilu hrišćanstva apsolutni reprezenti u pjesničkoj obradi te tematike su Njegoš i Mažuranić. Ova dva djela imala su jaku ideološku i propagandnu misiju u borbi s Osmanskim carstvom tokom druge polovine 19. vijeka i sve do povlačenja Turske s jugoslavenskih prostora 1912. godine. Ta funkcija pomenutih djela razumljiva je i prihvatljiva kako idejno-politički tako i socijalno-psihološki. Međutim, ta pozitivna funkcija dobiće potpuno negativne konotacje nakon 1918. godine koje će ostati sve do današnjih dana. Naime, antiislamski i antiturski naboj ovih najistaknitijih književnih djela iz epohe južnolavenskog romantizma prenio se u odnos srpsko-unitarističke politike prema muslimanskom narodu na jugoslavenskim prostorima. I svim genocidnim udarima na taj narod u prvom i drugom svjetskom ratu, u Šahovićima, i u posljednjem ratu koji je prekinut Dejtonskim sporazumom, Njegoševa antiislamska poezija služila je kao propaganda i opravdanje za napad na nedužni narod i to se na neki način i danas produžava.“      

     Tako ispada da od 1846. godine, kada je izašao,  „Gorski vijenac“ nadahnjuje sve generacije da kolju svoje komšije, kao da im je to u amanet ostavio Njegoš. Sada se može postaviti pitanje je li Petar Petrović Njegoš genocidni pjesnik?

Odža riče na ravnom Cetinju

 U stihu 4. Njegoš Turke poredi sa životinjama koje se kote, a ne rađaju, a u stihu 685. islam naziva đavolom, a u bivšoj Jugoslaviji niko nije ni pomislio da izbriše ove stihove. U 701. stihu islam naziva krvničkom vjerom, a u februaru 1943. godine četnici su u Sandžaku zaklali 601. dijete. U stihu 858. Njegoš poziva na rušenje džamija i munara i četnici su ga poslušali, godine 1943. nisu ostavili ni jednu džamiju na teritoriji zapadnog Sandžaka. U stihu 1143. pominje „svečevu kobilu“, a misli na poslanika Muhammeda, a.s., a u 1778. stihu Turke naziva „pasjim narodom“, a onda uzvikuje „...i sve turske kule i džamije, da naš Pazar ne smrdi nekršću...“ U stihovima 2723 do 2784., Njegoš govori: „sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskog uha do trupine, ali razvaline“. I nakon svega, Njegošem se kunu komunisti, nacionalisti, pravoslavlje, ali najviše četnici prije svakog klanja i pohoda na muslimanska sela, govoreći: Njegoš prije, Njegoš poslije!

A, evo kako Andrić u romanu „Na drini Ćuprija“ opisuje nabijanje na kolac Radisava, ali je prešutio da je kompletan taj dio prepisao od jednog francuskog putopisca u kome nema ni Srba ni bosanskih muslimana. I što je najgore, riječ je o autentičnom prijepisu, a da to nikome u bivšoj Jugoslaviji nije zasmetalo.

Eto, šta ste vi nama radili?!

     Kada sam ovaj dio čitao na času učenicima, čim je zvonilo jedan od učenika srpske nacionalnosti rekao je drugome, muslimanu, doslovno: Eto, šta ste vi nama radili?! Naravno, ni jedan niti drugi, a tada ni njihov profesor, nisu znali da je to prepisani tekst francuskog putopisca i da je zadatak ovog prepisanog dijela da u operativnu funkciju dovede program „Homogena Srbija“ iz 1941. godine u čemu se upotpunosti uspjelo, ako se navedu samo zaklani muslimani na fočanskom mostu tokom 1942. godine, da to nije pojmljivo... Ali da vidimo kako je to Andrić prepisao: „Merdžan je video kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe i proseče to mesto u nakrst. Bleda krv poteče, sve jače. Još dva-tri udarca, laka i oprezna i na prosečenom mjestu stade da izbija gvožđem pakovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu uha. Čovjek je bio nabijen na kao jagnje na ražnju, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Dvojica cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac...“ Odmah nakon drugog svjetskog rata svi su čitali ovaj prepisani dio o nabijanju Radisava na kolac, a niko se nije smio sjećati osam hiljada zaklanih muslimana na fočanskom mostu tokom prve dvije ratne godine. A, evo šta piše Draža Mihajlović o klanjima muslimana, a poziva se na prošlost, sadašnjost i budućnost kojim je obuhvatio ona tri ključna programa do današnjih dana: „Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neostvarivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete naći niti jednog Turčina, nećete naći ni njihova groba, ni jednog šiljka, jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda... To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih krajeva. Nijedan musliman neće među nama ostati.“ Na ovo pismo se danas nadovezaše zločinci Radovan Karadžić o Ratko Mladić, a nastavlja Milorad Dodik, tražeći izun po svijetu,  lobirajući svaki dan evropske i američke političare.

     Tako se neslavno završi moje „njegošovanje“ i „andrićovanje“ uvjerivši se da su srpskim stratezima, nakon crkve i njihove vjerske ideologije, za genocid najvažniji – pisci. Oni pokreću narod i opravdavaju zločine nad muslimanima. Ali mi je mnogo trebalo vremena da ove sve kockice uvežem u jednom razboritom mozaiku. Neko treba,  s vremena na vrijeme, probuditi „nebeski narod za svete ciljeve“. Ranije Petar Petrović Njegoš i Ivo Andrić, a danas, eto, Dobrica Ćosić.