Medinska povelja
Prva zadaća Božijeg Poslanika bila je uspostava tevhida na Zemlji. No ipak, iskustvo mu je govorilo da za ostvarenje toga cilja treba osigurati i materijalnu, odnosno svjetovnu potporu. Ta potpora se ogledala u zakonski validnoj državi koja će nastati kao rezultat društvenog ugovora. Također u historiji je poznat primjer Musaa, Davuda i Sulejmana, a. s. , koji su uz duhovnu imali i svjetovnu ulogu u obliku državnika.
Muhammed a. s. se je sastao sa svojim sljedbenicima, kao i sa nemuslimanima u Enesovoj kući kako bi zajedno osnovali grad – državu. [1] Povelja koja je tada napisana ne predstavlja samo prvi ustav islamske države nego i prvi ustav uopšte. Tekst ustava odnosno poslanice ili povelje u cijelosti prenosi Ibn Hišam i njegovu verziju koriste svi kasniji pisci sire. Po pitanju samog teksta uglavnom nema neslaganja, osim što pojedini autori smatraju da je dio koji tretira pitanja Jevreja naknadno dopisan što je i logičnije i lakše za prihvatiti.
U prvoj verziji ugovora Poslanik utemeljuje zajednicu muslimana koju naziva ummet, kao i njihovih saveznika odnosno štićenika. Ovim ugovorom definisane su stavke vezane za sklapanje savezništva, kao i za probleme oko krvarine ili odmazde za prolivenu krv.
U posljednjem paragrafu prve verzije ustava svi oni koji su obuhvaćeni tačkama ovog ugovora pozivaju se na Allaha i Poslanika u slučaju bilo kakvog spora. [2]
U drugom dijelu ugovora tretira se pitanje Jevreja, odnosno regulišu se odnosi između islamskog i jevrejskog društva. Povelja daje Jevrejima potpunu vjersku i ekonomsku slobodu, kao i status konstitutivnog naroda unutar islamske države. S druge strane ugovor obvezuje Jevreje na učešće u odbrani suvereniteta države od vanjskog neprijatelja, kao i zabranu davanja bilo kakve podrške Kurejšijama a na štetu muslimana.
Jesrib (Medina) je proglašen Haremom tj. zaštićenom zonom i u njemu je zabranjena bilo kakva ratna aktivnost. Kao i u slučaju prvog ugovora za sve sporove se ima obratiti Allahu i Njegovom Poslaniku. [3]
Medinska povelja je samo prvi u nizu ugovora i sporazuma koje će Poslanik za svoga života sačiniti. Ono što je bitno za ovaj sporazum jeste da je on bio sproveden u djelo a oni koji su se drznuli da ga obezvrijede i prekrše nakon što su ga potpisali snosili su sankcije shodno težini svoga prekršaja.
Da je Poslanik uistinu želio da ovaj ugovor u potpunosti zaživi, svjedoči nam veliki broj njegovih izreka koje su usmjerene ka muslimanima, a koje potiču na najljepši odnos prema komšijama, siromasima, pripadnicima drugih konfesija i dr.
Na ovaj način Poslanik je želio da odgoji generaciju humanista koji će pomoći da se uspostavi društvena zajednica koja će baštiniti svaki oblik pravde i dobročinstva kao najveću svetinju, što je i u praksi više puta dokazano.
Jačanje i razvoj islamske države
Nakon što je ugovorom uspostavio legitimnost nove države zasnovane na šeriatu Poslanik je kao slijedeći zadatak uzeo da obezbijedi sigurnost Medine od spoljnih opasnosti. U tu svrhu počeo je sa odašiljanjem vojnih patrola duž državne granice. Pošto su Kurejšije uputile jasnu poruku da se neće okaniti Muhammeda i muslimana, u Medini je postojala jaka bojazan od iznenadnog napada s vana. Tih dana Poslanik je noći provodio budan, sve dok nije primjetio da su se ashabi dosjetili da ga čuvaju. [4]
Ove noćne straže ispred Poslanikove kuće su potrajale sve do objavljivanja kur'anskog ajeta u kojem mu se daje garancija Božje zaštite.
Prvi vojni pohod bio je izvidnica koja je brojala trideset konjanika, pod zapovjedništvom Hamze ibn Abdulmutalliba. [5] Ovu i još nekoliko izvidnica sačinjavali su samo muhadžiri. Poznato nam je da su se ensarije na Akabi obavezale da će čuvati Poslanika kao i svoju djecu, ali to se odnosilo samo na prostor Medine. Prvo ozbiljno učešće ensarija u vojnom pohodu bilo je prilikom bitke na Bedru kad je Saad b. Muaz[6] rastjerao sve strahove Božijeg Poslanika dajući mu garanciju da će ga slijediti gdje god da se zaputi navodeći pritom ajete koji govore o jevrejskom izdajstvu spram Musa, a. s. , te obećanje da će oni drugačije postupiti, što se pokazalo tačnim. [7] Cilj im je bio trgovački karavan kojeg je pratio Ebu Džehel b. Hišam[8] sa tristo konjanika. Do sukoba nije došlo zahvaljujući jednom poglavici plemena po imenu Medždi ibn Amir el- Džuhenijj koji je bio u mirovnom savezu i sa jednim i sa drugim, koji je arbitrirao između dvaju strana.
Nakon toga uslijedilo je još sedam pohoda koji su imali za cilj demonstraciju moći i uticaja nove islamske države, sklapanje mirovnih sporazuma sa okolnim plemenima kao i ugrožavanje kurejšijske ekonomske sigurnosti.
Jedan od tih pohoda koji se dogodio druge godine po hidžri natjerao je Kurejšije da se ozbiljnije posvete medinskom problemu koji je prijetio da u potpunosti ugrozi njihovu trgovinu sa Šamom ali i sa Jemenom. Izvidnica kojom je rukovodio Abdullah b. Džahš[9], a koja je u literaturi poznata pod imenom Nahla, napala je jednu karavanu nadomak Mekke u mjestu Nahla. Tom prilikom je ubijen jedan Kurejšija, jedan je pobjegao dok su ostali zajedno sa cjelokupnim karavanom dopali muslimanskih šaka. Ovaj pohod je karakterističan zbog toga što se odigrao u jednom od svetih mjeseci kada je zabranjeno ratovati. Poslanik je sa negodovanjem primio vjest o ishodu ovog sukoba i odbio da primi ratni plijen. Zarobljenike je razmijenio za neke ashabe koji su bili u rukama Kurejšija. Ovaj pohod smatra se povodom za veliku bitku na Bedru koja je uslijedila nekoliko mjeseci poslije.
Iako bez otvorenih sukoba, pohodi koje je Poslanik poduzimao dali su do znanja da su muslimani sila sa kojom se treba računati . S druge strane mlada islamska država jačala je i zbog mnogih saveza koje je Poslanik sklopio sa okolnim plemenima, a koji su doprinosili stanju opšte sigurnosti u Medini.
Organizacija društvenog života
Arapi su bili poznati kao trgovci, stočari ili kad je riječ o Medini, kao zemljoradnici, dok je zanatstvo manje – više bilo privilegija Jevreja. Kuće u Mekki i Medini bile su građene na sprat, a bogatiji stanovnici imali su i svoje čardake ili tvrđave. Spavalo se na krevetima, ali i na podu. Sam Poslanik spavao je na podu, a postelja mu je bila hasura od palminog lišća, ili vjerovatno kasnije, dušek napunjen palminim vlaknom.
Jelo se puno kruha i mesa, odnosno hrana koja bi se spravila od to dvoje koju je Poslanik naročito volio. Kao hladna jela koristile su se datule, med, grožđice, te slatko od brašna, datula i masla. Zavisno od standarda domaćina jelo se i pilo iz različitog posuđa koje je izrađivano od zemlje, drveta, tikve, kože ili od metala. [10]
Kao piće na cijeni je bila čista izvorska voda ili razvodnjeno hladno mlijeko kao i napitak spravljen od meda i vode začinjen aromatičnim biljem. Sve do zabrane, u Medini se jako mnogo konzumirao alkohol. Naravno, poslije totalne zabrane sve zalihe alkohola su uništene.
Odjeća se uglavnom sastojala od košulje, ogrtača i saruka, a kod žena je u upotrebi bilo i velo kojim su pokrivale glavu. Poslanik i njegovi sugrađani puno su koristili mirise od kojih su najpoznatiji: šafran, udd, misk i amber. U oralnoj higijeni korišten je misvak, a kao kozmetički preparat najraširenija je bila surma i kna. [11] Iako nije bila poput Mekke ili Ukaza poznato sajamsko mjesto, Medina je imala prilično razvijenu trgovinu. Trgovalo se svaki dan na nekoliko medinskih tržnica, od kojih je bila najpoznatija ona u jevrejskom kvartu Benu Kurejza i Benu Kajnuka. Čak je i Muhammed, a. s. , osnovao jednu pijacu gdje su muslimani mogli da trguju bez zakupa i to svaki dan. Ta tržnica nalazila se u blizini džamije u kvartu kojeg su nastanjivali isključivo muslimani. [12]
Ni Mekka, ni Medina Ni Taif nisu imali vlastiti novac nego je u opticaju bio novac susjednih država tj. Perzije i Vizantije. U upotrebi je bio zlatni dinar koji je vrijedio deset srebrenih dirhema. Nije bilo neobično da se koriste i neobrađene zlatne ili srebrene poluge kao platežno sredstvo, a njihova vrijednost se određivala na osnovu mase.
Što se mjera tiče i tu je važila svojevrsna improvizacija, naime, za mjerenje zrnaste robe koristio se mudd, odnosno prosječna pregršt. Četiri mudda iznosila su jednu mjericu odnosno sa', a šezdeset sa'a iznosilo je jedan tovar ili vask.
U slobodno vrijeme održavana su različita sportska nadmetanja kao što su jahanje, trčanje, gađanje strijelom i kopljem, hrvanje, plivanje, kao i takozvani kurrek[13] te niz drugih disciplina kojima je više puta prisustvovao i sam Poslanik bodreći takmičare. [14]
Od kulturnih dešavanja izdvajamo bajramske svečanosti. U jednom se slučaju spominje nastup djevojčica sa defom, kao i abesinske igre kopljem [15] u džamiji gdje je i Poslanik prisustvovao sa svojom suprugom Aišom, r. a. [16]
Ono što možemo posebno istaći jeste da su muslimani Medine bili posebno vezani za džamiju u kojoj su provodili dobar dio vremena, klanjajući namaz u džematu,
učeći Kur'an te slušajući predavanja koja je Poslanik držao s vremena na vrijeme ili kad došao kakav arap iz drugog mjesta s namjerom da se upozna sa propisima islama.
Isto tako Poslanik je volio slušati neke životne epizode svojih ashaba koje su oni imali u džahilijjetu, uključujući i stihove starih pjesnika, rukje ili mudre priče iz arapske povijesti, kao i hurafe tj. bajke sa poučnim sadržajem.
Borba za opstanak
Kako je islamska država jačala i razvijala se tako je Mekka postajala nesigurnija, kako u ekonomskom tako i u političkom smislu. U cilju zaštite svojih karavanskih puteva kao i zbog otvorenih ambicija da jednom za svagda okončaju muslimanski problem, Mekelije i njihovi istomišljenici su organizovali brojne napade na suverenitet nove države. Prva od velikih bitaka bila je ona na Bedru koju su inicirale Kurejšije u cilju zaštite karavana. Nakon poraza sasvim drugi motivi su ih rukovodili i tjerali ih u rat. U prvom planu to je bila osveta za pretrpljeni poraz i za brojne žrtve Bedra, ali svakako valja napomenuti i žestoko nastojanje da vrate nekadašnji ugled koji su imali na Poluotoku. Iz tih razloga je pokrenuta inicijativa za pohod na Medinu što je rezultiralo bitkom na Uhudu. I tako redom sve do bitke na Mu'ti i pohoda na Tebuk, islamska država je bila u stalnom ratu za svoju slobodu i nezavisnost, bilo da je riječ o neprijatelju koji je dolazio spolja ili da je riječ o petokolonašima iz same Medine.
Neprijatelj broj jedan, bile su Kurejšije, koji su protiv muslimana vodili tri velike bitke i to: bitku na Bedru, Uhudu i Hendeku, mada na Hendeku nije došlo do znatnijih sukoba i velikih žrtava, zbog velike vojne sile kao i zbog opsežnih priprema sa obje strane za bitku ovaj se pohod ubraja u bitke. U ovo ne ubrajamo manje prepade i čarke koje nisu našle posebno mjesto u sirama Božijeg Poslanika, kao što je pohod na Suvejk [17],kao ni oslobođenje Mekke koje nije predstavljalo pravu bitku nego više vješt strateški potez Muhammeda, a. s.
Drugi neprijatelj koji je zadavao mnogo briga bili su Jevreji i to naročito plemena Benu Kurejza, Benu Nadir i Benu Kajnuka. Bitno je naglasiti da su ova plemena bila potpisnici Medinske povelje koja im je garantovala sva građanska i vjerska prava.
Međutim, pošto su povrijedili i obezvrijedili taj ugovor Poslanik je protiv njih pokretao pohode.
Prvi slučaj raskida ugovora bio je sa plemenom Benu Kajnuka, koje je nastanjivalo Medinu. Incident na pijaci bio je samo kap koja je prelila čašu i neposredan povod za početak rata. [18] Jevreji nikada nisu bili istinski spremni da se pomire sa sudbinom da je islam postao dominantan sistem života u Medini sa tenzijom rasta. Kada god bi im se ukazala prilika da nanesu štetu islamu oni su to činili ne birajući sredstva, te izazivajući Muhammeda, a. s. , hvaleći se svojim ratničkim duhom i dobrom opremom. [19]
Iseljenje Benu Kajnuka donekle je smirilo Jevreje, ali samo do momenta kad su uočili slabost u redovima muslimana. Naravno, oni su nastavili sa svojim spletkama, šireći neprijateljstvo među arapima, potičući ih na osvetu idući tako daleko da su govorili nevjernicima da su na ispravnijem putu od vjernika i da je njihovo vjerovanje u kipove bolje od vjerovanja kojem poziva islam. S tim riječima oni su prešli granice svoga vjerskog zakona sa čim su saglasni i zapadni orijentalisti. [20] Jedna od tih podmuklih namjera bio je i atentat na Božijeg Poslanika, koji je on razotkrio te podigao vojsku protiv plemena Benu Nadir, koje mu se nakon nekoliko dana opsade samo predalo, te ih Poslanik protjera van Medine a njihovu imovinu konfiskova u korist siromašnih muhadžira i ensarija.
Treće pleme počinilo je gnusnu izdaju i prekršilo sporazum u najtežim trenucima za Medinu, kad su Kurejšije sa svojim saveznicima započeli opsadu grada. U tim teškim momentima Benu Kurejza se je priklonilo nevjernicima i napalo muslimane iza leđa. Nakon povlačenja saveznika Poslanik je odlučio da kazni izdajice te je naredio egzekuciju svih aktera i konfiskaciju svih dobara. Orijentalisti su skloni da kritikuju ovu odluku iako je nije Poslanik lično donio nego arbitar kojeg su predložili sami jevreji. [21]
Treći neprijatelj od kojeg je prijetila opasnost Medini bila su arapska plemena među kojima se najviše isticalo pleme Gatafan. Na koncu se pojavljuje četvrti ali i najopasniji od svih neprijatelja, a to su Bizantijci koji su sa sjevera prijetili sa ogromnim vojnim potencijalima, regularnom vojskom i rezervistima iz plemena Gassan, koji su bili uzrokom bitke na Mu'ti i pohoda na Tebuk.
Svaki od ovih neprijatelja prijetio je da uguši mladu islamsku državu osnovanu u Medini. S druge strane Poslanik se pokazao kao izvrstan vojskovođa i genijalan strateg koji je poduzimao brojne preventivne pohode kad god bi zaprijetila opasnost. Kad bi smatrao za shodno sve vojne pripreme obavljao je u najstrožijoj tajnosti, često mijenjajući smjer kretanja s ciljem zavaravanja neprijatelja. Međutim, kad je smatrao za shodno pohode je pokretao uz svu vojnu pompu ne krijući svoje namjere kao što je bilo u pohodu na Tebuk. Muslimanska vojska je bila prvenstveno sastavljena od dobrovoljaca koji su bili opremljeni iz vlastitih sredstava. Vremenom, te dobrovoljačke skupine prerasle su u respektabilnu vojnu silu kakvoj na Poluotoku nije bilo ravne.
Armija koja je bila uniformisana i jako dobro opremljena te toliko brojna da su njeni pripadnici uoči bitke na Hunejnu bili ubijeđeni da ne mogu biti pobijeđeni zbog
malobrojnosti,[22]Na to ukazuje i ajet:¨Allah vas je na mnogim poprištima pomogao a i na Dan Hunejna, kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije nimalo pomoglo a zemlja vam je unatoč što je prostrana, tijesna postala, i vi ste se okrenuli bježeći! A potom je Allah Poslaniku svome i vjernicima sigurnost podario, i vojske koje vi ne vidjeste spustio, a one koji nisu vjerovali na muke stavio. Eto, takva je kazna za nevjernike. Zatim je Allah, nakon toga oprostio onome kome je htio, Allah grijehe prašta i samilostan je¨. [23]
Vezano
Kako je Muhammed, a.s., gradio državu (I)
Muhammed, a.s. i munafici
[1] Muhammed Hamidullah, Muhammed a. s. I, El Kalem, Sarajevo, 1990. godine, str. 175.
[2] El Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1996. godine, str. 203.
[3] Ibid. str, 207
[4] Jedan od Poslanikovih, a. s. , ličnih čuvara bio je Sa’d ibn Muaz, čuvao ga je na Bedru dok je spavao u skloništu od granja. Muhammed ibn Mesleme ga je čuvao na Uhudu, a Ez- Zubejr ibn El. Avvam ga je štitio na Hendeku. Jedan od njegovih čuvara bio je i Abbad ibn Bišr. Osim njih čuvali su ga i drugi ashabi, pa kada su objavljene riječi Uzvišenog: " A Allah će te od ljudi štititi" (El-Maide, 67. ), Poslanik,a. s. , je izašao među ljude i obavijestio ih o ovim riječimapa su stražari otišli. Ibn Kajjim el- Dževzi, Zadu-l-mead, prijevod Ahmed Purdić, El- Kelimeh, Novi Pazar, 2006. str. 100.
[5] Stric Muhammeda, a. s. , ali i njegov brat po mlijeku. Bio je poznat kao veliki lovac i ratnik. Poginuo je u toku bitke na Uhudu, a Poslanik ga je nazvao prvakom šehida.
[6] Prvak plemena Evs iz Medine. Islam je primio pred Mus’ab b. Umejrom. Bio je velika podrška Muhammedu, a. s. , preselio kao šehid od rane koju je zadobio u bici na Hendeku, ali tek nakon što je donio presudu u slučaju Benu Kurejza.
[7] El- Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, str. 225.
[8] Ebu Džehl (ranije Ebu Hakem), jedan od kurejševićkih prvaka koji je najviše zlostavljao Muhammeda, a. s. , i muslimane, poginuo boreći se protiv muslimana u bici na Bedru.
[9] Sin Poslanikove, a. s. , tetke Umejme i brat njegove supruge Zejnebe b. Džahš. među prvima je primio islam zajedno sa svojim bratom Ubejdullahom, bio je jedan od iseljenika u Abesiniju, poginuo u bici na Uhudu.
[10] Muhammed Hamidullah, Muhammed, a. s. , život i djelo II, str. 281
[11] Ibid. str. 282.
[12] Ibid. str. 285.
[13] Muhammed Hamidullah, Muhammed, a. s. , život i djelo II, str. 281.
[14] Ibid. Str. . 285
[15] Igra kopljem, raširena kod crnaca, nazivala se dirkel
[16] Najmlađa supruga Allahovog Poslanika, a. s. , kćerka Ebu Bekra. Od nje se prenose brojni hadisi.
[17] Riječ je o pohodu kojeg je organizovao Ebu Sufjan s ciljem da ispuni svoj zavjet jer se bijaše zarekao da se neće kupati dok ne napadne Muhammeda. Nakon što je čuo da je Muhammed podigao vojsku radi potjere, Ebu Sufjan se dao u bijeg pri tom bacajući višak opreme koju su muslimani kupili. Među opremom bijaše i ječmenih kolačića koji se na arapskom zovu suvejk pa je po tome ovaj pohod i nazvan. (W. Montgomery Watt, Muhamed, prorok i državnik str. 133. )
[18] Riječ je o incidentu koji se desio kad je jedna muslimanka došla na pijacu Benu Kajnuka da prodaje robu, a jedan Jevrej joj potajno strgne veo i obnaži stidno mjesto.
U tom je ona zaplakala i pozvala u pomoć. Jedan musliman priskoči i ubi tog Židova, a ostali navališe na njega pa ga usmrtiše. Ibn Hišam, str. 134.
[19] Oni (jevreji) rekoše: «O Muhammede, nemoj da se zanosiš porazom i pogibijom jednog broja Kurejšija, koji su neuki i neiskusni i koji nemaju pojma o ratovanju. Ti kada bi s nama zaratio, znao bi da smo pravi ratnici, i da nisi sreo takve kao što smo mi. » (Zapečaćeni džennetski napitak, str. 257. )
[20] Montgomery Watt, Muhamed, prorok i državnik, str. 167.
[21] Jevreji su za presuditelja izabrali Sa'ad b. Muaza, jednog od svojih predislamskih saveznika, smatrajući da će biti blag prema njima zbog ranijeg prijateljstva. Kad je Sa'ad utvrdio da se niko neće opirati njegovoj presudi, donio je odluku da se svi odrasli muškarci pobiju, žene i djeca zarobe, a imetak podijeli.
(Zapečaćeni džennetski napitak, str. 342. )
[22] Ibid. str. 464.
[23] Et- Tevbe, 25- 27
