50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Bošnjaci i Evropa: razumijevanje vjere, nacije i države

Autor: Abdulgafar Velić Mart 07, 2016 0

Dolaskom Osmanlija na evropsko tlo i ulaskom jugoistočnog  dijela Evrope  u veliku muslimansku državu, kakvo je bilo Osmansko carstvo, ostatak Evrope se zatvara, izolora i podiže čeličnu zavjesu, štiteći se od daljeg osmanlijskog prodora i muslimanske ekspanzije. Novovjekovna Evropa, koja nastaje na zapadnom i centralnom dijelu  kontinenta, podiže se i stvara naspram Osmanskog carstva

Takav odnos između Evrope i Osmanskog carstva proizvest će strašan jaz i nerazumijevanja, te stoga i stalne sukobe. Nakon Velikog Bečkog rata pa sve do Berlinskog kongresa Bosna postaje najisturenija pokrajina Osmanskog carstva ili zid odbrane islama, a Bošnjaci čuvari njezinih granica. Kada bi dolazilo do povlačenja Osmanskog carstva u Evropi sljedilo bi pokrštavanje ili proganjanje muslimana i rušenje džamija. Stoga, braneći granice muslimanske države Bošnjaci su štitili slobodu različitih vjera kao i vlastiti islamski identitet, kojeg su bez prisile slobodno i draga srca prihvatili, jer prisila u vjeru suprotna je poruci časnog Kur'ana. 

 

Berlinski kongres, početak bošnjačke drame

 

S Berlinskim kongresom nastupa nadramatičniji period u historiji Bošnjaka. Iz muslimanskog ambijenta, iz orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga, Bošnjaci ulaze u zapadnoevropsku kulturnu zonu i potpuno drugačiji svjetonazor. S Berlinskim kongresom dolazi do odvajanja Sandžaka od Bosne, uvrštavanje i Hercegovine, južnog dijela Bosne, u naziv države, zatim velike bošnjačke hidžre i samoizolacije, te pokretanja važnih procesa, projekata, institucija, koji će obilježiti savremenu bošnjačku zbilju.

 

Govoriti o događajima i postupcima pojedinaca i naroda koji su se desili prije sto i više godina u izuzetno dramatičnom periodu kako je bilo vrijeme neposredno nakon  Berlinskog kongresa krajnje je nezahvalno i teško. Pisati post festum, tj. biti pametan nakon bitke, posebno što se iz današnje perspektive imaju u vidu svi događaji koji slijede, zatim posmatrati određene procese i postupke iz današnjih političkih, nacionalnih, vjerskih, kulturnih i svih drugih segmenata, te jedne veličati a druge pak stavljati na zid srama, u određenom pogledu krajnje je nekorektno.

 

S druge strane nemoguće je govoriti o važnim procesima za Bošnjake, o počecima i podizanju važnih institucija, političkim, nacionalnim i kulturnim organiziranjima a da se ostaje površan i nekritičan. Period austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine izuzetno je važan kad je riječ o modernoj historiji Bošnjaka. U ovom periodu Bošnjaci dobivaju nacionalnu Islamsku zajednicu. Odvajanje Bošnjaka od Istanbula bio je cilj  austrougarske vlasti, te je stoga formiranje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bilo prvorazredno političko pitanje. Bošnjaci su u početku iskazivali neslaganje što im okupaciona vlast organizira vjerski život i što ih odvaja od Istanbula i muslimanskog svijeta, međutim nakon početnog šoka ili muka, kako Muhsin Rizvić naziva prvih nekoliko godina nakon okupacije, Bošnjaci se otvaraju i prihvataju Islamsku zajednicu i svu svoju energiju usmjeravaju u borbu za veću autonomiju zajednice, prvenstveno kad je riječ o izboru reisu-l-uleme, upravljanju vakufom i prosvjetnim institucijama.

 

Pokret Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju izrodit će prvu Bošnjačku političku partiju (Muslimansku narodnu organizaciju). Da bi ostvarili svoje zacrtane ciljeve, vakufsku i prosvjetnu autonomiju, čelnici pokreta shvatili su da  moraju  pokrenuti političku partiju, te se na taj način aktivno uključiti u vlast. Međutim, ciljevi ovog pokreta i prve bošnjačke političke partije usmjereni su prema vjeri, vjerskim slobodama, izboru reisu-l-uleme, borbi za samostalnim upravljanjem vakufom i obrazovnim institucijama. Umjesto da se izbore za veću političku samostalnost, da postanu politička činjenica, Bošnjaci svu svoju energiju usmjeravaju na rad za ostvarenje veće slobode vjerskog organiziranja. Redosljed prioriteta ovaj put nisu poredali, jer vjerske slobode nema bez političke.

 

Također, u Islamskoj zajednici Bošnjaci su vidjeli svoju jedinu sugurnost i utočište. Zbog takve svijesti u ovom periodu svaka nacionalna organiziranost bila je osuđena na neuspjeh. Taj pristup i shvatanje doveli su do nacionalnog lutanja istaknutih Bošnjaka od velikohrvatskog do velikosrpskog nacionalnog korpusa, dok je obični narod jedino kroz vjeru javno iskazivao zajedničku pripadnost. Najbolja potvrda dostatnosti vjerskog identiteta jeste velika buna Bošnjaka zbog pokrštavanja maloljetnih muslimanki, zatim kod izbora reisu-l-uleme,  te u raspravama o zaru  i feredži, dok se njihovi glasovi gotovo ne čuju kada se ukida bosanski jezik 1907. godine, koji je uz vjeru i kulturu  temelj i osnovna odrednica Bošnjaka kao naroda.

 

Nacija kao najrazvijeniji i najorganiziraniji vid zajednice nastaje u Evropi kao rezultat Francuske buržoaske revolucije, 1789. godine. Stoga, formiranje nacionalnih država prvo kreće od Francuske, zatim u 19. stoljeću i Njemačke i Italije, a ubrzo i na ostatku kontinenta. Pošto je nacija evropsko čedo, Evropa kao takva prepoznaje, priznaje i razumijeva naciju. Prema nacijama pokazuje poštivanje a sve ostalo je u drugom planu. Biti u Evropi bez nacije znači i nepostojati. Međutim, ovu lekciju Bošnjaci nisu shvatili. Činjenica je da su Bošnjaci u više navrata pokazali da su samostalan narod u Osmanskom carstvu, što se posebno vidi u Boju pod Banja Lukom 1737. godine, međutim, u vrijeme austrougarske okupacije kada se su se svi narodi na Balkanu nacionalno izrazili i oganizirali, Bošnjaci se zadovoljavaju Islamskom zajednicom i samo u islamu vide zajednički identitet i različitost od susjeda.

 

Kod Bošnjaka u prvoj polovini 20. stoljeća primjetan je i veliki žal za Osmanskim carstvom. Naime, stoljećima su Bošnjaci ginuli za veliku muslimansku državu, od Perzije, Ozije, Mohača, itd., dugi niz godina bili su najisturenija pokrajnina Osmanskog carstva, te stoga nosili epitet zid islama. I nakon Berlinskog kongresa Bošnjaci su veliki zagovarači ideje panislamizma. Na stranicama brojnih časopisa od Behara, Bisera, pa do Tarika, Muallima i Misbaha objavljuju se članci o panislamizmu. Također gotovo da nema broja svih tih časopisa, a da se ne tretira stanje i položaj muslimana širom muslimanskog svijeta. Ponekad se stječe dojam da se više interesuju za dešavanja u Jemenu, Tunisu ili Turskoj, nego u Prijedoru, Stocu ili Foči. Zanimljivo je da su Bošnjaci i nakon gašenja institucije halife 1924. godine, zagovarači ponovnog formiranja te istitucije. S druge strane ne oglašavaju se niti podižu glas o važnosti izgradnje Bosne i Hercegovine, ne vidimo ih u borbi za veću političku autonomiju i ekonomsku neovisnost.

 

Nema dileme da je formiranje Islamske zajednice jedan od najvažnijih događaja kada je riječ o modernoj historiji Bošnjaka. Islamska zajednica je tokom posljednjih sto trideset godina bila jedina institucija Bošnjaka koja je imala kontinuitet, koja nije ukidana i gašena. Da su Bošnjaci dočekali Prvi svjetski rat i ušli u zajednicu balkanskih država bez Islamske zajednice, prema brojnim pokazateljima, doživjeli li bi sličnu sudbinu muslimana Rumunije ili pak Srbije. Stoga je formiranje Islamske zajednice presudan događaja za opstanak Bošnjaka. Prema izvještaju Britanske ambasade od ruske vojske u Rumuniji i Bugarskoj ubijeno je 300 hiljada muslimana, dok ih je milion protjerano. Ista sudbina zadesila je i muslimane Srbije. Beograd je ne tako davno imao 273 džamije. Bosanski muslimani su opstali i održali se jer su bili, koliko toliko, organizirani. Iz krila Islamske zajednice izrasle su brojne bošnjačke kulturne, humanitarne, nacionalne, političke organizacije. Nažalost one su tokom dvadesetog stoljeća imale prekide, posebno nakon Drugog svjetskog rata, kada komunističke vlasti ukidaju sve organizacije Bošnjaka. Jedino je Islamska zajednica zbog jakog vjerskog identiteta Bošnjaka opstala i bila jedina institucija koja je ostavila Bošnjake u životu u izuzetno teškim okolnostima i neprijateljskom okruženju.

 

Rušenje Berlinskog zida, skupo plaćena politička sloboda

 

Kako smo već istakli, Evropa prepoznaje i razumijeva naciju. Stoga, na političku mapu  Evrope Bošnjaci ulaze početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U Evropi  se prepoznaju tek kada glasno kažu da su Bošnjaci, da im je zemlja Bosna, a jezik bosanski. Tada ih Evropa prepoznaje i priznaje. Kada su govorili da su muslimani/Muslimani, da žive u Bosni i da im jezik srpsko-hrvatski za Evropu su bili nejasni. Tretirani su kao vjerska skupina, manjina ili statistički podatak. Kada su se nacionalno organizirali, kada su jasno i glasno rekli ko su, tek tada postaju ravnopravan evropski narod koji ima pravo na svoj jezik, kulturu, teritoriju.   

 

Nakon rušenja Berlinskog zida, 1989. godine, i pada i ove čelične zavjese, koja je modernu Evropu dijelila na dva dijela, Bošnjaci šalju dva jasna signala Evropi potvrđujući svoju opredjeljenost i smjer kretanja. Prvi je okretanje od komunizma i prihvatanje višepartijskog sistema, a drugi je izlazak na referendum i izdvajanje iz Jugoslavije, što je bila potvrda odlučnosti i prihvatanja evropskih obrazaca i standarda. Neki će kazati da Bošnjake Evropa nije razumjela, te je stoga bila slijepa na agresiju i genocid. Šutnju Evrope na genocid nad golorukim Bošnjacima i uvođenje embarga na uvoz oružja sudit će historija i buduće generacije, međutim, narod kojem su mnogi predviđali nestanak, koji je izrodio Armiju sa 250 hiljada vojnika, Armiju koja je zaustavila agresiju i sačuvala Bosnu i Hercegovinu i sve njezine vrijednosti, Evropa ovaj put mora poštovati. Ne mora iskazivati neke emocije, ali mora imati respekta i poštovanja.

 

Sudbina malih naroda je slična, ali ne identična. Svaki mali narod na svoj način prolazi kroz iskušenja, također i opasnosti su različite, te je stoga i borba za očuvanje kolektivnog identiteta uslovljena različitim okolnostima. Kao mali evropski narod i Bošnjaci najmanji potres u Evropi i svijetu osjete na svojoj koži. Rušenje Berlinskog zida bio je jedan od značajnijih događaja u Evropi, međutim Bošnjaci su rušenje Berlinskog zida i borbu za svoju političku slobodu u Evropi najskuplje platili. Kao narod specifičnog identiteta, različitog od okruženja u kojem žive, Bošnjaci su posljednji narod u Evropi koji ima pravo misliti da se nalazi pod  staklenim zvonom i da su dešavanja u Evropi i svijetu za njih nebitna.

 

Događaji u Evropi s kraja 20. stoljeća utjecat će da se Bošnjaci napokon okrenu sebi, svom topraku i svojoj domovini. Rijetke su države u Evropi koje se mogu pohvaliti komapktnošću svoje teritorije i stanovištva, prirodnim granicama, dugom i bogatom historijom kao Bosna. Bosna je sama po sebi prirodna zemlja i kao takva devedesetih  godina prošlog stoljeća vraća svoju državnost. Zbog te svoje prirodnosti i državnosti Bosna je i zemlja i država. Posljednja tri stoljeća srednjeg vijeka, tj. od perioda kada je Bizantijski car Manuel I Komnen predao Kulinu Banu vlast nad Bosnom (1180-1463) srednjovjekovna Bosna bit će najveća samostalna zemlja na Balkanu, te će stoga nositi posebnu ulogu i značaj. Prema povelji Kulina Bana, najstarijim očuvanim bosanskim državnim dokumentom iz 1189. godine, stanovnici Bosne nazivaju se Bošnjani. Bosna je među prvim zemljama u Evropi čiji su stanovnici javno iskazali neslaganje s učenjima Vatikana i njihovim razumijevanjem vjere u Jednog Boga. Upravo zbog činjenice što je u Bosni nerijetko bilo sukoba zbog (ne)razumijevanja vjerskih učenja, Mehmed Fatih, osmanlijski sultan, nakon zauzimanja Bosne, odabire je za prezentiranje povelje o slobodi vjera, gradnji vjerskih objekata i njihovom čuvanju. Iako je povelja uručena bosanskim franjevcima oslikavala je prilike i odnose unutar Osmanskog carstva. Sudbina Bosne i Bošnjaka, tokom cijele historije, obilježena je stalnim razmeđima, susretima, granicama i dodirima različitih svjetova. Bosanske rijeke bile su razdjelnice brojnih carstava, državnih sistema, društvnih uređenja i religijskih shvatanja, ali Bosna nikada nije gubila svoju cjelovitost i kompaktnost. I s dolaskom Osmanlija Bosna dugo vremena bijaše granica ili bedem velike muslimanske države. Nakon Berlinskog kongresa rijeka Drina, po ko zna koji put, postaje razdjelnica ili greben na kojem se lome svi evropski i svjetski talasi. Stoga i nije čudo da Prvi svjetski rat počinje u Sarajevu, kada zbog ubistva prijestolonasljednika Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji.

 

Nakon strašnog genocida i agresije (1992-1995.) nerijetko se Bošnjaci žale i jadaju Evropi kako su ubijani zbog islamskog identiteta. Međutim, kao i nebrojeno puta ranije tako i ovaj put, Evropa ne razumije pa i ne čuje Bošnjake. Nema dileme da su Bošnjaci ubijani zbog toga  što su muslimani, međutim jedan od ciljeva velikodržavne agresije je i (od)uzimanje teritorije i zemlje. Kao rezultat takve politike jeste svođenje Bošnjaka, najbrojnijeg i većinskog naroda Bosne, na 30 % teritorije. Evropa će čuti  i razumjeti Bošnjake ako se naglasi ova dimenzija agresije na Bosnu, tj. (od)uzimanje zemlje i velikodržavni plan ukidanja prava Bošnjacima na vlastitu teritoriju.

 

Redosljed prioriteta kod Bošnjaka nakon Berlinskog kongresa, a ta svijest primjetna je i danas, kretao se od vjere, što je i razumljivo shodno Kur'anskoj poruci, zatim preko države, pa tek onda do nacije. Dugi niz godina Bošnjacima je vjera i vjerski identitet bio dostatan i jedini mehanizam zaštite i razlike. Ono što je neshavtljivo kod Bošnjaka jeste nedovoljna svijest o važnosti vlastite države. Kako smo istakli, i nakon gašenja institucije halife 1924. godine, Bošnjaci zagovarju ideju panislamizma, što je razlog da svijest o važnosti izgradnje države Bosne i Hercegovine dolazi s velikim zakašnjenjem. Nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci sve svoje kapacitete polažu u Jugoslaviju, iako se ona prema njima maćehinski odnosila. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do nacionalnog preporoda Bošnjaka, a politički početkom posljednje decenije prošlog stoljeća. S političkom slobodom dolazi i do otkopavanja vjerskih, nacionalnih, kulturnih, tradicijskih i svih drugih bošnjačkih vrela, koji su više od  sto godina zakopavani i brisani iz sjećanja.

 

I u Evropi je vjera također važna, međutim, redosljed prioriteta u modernoj Evropi kreće od nacije i države. To se vidjelo i na nedavnom referendumu za Ustav EU, kada su zbog straha od gubljenja nacionalnog identiteta i važnosti nacionalne države, građani Francuske i Holandije glasali protiv Ustava, te na taj način produžili povjerenje nacionalnim državama, u koje imaju jedino povjerenje da će štititi njihova politička i socijalna prava.

 

Bošnjaci kao autohtoni evropski muslimani i narod s dugom i bogatom historijom moraju imati svoje mjestu na političkoj mapi Evrope. Iako su mali narod u Evropi, svojom tradicijom, kulturom, željom za opstankom u izuzetno teškom okruženju natjerali su Evropljane na respekt. Stoga, kako Evropa mora prihvati Bošnjake onakvim kakvi oni uistinu jesu, u vjerskom, kulturnom, tradicijskom i svakom drugom pogledu, tako i Bošnjaci moraju razumjeti i više učiti o Evropi, posebno kada je riječ o njenim političkim, društvenim, kulturnim dimenzijama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija