Naime, kako je završila srednju školu i izabrala vanredni studij, odlučila se potražiti posao sa željom da sebi i roditeljima, barem djelimično, ublaži pozamašne izdatke koje vanredni studij iziskuje. Potraga za poslom odvela ju je na informativni razgovor u jednu turističku agenciju. Uljudno je primljena i saslušana, nakon čega joj je rečeno da je izuzetno elokventna, druželjubiva i simpatična djevojka te da bi se taj profil osobe idealno poklopio sa poslom turističkog vodiča. No, to je bio onaj ljepši dio priče.

Nakon hrpe pohvala i otrcanih epiteta, na površinu je isplivala realnost. Mojoj poznanici je rečeno i to da za njen stalni angažman u turističkoj agenciji postoji samo jedan ''mali'' uslov. Budući da je djevojka pokrivena, sugerisano joj je da malo promijeni imidž. Prevedeno na naš jezik, to ne znači da mora skroz skinuti mahramu. Ma jok. Trebala bi je samo za nijansu modernizovati. E, ta mahrama bi, po njihovim instrukcijama, trebala pokriti samo kosu i to u nekoj šik varijanti u kojoj bi više ličila na turban nego li na ono što, uistinu i jeste. Naravno, vrat, lice i, po mogućnosti uši, morali bi biti vidljivi. Eto, takva bi trebala biti ova čestita djevojka ukoliko želi strancima pokazivati osebujne znamenitosti jedine nam Bosne i Hercegovine. Aferim!

Vjerovatno su se potencijalni poslodavci pobojali reakcije, recimo Engleza, Francuza, Nijemaca ili Portugalaca na činjenicu da im bosansko-hercegovačke ljepote pokazuje pokrivena djevojka. ''Otkud, za Boga miloga, pokrivene djevojke u tom poslu?'' pitaju se turističke velmože i već unaprijed računaju kako im klijentela bježi u suparničke agencije. Zašto? Što im ta mahrama toliko smeta? Da budemo pošteni, njima ta mahrama ne smeta. Šta više, i oni ponekad, kad minus stegne, njome omotaju svoje cijenjene vratiće, nosiće ili uheta. Dakle, mahrama im ne smeta. Njima je nešto drugo naprosto nepojmljivo. A to je da djevojka sa mahramom može biti elokventna, druželjubiva, simpatična, inteligentna, obrazovana... A može i, hvala Bogu, svakim danom sve više i jeste. Oni to nikako ne mogu svariti. Njima je ona mahrama simbol mnogočega samo ne toga. Oni pokrivenu ženu doživljavaju kao nekoga ko ima dva-tri razreda škole i ne vidi dalje od nosa. Mahrama im u misli nagoni bezbroj glupavih ideja o ženi koja, kao pokrivena, ne služi nizašta drugo do li za rađanje djece i pranje veša. Čim ugledaju mahramu, oni već u glavi imaju sliku Bošnjakinje koja uz lampu prede vunu ili plete suknene čarape, okruženu hrpom djece i mužem, umornim kao pas i vječito gladnim i nezadovoljnim. Oni kroz mahramu vide ženu koja se još uvijek potpisuje palcem ili kažiprstom i koja na svako, iole ozbiljnije pitanje odgovara kontrapitanjem ''Ha?''. Naravno, demokratija je i ima pravo da misli šta god ko hoće. Ali, misao je relativan pojam i kako god može biti ispravna, može i pogrešna. Nažalost, savremena demokratija je takva da ovoj djevojci ne dopušta da skepticima i islamofobima razbije predrasude i razuvjeri njihove zablude.

Još jedan detalj u ovoj priči iznimno je zanimljiv. Djevojci nije rečeno da potpuno odbaci svoju mahramu. U čemu je fora? Naime, koliko god se trudili i kojim god se metodama koristili, domaći i strani islamofobi te svi oni kojima je najveći problem taj što su po rođenju, imenom i prezimenom, Bošnjaci, oni ipak ne mogu izbrisati činjenicu da su mahrame, dimije, tespihi, mejtefi, džamije, tekije neizbrisivi dio historije ove zemlje, isto onako kako su to i mantije, očenaši, svećenici, popovi, crkve, samostani, manastiri, sinagoge, rabini i ostalo. Takva gumica, na njihovu veliku žalost, ne postoji niti će ikada postojati. Helem, kad već ne može kako se hoće, onda neka barem bude kako se može. Tako bi oni, od čestite pokrivene djevojke, prikrojili nešto nalik na kakvu starletu, na čijoj glavi bi bilo nešto nalik na nekakvu mahramu. Tada bi se puno lakše dalo objasniti znatiželjnim stranim turistima u čemu je štos. ''Evo, vidite, ovo je dio nekadašnje tradicije naše zemlje. Ovako su se svojevremeno nosile naše nepismene i zatucane žene i mi smo željeli da sačuvamo trag tog nesretnog vremena i prilika'', klicale bi turističke agencije. U marketinškom smislu, to bi bio pravi bum. Stranci bi jedva čekali da se uslikaju sa jadnom Bošnjakinjom a slike bi brzo obletile bijeli svijet. Sa slikama bi se obrela i priča o, tamo nekoj Bosni i njenoj ženi, i ko zna šta sve još. Tako, kada ne uspiju eliminisati mahrami, islamofobi je nastoje svesti na minimalnu vjeru i, uz to, sve dobro marketinški eksploatisati, a onda zadovoljno trljati ruke i govoriti: ''Ma, ko je islamofob? Evo vidite da u nas rade i djevojke sa mahramom!''.

Hvala Bogu, nisu ni pokrivene djevojke tako naivna roba kakvom je neki doživljavaju, pa ne nasjedaju na staru izlizanu foru po kojoj cilj opravdava sredstvo. Hvala Bogu pa nema tog jeftinog ovodunjalučkog cilja koji je vrijedan kaljanja vjere, časti i ugleda čestitog čovjeka, ili, u ovom slučaju, žene.

Iskreno se nadam da mi poznanica neće zamjeriti na ogoljavanju njenog iskustva, ali je potreba i nekakav unutrašnji nagon za objavljivanjem ove priče kod mene bio jači. Ona se napila sa vrela islamofobije koje ne dozvoljava da ovakvi slučajevi izbiju na površinu znatnog dijela našeg domaćeg (ovo ''domaćeg'' uzeti sa rezervom) medijskog neba. Na to nebo se teško mogu vinuti vijesti poput stipendija koje redovno našim studentima daje Fond Gazi Husrevbeg, ili reisovog darivanja prve bebe koja je rođena u novoj hidžretskoj godini (koja, usput rečeno, nije muslimansko dijete), ili o sergijama po našim džamijama za pomoć Haitiju, ili stalni napadi na imame i vjerske objekte muslimana širom BiH, ili... ili.... Dapače, vijesti su grafiti po liftovima, prijeteće sms poruke, gej parade i slično.

Kratko kazano, djevojka sa mahramom nema pravo, u ovom demokratskom društvu, biti angažovana kao turistički vodič. U tom istom demokratskom društvu, izvjesni Feđa Isović ima pravo na najprimitivniji način poigravati se vjerskim osjećajima ovdašnjih muslimana kroz svoju seriju ''Lud, zbunjen, normalan'' u kojoj su, po nepisanom pravilu, prve dvije riječi naslova rezervisane za Bošnjake. U istom tom demokratskom društvu, gospodin Denis Bećirović ima pravo da se do mile volje pojavljuje na FTV-u i uvjerava sve nas kako je jedino on pametan i upravu. O emisijama spomenute FTV, posebno o beskrajnim repriziranjima jugoslovenskih filmova ne bih zalud trošio riječi. Ne treba začuditi ni to da se kadgod, onako uživo s onog svijeta u program javi i Drug Tito.

Ne spomenuh, mada nema ni potrebe, da naša pokrivena djevojka iz ove priče, bezbeli, nije pristala na ponudu turističke agencije. Obraz je nekome svetiji od bilo kakvog posla i lahke zarade. A taj neko, bez pogovora, mora imati na umu časne i nepresušne kur'anske poruke od kojih izdvajam i navodim dvije:

"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavjestiti o onome šta ste radili.'' (Maide 105).

''Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima'' (Saff 8).

Preporod, 2010.