Za to se u pravilu mora boriti. Svaka pojedinačna pobjeda, u tom smislu, je važna jer je pobjeda za sve nas – i one kojih se tiče i one kojih se naizgled ne tiče. Na kraju, u takvim pričama uvijek volimo govoriti o pobjedama – nad sistemom, strukturom, shvatanjima i relacijama. Oni koji u ovim borbama stanu na prvu crtu, stanu tu za sve nas. Njihov put, iako inspirativan, ostaje često na marginama naše kolektivne svijesti. Mi, na kraju, samo uživamo u plodu njihove pobjede.

Jedna takva sudbina se upravo dešava pred našim očima, a pogled javnosti koja je odlučila da je se ta hrabra priča ne tiče okrenut je ka drugim, manje bitnim, pojavama. Borba ove hrabre žene ne bi morala biti do te mjere usamljenička da smo je prihvatili – baš kao i svako drugo ustajanje protiv diskriminacije – kao našu zajedničku.

Emela MujanovićKapidžija, je već punih deset godina izložena dvostrukoj diskriminaciji – na osnovu vjere i na osnovu spola, što je ustanovila i Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH. Deset godina ona vodi pravnu bitku za poštivanje svog prava na slobodu vjere, zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i konvencijama međunarodnih institucija kojih je i naša država članica.

U ovom slučaju riječ je o Emeli Mujanović-Kapidžija, koja je apelacijom Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine od 25. maja ove godine još jednom ušla u spor s državom. Inače, Emela MujanovićKapidžija je pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koja je na Sudu Bosne i Hercegovine tužila Ministarstvo odbrane BiH za diskriminaciju i povredu prava na slobodu vjere zbog zabrane nošenja mahrame u službi, i čiji je tužbeni zahtjev u prvostepenoj presudi od 23.02.2021. godine odbijen, a nakon uložene žalbe ona je na istom sudu 19.04.2021. odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u korist države i Ministarstva odbrane BiH.

Na stranicama Preporoda smo i ranije ukazivali na slučaj Emele Mujanović-Kapidžija, koja je već punih deset godina izložena dvostrukoj diskriminaciji – na osnovu vjere i na osnovu spola, što je ustanovila i Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH. Deset godina ona vodi pravnu bitku za poštivanje svog prava na slobodu vjere, zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i konvencijama međunarodnih institucija kojih je i naša država članica.

Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine se u ovom sporu poziva na Pravilnik o uniformama OS BiH, u kojem mahramu vide kao vjersko obilježje, što potpada pod član 5. (Ograničenja vezana za nošenja uniforme), po stavu 3. u kojem stoji da “vjerska obilježja uz uniformu mogu se nositi na način da ista ne budu vidljiva”, zanemarujući ranija obrazloženja najvišeg vjerskog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u kojima stoji da mahrama nije vjersko obilježje nego vjerski propis i praksa muslimanke te, stoga, ne bi trebala biti obuhvaćena odredbama o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja. Treba napomenuti kako je svaki prijedlog da vojnikinja Emela svoju legitimnu vjersku praksu maksimalno prilagodi zahtjevima službe, odbijen. Ista je sudbina i prijedloga da se postojeći Pravilnik minimalno prilagodi posebnostima vjerske prakse žena, iako je poznato kako je to već prihvaćeno u mnogim sličnim slučajevima u svijetu.

Unatoč tome što je Emela Mujanović-Kapidžija obećavajući i školovan ženski kadar u Oružanim snagama BiH i unatoč UN rezoluciji 1325, osuđena je da se bori za svoje radno mjesto jer se njena vjerska praksa u ovoj državi predstavlja nelegitimnom. Njen slučaj dodatno otežava i nepotpisivanje ugovora države Bosne i Hercegovine sa Islamskom zajednicom u BiH kao vjerskom zajednicom čiji su članovi i pripadnici stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije vjerske zajednice. U njenom slučaju to se odrazilo na odbijanje prijedloga Vojnog muftijstva prema Ministarstvu odbrane o dopuni Pravilnika koji bi prepoznao muslimanku koja primjenjuje svoje vjerske obaveze u vojsci.

Mnogo je ljudi u svijetu koji su prije Emele bili na putu borbe protiv diskriminacije zato što su imali hrabrosti suprotstaviti se sistemu koji ih diskriminira na rasnom, vjerskom ili nekom drugom osnovu. Uvijek negdje postoji neko ko oduzima ljudska prava. Ipak, borba za naša prava nam se ne može oduzeti. Za ono što vrijedi uvijek je potrebna žrtva. Žrtva ove žene, majke troje djece, je velika. Jer, ona je stala na prvu liniju odbrane prava svakog muškarca, žene i buduće vojnikinje/ vojnika u ovoj državi. Ona pokazuje zrelu žensku snagu koja se uglavnom nipodaštava, ona se opire sistemu koji je diskriminira. Emela se hrabro suprotstavlja diskriminatornim praksama države, ali i onih među nama koji pozivaju na retradicionalizaciju uloga u društvu i čija tumačenja vjerskih praksi Emelu ne prepoznaju. Isto tako, Emelina borba se opire i ljudima koji izostankom podrške podržavaju i svojim “strahom” hrane sistem koji diskriminira. Danas Emelu, sutra nekog drugog.

Vojnikinja Mujanović-Kapidžija se bori za principe koji su nam svima važni. Zbog izostanka sistemske podrške – što je često slučaj, posebno kada su žene u pitanju – cijenu te borbe plaća sama. Vjerske zajednice, organizacije za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, ali i specifične organizacije koje se bore za ženska prava morale bi prepoznati da su pozvane podržati Emelu. Naravno, ako je prepoznaju kao ljudsko biće i, prije svega, slobodnu ženu.