Crtica šesta. U ovogodišnjoj vrlo oštroj zimi jedan sarajevski imam otvorio je vrata tople džamije, iako džamije ne služe ovoj svrsi, svim građanima koji se nisu mogli ugrijati u svojim domovima. S obzirom na jednu od prvobitnih funkcija tekija i zavija, pojedinci su se pitali kako je moguće da nijedna tekija nije sprovela sličnu aktivnost? Dok se tekija opisuje prvenstveno kao mjesto duhovne nadgradnje, ne treba zaboraviti da je ona često u povijesti bila i izvorište progresivnih ideja i društveno korisnih inovacija. U tom smislu, gdje je njena uloga danas ili zadnjih pedeset godina na ovim prostorima? Posljednji ozbiljan analitičko-kritički osvrt u tom smjeru napisao je Alija Izetbegović, što je naišlo na svojevrsnu osudu u duhovno-intelektualnim krugovima. Naravno, da su tekije potpuno posvećene duhovnoj komponenti i da se u njima nikada ni pod kojim uslovima ne aktualiziraju bilo kakve ideološke, političke, društvene i druge teme, bilo bi neopravdano i neprirodno od tekija očekivati određeni društveni angažman. Stoga, pitanje je da li bi pojedinci trebali gledati na tekiju kao izvorište isključivo duhovnih promjena kod pojedinca i vakuumirano mjesto koje je daleko od konteksta savremene svakodnevice ili nešto više? S druge strane, gdje ne bi smjelo biti ikakve dileme i zapitanosti: tekiju niko ne bi trebao percipirati kao mistični ambijent koji odiše čudima te svoj zdrav razum i sud ostavljati van tekijskog prostora. Primjera radi, prije par mjeseci poznanica s fakulteta, inače jedna od najboljih studentica u povijesti fakulteta, dobila je prestižnu stipendiju u Velikoj Britaniji. Skoro mi je kazala da prvo treba pitati šejha treba li uopšte prihvatiti stipendiju.

Crtica sedma. Puritanci, koji se pogrešno nazivaju selefijama, neoselefijama, vehabijama i slično, nastavljaju u našoj državi pozivati ljude ka sopstvenoj verziji izvornog islama. Interesantno je da dok se pozivaju na dosljedno slijeđenje Poslanika, a.s., i ashaba, koji su pozivali nemuslimane u islam, oni pozivaju isključivo muslimane u islam, stoga su koncentrirani u urbanim sredinama i gdje su džamije pune vjernika. Iako žele inicirati opću društvenu reformu u našoj zemlji, njihova eventualna reforma ostaje u oblasti obredoslovlja i običajne tradicije muslimana i zapravo je riječ o promjeni, a ne o reformi. Reforma bi trebala podrazumijevati progresivnost i usmjerenost ka budućnosti, dok promjena može ostati na nivou formalne promjene, nerijetko bazirane na prošlosti, kako se dosad očitovalo kod muslimana diljem svijeta. Također, kao što se određene grupacije pozivaju isključivo na jedan segment sveukupne muslimanske učenosti i prave znanstvenu disciplinu, poput tefsira, od iščitavanja djela muslimanskih klasika, koja su u prvom redu književna djela poput Divana od Hafiza, tako se i puritanci pozivaju isključivo na određene autore dvanaestog, trinaestog i drugih ranijih stoljeća i, nažalost, opet ih ne iščitavaju kako treba. Primjera radi, do njih prilikom tumačenja savremenih tokova, od političkih sistema do „nemuslimanskoga“ pravnog sistema, kao da nikada nije došlo mišljenje da je „svaka staza koja vodi pravdi i pravednosti sastavni dio religije“. Ne, nije riječ o klasičnom mu'tezillu ili savremenom reformatoru, već učenjaku Ibn Qajjimu el-Dževzijji, jednom od osnovnih referenci puritanaca. Kada je riječ o taqlidu i bezuvjetnom prihvatanju mišljenja šejha, navodim primjer iz džemata u sarajevskom naselju Dobrinja. Naime, u raspravi da li se može klanjati nafila-namaz u džematu nisu smatrali validnim mišljenje imama džemata, prvenstveno jer nisu priznavali njegovu kompetentost zasnovanu na diplomi Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, stoga su pozvali šejha porijeklom iz arapskog svijeta koji je potvrdio raniji odgovor imam. Nakon potvrde od šejha, obavili su zajedno, u duhu jedinstva i Ummeta, namaz. Kako bi njihova svakodnevica, tačnije budućnost, funkcionirala bez šejha ili slijeđenja učenjaka iz prethodnih stoljeća? 

Crtica osma. U ovom mjesecu formirana je Mreža mladih Muftijstva sarajevskog, pri kojoj mladi organiziraju društveno korisne aktivnosti u svakom džematu. Ne predvodi ih šejh niti imaju šejha. Njihov rad samo koordiniraju imami, koji im ne daju zadatke niti konačna rješenja, već mladi sami analiziraju i određuju prioritetne projekte te djeluju u skladu s vjerom i savremenošću. Inače, bh. imam, koji se nikada u povijesti nije nazivao šejhom, bavi se i duhovnom i društvenom komponentom života vjernika: poziva ka zuhdu, skromnosti i Šerijatu, ali i učešću u javnom i političkom životu, kreiranju i prihvatanju najboljeg funkcionalnog društvenog uređenja koje odgovara pluralnom društvu, odnosno poziva svjesnom i savjesnom angažmanu u datoj realnosti i savremenom životu. Odnosno, imam uvijek poziva zlatnoj sredini u vjeri i životu, bez suvišnog misticizma, bijega od realnosti, utopističke vizije muslimanskog društva, bespogovornog taqlida... Nalazi se u sredini pri poimanju svakodnevice i na određen način je predstavnik  „visokog“ islama, o kojem piše Gellner. Simbolički gledajući i njegov mihrab je precizno pozicioniran u sredini džamije. Također, imami sa džematima u BiH, kao okosnica Islamske zajednice, čine se  današnjim predvodnicima srednjeg puta i jedinim preostalim slobodnim dijelom Ummeta u današnjici, spram dijela svijeta u kojem su muslimani većina, gdje su određeni gradovi i škole povijesni centri misticizma i reforme/promjene uz brojne šejhove i  autoritete, s obzirom da trenutno u njemu vladaju nered, haos, strah, nesloboda ili, u najboljem slučaju, opća aneksioznost oblikovana ideološkim ili političkim sistemima.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. februara