Kako su brojni dječiji psiholozi i potvrdili: Roditelji od djece očekuju da uče, da budu vrijedni u školi, da se obrazuju, dok oni čak ne čitaju ni novine. Kakav primjer šalju svojim naraštajima? Zašto misle da imaju pravo kao takvi očekivati od svoje djece da jedva čekaju uzeti knjigu?

Zaista je velika odgovornost svake obrazovane muslimanke, odnosno žene koja vlada nekom vještinom, kako u društvu, tako i unutar porodice, jer je ona uzor u ponašanju svojoj djeci i drugim ženama. Ona vlastitim primjerom ne podstiče svoju djecu samo na obrazovanje, nego i na društveni aktivizam.

Najveći poraz za roditelje je da njihovo dijete oponaša druge ljude, jer su mu oni bliži, primamljiviji, njihove ličnosti su im prihvatljivije, a da svoje posmatra kao oca i majku i ništa više. Da li mi peremo ruke prije i poslije svakog jela, a to isto zahtijevamo od svoga djeteta? Da li će nas ono shvatiti ozbiljno ukoliko vidi da odstupamo od pravila koja zagovaramo?

Posebno je specifična situacija u porodicama u kojima imamo tinejdžere, osjetljive adoloscente, kojima je i najmanja sitnica dovoljna da „prekriže“ roditelje kao uzorite primjere. A to je vjerovatno najvažniji period za našu djecu kada im svojim primjerima pokazujemo kako da sutra budu korisni zajednici, kako da izađu iz udobnosti svoga doma, te da svoje vrijeme daruju za potrebe drugih, ne očekujući ništa zauzvrat.

 To je period kada djeca ne žele da slušaju pridike, savjete, kada se povlače u sebe, kada pronalaze modele i uzore u raznim karakterima i ličnostima, te im riječi roditelja samo „podižu živce“ i čine ih nepristupačnim. Majke takve djece treba najviše računa da vode o tome kakve signale i neverbalne poruke šalju svojim tinejdžerima.

Majke treba da pokažu da su i one cool, da imaju organiziran i smislen život, da im se svakodnevnica ne svodi na kuću i posao, nego da pored toga, imaju hobije, različite interese, zanimanja. Kada majka nakon ručka ustane i kaže: „Večeras idem u islamski centar, džamiju, mekteb, tamo ćemo raditi to i to. Nužno je da budem na pomoći, da doprinesem koliko mogu“, ona automatski šalje poruku svome tinejdžeru da, iako umorna od posla, uspjela je da spremi ručak i da pospremi stan, te da i pored toga ide iz kuće kako bi bila društveno korisna. Čvrsto vjerujem da je njezino dijete ponosno na nju, te da potajno želi biti vrijedno i aktivno poput nje, te će cijeli život tome i težiti.

Majka koja nakon posla počne da nabraja koliko je umorna, kako je sve nervira, galami na dijete zbog nekog njegovog postupka, automatski negativnim djelovanjem čini da se dijete zatvara u sebe, nema želje da bude prisutno u kući, te kroz život vuče teret napetog odnosa sa majkom (roditeljima).

Zaista je velika odgovornost u svakom postupku majke, jer ona kako verbalno tako i neverbalno odgaja. Ona uvijek i neprestano odgaja, a da toga često nije ni svjesna.

“Ugrožavaju djetinjstvo i oni roditelji koji previše naglašavaju važnost svoga djeteta, odbacivanjem vlastitih života, daveći ih svojom “roditeljskom požrtvovanošću” i zaštitom, zanemarujući čak i svoje radne obaveze, napredovanje u struci u kojoj rade i čak napuštanjem radnog mesta “kako bi se posvetili djeci”. (Prof. dr. Svetomir Bojanin)

Djetetu nije potrebno da smo uvijek kod kuće, posebno tinejdžerima. Dijete želi da i mi imamo svoje živote, odvojene od njegovog, jednu posebnu distancu koja je potrebna i roditeljima i djeci. Vjerovatno će dijete aktivnog i svestranog roditelja i samo krenuti istim stopama još u ranom djetinjstvu želeći biti poput svoje cool majke. Žena muslimanka treba i mora da se vodi imperativima svoje vjere prije svega, a oni joj nalažu da daje sadaku na svoje slobodno vrijeme, na svoje znanje, na svoje vještine. Budimo korisne, uključimo se u rad svoje Zajednice, okusimo slast višestrukog uspjeha.

Koji su načini da budemo društveno aktivne?

Prvi korak je ponuditi svoje vrijeme osobi koja je koordinatorica aktivnosti u tvome džematu, ili sličnoj nevladinoj organizaciji, biti prisutna na programima, pratiti tokove rada te vidjeti na koji način možemo doprinijeti.

Uvijek me fasciniraju detalji iz američkih filmova kada majke pripremaju školske priredbe, plesove, izložbe, potpuno se uključe u odgojno-obrazovni proces svoga djeteta kroz školu. Vjerovatno je tako koncipirana saradnja sa roditeljima u školama, ali njihov entuzijazam koji pokazuju ostavlja bez daha, jer zaista svi smo skloni nekim projektima, definiranim a koji imaju određeni cilj.

Isto tako, mi kao majke se možemo uključiti u mektepski odgoj naše djece. Ponudimo svoje znanje i vještine imamu/muallimi, organizirajmo zajedno sa njima priredbe, izlete, radionice. Učestvujmo na koristan način u životu naše Zajednice. Ovo bi mogla biti ideja za neki projekat saradnje roditelja sa imamima/muallimama, jer do sada nigdje ništa slično nemamo u našoj domovini.

Čak sam na jednom druženju sa ženama u svome džematu čula zanimljiv primjer koji se nažalost nije realizirao, jer zahtijeva vrijeme i zalaganje, a nismo mi generalno, nažalost, toliko vrijedni, a glasio je „Hajmo mi za našu djecu napraviti predstavu. Da oni dođu i da gledaju. Ne moraju oni uvijek za nas praviti priredbe. Neka i oni malo uživaju“.

A nagrade su mnogobrojne za ta naša mala zalaganja, kako na Ovom tako i na Budućem svijetu, ako Bog da. To nam obećava Uzvišeni Allah, dž. š., kada govori o vrijednosti sadake, a načini sticanja sadake su mnogobrojni i najčešće su vrijedniji oni nematerijalni.

Svako naše vrijeme koje podarimo zajednici ubraja se u sadaku, a sadaka je jedino djelo zbog kojeg ćemo moliti Uzvišenog da nas vrati na Dunjaluk kako bismo je što više činili.

Upravo zbog velike vrijednosti sadake na Ovom svijetu, a i nakon smrti, onaj kome se približi smrtni čas, tražit će od Allaha, dž. š., da ga još zadrži na Ovom svijetu kako bi udjeljivao sadaku. Kao što kaže Allah Uzvišeni u Kur'anu: I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!" (Munafikun, 10.)

Zato nemojmo škrtariti i dijelimo sadaku, a sadaka nije samo u dijeljenju imetka, nego u davanju od sebe onoga čime raspolažemo zarad dobrobiti drugih, naše zajednice, kako bismo bili na dvostrukom dobitku, Ovoga i Budućeg svijeta.