Nakon proučene dove, uz kahvu i kolače, Adijeva majka mi je kazala da je ona jedno od osmero djece svojih roditelja, a što nije baš i neko čudo za prijašnje vrijeme, to je gotovo ordinarna stvar da se ima do desetero djece, ali je isto tako kazala da je ona dijete od dvije majke i jednog oca. Eh, tu se autor ovog teksta malo zamislio, ali ne zadugo, jer je Adijeva majka ispričala cijelu priču i otkrila tajnu. Kazala je da ona potiče sa Kosova, dakle, udala se u Bosnu, i da je njen otac bio jako lijep momak koji je oženio gotovo najljepšu djevojku s njihovog kraja. Ona je bila malo starija od njega, ali su to svakako bile mlāde godine. Kažu da je to bio par neviđene ljepote, a ljubav koja je cvjetala i rasla među njima ničim se nije mogla mjeriti. Međutim, kako to obično biva, mora biti neki „feler“, mora postojati neko iskušenje, jer savršenstva su rezervisana samo za Onaj svijet, na Ovome svijetu stvari i pojave često moraju biti „krnjave“. Par nije imao djece. Vrijeme je odmicalo, godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Pokušavalo se svašta nešta, ali, opet, ništa, nije uspjevalo. A ljudi su počeli sve glasnije pričati o tome, a i njih je to počelo jesti i nagrizati. Doduše, više nju nego njega. No, njihova ljubav je i dalje bila neupitna i neokrnjena. Gorjela je istim žarom cijelo vrijeme, bez obzira na „feler“ i iskušenje. Znala je ona da on nju voli bezuvjetno i nije sumnjala u to, kao i ona njega, ali, činilo se, kao da ona nije imala izbora izuzev da ga bezuvjetno voli i ljubomorno čuva samo za sebe. Ali, uvijek ima izbora. Mudro je to znala.

I odlučila je uzeti stvar u svoje ruke, već joj je prošla četrdeseta, nema se više šta čekati, pokrenula je stvar sa mrtve tačke. Jednog je dana, dok su ručali u polju, rekla svom dragom mužu da dođe ranije kući jer želi s njim da razgovara o nečemu. Tako je i bilo, došao je ranije, već pomalo načet sumnjom da se radi o nečemu bolno ozbiljnom. Klanjali su akšam, zatim večerali, a onda su se još prije jacije izdvojili i otišli u svoju sobu. On je bio strpljiv i nije trčao pred rudu, pustio ju je da započne. Rekla mu je da sjedne na skemliju pored kreveta, a onda je ona pred njega sjela na koljena. Samo ju je gledao šta radi i ništa mu nije bilo jasno. A onda ga je pitala da li je on voli?! Rekao je da je voli, naravno, bez sumnje. Zatim je nastavila pitavši ga da li bi je mogao ostaviti?! Kazao je da to nikad u životu ne bi mogao uraditi i da ne bi mogao zamisliti život bez nje. A onda ga je pitala da li bi je poslušao ako bi ona nešto tražila od njega?! Rekao je samo da kaže šta hoće, sve će uraditi, naravno, ako je halal u pitanju! Onda mu je rekla da ako je toliko voli, kao što i voli, ona ne sumnja u to, onda treba da je i posluša u vezi onoga što bude tražila od njega. Složio se s tim, naravno, a onda je rekla da je za njega u komšiluku isprosila jednu djevojku koju on treba da oženi. Djevojka ima 18 godina i svi su pristali, i ona, i njeni, još samo da on pristane.

Nije mogao da vjeruje šta sluša i šta njegova vjerna ljubav traži od njega! Odmah je odbio. Ali, ona je bila uporna. Odlučna. Autoritativna. Mudra. Na koncu, nakon nekoliko dana, popustio je i pristao da uradi to što njegova vjerna ljuba traži od njega, da dovede mladu djevojku iz komšiluka, kao svoju drugu ženu. I to na zahtjev, molbu i želju njegove prve žene. Ubrzo je bila skromna svadba, obavilo se vjenčanje i nićah se dova proučila i u njihov dom je stigla druga žena, 22 godine mlađa od prve žene, generatora cijelog ovog procesa. Njih dvije su postale prave prijateljice, a ova mlada žena je rodila osmero djece i donijela radost i mir u kuću. Kazuje Adijeva majka da su oni kao djeca svjedočili ljubav, sklad i mir u kući. Otac je bio besprijekorni autoritet, slušao se bespogovorno i bezuvjetno volio. Znalo se njegovo mjesto u kući gdje sjedi, mjesto za sinijom, a u kojoj sobi je spavao, djeca su to znala samo po njegovim nanulama koje su bile ispred vrata sobe, da l' od njihove majke, koja ih je rodila, il' ispred vrata stare none (majka na albanskom), koja im je mater isprosila i u kuću njihovom ocu dovela. Završava svoju porodičnu priču Adijeva mati, kazavši da je gotovo podjednako voljela svoje obje majke, naravno, kao i svog oca.

Ova priča zvuči kao bajka, poštovani čitatelji, a iz današnje perspektive ona možda i jeste bajka, mnogo više nego što je realna. Ali, kao takva, ona ima i potvrdu u sličnom slučaju sa Sevdom bint Zam'at, drugom ženom Muhammeda, a.s. Jer, u komentaru 128. ajeta sure An-Nisā', u čijem prijevodu (ajeta) stoji da ako se neka žena plaši da će joj se muž početi joguniti ili da će je zanemariti, onda se oni neće ogriješiti ako se nagode – a nagodba je najbolji način..., Ibn Kesir kaže kada je Sevda bint Zam'at ostarjela, Poslanik je odlučio da se od nje rastavi, pa se ona nagodila s njim da je zadrži, prepustivši svoj dan Aiši. On je to od nje prihvatio i zadržao je na osnovu toga. U Saḥīḥu Buhārije prenosi se sličan hadis preko Aiše: „Čovjek je imao staru ženu, nije od nje mnogo želio, želio se rastaviti, te mu je ona rekla: 'Što se mene tiče, slobodan si od obaveza prema meni', pa je objavljen ovaj ajet...“ Muḥammad Nasīb Ar-Rifā'i kaže da je namjera Poslanika, a.s., bila da pouči svoj ummet. Inače, on je bio samilostan, blag i milostiv prema cijelom svom ummetu, a kako ne bi bio prema svom bračnom drugu! A namjera njegove supruge Sevde da ostane u braku bila je zadržavanje bračne veze među njima kako bi sebi osigurala Džennet, jer će njegove supruge biti oživljene s njim, kako kaže poznati hadis. A Sayyid Qutb veli da je Resulullah, a.s., dijelio sve što je imao među svojim suprugama i bio je pravedan kod tog dijeljenja, ali nije pobijao da je bio više naklonjen nekoj nego drugima. Ovo je bilo izvan njegove moći. I govorio bi: "Ovo je moja podjela, ovo čime raspolažem. Nemoj me prekoravati, i zbog onoga čime Ti raspolažeš, a ja ne raspolažem", hoće reći, srcem. (Abū Dawūd) Međutim, kada srca okore i ne preostane ova spona niti preostane u dušama supružnika ono na čemu počiva ovaj život, onda je rastavljanje bolje. Islam ne drži supružnike u braku pomoću lanaca, užadi i okova, nego ih drži pomoću ljubavi i milosti ili pomoću obaveze i lijepog postupanja. Kada situacija dođe do tog stepena da svi ovi elementi ne pomažu i kada ništa ne pomaže da se izliječe ova nesložna srca, onda islam ne insistira i ne prisiljava supružnike da žive u zatvoru prezira i nesloge ili formalnoj sponi, a u otvorenom i stvarnom rasulu. A ako se njih dvoje ipak rastave, Allah će ih, iz obilja Svoga, neovisnim učiniti; - Allah je neizmjerno dobar i Mudar.

Na kraju, možemo kazati da je Allahov Poslanik, a.s., sa svojim plemenitim ženama bio najljepši primjer, ali kao da ga u edebu i lijepom ophođenju nikad ne možemo stići niti uspijevamo oponašati; a, isto tako, danas nema više ni tih ljudi i žena, kao ni takvih parova, kao što je par iz prvog dijela ovog teksta. Dobra, stara, prošla vremena.