Mnogo se ovih dana o tome govorilo, tako da nećemo ponavljati ono što je već rečeno. Kriza je bila predviđena i kao takva očekivana, a, zapravo, malo kada bude da nije kriza ili, pak, uvijek je kriza. Jer, ovo je područje samo po sebi takvo – krizno. A o vremenima da i ne govorimo. Također, pustit ćemo i da Sud u Hagu dadne svoje mišljenje; pravnici su formirali svoje ekspertize, političari imaju svoje stavove, a čuju se itekako i nacionalisti kako u svoje trube pušu i na sav glas urlaju. Ali, pravo i pravda su neumoljivi i gluhi na tu svekoliku viku i  urlanje. 

Jer, ubice i zločinitelji neće prestati s ubijanjem i zločinjenjem sve dok se ne budu suočili s mogućnošću odmazde i izvršenja istog akta i na njima samima. A oprost, o kojem se u tom smislu govori, znači i podrazumijeva plaćanje krvarine, odštete i reparacije, te nakon toga žrtva ima pravo i može da oprosti. Ali, bez toga, tek tako i "na pravdi Boga" – nema pravo oprostiti. 

No, na ovome mjestu želimo nešto više da kažemo i ocijenimo iz vjerskoga rakursa, u sklopu načete teme i aktualnog događanja. Pravo na odmazdu, odnosno, pravo na odštetu je nešto što je Bog propisao u Svojim knjigama, još od Tevrata pa do Kur'ana, i ljudima se ono predočava i nudi kao šansa i nada, kao prevencija za sva apriorna zla i potencijalne štete. U Kur'anu stoji, u 179. ajetu sure Al-Baqara, da u odmazdi počiva život i opstanak, ako se pameti ima, da bi se zaustavilo ubijanje i činjenje zla i štete. Jer, ubice i zločinitelji neće prestati s ubijanjem i zločinjenjem sve dok se ne budu suočili s mogućnošću odmazde i izvršenja istog akta i na njima samima. A oprost, o kojem se u tom smislu govori, znači i podrazumijeva plaćanje krvarine, odštete i reparacije, te nakon toga žrtva ima pravo i može da oprosti. Ali, bez toga, tek tako i "na pravdi Boga" – nema pravo oprostiti. 

U 40. ajetu sure Aš-Šūrā stoji da se na zlo i nepravdu može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se – Allah će nagraditi. Već smo kazali šta znači oprost i kada se on događa, zapravo, tek onda kada se plati krvarina i namiri šteta. No, komentarišući ovaj ajet, čuveni komentator Kur'ana Sayyid Qutb kaže da je princip kod kažnjavanja – za loše djelo odgovoriti istom mjerom, kako se počinitelj ne bi hvalisao zlom i osilio se kada ne naiđe na zabranu koja bi ga spriječila da čini smutnju na Zemlji i koji bi nastavio činiti nedjela sasvim mirno i sigurno. To je tako, pa nastavlja tvrdeći da se daje prednost opraštanju u namjeri da se postigne Allahova nagrada i unese mir umjesto mržnje i jeda, da se unese red u društvo, a odstrani mržnja. Ovo je izuzetak tog pravila, jer oprost može biti samo onda kada postoji mogućnost uzvraćanja istom mjerom. Tada oprost ima težinu i odražava se na unošenje reda kod onoga koji nasilno postupa i onoga koji toleriše i oprost. Onaj koji je nasilje učinio, pa mu je uzvraćeno kao dobročinstvo, a ne kao nešto od nekoga slaboga pa da se toga stidi, nego da osjeća da je njegov protivnik koji mu je to oprostio uzvišeniji od njega – jer snažniji kad oprosti čisti sebe i uzdiže, oprost je tada bolji i za jednog i za drugog. Tako nije kad je protivnik slab i nemoćan. Oprost se ne može ni spomenuti kod nemoći. Oprosta tamo nema. To je zlo za kojim teži počinitelj i izgrednik. To ponižava onoga kome je zlo nanijeto, ko je napadnut. U tom slučaju bi se zlo i dalje širilo Zemljom: On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine. Kraj ajeta je potvrda u prilog prvog pravila: nepravda se može uzvratiti istom mjerom, s jedne strane, a, s druge strane, nadahnjuje da se stane kod odbacivanja lošeg djela ili oprosta i da se ne prelazi granica kod uzvraćanja. (Quṭb, tom XXV, str. 58. i 59.)

Dakle, ono što je interesantno i što treba ponoviti je Quṭbovo tumačenje da oprost dolazi od jakih, a od slabih kada je oprost – to je novo poniženje za onoga kome je nepravda, zlo i nered učinjen. Slabi imaju pravo na pravdu i to im je najpreče. Vidimo kod Quṭba jedan jaki osjećaj za socijalnu pravdu, osjećaj i razumijevanje prema slabima, ali ih kao takve ne opravdava, mogli bi smo reći. 

Sayyid Qutb piše svoj komentar u zatvorskom ambijentu, naravno, evidentno je i prisustvo takvog raspoloženja, u trenutku kada na svojoj koži osjeća svekoliku nepravdu i brutalnost koju je državni sistem vršio nad njim, kao slabim i nezaštićenim. A to je upravo, u kolektivnom smislu gledano, i pozicija bošnjačkog naroda u svekolikoj balkanskoj konstelaciji i agresiji i genocidu koji je učinjen nad nezaštićenim bošnjačkim narodom. 

Sada je prošlo mnogo godina nakon agresije i genocida, učinilo se nekima kao da se sve zaboravilo, da je žrtva pokazala ponovnu slabost i da je zaboravila sva zla koja su joj učinjena, ali nije. Rane su još uvijek svježe, kao i pamćenje. I bez obzira šta god da se dogodi, šta god da odluči Međunarodni sud pravde u Hagu s našom apelacijom, i bez obzira šta se u regiji, ali i čitavom svijetu mislilo o tome, da li se davala tome podrška ili sve to osuđivalo, bošnjački narod je s ovim postupkom pokazao zrelost i prisebnost, sačuvao je obraz i dostojanstvo, a, isto tako, a to je i najvažnije, Bošnjaci mogu mirno stati pred Boga, koji sve vidi i promatra, ali i pred ogledalo i svoju djecu, čiste savjesti i mirne duše. 

P.S. Običnom čovjeku i narodu možemo oprostiti, ali zločinačkom režimu i opasnom sistemu - nema oprosta.