Kao i obično, akademik Muhić je bio briljantan u svom izlaganju, a naučnim primjerima i fluentnošću rečeničkih sklopova držao je pažnju auditorijuma na visokom nivou. Pa i onda kada se i ponavlja, akademik Muhić je interesantan. I nije to liliputanstvo riječi, već su to verbalne akrobacije s izrazitim, naučnim i drugim smislom. Akademik Muhić govorio je na zadatu temu, želeći osvijestiti ili, pak, probuditi uspavanog i zaboravnog Bošnjaka, pa ga i podsjetiti o tome – ko je on, gdje je uvijek bio, koji su njegovi korijeni i kakvo mu je porijeklo?! U tom smislu, koristi se i Hegelovom filozofskom krilaticom „sebe-sebi-sobom objasniti“, kao i drugim filozofskim doskočicama. Akademik Muhić, bez sumnje, održao je fascinantno predavanje, a voditelj programa Tarik Dautović, i jedan od organizatora, potrudio se da ovo druženje protekne u najbolje redu, kako je uostalom i bilo, i da „isprovocira“ prof. Muhića da održi više nego dobro predavanje.

Prof. Muhić je potcrtao da on govori o tome kao analitičar i da želi da nas pripremi na sve moguće scenarije, a teritorija koja bi čisto nama pripala bila bi veličine Slovenije ili Makedonije i bila bi dovoljna za opstanak i reorganizaciju i novo zalaganje.

Profesor Muhić je na kraju predavanja izrazio želju da se ovo druženje završi interaktivno, u razgovoru između njega i publike, tako je i bilo, pa sam se na kraju javio za riječ i postavio pitanje, koje je bilo drukčije od onih koji su prije mene pitali profesora Muhića o svemu i svačemu. No, zahvalio sam organizatoru i profesoru Muhiću na dobrom predavanju i kazao mu da je potrebno razbijati dileme koje se često navlače iznad ove zemlje i ovog naroda, tako da je profesor Muhić ispalio baš u te crne oblake čestih dilema rakete s kojima se i razbijaju oblaci koji nose nepogodu i grad. I uspijeva u tome profesor i akademik Muhić. Međutim, jedna dilema je ostala da visi u zraku kao Damoklov mač, a pojavila se recentno i izrekao ju je upravo on gostujući na jednoj ovdašnjoj medijskoj kući, koja pokriva cijelu regiju, a radi se o N1 televiziji i intervju-u koji je dao uredniku Amiru Zukiću u „Pressingu“. Profesor Muhić je kazao da je u tom jednom crnom i potencijalnom scenariju za Bosnu i Hercegovinu, gdje se priželjkuje i očekuje raspad države i otcjepljenje RS-a, a tako onda i dijela sa hrvatskom većinom, bošnjačka država, kako (bi) se pejorativno zvala – findžan država, moguća kao takva i nije to najstrašnija stvar koja bi se mogla dogoditi. Mi koji smo ga gledali u spomenutoj emisiji, najblaže rečeno, bili smo zatečeni s komentarom i viđenjem kojeg iznosi profesor Muhić i s nevjericom smo se pitali o čemu je zapravo riječ. Pa sam ga upitao da nam to dodatno pojasni šta je konkretno mislio i, također, ide li naruku s ovakvom naracijom onim secenističkim tendencijama i hegemonističkim ideologijama koji za Bošnjake u BiH, ali i šire, u Sandžaku i drugdje, ali prvenstveno u BiH, spremaju palestinski scenarij?!

Profesor Muhić je skinuo svoj sako, sačekao još jedno pitanje koje mu je bilo poslije upućeno, malo odugovlačio s odgovorom na moje pitanje, jer je bilo postavljeno pitanje o Mister No-u, za nepovjerovati, na koje je prof. Muhić odgovarao poprilično dugo. No, insistirao sam na odgovoru na moje pitanje. Prof. Muhić kazao je da je važno sačuvati narod i njegov duh, bez obzira na teritoriju i zemlju, jer treba uzeti primjer Jevreja koji su dvije hiljade godina bili bez države i zemlje, ali su očuvali narod i njegov duh, koji je, ipak, uspio uspostaviti svoju državu. Narod je nositelj suvereniteta i njegov je duh presudan, a teritorija, bez obzira kolika bila, nije toliko važna. Naš narod ide svojim putem, nije dramatično pitanje hoće li na tom putu ostati bez jednog točka, uvijek se može naći rezervni točak. I mi se stalno mijenjamo, u materijalnom smislu, ono što se ne smije mijenjati i što je garant opstanka je duh i to kraljevsko lice Bošnjaka i njihovo držanje. Prof. Muhić je potcrtao da on govori o tome kao analitičar i da želi da nas pripremi na sve moguće scenarije, a teritorija koja bi čisto nama pripala bila bi veličine Slovenije ili Makedonije i bila bi dovoljna za opstanak i reorganizaciju i novo zalaganje.

Replicirao sam profesoru Muhiću, bivšem predsjedniku BANU, a ne neovisnom analitičaru društveno-političke zbilje, da ta glasna naracija na javnom servisu ne ide nama u prilog, o tome ne treba da se priča javno, ali, isto tako, o tome ne treba da se priča nikako. Jer, mi nismo jevreji i mi ne bismo mogli čekati dvije hiljade godina da povratimo izgubljenu državu i zemlju, prije će biti da smo Palestinci, s kojima dijelimo istu vjeru, pa dijelom i sudbinu, koji zbog gubljenja države posljednjih 60 godina gube i sebe, u svakom smislu, pa i onom bukvalnom. Da Kurde i ne spominjemo, davne Arape u Andaluziji itd. Previsoku smo cijenu platili za ovu svoju zemlju. Da iz mezara se dignu svi šehidi, r. Alija Izetbegović i sve druge patriote koje su dale život svoj za ovu zemlju, među kojima ima dosta i nemuslimana, kako bi oni reagirali na ovu naraciju i javnu pripremu naroda za najcrnji scenarij. Oni bi se ponovo borili i ponovo bi ginuli za svoju zemlju, cjelovitu, slobodnu, multietničku, itd. Ljudi ne vole da im se dira u zemlju za koju su ginuli, oni i njihovi preci. Zemlja je svetinja, kao i narod. U to se ne dira.

Prije nekoliko brojeva, pisao sam kolumnu o tome da su Bošnjaci kao ribe u Jablaničkom jezeru, kada se voda u jezeru povuče, oni se sklone u sigurne predjele, gdje ima vode, kao ideje, kao države, a granice jezera uvijek ostaju na svome mjestu, one se ne smiju dirati, a voda, kao metafora zemlje i države, nekada je ima više, a nekada manje, zavisno od Božije milosti. Ali, ako neko, pak, branu sruši, onda je to neviđena katastrofa.

Isto tako, još prije deset godina govorio sam i pisao, a i sada tako mislim, da je država Bosna i Hercegovina uvjet bošnjačke egzistencije, a islam uvjet bošnjačke esencije.