U vrijeme kad je Bizantisko carstvo politički i vojno bilo slabo i kad je i samo bilo cilj zapadne agresije i polemike a muslimani bili na mnogim mjestima na granicama latinskog kršćanstva i s njim dijelili zajedničko more, u svjesnom evropskom duhu stvoren je deformirani imidž-osobenost islama.‘‘1
Napredan Svijet je živio, živi i živjeće od zajedničke valjane baštine indonežanske i andaluške valjane historije. ‚‘ Evropska kultura bitno je određena kroz islamsko-arapsku historiju .‘‘2
S obzirom da je već u historijskoj građi napravljen jedan prikaz literature o historiji, geografiji i književnosti iz perioda emevijske države. Obuhvatio je period jedne neistinite strane historijskog vremena, geografsko-demografskog prostora i izvora historijske književnosti. Druga svjetlija strana je prešutkivana,veći dio falsikovan, a ‚‘unikati‘‘ i drugi spisi dobro čuvani i zaštićeni od strane onih koji su ih pokupili i pokrali. Mislim da su ocjene pojedinih izvora razne literature falsifikovane, neprincipijelne, zapravo, neobjektivne. Ovdje je svejedno da li je tu literaturi neko, bilo ko, svako ili niko hvalio, a neko, bilo ko, svako ili niko kudio. Zato će objektivni i principijelni istraživači morati sami ocjenjivati radove koji su navedeni u spomenutom prikazu u slučaju da ih budu koristili.
Literatura emevijskog perioda je obuhvaćena vremenom, nešto manje od jednog stoljeća, tačnije od 661. do 75o. godine, po gregorijanskom kalendaru. Nažalost, od tog perioda pa do današnjeg dana bilo je veoma malo i radova osiromašenih za objektivne historijske dokumente iz te oblasti. Gotovo bi se moglo na prste nabrojati sve što je u tom periodu publicirano, a da nije falsifikovano, ili postavljeno neobjektivno i nenaučno. Čini mi se da je isti takav slučaj i sa radovima koji bi se mogli označiti da predstavljaju opću historiju toga perioda.
U historiografskoj i književnoj literaturi, primjećuju se težnje da se prave krupnija sintetska djela, a manje kraći izvještaji i radovi o pojedinim pitanjima. Osim toga, naglašena je gotovo u većini radova primitivna, agresivna, nacionalistička i sektaška nota bilo da su kraći prilozi ili krupnije historijske ili književne note, nastajale na tlu Arapskog poluotoka, Perzije, u njegovom okruženju, ili pak negdje dalje. Ovoga puta neću analizirati ili prikazivati sve radove. Ja ću spomenuti ukratko samo nekoliko izvora koji se izravno ili u cjelini odnose na literaturu o Emevijama.
a) BERDIJJAT = PAPIRUSI
Uglavnom zbog originalnostii, autentičnosti,opasnosti od unutrašnjih i vanjskih dušmana ORIGINALNI BERDIJJATI=originalni papirusi pokrani, prešućeni, falsificirani, a većina su uništeni ili pokopani .
Stoga nije pretjerano reći da je na hebrejskom jeziku TEVRAT (Zakon)Tora, i na aramejskom jeziku INDŽIL (Radost) tj Evanđelje i na arapskome jeziku Kur‘an Kerim ( Čitanje Plemenito) najsačuvaniji spisi, drugi historijski spisi, dokumenti i rukopisi iz asirskog, antičkog, rimskog, helenističkog vremena su pisani na originalnim papirusima ili lotosima.
BERDIJJAT,tj. pisma, spisi, rukopisi i dokumenti koji su pisani u tom periodu na PAPIRUSU (papir napravljen od biljke koji su stari Egipćani otkrili ).
To su zvanični državni spisi, razni dokumenti i pisma iz emevijskog perioda koji su otkrili egipatski seljaci. Takvi orginalni papirusi najviše govore o periodu Emevija.
Kroz Krstaške pohode, razni kolonijalisti su ih zaplijenili i danas dan prešućivani, a drugima su poturili fasifikate kako ne bi saznali istinu o tom periodu.
U tim pismima i spisima koja su pisana na tim originalnim papirusima nalazimo:
1.Financijsko-ekonomski sistem države
2.Političke i pravne prilike u doba Emevija
3. Društveni sistem Emevija
4. Obrazovn-naučni sistem
5. Bezbjedonosno-vojni sistem
6. Sistem sjajne arhitekture
7. Sektašenje u emevijskom periodu
8. Početci i obnavljane arapskog nacionalizma i fanatizma
9. Unutrašnji život u državi
10. Najznamenitije ličnosti i mjesta u tom znamenitom periodu.
Današnjom savremenom tehnikom i ono malo originalnih spisa, dokumenata i rukopisa koji su pisani na tim originalnim berdijjatima,tj. papirusima vićina se krije, falsificira, i tako preko elektronskih medija i druge dostupne literature fibrikuju se dalje ustaljene laži i neistine tog perioda.
Ti ‚‘papirusi‘‘ pisani su vještinom ‚‘poznatih, izvrsnih, efikasnih i efektnih autora‘‘ i sa pretenzijama da budu ‚‘ozbiljna‘‘. Na jedan od takvih nedopuštenih medota se historija instalirala u mozgove većine nekritičkih znanstvenika i istraživača bez historiografske, književne, prevodilačke kritike ili kritike autobiografskih historijskih ličnosti emeviskog perioda. Obična masa i populacije bilo kojih naroda nisu mogle znati krivotvorenost izvora baštene historije kao vremena ili geografije kao prostora.Na taj način se ne može zadržati jedna argumentovana i objektivna naučna kritika. Gotovo bi se moglo reći da je taj period historije ispisan i prikazan bez imalo naučne odgovornosti, a to znači neozbiljno. O tome je poznati arabista, rahmetli, Sulejman Grozdanić već govorio i pisao u svojim radovima. Nažalost, Sulejman Grozdanić se nije upuštao u analitiku ‘’papirusa’’, propusta i netačnosti kojima uveliko obiluje ta literatura. On se zadovoljio da ukaže na neka opća mjesta koja ni teoretski nisu održiva, što je posljedica autora ignoriranja relevantne objektivne emevijske literature i u suštini nepoznavanja relevantne emevijske građe, a na drugoj strani služio se izrazito sumnjivim izvorima i literaturom manje vrijednosti.
Sa zadovoljstvom ukazujem na taj aspekt BERDIJJAT-a tj. PISAMA i ZVANIČNIH SPISA KOJI SU PISANI NA PAPIRUSIMA. To su najznačajnij izvori koji osvjetljavaju i ukazuju na tačne historijske aspekte tog emevijskog historijskog perioda. Imajući u vidu sva događanja u Arapskom poluotoku, a kasnije i na Pirenejskom poluotoku, izvori imaju značaj i za historiju Emevija, pogotovu u interpretaciji u kojoj se strogo vodilo računa o naučnim uzusima. A takvo je djelo TĀRÎHU-r-RUSULI ve-l-MEMĀLIK ( Historija poslanika i kraljeva) od TABERIJA.Bio je ši‘itskog sektaškog opredjeljenja. Ono je popunilo jednu prazninu u historiografiji za navedeni period. Njegovu vrijednost ne umanjuje ni činjenica da se osjećaju natruhe ideologije kojoj je bila podložna historiografija vremena u kojem je djelo nastalo. Uostalom, takva je bila gotovo veća historiografska i književna cjelina nastala poslije osvajanja Perzije i Andaluzije (Španije-Portugal).
b) KNJIGE IZ HISTORIJE, GEOGRAFIJA I PREVODILAČKA LITERATURA
1. Želim ukazati na jednu seriju knjiga iz historije: TÂRÎHU-l-JA‘KÛBĪ (Historija Ja‘kuba koji je bio ortodoksni i fanatični historičar ši‘itske sekte), MURUDŽU-z-ZEHEB ( Luke zlata) od Mes‘udija, koji je također bio fanatik ši‘itske sekte, zatim knjiga FUTÛHU-l-BULDÂN od Blazurija, zatim knjiga ENSÂBU-l-EŠRÂF od Fârisija koji je imao veće simpatije prema dinastiji Abasija nego prema Emevijama.
Knjige su uglavnom rađene na osnovu izvora intelektualaca koji su bili privrženi vladajućoj strukturi i pisali su onako kako im se kaže. Za te knjige se može reći da je njihova interpretacija ekstenzivna i konzervativna, a i metod kojim su pisane je izrazito zastario. Moglo bi se reći da se u tim knjigama preteče primitivno-agresivna ši‘itska i sufijska ideja o historiji, što ne čudi s obzirom na vrijeme kada su nastale i pod čijim uticajem su nastajale i pisane. Zanemarujući sve to, te knjige već sada predstavljaju puke izvore, sa obavezom ponovnog valoriziranja svih dokumenata koji su tu korišteni.
Neposredno prije i poslije agresije na naše bosanskohercegovačke narode nastalo je nekoliko spisa, časopisa, internet stranica za koje bi se moglo reći da su prije esejistički prikazi historije tj. povijesti nego naučna historijska literatura.
2. Jedno kolektivno djelo koje također oslikava neistine i falsifikate tog perioda govori knjiga VEFEJÂTU-l-A‘JÂN (Smrtni listovi vojskovođa ) od Ibn Hallikâna, koji je također bio velijjetske-ši‘itske- sekte. Imajući u vidu teška vremena u kojim je nastala, kao i učešće historijskih ličnosti koji su umirali i koji se nisu imali vremena boriti da saznaju prave historijske-metodološke činjenice i argumente i imali vjerodostojne činjenice, njoj se ne bi moglo mnogo toga zamjeriti. Ima nekih priloga kojima tu nije bilo mjesta, ali valjda je to zbog vremena njenog nastajanja. Njena najveća vrijednost je u tome što se gotovo u svim prilozima nastojalo očistiti od ideoloških primitivno-agresivnih ši‘itsko-sunijskih primjesa i što je na jednom mjestu dat ukupan presjek historije tog vremena. Tu nije bilo izrazitih pokušaja redefiniranja pojedinih društvenih pojava ili procesa, što će svakako biti nužno u daljoj obradi historije Emevija. To je djelo nastalo na osnovu dotadašnjih rezultata historijske nauke. Nekada se ono doima i kao rezultat do kojih su došli sami autori - učesnici u toj knjizi istraživanja i da su izostavljeni neki značajni rezultati do kojih je historiografija bila došla. Nedostatak je što se i u njoj, zahvaljujući nekim radovima,ali, historija Emevija povezivala sa historijom Perzije ili eventualno Andaluzije. Činjenica je, međutim, da se historija Emevija nije razvijala i odvijala kao historija jedne samostalne zemlje, a njene veze sa navedenim državama su čisto međudržavni odnosi. Naravno, u nekim slučajevima ili nekim kraćim vremenskim razdobljima dolazilo je do pothvata osvajanja ovih zemalja a da se nije imalo infrastrukturalna administracija ljudskih profesionalnih resursa da bi se mogle održati i normalno razvijati. Ali se time njihova historija ne preklapa, nego se samo dodiruje. To pogotovu vrijedi za Andaluziju koja, kako se zna, nije ni postojala kao država od samog početka osmoga stoljeća. Ako nije tako, onda se i Emevijska država ne pojavljuje kao država koja je nametala svoju vlast spomenutim zemljama. Sasvim je svejedno koliko je ta vlast bila konkretna i na koji se način provodila. Opće je poznato da je i eventualna vlast Emevija u Španiji bila privremena i da kao takva nije krucijalno određujuća za historiju .
3. Ne bi se moglo preći preko činjenice da se početkom prošlog stoljeća pojavila TARĪHU-z-ZEHEB Historija Arapa, autor Filip Hitti, Libanac, ekstremnog evanđelskog-sektaškog opredjeljenja. Ona također zahvata političku, šaroliku i obojen bojama taj dio historije. Većina objektivnih znanstvenika želi odgonetnuti šta je bio cilj ove knjige. Mora se reći da je metodologija koja je primijenjena nenaučna. Već samim tim što joj je takav naslov, jer, u tom periodu koji on opisuje ne postoji takva naučna historija. U tom periodu postoji samo historija koja treba argumentovano zabilježiti ko je kome aplaudirao i zbog čega se aplaudiralo nekome da bi mu ime bilo zapisano u zvanične dokumente , a to znači da ne pokriva samo tadašnji etnicum, odnosno baštinu,vjeru kao životno slobodno opredjeljenje. Nenaučan je i zbog toga što u svojoj bazičnoj ideji polazi od posljedica i njima objašnjava uzroke, a ne obrnuto. Ni to djelo ne može preživjeti dulji period zbog činjenice da ne zadovoljava nijedan naučni kriterij. Teško je na ovom mjestu i ovom prigodom dati detaljan prikaz te knjige. Potrebna je opširnija rasprava o tome, jer knjiga posebno pati od baratanja nesigurnim činjenicama. Ono što ne može uopće izdržati naučnu kritiku, jest stav Filip Hittija kako se etnicum islamske vjere oformio i oblikovao zahvaljujući prihvatanju islama od strane perzijanaca i španjolaca. Hitti nije odgovorio na pitanje, što je suštinsko za historiju muslimana, koji su to narodi živjeli i kako su komunicirali u to vrijeme.
Nije valjda da treba iz toga zaključiti da su današnji muslimani nastali od hebrejske i aramejske loze koji su prihvatili islam. Takvo nešto je krajnje zastarjelo i samo prolazi kod neupućenih. Filip Hitti, kao historičar države i kao fanatični isključivi evanđelist, bio je dužan da objasni koliku je ulogu druga polovica sedmog stoljeća i prva polovica osmog stoljeća igrala država u oblikovanju etnicuma. Zar to nije bilo presuđujuće? To se najbolje vidi na razvoju naroda čija matična podloga u potpunom smislu nije, čak, ni arapskog, ni perzijskog etničkog porijekla već sasvim na jednom drugom zapadno evropskom djelu kontinenta etničkog porijekla španjolaca i portugalaca koji su prihvatali slobodno i iskreno Allahovo vjeru ISKRENOST–ISLAM. Dakle, Filip Hitti je pošao od nezahvalnog stava prema muslimanima, a nije pošao od historijskih fakata koji su neupitni. Pri ovakvim stvarima ne može se podlijegati stoljetno-političkim trendovima. Historija civilizacije muslimana je ozbiljna stvar i samo joj tako treba pristupati. Po mome mišljenju, Filip Hitti je načinio nasilan rez u historiji civilizacije muslimana i njenih naroda. Zašto je to tako, neka svako sebi općenito odgovori , a historičari posebno.
Filip Hitti je više nego blijedo prikazao to razdoblje muslimanske civilizacijske historije, koje s druge strane ima posebni značaj za savremenu znanost, historiju civilizacijsko-muslimanskih naroda. Mislim da je Filip Hitti dobro baratao činjenicama, ali ih nije u potpunosti, ili nije bar dovoljno, želio da shvati ovaj period ili ga je onako prikazao prema onome što se već znalo u historiografijskoj građi i dostupnoj literaturi. Otuda čitav niz materijalnih grejšaka. Nabrajati sve te greške gotovo da nema smisla.
Jednom drugom prilikom neko će napisati širi prikaz ove knjige. Ne zato što je smatram važnom, nego zato što joj je, izgleda, bio cilj izvitoprivanje historijskih činjenica koje su vezane za muslimanski doprinos u društvenim i prirodnim znanostima tog razdoblja. Neosvještavanje naroda ide u suprotnom primitivnom i agresivnom smjeru. Jer, muslimani iz nje mogu naučiti o muslimanima nešto novo i nešto pozitivno, ali fasifikovano, što već do tada nisu o njemu napisali ugledni svjetski historičari, a i neki naši bosansko-historijski autoriteti. Dakle, „Pleti kotac ko i otac“, ili ‚‘ Kupuj kahvu, i pričaj , ovako se ne može više živjeti!‘‘
Za mene su pokušaji da se na drugi i drugačiji način pristupa historiji emevijskog perioda pa i muslimanske historije u cjelini. Sasvim sam uvjeren da ti radovi neće i ne mogu uživati samokritičku saglasnost, ali možda iz samokritike da izraste pozitivan rezultat. Mislim da će i biti tako. U svakom slučaju ovaj skroman rad koji se odnosi na historiografsko-književnu literaturu za taj period su pokušaj da se na osnovu validne građe približi to značajno i jedno od najznačajnijih stoljeće. U tom stoljeća Zapadnom Evropom i Istočnom Azijom cvatale su različite znanosti u historijskogeografsko-književnoj nauci i oni su najtemeljitiji i nacivilizovanijih od svih dosadašnjih radova.
c) LITERATURA IZ KNJIŽEVNOSTI
Ima još nekih radova koji se samo dotiču perioda ili se po svojoj tematici naslanjaju na taj period, koji zavređuju spomen i koji imaju nepobitnu umjetničku kulturnu vrijednost, a ne nikako znanstvenu historijsku vrijednost. To su književna djela iz tog perioda, ali su ta djela najcrnija literatura kojom se oslikava samo jedna strana, crna strana tog vremena ( historije) i crna strana tog širokog prostora ( geografije). Navešću samo nekoliko djela:
1. KITĀBU-l-EGĀNĪ (Knjiga pjesama) od Ebu Feredža Asfehānija, koji je bio ši‘itski demagog i lažov i od samih političko-vjerskih sekta: sekta haridžija, sekta murdžija, sekta ši‘ija i unutar ši‘ija sekta Alevija koja je permanentno zadavala uz pomoć ostalih primitivnih sekti sunija, sektih koje su nanijele razne glavobolje Emevijama.
2. El-BEJÂNU ve-t-TEBJÎN (Retorika i jasnost), KITÂBU-l-HAJVÂNÂT (Knjiga životinja), KITĀBU-l-BUHALĀ‘(Knjiga tvrdica) , druga mnogobrojna djela i radovi DŽAHIZA koji jako mrzi Emevije. Emevijski sistem nije priznavao intelektualno-kulturni primitivizam i vjersko sektašenje. Pošto je Džahiz bio mu‘tezila , u svojim djelima je jako ocrnuo muslimane sunije koji nisu bili primitivni u sektama i grupama, nego su čestito i čisto vjerovali,čitali, učili, radili i gradili civilizaciju koja se zove ‚‘Emevijska civilizacija‘‘.
3. El-KAMIL FI-l-EDEB (Savršenstvo u književnosti) od Buberrida , bio je iz haridžijske sekte. U toj antalogiji iz književnosti ima mnogo apokrifni rivajeta-lanca prenosilaca.
4. El-‘IKDU-l-FERID (Jedinstvena ogrlica) od Ibn Abdi Rabbih El-ENDELUSIJ (Andalužanin, ši‘ijjske sekte, ujedno je bio zindik- heretik)
5. Ed-DEVĀVÎNU-š-ŠI‘RIJJEH (ZBIRKE PJESAMA ) – Neke od ovih Zbirka poezije su također falsifikati, naročito o porijeklu plemena Kurejš i i plemena Emevija, i o njihovoj ljubavnoj poeziji.
6. KUTUBU-l-HADÎS, VE-l-FIKH, VE-l-FIREKU-l-ISLĀMIJJEH ( Knjige hadisa, fikha, islamskih sekti).
Sva ova djela koja sam nabrojao, i mnoga druga koju nisam nabrojao, ne predstavljaju nove doprinose historiografiji Emevija, a za istraživače emevijskog perioda vrlo je značajno što se u tim djelima tretiraju pitanja koja gotovo nikako nisu doticana u našoj nauci za taj period. Sama činjenica da je svoje radove mogao povezati i nasloniti na taj period, a pogotovo njegova rješenja privrednog života i gradova, su izuzetno važna za Emevije, a naravno za historiografiju.
Nije teško zaključiti da je to stanje nezadovoljavajuće. Sedmo i osmo stoljeće po demografsko-društvenim procesima koji su se dešavali predstavlja za civilizovanog i kulturnog čovjeka najznačajniji period u historiji reda,rada, slobode i tolerancije. Iz tih procesa se porodila novija povijest- historija civilizovanih naroda sa manje reda, rada, slobode i tolerancije. Zapravo, u tom stoljeću je udarena osnova za novija vremena koja se još ne mogu nazvati historijom u suštinskom smislu. Ali je odavno poznato da je taj period historije najmanje i najslabije obrađen. Prosto je neshvatljivo koliko istraživači bježe da objektivno i temeljito istraže taj period. Možda se mogu naći opravdani razlozi za to. Mislimo da nacionalno-primitivne historiografije Perzijanaca, Turaka, Andalužana prije svega, taj period, baš kao i period Srednjeg vijeka, pokušavaju mistificirati nacionalnim ideologijama i nacionalnim oslobodilačkim pokretima kojima prekrivaju muslimansku historiju, pa svako ozbiljno bavljenje tim periodom gotovo sigurno bi bilo dočekano na nož. Ali su nužne historijske naučne istine koje će objasniti taj period historije Emevija. Ima još razloga za to ,jer je taj period bio vezan za vojna osvajanja, a ne za historiograske i književne izvore za buduće društvene i falsifikovane znanosti, stoljeće najmanje je izdato arhivske građe, osobito one emevijskog porijekla, pa su uvjeti za bolje rezultate slabi. Mislim da pred muslimanskom historiografijom stoji ozbiljan zadatak da se pozabavi ovim periodom, a prije svega demografskim promjenama ili prilikama u tom periodu, što je od izuzetnog značaja za objektivno sagledavanje identiteta muslimana sa svih aspekata, etničkih, religijskih, ekonomskih i dr. Tako je poznato da su npr. književni odnosi prikazivani naučno sasvim neutemeljeno. Emevijske reforme i njihove posljedice, mislim da su potpuno nepoznate u našoj, a kamoli u svjetskoj historiografiji. Spoljnopolitičke prilike u kojima se nalazila Emevijska država, uglavnom su jednostrano prikazivane. Mi danas ne znamo kakve je stvarne rezultate ostvarivala ideologizirana politika naših muslimanskih sekti:ši‘izma, sufizma, selefizma, asketizma, misticizma, teozofije, panteizma, mistične poezije i filozofija, derviških nenaučnih i nemetodoloških redova-raznih tarikata. Treba tačno razlučiti šta je rezultat interesa velikih sila, a šta rezultat propagande iz tog perioda.
Danas ima saznanja da u suštini nijedan historijski izvor nije metodološki provjeren i ispitan. Koja je validnost te literature? Ko su bile te velike historijske ličnosti? Sa kojih pozicija su tako nešto zabilježili i umjetničkim profesionalnim tamnim bojama obojili historiogeografsko-književnu vrijednost emevijeske znanosti i kulture. Podstican od naših sekti nije rezultirao pozitivnim ishodom. Mi zapravo još ne znamo šta je to što se u historiji muslimana dešavalo uopće u tom periodu. Pogotovu ne znamo koji su se procesi odvijali u okvirima emevijskog sistema i šta su oni generirali. Konačno, sektašenje i grupašenje toga vremena je apsolutno netačno interpretirano i prikazivano. Uopće se ne zna da je i to bio proces započet mnogo prije ovoga vremena, a u ovom vremenu doveden do kraja. Općenito to je sve imalo neugodne posljedice u čitavom muslimanskom svijetu, a posebno i naročito u bosanskohercegovačkih naroda. Konačno, izuzetno je važno prikazati rezultate tih reformi u muslimanskom svijetu, jer bi to pokazalo da je emevijska država u tom stoljeću bila duboko zagazila u vojno-građansko društvo i po organizaciji društva i po institucijama vlasti. Dakle, nije bila tamni vilajet. Taj vilajet dolazi od suštinskog ši‘itskog političkog i vjerskog učenja koji se svodi da se poslanstvo svodi na: risalet, nubuvvet i velijjet. Sa preselenjem Muhammeda, a.s, u kaburski svijet risalet( poslanstvo) i nubuvvet (vjerovjesništvo) su prestali, ali se velijjet (nadležnost) ne prekida već nastavlja kroz imamet. Imami se ne biraju nego se krvno-srodničkom linijom nasljeđuju. Prema učenju ši‘ijja, imam ne nasljeđuje samo svjetovnu i vjersku vlast – hilafet – već ima pravo da tumači zakon. U to svojstvo tumačenja zakona imam je nepogrješiv i bezgriješan.Ši‘ijjski imam je zaštićen i sačuvan od grijeha, kao i kod kršćansko-popinskog učenja. Izbor imama se ne vrši principom šura (dogovaranjem) niti ši‘ijje uvažavaju kao vjerske izvore ‚idžmu-konsenzus ili saglasnost učenjaka u vjerskim pitanjima i kijas-analogiju. Zato, suprotno sunijjama, ši‘ijje, sufije, selefije i neke sunije uče da se sigurnost znanja i saznanja u vjeri može dobiti samo iz poduka onoga imama, šejha i vjerskog ‚alima (učenjaka) koji stoji pod Božijom zaštitom. Da je to tako, a da nema drugih iskrenih prirodnio-normalnih učenjaka među Allahovim stvorenjima, koji se svojim trudom, naporom, strpljenjem i upornošću pronalaze globalne konsenzuse i analogije. Uz procese koji se odvojaju svakako postoji i danas dan normalni narodi kojima je stalo do objektivne, otvorene i realne istine njihove historije. Da nije još tako došlo bi do Smaka svijeta. Svakako, to je proces koji se ne završava za godinu ili nekoliko godina. On traje dugo, čak i tamo gdje su promjene vršene silom revolucije. To dobre sunijje u emevijskoj državi nisu čuvale.
I pored ispunjenih vanjskih i unutrašnjih ratova Emevije su čuvali cijelo vrijeme jedinstvo DEVLETA tj. države (jedinstvo moralne-vjere, jedinstvo domovine i jedinstvo jezika) i jedinstvo Ummeta islama.Taj period je u stvari period jedinstva civilizacija, bezbjednosti, sigurnosti i prosperitenog razvoja svih civilizovanih naroda koji su njegovali i čuvali svoju raznovrsnu baštinu. Skoro cijelo vrijeme emevijski vladari bili su ispunjeni vanjskim i unutrašnjim ratovima, potpomognuti različitim vjerskosvjetovnim sektaškim strankama, grupama ili partijama.
Mi građani ove planete, a naročiti iskreno predani Allahu-muslimani, ne smijemo nikada zaboraviti i pored svih iskušenja kroz koje su Emevije prolazili, da su u tom periodu sagrađeni mnogi bezbjedonosni, civilizacijski tokovi jednog zavidnog vremenskog i prostornog sistema:- građeni su putevi, vodovodi, prekrasne građevine, čitavi gradovi, bolnice, rasvjete, hoteli, znači, kompletna infrastruktura. Vođena je velika humana i socijalna, znanstveno naučna politika na zbrinjavanju i pomaganju svima kojima je potrebna pomoć( od zdravih do bolesnih, od naukih do neukih, od bogatih do siromašnih). -To je bilo svjetlo izdanje emevijske države za sve građane koji su bili na tom prostoru od Istočne Azije do Zapadne Evrope.
O svemu ovome deteljnije možemo saznati iz unikatnih - vjerodostojnih BERDIJJATA tj. pisama, dokumenata, anala, zvaničnih spisa koji su pisani arapskim jezikom na ORIGINALNIM PAPIRUSIMA.
Ukoliko ih neko za svog života uspije kupiti ili dobiti vezom iz najpoznatii svjetskih biblioteka. Pretraživanjem Internet stranica za jeftine pare nećemo originalne papiruse moći pronaći i vidjeti.
