Kad čovjek iz donje klase (one u kojoj čeljad u redu stoje u hodniku pred kupatilom kako bi se svi uspjeli okupati s jednim bojlerom tople vode) dobije treće ili četvrto dijete, nerijetko se u komentarima tog, po defoltu tradicije mubarek odgađaja, čuje kritika koja kaže: „Rađa sirotinju!“

Ko biva, glup je i neodgovoran, nema para, a rađa djecu. Teško je tu ostati suzdržan na takav komentar, a opet je još teže objasniti tezu koju nosiš u glavi, a koja tog istog čovjeka i hanumu njegovu vidi ko borce, kičmu i snagu ove nacije.Teško je naći i argumente koji bi zadovoljili društvene uzuse današnjice, jer , uobičajeno gledano šta je taj čovjek i njegova hanuma dobila rađanjem trećeg, četvrtog ili petog djeteta.Troškovi života se podižu za jednog novog člana, svi paušali koji se određuju po broju članova porodice, poput onog za vodu i sl., idući mjesec će mu doći uvećani, te po materijalnim standardima gledano tim činom sebi nije priskrbio nikakvu sreću i napredak nego dodatne rashode i tegobe na ionako teško stanje. Matematički gledano ovi spomenuti kritičari su u pravu. No matematika isto tako svjedoči da ako milion bračnih parova (što je dva miliona ljudi) rodi samo po jedno dijete, jasno ispada da se populacija nakon njih smanjuje na milion insana.

Matematika depopulacije

Nerijetko smo tokom prošle agresije pisali i voljeli čitati o majkama čijih 5 ili 6 sinova brani Bosnu i Hercegovinu. Bilo je i onih teških životnih priča gdje su te majke za odbranu domovine davale svih 5 sinova. Zanimljivo je da u takvim i sličnim situacijama niko toj „sirotinji“ nije govorio, vas je iz jedne kuće 5, a iz druge ima samo dvoje, pa ne treba svih pet da bude u rovu jer, eto, matematički bi bilo u redu da svaka majka da za odbranu isto. Nisu ovo lijepi primjeri, teška vremena dozivaju, pa naš mozak bježi od njih.Teško će takva porodica smoći snage da fakultetski iškoluje na današnjem vaktu troje, četvero ili petero djece, pa je i to argument koji ide u prilog onoj tezi da rađaju „sirotinju“, jer bez škole ne čeka ih svijetla budućnost ni u starijim godinama njihovog života.

No, šta čeka nas kao društvo ako podržimo ovakvu priču, ako dođemo, a možda skoro već i jesmo, u situaciju da na vijest o dvoje djece u jednoj porodici govorimo „mašaAllah“, u smislu nečeg posebnog i velikog?

Zašto se ljudi koji se odlučuju za više djece, za mnogo više odricanja u životu radi brojnije porodice, prepuštaju sami sebi? Zašto su jedini vidovi pomoći takvim ljudima, bar za koje sam ja čuo, jednokratne novčane pomoći kada se dijete rodi i „Bog te veselio“. Namjerno ne spominjem Poslanikove hadise o ponosu njegovom našom brojnošću i sl. Znamo ih, ali, zar su oni jedini pokazatelji pozitivnog u imanju više djece, zar i bez njih naše društvo, kad bismo ga i lišili religioznog pogleda na svijet, ne treba djecu, ne treba te vrste napredak?

Po čemu se mjeri uspjeh žene i jedne porodice

Ja živim u Medžlisu u kom se članarina Islamskoj zajednici plaća po članu, i nema klauzule kojom bi se bar simbolično, kroz tu članarinu olakšalo porodici s više djece. Da, kažemo mi, mašaAllah, kad čujemo da je neko dobio treće ili četvrto dijete, ali konkretno to se „mašaAllah“ može i cinično shvatiti kao „mašaAllah, još dvije marke mjesečno od novog člana“.Nisam imao priliku upoznati zapadne sisteme (a ni istočne), ali koliko sam shvatio činjenice da li je neko oženjen ili ne, da li ima jedno, dvoje ili više djece, značajno utječu i na same poreze na njegov dohodak pa time i na primanja., u našoj zemlji, koji se bave ovim pitanjem i da li je ovo o čem govorim problem meni što nisam upućen u više informacija ili je zaista problem onakav kakvim ga vidim, volio bih znati?

Svakakvim se pitanjima danas bavimo. Kada je vjerska misao u pitanju nevjerovatne su doze „sitnica“ kojima se poklanjaju veliki prostori i o čijem se raspravljanju troši dosta vremena, pa smatram da bi se i problemima s kojima se suočavaju supružnici koji odluče imati troje i više djece trebalo dati prostora. Bar u mjeri da u moru „džihadista“ ove ili one kategorije, poneko progovori i o tom malom-velikom džihadu očeva i majki koji žrtvuju godišnje odmore u Antaliji i drugim svjetskim ljetovalištima, koji lišavaju svoj dom svakojakih kućnih pomagala, koji krpe odjeću starije djece da bi mogla poslužiti i mlađima i dr., zarad brojnijeg poroda koji će sutra biti kičma i krv ove zemlje.

I rijetki su među njima koji će se požaliti, da je s mukom i last, s teškoćom i zadovoljstvo, oni su se kroz život osvjedočili, kao i u činjenicu da Bog daje nafaku. Ne pišem ovo samo da bih ukazao na to da im treba materijalno pomoć. Više, u stvari, sve ovo pišem da bi njima, sebi i nama pomogao. Možda bi nama, koji nismo kao oni, pomoglo da bolje shvatimo život kada bi nam se koja riječ više o njima kazala. Možda bi ovo društvo lakše krenulo naprijed kada bi nam ovakvi primjeri bili svijetle tačke. Možda bi na molbe za pomoć u kojima piše da je neko majka ili otac petero djece gledali kao na obraćanje mudžahida a ne jadnika. Možda bismo kroz posjete takvim porodicama mogli otkriti nove sisteme življenja, ekonomisanja i zalaganja koje se u usporedbi sa problemima o kojima inače pričamo i sistemima koje primjenjujemo u životu mogu činiti kao mu'džize.

Možda bi u rubrici „uspješne žene“ koju uvodimo u sve časopise i portale bilo mjesta i za majke čiji radni dan počinje hranjenjem dojenčeta u pola pet ujutro, a završava u akšam kupljenjem veša sa štrika. Možda za tu uspješnost nije uvijek nužno završiti velike fakultete i biti nagrađen na nekom prestižnom takmičenju iz nečeg. Možda...Ja mislim da je biti majka i otac uspjeh za sebe. Biti majka i otac dvoje djece dupli uspjeh, biti majka i otac troje i više djece, odgajat ih u marljive, poštene i korisne članove našeg društva je danas borba koja zaslužuje spomen, zaslužuje orden makar i od nevještih slova kojima sam ovo ispisao.