Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvila etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja.

Nedavno sam na društvenim mrežama čitao raspravu nekoliko novinara i političkih analitičara iz Sarajeva koji su komentarisali kako Hotel Bristol, sada dio ‘Novotel’ grupacije, narušava sekularizam Bosne i Hercegovina – jer se u tom hotelu ne služi alkohol. To me podsjetilo sličnim tvrdnjama 2009. godine nakon otvaranje BBI tržnog centra u Sarajevu da takav centar (koji je u privatnom vlasništvu) narušava sekularizam ove države jer ne služi svinjetinu ni alkohol. Pojedini su konstatovali da, postojanjem takvih tržnih centara i hotela, Bosna i Hercegovina postaje ‘klerikalna’ država. Takav zaključak bi značio da su alkohol i svinjetina mjerilo stepena odvajanja religije i države i sredstva za standardizaciju nivoa sekularnosti jednog državnog uređenja – što je svakako besmislena tvrdnja.
Sa pravom se postavlja pitanje – da li (ne)serviranje alkohola u privatnom objektu može utjecati na princip odvajanja religije od države? Slijedeći takvu logiku, odluka mormonskih restorana u Sjedinjenim Američkim Državama da ne prodaju alkohol je jednako narušavanju američkog sekularizma ili bi postojanje košer restorana u Parizu narušavalo francuski laicité. Naravno da neće.

Definicije sekularizma

Zbog konfuzije ali i pogrešnog shvatanja ovog koncepta, neophodno je detaljnije pojasniti samu definiciju i tipologije seklularizma.
Za početak, među teoretičarima sekularizma širom svijeta – Jose Casanova, Charles Taylor, Peter Berger – ne postoji nijedna unificirana, općeprihvaćena definicija sekularizma. Uz to, ne postoji ni međunarodna konvencija koja standardizira definiciju i karakteristike sekularizma a time i sekularne države. Definicija sekularizma može biti ambivalntna koliko i, recimo, definicija terorizma. To je upravo razlog iz kojeg se UN-ova Konvencija o međunarodnom terorizmu, predložena davne 1996. godine, nikada nije usvojila jer se zemlje članice UN-a ne mogu složiti oko same definicije terorizma.

Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvijala etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja. Ipak, koncept sekularizma je jednostavan: vjerske grupe se ne smiju uplitati u državna pitanja, a država se ne smije uplitati u vjerska pitanja. Da bi se jedna država mogla smatrati sekularnom, neophodno je da ispuni dva kriterija. Prvi je da njen ustav deklariše vjersku neutralnost, odnosno, da ne proglašava ni jednu religiju za službenu. Drugi kriterij jeste da sudovi i zakonodavna tijela budu lišena bilo kakvih institucionalnih veza sa religijom. U praksi, situacija bude nešto drugačija i način na koji će jedna država urediti svoj odnos prema religiji oblikovat će ideološka previranja između zagovornika i protivnika uloge religije u državi.

Vrste sekularizma

Utjecajni sociološki teoretičar Peter Berger u svojim djelima razlikuje tri vrste sekularizma.
Američki model. Prvi je model Sjedinjenih Američkih Država i ta definicija sekularizma podrazumijeva benigno institucionalno razdvajanje religije od državnih struktura bez postojanja animoziteta države prema vjerskim zajednicama. Država sve vjerske zajednice i organizacije jednako tretira, dozvoljava im određen stepen autonomije, pruža ograničenu finansijsku podršku kao i poreske olakšice. Ipak, odvajanje religije od države ne znaći da vjera nije prisutna u državi ili u američkom društvu – oba doma Kongresa imaju vjerske službenike koji svakog dana molitvom započinju zasjedanje Kongresa. Isti je slučaj prilikom početka svakog zasjedanja Vrhovnog suda SAD-a, gdje je jedan od sudskih službenika zadužen da molitvom prizove Božiju milost pred početak suđenja. Svjedoci suda u sudskom postupku polažu vjersku zakletvu stavljajući ruku na Bibliju kao što to čine i državni  funkcioneri, uključujući i predsjenika SAD-a, uz zakletvu završavajući riječima “Tako mi Bog pomogao’’ (‘’So help me God’’).
Francuski model. Druga vrsta sekularizma prema Bergeru je karakterizirana antivjerskim nastrojem i pokušajem da se potisne utjecaj religije iz javne sfere, što je bio slučaj sa Francuskom nakon revolucije 1789. godine. Francuski koncept državnog uređenja razvio se sa anti-crkvenim stavom i ciljem da se potisne bilo kakvo javno ispoljavanje vjerskih simbola i djelovanje vjerskih zajednica u državnim strukturama. Istovremeno, francuski zakoni strogo štite ispoljavanje vjere u privatnoj sferi. Ipak, i u Francuskoj, koja često simbolizira rigidno odvajanje religije od države, brojni su primjeri gdje se iz državnog budžeta finansira obnova crkava. Uz to, u dvije oblasti na istoku zemlje, Alzasa i Lorena, koje su bile dio Njemačke za vrijeme donošenja Zakona o razdvajanje crkve i države iz 1905. godine, vjerska nastava se odvija u državnim školama i niko ne postavlja pitanje ugroženosti sekularizma.
Komunistički model. Treća vrsta sekularizma ne samo da zahtjeva striktno odvajanje religije i države nego je i neprijateljski nastrojena prema religiji. To je bio slučaj u bivšim komunističkim državama poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije a danas se takav model i dalje prakticira u zemljama poput Kine i Sjeverne Koreje i Kube. Pristalice takvog sekularizma ne samo da žele fanatično potisnuti ispoljavanje vjere iz javne sfere, već to žele spriječiti i u privatnoj sferi. To se praktikuje danas u Kini gdje su vlasti u autonomnoj, a pretežno muslimanskoj pokrajini Xinjiang, zabranili Ujgurskim muslimanima – preciznije državnim službenicima, studentima i nastavnicima – ramazanski post, dnevni namaz, puštanje brade muškarcima, nošenje mahrame ženama i nadijevanje muslimanskih imena.
Ogromne su razlike među gore navedenim sekularnim državama. Ovdje možemo navesti samo nekoliko ilustrativnih primjera iz knjige Ahmeta Kuru Secularism and State Policies towards religion: The United States, France and Turkey koja pomno analizira tipologije sekularnih država. Ahmet Kuru američki sekularizam naziva i ‘pasivnim sekularizmom’ jer dozvoljava vidljivost religije u javnoj sferi, za razliku od turskog i francuskog modela koji nazivaju ‘agresivnim’ ili ‘nametljivim’ sekularizmom. Ali iako je turski model sekularizma doslovno prepisan od francuskog, ipak postoje i neke bitne razlike. Francuska je odvojila religiju od države dok je Turska stavila religiju pod državnu kontrolu. U Francuskoj ne postoji bilo kakvo državno tijelo koje upravlja religijom, čak ni u savjetodavnom kapacitetu. U Turskoj, s druge strane, postoji Diyanet – odnosno Direkcija za vjerska pitanja – koja ima više od 80.000 uposlenika, pretežno imama i hatiba, i najveći budžet u državi nakon turskog ministarstva odbrane. Turski Zakon o političkim strankama zabranjuje strankama čak i predlaganje zakona o ukidanju Diyaneta, što svjedoći o važnosti te institucije za državu. Tu je i druga bitna razlika između Turske i Francuske – sekularizam u Francuskoj razvijao se zajedno sa evolucijom demokratije nakon Francuske revolucije i kretao se od lokalnih zajednica prema gornjim ešalonima države. U Turskoj to je bilo obrnuto – sekularizam je autoritativno nametnut sa vrha prema dolje. Ovdje je važno istaknuti da zbog rastućeg utjecaja religije u proteklih dvadeset do trideset godina, religija postepeno pomjera granice svog dometa u državama sva tri modela. Načelo sekularizma ne označava nužno i pad religioznosti stanovništva, jer stanovništvo jedne države može biti veoma religiozno dok je država sekularna – kao što je slučaj u Turskoj i Americi.
A za evropske muslimane, kako autohtone tako i novopristigle imigrante, iskustvo je pokazalo da je sekularna država najsigurniji oblik uređenja odnosa religija-država u cilju zaštite autonomije muslimanskih vjerskih organizacija od nepoželjnog uplitanja države.
Bosna i Hercegovina, kao i ostale bivše komunističke države jugoistočne i istočne Evrope, i dalje prolazi kroz tranzicijsku fazu, preciznije kroz tri tranzicije – od komunizma prema demokratiji, od rata prema miru i od nezavisne države prema zemlji članici Evropske unije. Koliko god bilo bitno reformisati državne zakone i približiti ih zakonima Evropske unije, toliko je i bitno prihvatiti najbolju praksu evropskih zemalja po pitanju uređivanja multikonfesionalnih država, proširivanja vjerskih sloboda i razvijanja jednog liberalnog razumijevanja sekularizma.