Zapadnjaci koji imaju površno znanje o islamu i muslimanski modernisti koji imaju površno znanje o zapadnoj modernosti neumorno pozivaju na reformu islama. Da ne mislimo da je ovo nova rasprava, dovoljno je prisjetiti se diskusija iz 19. stoljeća o islamu, reformi, tradiciji, modernosti i prosvjetiteljstvu. Muslimanski učenjaci i intelektualci su se u tom dobu borili s istim pitanjima koja se javljaju u savremenim raspravama o islamsko-zapadnim odnosima i budućnosti današnjeg modernog svijeta. Neki od njihovih odgovora su trebali riješiti ovu raspravu, ali to nije slučaj.

Oni koji žale što se nikada nije pojavio muslimanski Volter trebaju ozbiljnije proučavati historiju. Njihovoj predstavi o reformiranom islamu, ma šta to značilo, nedostaje religijski legitimet, moralni autoritet i historijska dubina. Njena politička agenda je očigledna i ne zahtijeva suptilnu razradu. A njen neuspjeh je dovoljno jasan, pa ga treba pravilno razumjeti tako da ne ponavljamo iste greške.

Osmanska inteligencija je imala poseban interes za ovu debatu te je pružila niz stimulirajućih odgovora kojih i danas moramo biti svjesni.

Zajedno s Rusoom, Volter je bio vjerovatno najpopularniji evropski filozof među osmanskim misliocima u 19. vijeku. Njegova djela su preveli i promovirali brojni istaknuti intelektualci, državnici i novinari. Među njih se ubrajaju Munif-paša (1830–1910), koji je bio ministar obrazovanja tokom vladavine Abdulhamida II, Ahmed Vefik-paša (1823–1891) koji je preveo Volterovo djelo “Micromega” na turski, Ahmed Midhat-efendi (1844–1912) koji je objavio roman pod nazivom “Voltaire 20 Yaşında Yâhud İlk Muaşakası” (“Volter u dvadesetoj ili Njegova prva ljubav”) i Bešir Fuad (1852–1887), poznat kao prvi osmanski pozitivista i naturalista. Između ostalih, Fuad je bio naistaknutiji promotor Voltera u osmanskim intelektualnim krugovima posredstvom svoje knjige od sto trideset i devet stranica o ovom francuskom filozofu prije nego je kao mladić počinio samoubistvo.

Volter je bio ikonoklast svojega vremena. Izgleda da je to, radije negoli neke druge njegove specifične ideje, zaokupilo maštu muslimanskih intelektualaca u 19. stoljeću. Bio je uzdizan kao pionir slobodnog razmišljanja, nauke, napretka i humanizma. Njegove antiosmanske i antiislamske primjedbe su bile postavljene unutar društveno-političkog konteksta njegova vremena, pa su time učinjene prihvatljivijim. On je čak bio predstavljen kao zdravorazumski branilac islama od duboko ukorijenjenih predrasuda evropskih religijskih i intelektualnih krugova. Njegova nenaklonost spram institucionalnog kršćanstva i odbrana deizma se smatrala prirodnim ishodom njegove borbe s papinskim autoritetom i sholastičkom netrpeljivošću. Na kraju krajeva, ovo je bilo unutarnje pitanje za evropske intelektualce. Islam nije bio meta takvog kriticizma, jer je bilo široko prihvaćeno da je imao veoma različitu teologiju i institucionalnu strukturu.

U jednom podužem članku o Volteru, Ahmed Midhat-efendi tumači Volterovu poznatu predstavu “Fanatisme, ou Mahomet le Prophete” (“Fanatizam, ili Poslanik Muhammed”) u izrazito drukčijem svjetlu. On priznaje da ova predstava ima izuzetno potcjenjivački pristup islamu i njegovome poslaniku, ali ne vidi ovo kao napad na sâm islam. On radije misli da Volter koristi antiislamsku retoriku kao književnu taktiku kako bi kritizirao zapadnjačko iskustvo religioznosti. Ono što Volter ne može direktno reći o kršćanstvu, kaže o islamu, no, njegov glavni cilj ostaje Katolička crkva. Činjenica da je pokazao ovu predstavu Papi nosi jednu umješnu poruku.

Međutim, Ahmed Midhat iznosi jedan drugi interesantniji stav, a to je da niko ne bi trebao tvrditi da je muslimanski Volter, zato što okolnosti koje su dovele do njegova uspona u Evropi ne postoje u muslimanskom svijetu. Islam nema položaj kao što je papinstvo, niti je imao išta poput inkvizicije. Ratovi između katolikâ i protestanata se ne mogu uspoređivati s odnosom između sunnijskih i šiijskih muslimana. Volter nastoji dovesti kršćansku Evropu tamo gdje je muslimanska civilizacija već bila – vjerujući u Boga i moral uz puno korištenje razuma, opservacije, eksperimentiranja, slobodnog promišljanja i naučnog istraživanja bez opterećenjâ institucionalne religije. Volter u 19. vijeku konstruktivno predstavlja način za novu sintezu vjere i razuma, nauke i morala, zajednice i slobode. Ali nema potrebe oponašati njegove načine da bi se utro novi intelektualni i naučni pravac u muslimanskom svijetu. Islamu nije potrebna reforma, već se muslimani trebaju obnoviti. Volter u Istanbulu, Kairu i Damasku djeluje kao idealizirani mislilac koji podsjeća muslimane na njihovu osnovnu dužnost da se probude.

Kao i mnogi njegovi savremenici, uključujući Namik Kemala i Džemaluddin el-Afganija, Ahmed Midhat je vjerovao da su Evropljani načinili kvantni skok zahvaljujući djelima svojih naučnika i filozofa. To je ono što muslimani sada moraju učiniti, to jeste, povratiti svoju intelektualnu tradiciju prateći ono što se dešava u Evropi. On poziva svoje čitaoce da proučavaju kako nauke Istoka, tako i nauke Zapada.

Pitanje zašto muslimani nemaju Voltera je poput pitanja zašto zapadnjaci nemaju Rumija ili Ibn Arebija. Činjenica da muslimani nemaju Voltera ne znači da ne znaju ništa o kritičkom promišljanju, baš kao što činjenica da Zapad nema Rumija ne znači da ne zna ništa o ljubavi.

Oni koji poznaju tradicionalne islamske nauke moraju proučiti nove tekovine sa Zapada, a oni koji poznaju zapadnu kulturu i misao se moraju obrazovati u intelektualnom naslijeđu muslimanskoga svijeta – ostati ukorijenjeni u sopstvenoj tradiciji, ali zadržati u svojemu vidokrugu svijet. Upoznajte sebe i vlastitu baštinu, no, budite isto tako otvoreni prema učenju od drugih. To je ono što muslimani trebaju uraditi, a ne bezglavo tražiti muslimanskog Voltera.

To je ono što su mnogi osmanski intelektualci mislili u 19. stoljeću. Tužno je i potresno što nakon stoljeća i po ova rasprava nije stvarno napredovala mnogo i što se nastavlja vrtiti oko istih pogrešnih dihotomija. Vrijeme je da se obrati historiji i iz nje izvuku pouke.

S engleskog preveo: Haris Dubravac