O tome kako su muslimani ovih prostora privrženi sjećanju na Allahovog Poslanika, mogle bi se napisati knjige. Mnogi od nas mogli bi svjedočiti kakva osjećanja su budili mevludski dani – džamije ispunjene vjernicama i vjernicima koji ustrajavaju u ideji da je moguć svijet gdje pravednici žive i djeluju. Takve slike s mevluda mnogi od nas imaju: djeca koja spjevovima pričaju o velikoj sudbini, o ideji s kojom je on, kao Milost svjetovima došao, intuitivno osjećajući koliko to znači odraslima oko njih; vjernice i vjernici “žive” život Božijeg miljenika koji, iako siroče i slab, osnažen Božijom riječju “slabe diže na noge i lišava ropstva narode mnoge”. Ustaju pred njim, uče mu salavate, pronose njegovu priču. Zahvaljuju Bogu koji im je poslao nadu – da je moguće društvo u kojem vjernici po Božijoj riječi i svom uzoru, svom Pejgamberu, štite i vole jedni druge. Čak i s vrlo površnim poznavanjem sadržaja hadiskih zbirki, živjeli su učenje svog Pejgambera, u pojam “grehote”, bez teških riječi, učitali su srž islamske Tradicije. U sjećanjima imama, koja sam slušala, često se pojavljuje ono što ih je iz godine u godinu ohrabrivalo u njihovoj misiji – u iskazivanju ljubavi prema Allahovom Poslaniku, u džematu je odzvanjao eho žive Riječi Božije.

Ta ljubav prema Poslaniku se, kao dio našeg življenja vjere, iskazuje i danas. On nam je blizak, možemo ga smjestiti u vrijeme i prostor. On je Učitelj. Tu je, i njegov lik ne blijedi.

Poslanik je to koji je i danas svim zalimima na svijetu trn u oku. Ako razmislimo zašto je tako, zašto se neki moćni savremeni čovjek uopšte osvrće za nekim drugim čovjekom od prije skoro hiljadu i po godina iz daleke Arabije, i to još čije poslanstvo neće da prizna, vidjet ćemo da je naš Poslanik, alejhisselam, smetnja jer su čista i očuvana Objava koju je dostavio i njegov poslanički sunnet zapravo najveći i najbolji svjedok protiv zuluma i zalima – protiv njihovih nastranih karaktera, nečistih namjera, silničkih politika i laži. Objava, Kur’an, i poslanstvo čine muslimanima okosnicu u življenju punine vjere, a Poslanik, alejhisselam, je i svjedok, ali i garancija, kako može bolje i drugačije i mora bolje i drugačije.

Jesmo li zaboravili na čast muslimana na koju nas je Poslanik, alejhisselam, upozoravao? Kad mislimo na nju, mislimo li samo na sebe ili u naše poimanje časti muslimana spadaju i izbjeglice, povratnici, silovane žene, obespravljeni borci, pohapšeni komandanti, ljudi u redovima ispred narodnih kuhinja, oni kojima zalimi nama pred očima otimaju domovinu? Zašto nam se čela ne mršte na oduzimanje časti i dostojanstva ovim ljudima? Jesmo li svjesni da vodeći računa isključivo o sebi ustvari napuštamo, i to na fundamentalnoj razini, sunnet našeg Poslanika?

Unatoč svemu tome, jedno pitanje je među muslimanima aktuelno – kako mi stojimo sa slijeđenjem našeg Poslanika? Možda ovo zvuči kao apsurdno pitanje jer ga mi volimo, donosimo salavate na njega, čitamo hadise i trudimo se slijediti njegov sunnet. No, pitanje je koliko mi, u iskazanoj ljubavi, razumijemo njegov karakter i ono čemu nas je učio? Naprimjer, njegovu ustrajnost, hrabrost i odlučnost. Na sličan način kao što smo pravo lice brojnih zalima vidjeli kroz objektiv Poslanikova sunneta, isto tako i mi se trebamo pogledati kroz taj isti objektiv.

Pogledajmo stanje sigurnosti u našoj domovini. Jesmo li zaboravili na čast muslimana na koju nas je Poslanik, alejhisselam, upozoravao? A jesmo li u stanju promisliti šta je ta čast? Kad mislimo na nju, mislimo li samo na sebe ili u naše poimanje časti muslimana spadaju i izbjeglice, povratnici, silovane žene, obespravljeni borci, pohapšeni komandanti, ljudi u redovima ispred narodnih kuhinja, oni kojima zalimi nama pred očima otimaju domovinu? Zašto nam se čela ne mršte na oduzimanje časti i dostojanstva ovim ljudima? Jesmo li svjesni da vodeći računa isključivo o sebi ustvari napuštamo, i to na fundamentalnoj razini, sunnet našeg Poslanika?

Ako se mi, obični građani i građanke, muslimani i muslimanke, trebamo ovako preispitati u pogledu našeg čuvanja jednog važnog dijela Poslanikova, a.s., sunneta, šta onda reći za političare i ljude koji su na pozicijama u Bosni i Hercegovini? Pitanje je svode li oni račun sa samima sobom oko toga koliko su učinili za čast i dostojanstvo muslimana. Posebno je to sada aktuelno, u vrijeme kada je sigurnosna prijetnja našoj domovini i njenim građanima svih vjeroispovijesti, najveća nakon rata. Čine li oni koji su na sebe preuzeli emanet vlasti, bez obzira na političku opciju kojoj pripadaju, sve da se spriječe nasrtaji na našu zemlju ili su zabavljeni vlastitim pozicijama i interesima?

S našom sigurnošću ne bi smjelo biti kalkulacija. Posebno s obzirom na naše skorašnje iskustvo genocida prije kojeg su istočni i zapadni susjedi crtali karte, pisali kojekakve “papire” i dogovarali se o našem nestanku. Posljedice i strašnu cijenu znamo – životi i čast stotina hiljada muslimana. To se ne smije zaboraviti. Ni ponoviti. Šta su, u tom smislu, muslimani koji su preuzeli emanet vlasti naučili od Poslanika? A mi, šta bismo, danas, kazali našem Pejgamberu? Možda je vrijeme da pogled usmjerimo na sebe, da se upitamo koliko se naša vjera i ljubav prema Muhammedu, alejhisselam, vidi na toj, osnovnoj, razini. Pokušajmo se, u danima sjećanja na našeg Časnog Poslanika, uz iskazivanje ljubavi, sjetititi njegovog insistiranja na snazi i dostojanstvu muslimana. I njegovog puta do zajednice i društva u kojem su život, imetak i čast – sveti i zaštićeni.

P.S.

Prema nekim tumačima Kur’ana jedno od značenja riječi `sallu alejhi’ tj. donošenja salavata, koje se spominju u ovom ajetu, jeste i podrška koju Bog i meleci daju Poslaniku i poziv vjernicima da to isto sami izravno učine. Stoga su mevludski dani vrijeme kada se preispitujemo koliko smo spremni podržati našeg Poslanika našim načinima života i čuvanjem Poslanikovog puta.