Jedan je terzija, skroman i čestit čovjek koji nikako nije uspijevao uvećati svoj imetak, ali koji ni oskudicu nije trpio, oženio djevojku koja nije imala miraz, ali koja ni loših osobina, svojstvenih nekim ženama, nije imala. Kad im se rodio sin prvijenac terzija odluči srušiti jednu stranu svoje prijatne ali nevelike kuće i dozidati još jednu odaju. Rušeći duvar pronašao je u njemu četiri ćupa do vrha ispunjena zlatnicima. Radost mu pomuti um, pa se zaboravi zahvaliti na bogatom nalazu i umjesto toga prvo obavijesti ženu o nenadanom i blagodarnom otkriću. Ona ga pažljivo sasluša, pa mu dade razborit savjet

- Prvo se raspitaj čije je to zlato, nikakvo bogatstvo ne može od Njegove srdžbe sačuvati dom onoga ko za tuđim posegne.
- Pogledaj, pa ćeš vidjeti da su na zlatnicima otisnuta neka zaboravljena ili čak izmišljena pismena. A ćupove sam našao u duvaru svoje kuće, te oni ne mogu pripadati nikome osim nama.
Terzija već sutradan nače prvi ćup i utroši ga, ali se i u trošenju pokaza kao skroman i čestit kakav je i u sticanju bio. I on je imao skrivenih želja i snova o užicima, ali nije pazario da njima udovolji, već je nabavio nov alat i nove tkanine za radnju, odabrao lijep namještaj za kuću koja, sad kad je iz nje dopirao i dječji plač, više nije bila samo krov nad glavom.
Ako je i štedio na sebi, nije bio uske ruke za svoju ljubav, pogotovo što je vjerovao da mu je ona donijela sreću i nenadano uvećala nafaku. Skupocjeni mirisi, prstenje čiji su se alemi žarili kao oganj i zlatne grivne jedva su stali u drvenu kutiju koju je terzija s mukom podigao i natovario na leđa svome magarcu, nenaviknutom na teške terete. Ostatak sadržaja ćupa razdijelio je kao sadaku i priloge.
Te večeri, dok su se terzija i njegova žena gostili probranim jelima, tek nekoliko dana staro novorođenče dvaput se zakašlja kao đuturum. Roditelji zašutješe uplašeni tim zvukom, a naredni koji se čuo iz do maločas srećne kuće bio je ženski krik koji pokrenu lanac laveža od komšijske avlije, pa sve do ruba grada.
Te noći terziji lice promijeni boju i postade tamnije, a tijelo mu se pogrbi i izgubi malo od ionako skromne visine. Čitavu noć nije sklopio oči, a sa izlaskom sunca otvori i drugi ćup, pa polovinom njegove utrobe plati dženazu sinu, a drugu polovinu razdijeli gradskoj sirotinji.
Kada se vratio sa dženaze, u avliji ga dočekaše uplakane komšinice koje su mahale rukama i govorile uglas, pa je iz njihovih riječi mogao razabrati samo to da se zbilo nešto užasno ili da se one pokušavaju pretvoriti u kokoši. Kad je ušao u kuću, tamo ga dočeka ženina sestra, koja je također plakala ali nije mahala rukama i koja mu tihim glasom, uz pokoji jecaj, opisa novu nesreću.
Otprilike u času kad je tabut njenog prvorođenca spušten u kabur, iz duvara izmili crni akrap i pade nesrećnoj majci za vrat. Osjetivši ubod, izmučena i od plača podbuhla ženica ni glasa ne pusti, već samo rukom otrese napasnika. Kad je ugledala akrapa, suze joj prestadoše teći, a lice poprimi nekakav blag izgled koji bi se i kao osmijeh mogao protumačiti.
Kad je sklopila oči, žene koje su joj pravile društvo i pomagale da se izbori sa tugom prvo pomisliše da je umor svladao. Uzalud su je dozivale i drmusale primijetivši da joj usne postaju sve tamnije i da joj po vratu izbijaju purpurni pečati. Njene su oči bile sklopljene zauvijek.
Ženina sestra reče terziji da je vidjela kad se akrap skrio u bešiku njegovog prvorođenca, ali tamo ga nije bilo kad su bešiku stali pretresati.
Shrvan dvostrukim gubitkom, terzija provede još jednu besanu noć, zureći u plamen svijeće. Sa prvim zracima sunca obuče svoj ogrtač i zgrabi treći ćup zlata, pa sa njim učini isto što i sa prethodnim. Polovinu dade za dženazu, polovinu razdijeli sirotinji.
Poslije dženaze zaputio se kući ne dižući pogleda i vukući se kao da nikad ne želi stići pod krov koji je prije dva dana čuvao njegovu sreću, prethodnog dana njegovu bol, a danas čuva samo prazne odaje prema kojima je terzija osjećao začetak mržnje. No slučaj preduhitri njegovu tek začetu želju da kazni kuću koja mu je uzela dva najmilija bića. Umjesto nje, u avliji je zatekao samo zgarište.
Vatra je tako brzo proždrala svoj plijen, da komšije nisu stigle ni maštrafu vode baciti na nju, pa su se sada sa stidom sklanjali od terzije, koji u samo četiri dana postade prvo imućan, a potom ostade bez sina, bez žene i bez kuće s dućanom i magazom. Terzija je stajao nepomično pred zgarištem, ne gledajući u žalosne ostatke svog imetka, već u prašinu ispred svojih nogu. Kada je sunce izdužilo sjenke, podigao je oči da još jednom pogleda prizor svoje nesreće kojoj razloga nije mogao ni naslutiti. Da nije to učinio, ne bi na sredini nekadašnje kuće opazio nekakav predmet kako štrči iz pepela. Priđe i podiže ga da bi s gađenjem shvatio da u rukama drži četvrti, posljednji ćup zlata.
Tako potpuno siromašan, a opet dovoljno imućan da se ne može nazvati siromahom, stade pred svog magarca pa ga pomilova između ušiju i reče
- Večeras ćemo gladovati i spavati u polju. Strah me je načet ovaj ćup i zlatom iz njega platit nam konak i večeru, sve mislim da bi jedan od nas dvojice to morao platit životom. Ne bih časa časio kad bih znao da će to biti moj život, ali ne mogu podnijeti pomisao da ti stradaš zbog mog baksuzluka. Ti si mi jedini drug preostao na dunjaluku, jer od moje će se nedaće svak uklanjati.
- Trebalo te biti strah i prvi ćup otvorit, kamoli posljednji, kaza magarac ljudskim glasom, a terziju začudi samo to što ga magarčev govor ne čudi. To zlato su ti džinni podmetnuli ko iskušenje i ko nagradu i oni su te naveli da ga pronađeš. Da ga nisi trošio i da si ga predao vlastima ili sirotinji razdijelio ili u ma čije tuđe ruke spustio, ono bi obišlo kalifat čisteći se od sihira kroz trgovinu i sve do zadnjeg dukata bi ti se vratilo u ruke prije sljedećeg mlađaka.
- Pa šta sad da radim? upita terzija
- Pa ništa, odgovori magarac. Hajmo spavat u polju, ko što si i reko.
Nesreće ne vole samoću pa stoga izbjegavaju opustjela i osamljena mjesta. Radije se kreću u čoporima, poput hijena, ili u jatima, poput skakavaca, i najviše vole boraviti u gradovima u kojima se ne osjećaju kao stranci i kao suvišni i beznačajni prolaznici. Tako ni ovaj grad nisu zaobilazile, pa terzija nije bio njegov jedini stanovnik koji je pogledao u strašno lice nesreće i kojeg je nesreća dotakla svojom koščatom, ledenom rukom.
Za ova tri dana, tokom kojih je terzija izgubio sina, ženu i sav imetak izuzev jednog opsihirenog ćupa sa zlatom, jedan je zildžija na kocku, piće i na neke druge užitke koje ovdje nije umjesno navoditi, proćerdao sav svoj imetak, koji nije bio nevelik, jer mu je otac bio nadaleko čuven majstor, čije su se zile mogle čuti, što se kaže, od Mašrika do Magreba, pa je sinu mogao ostaviti dovoljno blaga da od njega lagodno živi čak i ako ne bude imao uspjeha u poslu.
Povrh toga, ovaj je zildžija oženio kao jutarnja ružica umiljato jetimče najbogatijeg sarača ne samo u ovom gradu, čija su srmom izvezena i zlatom optočena sedla bila nadaleko čuvena, toliko da su ih čak i evropski prinčevi poručivali da ih jedni drugima poklanjaju kao znak naročite ljubavi i milosti. Na od oca naslijeđenom imetku i na ženinom mirazu pozavidio bi mu i kakav siromašniji kan, ali pred porokom dva su blaga još nemoćnija od jednoga.
Ni prijekori rodbine, ni savjeti i opomene prijatelja nisu mogli čak ni usporiti, a kamoli spriječiti da silno blago iscuri iz zildžijinih njegovanih ruku kao ulje iz probušene mješine. Trećeg dana uveče zildžijini drugovi odoše njegovoj kući, pa mu u krčmu, protivno svim običajima, dovedoše ženu ne bi li ona od propasti spasila muža koji više nije izgledao mladoliko, već je nalikovao na čovjeka koji stoji na pragu starosti i koji je nakon mnogo godina pušten iz zindana na slobodu, pa je preplašen svijetom koji više i ne pamti njegovu krivnju, a još se više plaši sebe u tom svijetu, u kojem vlada nekakav, makar i prividan red.
Ali ni dodir ženine kao alabaster bijele i kao svila nježne ručice, ni suze iz njenih bademastih, kao u khorasanske bivolice krupnih očiju, ništa nisu mogli promijeniti. Uostalom, bilo je već suviše kasno da se nešto učini, na trodnevnu predstavu sudbine zavjesa je pala još prije ovog zaludnog pokušaja. Umiljata ženica stigla je tačno na vrijeme da sazna da je zildžija i nju založio na kocki, koja je i posljednji put pala na istu stranu kao i svaki prethodni, i da bude predata u ruke novom gospodaru njene kuće, njenog srca i njenog još uvijek pupoljastog tijela.
Zildžija ustade i stade teturati ka vratima krčme. Drugovi ga htjedoše poduprijeti i naći mu posteljinu za ovu noć, ali ih zildžija grubo odgurnu mrmljajući nerazumljive riječi i ubrza nesigurni korak da se što prije dočepa tame i u njoj sakrije suze od kojih je skoro oslijepio. Prvo je lutao gradskim ulicama jednako mrmljajući samo njemu razumljive riječi, a onda je izašao iz grada i teturao oko njega, već naviknut na tamu, baš kao da je čitav život u njenom okrilju proveo.
Kada su prvi sunčevi zraci otopili crnu koprenu sa zemlje, pred zildžijom se ukaza bunar sa kojeg su se napajali karavani u prolasku, a kraj bunara je stajalo stablo smokve okićeno već zrelim plodovima. Tek što se umio i utažio žeđ, te progutao jednu premekanu i ljepljivu smokvu, i glas mu povrati snagu i jasnoću, te zildžija nastavi svoj obilazak oko gradskih zidina uzvikujući
- Ja nemam drugova! Ja sam potpuno sam! Ja nemam drugova...
Tom je vikom probudio i malaksalog terziju kojem jedna noć sna nije bila dovoljna i koji je osjećao vučju glad.
- Ko si ti i šta radiš ovdje? upita ga zildžija koji nije očekivao svjedoke svog sunovrata.
- Ja sam najveći nesrećnik što ga možeš zamisliti, odgovori terzija, i spavao sam dok me nisi probudio drekom. A ko si ti?
- Ja sam još veći nesrećnik od tebe, jer nemam drugova. Ne postoji niko ko je više sam od mene.
- Ne znam koji je razlog da tako govoriš, reče terzija, ali znam da tvoj jezik nije drug tvojoj pameti, jer da jeste, ne bi je ostavljao iza sebe. Ja sam izgubio tek rođenog sina jedinca, valjanu ženu koju sam volio i koja je mene voljela i sav imetak, pa se ljudi uklanjaju pred mojom nesrećom plašeći se da i njih ne ujede, ali i dalje imam druga kojem sam i ja drug.
- A gdje je taj tvoj drug i zašto te pušta da spavaš u polju?
- Evo ga ovdje, odvrati terzija i pokaza rukom na magarca koji je strizao ušima. A i ti imaš druga, jer drugačije ne može biti. Mi smo nesrećnici, a samo onaj ko nema druga jači je od nesreće i iznad je nje. Zato postoji samo jedan takav i više nikad nemoj reći da si to ti, jer te može čuti kakav zaptija pa ti glavom taj bezumni širk naplatiti.
- Ako ja nisam taj bez druga, gdje je onda taj moj drug? upita zildžija.
- Evo ga ovdje, pred tobom, kaza terzija i kucnu se dlanom po grudima. A evo i znaka mog drugarstva. Uzmi ovaj ćup, u njemu ima dovoljno zlata za hranu i konake koji nas čekaju na putu.
- O kakvom putu govoriš i gdje je naše odredište?
- O dalekom i neizvjesnom putu na čijem je kraju Bosna, najzapadniji dragulj u padišahovoj riznici. U toj se zemlji, među brdima i planinama, skriva jedan šeher, a taj se šeher zove Sarajevo. Eto, to je odredište našeg putovanja koje ovdje i sad započinjemo.
- A zašto da idemo u tu Bosnu i u to Sarajevo, zar nema bliže zemlje da u nju uteknemo od naših nesreća?

- Ja sam terzija, a ti si, koliko vidim po tvojoj odjeći, zildžija. E ako nas sarajevske sevdalije ne izvade iz ovog jada, ne znam ko hoće.
- Pođimo onda, uzviknu zildžija, dugačak nam put valja preći i nije razborito gubiti vrijeme.
Dvojici novopečenih drugova preko lica pređe titraj osmijeha, kao skromni dokaz da ih nesreće nisu posve porazile, a onda se zaputiše drumom koji je vodio ka pustinji. Tek što su načinili nekoliko koraka, oglasi se i magarac
- Vas ste dvojica zaista veći magarci od mene.
- Zašto tako misliš? upitaše terzija i zildžija uglas.
- Zato što ste u čitavoj ovoj priči samo jednom pomislili na Stvoritelja, a nijednom Njegovo ime izgovorili, niti Mu se zahvalili što vas je od još veće nesreće poštedio.
- U pravu si, skrušeno priznaše dvojica nesrećnika. Hoćeš li nas sada napustiti zbog naše nerazumnosti?
- Neću, odgovori magarac. Godi mi što i ja mogu jednom biti najpametniji u društvu. A neću vala ni u tom Sarajevu bit najgluplji.