Bilješke o smrti, bilješke o životu

Muminovićeve slike bile su moj prvi susret sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjeća i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale...

Moj prvi susret s Ahmetom Muminovićem (1945.-2019.) dogodio se u septembru 1970. godine. Bio sam još u osnovnoj školi. Babo Agan je, iza džume-namaza, donio u kuću list Preporod, za koji je hodža Merdan rekao da su to “naše muslimanske novine”, i koliko god sam bio začuđen kako neke novine mogu biti muslimanske, obradovao me taj prvi Preporodov broj, a kako u njemu bijaše i harfova, odmah se znalo da “našu muslimansku novinu” valja držati na istaknutom mjestu. Svi mi koji smo u tim vremenima odrastali uz Male novine i čuvene stripove o Timu Tyleru, Tarzanu, Malom partizanu i drugim strip-junacima toga doba, odjednom smo bili u zanimljivoj prilici da gledamo u crteže i čitamo stripove onih crtača koji nose ime nekog od mnogih domaćina ili dječaka iz Kruševa i razbacanih sela u dolini rijeke Sutjeske.

Kad sam, koju godinu kasnije, kao učenik Medrese, prvi put u svome životu uvratio u prostorije Preporoda (današnja Ulica Zelenih beretki tad se, “kako je i priličilo”, zvala Ulica JNA) i kad me na vratima dočekalo vedro i nasmijano lice Mehmedalije Hadžića, po zidovima prostorija Udruženja ilmije vidio sam slike s čaršijskim muslimanskim motivima čiji je autor bio Ahmet Muminović. Izuzmem li socrealističke bojanije moga nastavnika likovnog vaspitanja Đura iz Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu (ne mogu se sjetiti kako se moj živopisni nastavnik prezivao), Muminovićeve slike bile su prvi susret Hadžema Hajdarevića sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, zatečenim dimijama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjećala i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale. Ahmeta Muminovića sam često sretao na ulici, uvijek u gospodstvenoj uspravnosti i sigurnosti koju mogu imati jedino ljudi koji snažno vjeruju u sebe; neko bi rekao: “Eno Ahmeta”, i svi bismo, s naročitom udivljenošću, pogledali u njegovu pravcu, najčešće bi to bilo negdje na potezu od Baščaršije pa prema Vječnoj vatri u Titovoj ulici. Bio sam u prilici da se s Ahmetom Muminovićem neposredno upoznam (i rukujem) tek mnogo godina kasnije, negdje 1991. godine, kad je formirana redakcija Muslimanskoga glasa a Ahmet bio zamoljen da bude tehnički urednik sedmičnika. Rekao je da bi rado to bio, bila bi mu velika čast, imao je naročito poštovanje prema Azizu Kadribegoviću i Ismetu Veladžiću, ali ima već posao, dugo je u Malim novinama, pa je zamolio da posao tehničkog urednika Muslimanskog glasa preuzme njegov sin Safer, a on će biti u prilici da pripomogne kad god bude šta zatrebalo.

Fragment stripa “1001 noć” Ahmeta Muminovića objavljenog u prvom broju “Preporoda” 1970. godine

Negdje pred sami rat, Esad Sejtarija me zamolio da za njegovu netom pokrenutu izdavačku kuću napišem prigodnu slikovnicu. Tekst Bajramskih cipela napisao sam u trolejbusu, nakon održane nastave u Medresi, od današnjeg Trga Šesti april do Kvadranta C5, na Dobrinji, gdje sam stanovao. Imena dvojice braće dječaka, Dževada i Nedžada, posudio sam od dvojice tadašnjih prijatelja angažiranih oko redakcije Muslimanskoga glasa – Dževada Hodžića i Nedžada Latića. Ilustracije slikovnice Bajramske cipele uradio je na svoj autentični slikarski način upravo Ahmet Muminović. Govorilo se da je slikovnica štampana u, najmanje, dvadesetak hiljada primjeraka, doživjela je više izdanja, što je bio veći tiraž od svih mojih drugih dvadeset-trideset objavljenih knjiga. (Slikovnica Bajramske cipele bila je moj halal-poklon izdavačkoj kući “Sejtarija” i, koliko znam, prva publikacija u izdanju ovoga nekada čuvenog izdavačkog preduzeća.) Radovalo me i kad je Ahmet Muminović, prema scenarističkim uputama Aziza Kadribegovića, ilustrirao višetomno izdanje Kur’anskih pripovijesti, u izdanju nekadašnje izdavačke kuće “Bemust”. Bilo je to mnogo više od obične, tekuće vjerskopedagoške literature. Kao sad da gledam Mustafu Bećirovića, vlasnika “Bemusta”, kako na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1996. godine, ili, možda, godinu dana kasnije, ponosito stoji kraj svoga velikog i vrlo inovativnog izdavačkog projekta.

Pošto je završio studij historije, Ahmet Muminović je naročito bio nježan prema i popularnim i skrivenim temama iz bosanske i balkanske povijesti. Kroz strip je ilustrirao biografije mnogih južnoslavenskih pisaca i istaknutijih ličnosti. Njegovi crteži i stripovi prepoznavani su po jasnoj i preciznoj liniji, po brižnoj i odnjegovanoj teksturi strip-kadra, u kojemu je vizualno akcentirana suština poruke koja se iznosi u pojedinoj dionici stripa, ali i s onim važnim crtačkim detaljima koji pojedine strip-dionice nadopunjuju dodatnim sociokulturalnim informacijama i kontekstima. Ono što je bilo naročitom u Muminovićevoj slikarskoumjetničkoj biografiji jest činjenica da je stripom o sarajevskom ilegalcu Valteru iz Drugoga svjetskog rata postao najtiražniji jugoslavenski strip-crtač samim tim što je strip-verzija popularnoga bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog filma Valter brani Sarajevo u Kini doživjela tiraž od osam miliona primjeraka. Ahmetovom crtačkom inventivnošću bio je, kažu, oduševljen i režiser filma Hajrudin Šiba Krvavac.

Sve su mi se ove slike vraćale u sjećanje kad smo početkom ove godine ispraćali Ahmeta Muminovića na Onaj svijet. Preselio je, nekako, iznenada, 24. januara 2019., u sedamdeset petoj godini života. Vlakovo i druga sarajevska i bosanska mezarja odavno su postala najintenzivnija naša ovozemaljska sastajališta. Kao da s rahmetlijama sahranjujemo i mnoge dijelove vlastitih života!

Postoje pojedinci za koje su biografski podaci sekundarni samim tim što njihove biografije i ostvarena djela pripadaju svima nama. Ipak, valjalo bi navesti da je Ahmet Muminović rođen 1945. godine u Gornjem Vakufu. Srednju školu je završio u Bugojnu. Kako je od Gornjeg Vakufa do Bugojna putovao tadašnjim vozom ćirom, u jednom je razgovoru za novine rekao da je emotivno jako vezan za vozove, pruge, putovanja, pa mu je najomiljeniji strip koji je uobličio bio i ostao “Dječak i lokomotiva”. U tim je epizodama, kako je sam priznao, crtao svoga sina. (Taj Ahmetov sin, Safer, sadašnji je likovni i tehnički urednik u Preporodu, koji će, uz ostale tekstove predviđene za ovaj broj, prelamati i tekst o svome ocu.)

Prvo zaposlenje Ahmet Muminović je stekao upravo u Preporodu, da bi, od 1972. pa do početka fašističke srpsko-hrvatske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, dvije decenije, dakle, obavljao poslove likovnog i tehničkog urednika sarajevskih Malih novina. U biografskim podacima, rasutim po Internetu, stoji da je u vrijeme agresije i rata bio angažiran kao ratni novinar. Pokrenuo je i uređivao list Ratni glas – Republika BiH. Nakon rata bio je glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe (Male novine, Vesela sveska) u okviru “Avazove” medijske, grafičke i izdavačke grupacije. Dugi niz godina je, kao povjesničar po obrazovanju, uređivao u Dnevnom avazu rubriku “Znamenja Bosne i Hercegovine”. Njegovi stripovi, slike, ilustracije objavljivani su u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj, Kini i drugim zemljama. Prvi Muminovićev strip zvao se Nikolino. Radnja je smještena u kraj XVII. stoljeća. Priča se odvija tako da Dubrovčanin Nikolino i njegov prijatelj i vodič Emir, iz epizode u epizodu, dobijaju zadatke od Dubrovačke republike da u Carigrad prenesu porez koji Dubrovnik plaća sultanu.

Iza Muminovića je ostalo cijelo jedno bogatstvo stripova, crteža, slika na najrazličitije aktualne, povijesne i popularne teme. U svome izgrađenom antilicemjerstvu prema lažnim moralističkim smislovima života nije se libio kadikad biti i društveno subverzivan. U jednom intervjuu kaže da je imao veoma ozbiljne ponude da radi i živi u Turskoj, ali ostao je vjeran svojoj zemlji Bosni. Jednom je od novinara izjavio da je crtanje za njega najljepši i najlakši posao na svijetu. Iz tog je razloga i mogao ostvariti impozantno crtačko i slikarsko djelo.

Zamišljam kako se slijedeće, 2020. godine, kad bi list Preporod trebalo da obilježi pedeset godina svoga postojanja, održava baš tim povodom (u auli Gazi Husrevbegove biblioteke, ili gdje drugdje u Sarajevu) i velika izložba slika, crteža, stripova, pedesetogodišnjega slikarskoumjetničkog rada rahmetli Ahmeta Muminovića, a ja ću, dok budu o Muminovićevu slikarskom svijetu govorili, recimo, Aziz Kadribegović, profesor Enes Karić, Ahmetov sin Safer Muminović, i mnogi drugi, stajati malo postrani, s ushićenoću istog onoga dječaka iz septembra 1970. godine kojemu je babo Agan donio iz džamije prvi broj Preporoda i preko čijih se stranica taj dječak susreo s jednim posebnim i važnim imenom bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturne povijesti – rahmetli Ahmetom Muminovićem... Bog mu dao lijepi Džennet!