Svojstva vode, i to obične vode iz slavine, do te su mjere čudna i tajanstvena da sve novo što se u njenu ponašanju otkrije postaje značajnim u povijesti znanosti. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad je znanstveni genije Hery Coanda, porijeklom Rumun, došao do naizgled banalnog otkrića da tekućina koja teče preko bilo koje površine ima tendenciju – kao da je živa – prijanjati za tu površinu, fizičari su smatrali to otkriće toliko važnim da su pojavu nazvali „Coanda efektom“.

Zaintrigriran pričama o dugovječnosti Hunzakuta, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, Coanda poduzima naporno putovanje do zemlje Hunza¹. Kao stručnjaku za vodu, bilo mu je drago čuti od vladara Mira da se tajna dugovječnosti i zdravlja u Hunzakuta krije u vodi koju oni obilno piju.

Uvjeren da bi svako svojstvo koje poboljšava zdravlje, u vodi Hunza trebalo biti povezano s njenom molekularnom strukturom, Coanda se dao na njeno ispitivanje uspoređujući je s „običnom“ vodom koristeći se opremom istraživačkog laboratorija Huyck Research Laboratories u Connecticutu čiji je, u to vrijeme bio konsultant. Njegova se nova metoda sastojala u tome da proučava vodu u njenom kristalnom obliku sličnom snježnim pahuljicama, od kojih svaka ima, makar padaju u bezbrojnim količinama, jedinstvene šare, kao da su ih stvorile nepoznate sile iz njihove mikro-okoline; ne postoje dvije iste, bar koliko mi možemo utvrditi.

NAJTAJANSTVENIJA I NAJNEOBIČNIJA SUPSTANCA NA SVIJETU

 Putujući po cijelom svijetu Coanda je otkrio da je voda, koja stvara pahuljice koje traju duže, glavno piće ne samo Hunza već i drugih dugovječnih naroda u Gruziji, Ekvadoru, Peruu, te brdima na tibetansko-mongolskoj granici. Međutim, nije znao zašto, niti kako specijalna glacijalna voda produžava ljudski život. Prije povratka u svoju zemlju gdje će postati predsjednikom Rumunske akademije znanosti, Coanda je svoja istraživanja vode povjerio mladom saradniku iz Huyck laboratorija, Patricku Flanagau, darovitom stručnjaku koji se već 17 godina našao na popisu američkog časopisa Life kao jedan od deset najuglednijih znanstvenika². „Mislim da si ti jedina osoba koju poznajem“, rekao mu je Coanda, „koja bi eventualno mogla otkriti način na koji je voda Hunza bila svima dostupna.“

Flanagan, četrdesetogodišnjak, s autorima knjige „Tajni život tla„ anglosaksoncima, Peterom Tompkinsom i Christoferom Birdom, (koji su tragajući za tajnama prirode proputovali cijelu Planetu), našao se blizu sićušnog aerodroma u Sedoni na vrhu jedne stjenovite visoravni u planinama centralne Arizone. Svuda oko njih, ružičasti veličanstveni nizovi strmih litica i spirala od crvenog kamena izdizali su se nad gradom smještenim dolje u kanjonu.

„Pročitao sam sve o vodi“, rekao je Flanagan „da bih na kraju otkrio da je ona jedna od najtajanstvenijih i najneobičnijih supstanci na svijetu.“

Nekad izraziti avanturist, koji se sladio jetrima zvečarki i kobri ne bi li preuzeo njihovu moć i imunitet, i redovito zarađujući hiljade i hiljade dolara držeći najrazličitija predavanja o tajanstvenim temama..., Flanagan sada, sa svojom suprgom, doktorom medicine, u laboratoriju u Sedoni radi na istraživanju koloidnih svojstava vode.

ISTRAŽIVANJA PATRICKA FLANAGANA

 Posjetitelji iz cijelog svijeta, uzbuđeni što postoji ono za što oni vjeruju da je „psihička energija vrtloga“, pohrlili su u Sedonu uživati i meditirati u izvanrednoj energiji koja se emitirala iz tla, i opisati iskustvo vizija, telepatske komunikacije, vraćanje u prošle živote, opažanja NLO-a, povećanje sposobnosti za automatsko pisanje, duhovno liječenje, i druge psihičke fenomene, naročito u vrijeme punog mjeseca. Flanagan je godinama skupljao uzorke vode iz svih krajeva Sjedinjenih Američkih Država. Premda se na nju gleda kao na puku mješavinu kisika i vodika, voda je, zapravo, daleko od običnosti. Sačinjavajući 90 posto ljudskog mozga, ona je, možda, najvažnija supstanca na planeti, a možda i svemiru. Sa svojih 36 različitih izotopa, od kojih svaki posjeduje drugačija svojstva, ona predstavlja univerzalnu kemijsku otopinu, sposobnu da s vremenom rastopi sve elemente, pa čak i zlato. Među njenim neobičnim atributima, poput činjenice da postaje lakša umjesto teža kad se zamrzava, voda, prema Flanaganovu objašnjenju, ima svojstvo poznato kao površinska tenzija, snagu koja čini da se lijepi za sebe, da formira sferu, oblik s najmanjom količinom površine za njen volumen, iziskujući najmanju količinu energije za svoje održavanje. A istovremeno je njena potencijalna jakost zastrašujuća. Kad bi se svi vanjski plinovi ostranili iz vodenog stupa debljine 2,5 centimetra, taj stup bi postao tvrđi od čelika.

Flanagan je dalje obrazlagao kako je zapremina vode u kadi za kupanje sastavljena od malog broja tekućih kristala i vrlo velikog broja haotičnih proizvoljnih molekula. „Teoretski, voda u tekućem stanju, čak i prilikom vrenja, posjeduje mikroskopski sitne „sante leda“ s kristalnom vodom u sebi, tekuće kristale koji zadržavaju svoju agregatnu strukturu, dok je sva ostala voda proizvoljno orijentirana, uz jako vibriranje. Hlađenje vode automatski stvara više kristala, sve dok gotovo cijela masa ne postane kristalni led.“

U stvari htio je istaknuti da, da živi organizam poput biljke ili životinje unese u sebe vodu, on je struktuira u sastav s visokim postotkom osmerokutnih molekula. To se obavlja, rekao je Flanagan, posredstvom visokoenergetskog koloida – otopljenih čestica premalenih za precizno promatranje običnim mikroskopom. „Koloidne čestice djeluju kao sitne „sjemenke“ energije, napunjene da privuku slobodno lutajuće molekule vode, i tako oblikuju jezgra tekućih kristala. Ali da bi to ostvarili, koloidi, obično nestabilnih naboja, iziskuju jako električno punjenje“.

Flanagan je 1974. otkrio da kristali svih vrsta, poput kvarca i dragog kamenja, imaju značajan učinak na površinski napon vode, obilježje koje su poznavali stari tibetanski liječnici i primjenjivali ga za pripravljanje napitka od vode pod uticajem kristala, za svoje pacijente. Ako zalijevamo sjemenke žita, graha, soje, lucerke, ili rotkve vodom „izloženom kristalu“ izdanci će bujnije nicati i biti mnogo veći, a plodovi ukusniji od običnih.

TAJNE MINERALNIH ČESTICA VODE HUNZA

 Nadalje, spektralnom analizom otkrilo se da voda Hunza sadrži gotovo sve poznate mineralne elemente s izuzetno visokim sadržajem srebra. Najinteresantnija je karakteristika minerala za Flanagana bila ta da se nisu nalazili u ionskoj (što ide, što se kreće) već u koloidnoj (stanje razdrobljenosti) formi – što znači da se male mineralizirane čestice, iako mikroskopski male, nisu rastvarale u vodi, kao u slučaju soli, koja stvara ion natrija i ion klora, već ostajale u otopini u obliku sitnih električno negativno nabijenih i stoga samo odbijajućih, stabilnih čestica. Flanagan je utvrdio da bi čista voda koja se otapa s glečera u planinama zemlje Hunza trebala biti mineralna. Ali pritisak više miliona tona leda – dovoljan da svakih sto godina samelje u prah do deset centimetara zemljine površine – struže i odnosi velikom brzinom minerale u dolinu gdje se uštrcavaju u nullahe ili vrtložne bujice. A neobična priroda vode upravo je takva da svaki put kad se brzina udvostručuje ona može sa sobom ponijeti 64 puta veću količinu materije u otopini. U brzim nullahama, voda se zgrušava od sedimenta.

Ova koloidna tvar Flanaganu se učinila toliko važnom, da je sam nastavio istraživanje na ideji da upravo ti stabilni koloidni minerali daju vodi Hunza onu njenu specijalnu srukturu.

Godinama je bezuspješno pokušavao proizvesti koloidne minerale u svom laboratoriju, pokušavajući sa svim vrstama, posebno s glinom. No ni jedan nije imao dovoljnog električnog naboja da snizi površinsku tenziju vode na 68 dina što je karakteristično za vode Hunza.

Zatim je Flanagan otkrio da su mineralne čestice u vodi Hunza bile okružene masnom ili uljevitom organskom kiselinom koja je proticala, pretpostavljao je, od njihova prolaska kroz stare slojeve koji su, po njemu, morali biti sastavljeni od okamenjenih šuma ili nečeg jednako starog. Bilo je potrebno, kako je on to vidio, naći načina da nerastvorivi minerali postanu koloidni, umjetnim podvrgavanjem električnom naboju. Sinulo mu je da je takav mogao biti proizveden, u slučaju voda Hunza vrtložnim djelovanjem, ili vrtlogom, kojih je na stotine u brzacima glacijalnih bujica: ideja koju je izvukao, kao i Podolinski, i Osjetljivog haosa Theoorea Schwenka. Tamo je naučio da je sva tekuća voda, premda izgleda jedinstvena, zapravo podijeljena na izdužene unutrašnje površine, ili u slojeve, koji se brzo kreću jedni po drugima. Svaka će prepreka prouzrokovati da te unutrašnje površine protječu različitim brzinama i formiraju spirale ili virove, koji se odvajaju od ostalog fluida, i stvaraju električnu struju. U potočićima, brzacima, potocima i rijekama nastaju milioni virova kad se jureća voda sudara s kamenjem i drugim preprekama. Flanagan je shvatio da bi vrtlog mogao stvoriti električni naboj na česticama materije u vodi i tako ih načiniti „koloidnim“, tako da bi svaki sićušni element ostao izdvojen, odbijajući se, zbog jednakog naboja, od susjednog elementa. Kad bi mogao otkriti način da proizvode to nabijanje mikroskopske materije, možda bi proizveo djelotvornu imitaciju vode Hunza...

Na jednom mjestu svojih obimnih i složenih istraživanja, promatranja i saznanja do kojih je došao, (ovi redovi su samo fragmentirani dio) kaže Flanagan, „da u vrtložnim virovima vode leže tajne velike osjetljivosti na svemirske sile i njene moći kao nosioca formirajućih života.“ Pored Henry Coanda i Patricka Flanagana, o tajnama i misterijama vode, govore i drugi u svijetu poznati znanstvenici – istraživači...

Autori, putopisci brilijantne knjige „Tajni život tla“ njihove spoznaje su znalački i literarno ekspilicirali.

Ova knjiga zanimljiva sadržaja može nas podstaći na razmišljanja – od kuda potječe voda na Zemlji i kakve sve tajanstvenosti kriju u njenom porijeklu. Da bi, bar donekle ublažili eventualne nelagode, o tome nešto u narednim redovima.

PORIJEKLO VODE

 Planetoid prekriven ledom unutar kojeg su organske materije, otkriven je pomoću teleskopa s infracrvenim zrakama postavljenog na vrhu vulkana Mauna Kea na Havajima. Planetoid je između Marsa i Jupitera, znanstvenici se nadaju da bi uz pomoć tog otkrića mogli saznati nešto više o nastanku okeana na Zemlji i prošlosti Sunčeva sistema, piše ovih dana časopis Natura. Zaleđena voda je mnogo češća na planetoidima nego što se dosad mislilo, a upravo jedna od teorija porijekla vode na zemlji kaže da voda koja danas postoji na Zemlji potječe od planetoida.

DVIJE TEORIJE

 O tome odakle potječe voda na Zemlji govorio je u Zvjezdarnici Zagreb dr.sc. Roman Brajša s Opseravorije Hvar Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:

„Postoje dvije teorije o podrijetlu vode na Zemlji. Jedna od njih kaže da su zahvaljujući udarima planetoida i kometa voda i led došli na Zemlju. Kometi koji su nastali u vanjskom Sunčevom sustavu i transportirali vodu u ranom razdoblju Zemljinog podrijetla. Padali su na nju čak i češće od planetoida.

Prema drugim teorijama, voda je mogla nastati još i ranije, u plinu u unutrašnjosti Sunčevog sustava. Svemirska prašina pritom je služila kao katalizator, omogućujući reakcije koje su u samom plinu ne bi mogle odvijati. Nastaju nove molekule, dva atoma vodika vežu se uz atom kisika i nastaje voda“, tumaći dr.Brajša.

Život na Zemlji kemijski je zasnovan na ugljiku, a tekuća voda nužna je za životne funkcije pa je zato i potraga za eventualnim životom izvan Zemlje zapravo potraga za tekućom vodom. Zemlja je u pojasu gdje su temperature takve da voda može postojati u tekućem stanju. Venera je, primjerice, preblizu Suncu i prevruća da bi se vodena para mogla kondezirati u kišu. Mars je od Sunca udaljen 1,5 puta više od Zemlje, a voda u tlu ispod površine Marsa danas je važno znanstveno pitanje koje čeka na odgovor.

„Na površini Marsa sasvim je izvjesno danas tekuće vode nema, no snimke vododerina na Marsu pokazuju da je davno prije postojala tekuća voda. Danas je geološki gledano Mars prilično mrtav, nema ni magnetskog polja. Voda na Marsu danas postoji tek u obliku leda“ kaže dr. Brajša.

Kako je Mars lagani planet, čini tek desetinu mase Zemlje, nije mogao sadržati deblju atmosferu pa je sva vodena para isparila. Planete Jupiterove skupine nemaju čvrstu površinu, a vodeni oblaci su na dnu oblačnog sloja Jupitera i Saturnove atmosfere. Saturnov prsten čine uglavnom gromade leda. Na Uranu i njegova četiri glavna prstena slično je kao i na Saturnu. Na Jupiterovom satelitu, uz vulkane voda se nalazi u tragovima, no devedesetih je svemirska letjelica Galileo poslala snimke Jupiterova mjeseca Europe, koje su otkrile da je taj satelit pokriven slojem leda za koji se pretpostavlja da je iznad oceana tekuće vode. Pretpostavka je da je led debljine između 10 i 30 kilometara, a ispod te krute površine mogao bi biti ocean debljine 100 kilometara.

„Saturnov satelit Titan jedini je od prirodnih satelita planeta s gustom atmosferom i jedini na čijoj su površini otkrivena jezera i oceani, ali ne od vode nego od tekućeg metana i etana. Molekule vode u tragovima nalaze se i u Titanovoj atmosferi“, kaže Brajša. Uvjeti na Titanu podsjećaju na uvjete kakvi su postojali na Zemlji u vrijeme nastanka života.

„Molokule vode su u današnjem svemiru vrlo rasprostranjene. Voda se sastoji od vodika, koji čini oko 75 posto mase svemira, i kisika koji je nastao kasnije od vodika u termonuklearnim reakcijama u unutrašnjosti zvijezda. Osim u Sunčevu sustavu, molekule vode otkrivene su i u međuzvjezdanom prostoru i u spektrima zvijezda“, objašnjava Brajša.

Voda na Mjesecu bila bi važna zbog budućih svemirskih misija s ljudskom posadom. Unutar Mjesečevih kratera koji su stalno u Sunčevoj sjeni postoji led, a voda smrznuta u tom ledu vjerojatno je kometskog podrijetla.

Na pitanje je li Zemlja jedini planet u Sunčevu sustavu s tekućom vodom na površini Brajša odgovara potvrdno, dodajući da će, ako se to opovrgne, biti riječ o izvanrednom otkriću. Voda pokriva oko 71 posto Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina čine morska, a tek nekoliko postotaka slatka voda. Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući kombinaciji raznih čimbenika/činilaca, poput položaja oko putanje Sunca, vulkanizma, gravitacije, učinka staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom. Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu/pokrivaču sadrže deset puta više vode nego što je ima u oceanima. Zemljino magnetno polje, uz atmosferu, štiti naš planet od štetnog kozmičkog značenja te manjih meteora koji sagore prolazeći kroz atmosferu.

x x x

No, sve to ipak još uvijek ne objašnjava (pri čemu se ne mogu isključiti i one pojave koje pripadaju fenomenu nadnaravnosti/antropocentrizmu) porijeklo vode na Zemlji čija se starost procjenjuje na 4,5 milijarde godina. Bitno je da je postojanje dovoljnih količina vode u tekućem stanju ključno za nastavak života kakvog poznajemo.

¹ Hrabri narod zabačene doline pod najvišim vrhovima Himalaja, polunezavisne kraljevine Hunza, koja je pravno bila konstitutivni dio Pakistana. Poznati su bili kao mentalno i fizički superiorni, odlikujući se prijaznošću, šarmom i inteligencijom.

² Za svoj izum neurofona, slušnog pomagala kojim je premošćen osmi kranijalni živac koji je povezan sa sluhom tako da je omogućeno gluhima da čuju direktno preko kože.