digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Književni kutak

Moje prvo umiranje

Autor: Said Šteta Avgust 24, 2015 0

U kamenoj hercegovačkoj kući, sa krovom od kamenih ploča, bješe omalehna soba nasuprot koje je ognjište. Soba je imala mali prozor, sa lučnim udubljenjem u zidu, kroz koji smo mi djeca, još nekako mogli proturiti glavu ali samo do demira

Zidovi bjehu okrečeni, krečom što se s proljeća zagasi u rovu ispred kuće. U toj sobi i ja sam rođen, treće dijete mojih roditelja. Kada bi se poredaj na dušeku, otac, mati, starija sestra, brat i ja, nije više bilo mjesta. Zato je moja mlađa sestra čekala da otac napravi novu kuću pa da se rodi. Znam ja. Nije mi nikad htjela priznati ali znam da je čekala u majčinom stomaku sve dok se nova kuća nije napravila. I sjećam se, čim smo opravili samo jednu sobu i preselili u novu kuću, ona se rodila na golom podu u onoj drugoj sobi.

Ali tu, u maloj sobici kamene kuće, noći su bile posebne. Natiskani, gledali smo kroz otvorena vrata na ognjište. I kada bi vatra uhvatila koju smrekovu granu, gore do onih debelih greda i velikih kamenih ploča, poletjele bi kao svici, užarene vatrene iskre. Pod samim krovom bi se gasile, padajući kao crna čađ. Mogao se jasno razaznati miris svakog drveta što je dogorjevalo. Kukrika iz Hrastovca, rujika iz Ljeskovca, Grab iz trušanskih Strana i ponekad hrast iz našeg Navijala.

Kada bi došao djed iz planine ili daidža u goste, samo bi mi djeca spavali.Uljuljkani pričom iz davnina što su ih ispredali motajući hercegovačku škiju. Tako je dedo koji je živio u susjednoj sobi pričao dedi iz planine kako je švercovao duhan pa ga progonili austrougarski žandari. Pa kako je ratovao za tu istu Austro-Ugarsku u bici na Monte Meleti na sjeveru Italije. Nabrajao je dedo sve po činu i imenu, vojnike koji su s njim bili. Samo nikada nisam dokučio kraj niti jedne priče, jer bi zaspao. Oni bi uz tu priču dočekali i prve pjevce. A onda svako za svojim poslom. Sobica je bila tijesna da bi iko od njih mogao leći.

Imao sam jedva pet godina kada sam se razbolio. Neka vrućica spopala je ionako slabašno tijelo. Danima bi inekako još trpio. Ali kada se noć utiša pa i ona vatra na ognjištu zaspi, samo se čulo hrkanje Buljanke u susjednoj sobi, iste kamene kuće, od koje nas je dijelila prućem pletena i blatom obložena čatma. Utišao bi i dedin Dorat u podrumu ispod. I naša koza Zeca privezana u drugom kraju podruma. Još koji put bi se javio dedin pas Puto ispred kuće. Valjda, lajući na Šabanovog mačka koji bi se popni na zerdaliju pored kućare. Ja nisam mogao spavati.

Kako je vrijeme bolesti odmicalo i dani su bivali sve nepodnošljiviji. Čuo bih kako Ismet doziva Hareta, Nesu, Salku, Enesa da idu na Vina, samo sto koraka gore iznad kuće, da igraju klisa. Odozgo bi gledali smaragdno zeleno Jablaničko jezero što se stapalo sa okolnim hercegovačkim brdima dok sunce ne izađe. A kada ga sunce obasja, bljesnulo bi poput carske hazne, pune bisera i dragog kamenja.

Ismet je bio najstariji pa onda ja. Sada je on sam vodio družinu i onako samouvjeren bez mene. Već mu poneka dlaka u krajevima usana nikla, a nisu brkovi. Zamišljao sam kako se sada pravi važan. A ja sam samo ležao. Majka je odlazila u njivu ili bi odvela kozu Zecu u Hrastovac da se nagrize onih mladica tek s proljeća što bacaju prvi pup. S njom su odlazili i stariji brat i sestra. Ja sam ostajao sam i gledao moje malo odijelo na drvenom čiviluku iza vrata. Otac umoran dolazio je sa prvim mrakom iz trgovine, gurkajući mi po neki slatkiš iz slastičarne starog Hašima kojeg su ne znam zašto zvali Šiptar. Nekad halvica, nekad šećerlama a nekad šareno lizalo. Iz radnje bi znao donijeti i narandže i gurkao me makar krišku da pojedem. Gledao me onim svojim očima prepunim tuge. Znao sam i tada da nešto nije dobro. Vidio sam ja to u njegovim očima. Nisam mogao ništa. Sve više mi se činila odvratnom i varenika. Taze pomuženo i skuhano mlijeko od naše Zece. Nad mojim selom spuštala se još jedna noć.

Noć, kada su svi zaspali a mjesec se provlačio kroz onaj mali prozor u malu sobu. Zurio sam i pratio njegove korake. Prvo je zavirio u onaj ćošak gdje su bile složene haljine pa onda tamo za vrata i zadržao se na drvenom čiviluku gdje je visilo moje odijelo. Gledao sam ga i osjetio kako mi niz obraz klizi jedna mala suza.  

- Majko!, dozivao sam iscrpljenim glasom jedva čujno. Trgoše se i majka i otac i pogledaše prema meni.

- Ako umrem moje odijelo dajte Haretu Šćatinu.- U odsjaju mjesečine na njihovim licima gledao sam tu zabrinutost.

Otac je ustao pomilovao me po kosi i onako u gaćama otišao do ognjišta ostavljaući otvorena vrata. Sjeo je i zapalio cigaretu. Majka je stopila krpu i brisala mi lice i vrat. Bi mi malo lakše. Gledao sam širom otvorenih očiju u polumraku i svako povlačenje dima oslikavalo je zabrinuto lice moga oca.

Onda mi se onaj žar cigarete poput najudaljenije zvijezde činio sve daljim. Oči utonuše u nakvu bjeličastu svjetlost. I sve mi postade bijelo. I Vina i Bokševica tamo preko jezera, koja se znala crveniti poput krvi za svaki zalazak sunca. Sada je bila bijela. I jezero više nije bilo zeleno, nego bijelo. Ja koračam gore preko Ćamilova Paretka do seoskog groblja. Pod nogama bijela trava golica moja mala stopala. Hrastov Gaj koji je uvijek bio pun tame sad je bio bjeličast. I Točilo se spojilo sa onom nebeskom bjelinom. Sve se umotovalo u nakav beskrajni bijeli čaršaf.

-Hajde sine šolju varenike-, prenu me majka, koja je stajala iznad mene, držeći metalno crveno lonče sa bjelim tufnicama.

Na drvenom čiviluku još je stajalo moje malo odijelo.

 

« U Sarajevu se ljubav širi ko žutica i kuga, i mržnja se jednako koti U sumrak civilizacije »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine