U ona neka daleka vremena kad sam, dovršavajući studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio kao lektor honorarac u Islamskoj misli, često bi u redakciju ovoga mjesečnika, kao i u redakciju Preporoda, navratio jedan uvijek vedri, nasmijani, pričljivi gospodin, s crnim brcima kao s najvlastitijim zaštitnim znakom, bio je to Nuraga Softić (1931.-2015.), majstor fotografije, bolje reći, zaneseni zaljubljenik u fotografiju, u osebujni jezik fotografijskog izraza i njegove zadate “govorne” mogućnosti, zaljubljenik u život i iskrenō, nepomućenō radovanje neizvjesnostima života... Obavezno bi se išlo na kahve u neku od najbližih sarajevskih kafedžinica jer se tada u prostorijama Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju teško mogla popiti kahva a da svima bude po mjeri i ukusu, redovno bi na tim kahvenisanjima bio i Ismet Bušatlić, tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli, te iz Preporoda Salih Smajlović, Bajro Perva, Ahmed Mehmedović. Svi su oni daleko više i bliskije od mene poznavali dobroga Nuragu iz Banovića, ja sam najviše volio biti malo postrani, i posmatrati priču, koliko god sam istu tu priču volio i slušati, s one prijateljske distance kad se određeni razgovor zapliće u nepredvidive konotacijske mreže pa se u zanimljiva “predivu” od iskustava i razmišljanja o životnim iskustvima uobličuju u svjetove koje kasnije, u sjećanjima, prepoznajemo kao nepatvorenu dušu jednog bremenita vremena... Nuraga je rado pokazivao svoje umjetničke fotografije i kao neposredne vrhunske umjetnine, nastale u sretnom trenutku blagoslovna nadahnuća i harmoniziranih simetrija svjetlosti, i kao “ispisane” himne Životu i Prolaznosti u njemu. U svakoj se fotografiji najviše osjećala sanjarska posvećenost fotoumjetničkom poslu. I danas mi se pred očima razastiru fotografije “Statua”, “Neman”, “Brko”, “Cigaret-pauza”, “Rudar”, pa slike lijepih djevojaka u narodnoj nošnji ili kakvoj teferičkoj zanesenosti, pejzaži gorštačkih lica, pa tijela i lica predmeta s naročitim namjenama, idilični seoski prizori, rudarski putevi, slike čvornatih ruku i slike očiju čiji pogled stoji na granici Ovoga i Onoga svijeta...
Nuraga Softić nije bio samo majstor fotografije, volio je sevdalinku i šargiju, rado je, kako je u jednome tekstu istaknuo novinar Bajro Perva, svirao i pjevao prijateljima i s prijateljima, dugi je niz godina bio glumac u lokalnom amaterskom pozorištu u Banovićima, snimio je, osamdesetih godina prošlog stoljeća, i nekoliko dokumentarnih filmova i filmskih uradaka s etnotematikom, pisao je pjesme sufijske inspiracije, znao je, kažu, sve svoje pjesme napamet, bilježio je narodnu usmenu književnost i običaje, i nije propuštao da se pojavi na tradicionalnim narodskim teferičima, mevludima, rado je, i kao derviš, zalazio u tekije, uvijek želeći da svojim fotografijama bude mjerodavan hroničar svih društvenih sastavnica vremena u kojem je živio.
A da bih nešto više napisao o Nuragi Softiću u ovom serijalu “Iverje”, pomogli su mi književnici iz Banovića Safet Berbić i Sead Husić, te dugogodišnji Nuragin prijatelj Bajro Perva.
Nuraga Softić je rođen 8. januara 1931. godine u Podgorju kod Banovića. Fotografijom se počinje baviti 1951. godine. Prve fotouratke sačinio je BOX-kamerom. Prvu umjetničku izložbu imao je u Tuzli 1960. godine. Ubrzo će njegove fotografije obići cijeli svijet. Imao je četrdesetak samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, te sudjelovao na oko tri stotine kolektivnih izložbi umjetničke fotografije. Rado je svojim prijateljima prepričavao živote svojih fotografija izloženim u Istanbulu, Moskvi, ili Azerbejdžanu. Osvojio je četrdeset pet nagrada. Nakon jedne od tih nagrada (Istanbul, 1989.), dobio je, 1991. godine, poziv da obavi hadž; tad je evidentiran u registar fotoreportera koji su imali pravo obilaziti i fotografirati najznačajnije islamske objekte u Mekki i Medini.
Danas se fotografije Nurage Softića uzimaju kao veliki kulturnopovijesni doprinos u razumijevanju Bosne, bosanske muslimanske tradicije banovićkoga i ukupnog tuzlanskoga kraja. Mnogo je na fotografijama svadbenih i nevjestinskih nakita, narodne nošnje, scena tradicionalnih narodnih običaja, prizora iz bosanskoga vjerskog života, zaljubljeničnih idila u mahalama, pogleda koji pomjeraju granice ushićenosti i srama... Ono što ga je naročito krasilo kao čovjeka jest Nuragin ustrajni napor da svoje znanje o fotografiji prenese na mlađe naraštaje; organizirao je više kurseva za izradu umjetničke fotografije. Bio je dugogodišnji predsjednik fotokluba u Banovićima, bio je uz to i član Foto-kino kluba Tuzla, te vrlo ugledan član Asocijacije za umjetničku fotografiju Bosne i Hercegovine.
Godine 1977. štampan je katalog najljepših fotografija s trideset dvije fotografije koje je Nuraga Softic zabilježio. Foto-savez Bosne i Hercegovine proglasio ga je počasnim članom Saveza 1968. godine, a 1977. dodijelio mu i Zlatni prsten...
Foto-savez Bosne i Hercegovine mu 1996. godine dodjeljuje zvanje Majstor fotografije. Ozren Božanović, predsjednik Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH, u svom tekstu kaže: “Istorija bosanskohercegovačke umjetničke fotografije teško bi se mogla zamisliti bez Nurage Softića, majstora umjetničke fotografije iz Banovića...“
Snimio je i režirao nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, među kojima su Ukradena košuta, Prosidba i Gosti, i dr.
S ovoga svijeta otišao je u četvrtak 22. maja 2015. godine, u osamdeset petoj godini života, dženaza mu je, kažu, klanjana sutradan, u petak, položen jeumezar u svomerodnom Podgorju, a na ispraćaju na Onaj svijet okupio se veliki broj rodbine, prijatelja, poštovalaca Nuragina svestrana rada i djela.
O Softiću je, u povodu promocije njegove knjige Svjetlopis, književnik Atif Kujundžić zapisao slijedeće: “Nuraga Softić (...) dao je umjetničkoj fotografiji sve što je mogao dati. (...) Softić je napravio ogroman broj snimaka i fotografija, fotografirajući doslovno sve što je ispred sebe vidio. Jedan broj njegovih fotografija ima dokumentarnu i etnografsku vrijednost, a druge u toku čijeg je nastajanja iskušavao različite postupke koji će proizvesti efekte u nadgradnji namjere i postizanja određenog cilja i koje su dosegle neupitan inventivno-kreativni nivo fotografskog jezika, omogućile su mu ugled fotografa od imena i zanata. Nuraga Softić je realizirao je fotografije u rasponu od fotograma i tehničke perfekcije do solarizacije i grafike. Najveći posao obavio je tematizirajući obimne cikluse fotografija iz seoskog i rudarskog života, te portrete bosanskog čovjeka.”
A kako danas živimo u dinamičnom digitalnom dobu, krajnje je neizvjesno u kojem će se pravcu kretati fotografija uopće. Poznato nam je da umjetnik nije samo onaj koji pogledom i klikom spasi neki veličajni životni trenutak nego i onaj koji snagom vlastitih imaginacijskih receptora uspijeva “detektirati” polisemiju određenoga fotoumjetničkog predloška. Malo ko danas, kad smo odsvuda izloženi pjuskovima digitalnih fotografomanija, išta, recimo, zna o nekadašnjim eksperimentalnim fotografskim tehnikama, o izoheliju, solarizaciji, fotogramu, sandwich-negativu, grafici, o tehnikama koje su korištene pri izradi umjetničke fotografije. Nuraga je, kažu, noćima bdio u zatamnjenim prostorijama banovićkog foto-kluba šezdesetih godina prošloga stoljeća, škiljio u nadolazeće fotoobrise i s nestrpljenjem očekivao da se iz hemijske otopine ukaže željeni efekt skladnoga suodnosa svjetla i sjene, upravo onako kako ga umjetnikovo oko želi ugledati.
Dobra fotografija prestaje, vremenom, biti samo dokument, postaje moćan prostor “učitavanih” nostalgija najrazličitijih svojih promatrača. Lica na Softićevim fotografijama doimaju se otvorenima poput bosanskih sunčanih jutara i pejzaža, nema na timlicima nikojih kozmetičkih omaglica, nikakvih olažica, pogledi su jasni, definirani, spontani, odnosi svjetlosti i sjena bivaju uspostavljeni u potpunim božanskim srazmjernostima. Onaj koji fotografira nastoji i da bilježi i pamti, da arhivira i čuva, da otvara i ukazuje, zato su fotografi, od XIX. stoljeća naovamo, najrevnosniji čuvari slika vremena i informacijā koje donose njihove fotografije.
Iza Nurage Softića je ostalo šest objavljenih knjiga i na desetine hiljada fotografija. Bilo bi dobro da ga se u skorije vrijeme sjete njegovi Banovićani, Tuzlaci, zašto ne i Sarajlije, nekom prigodnom hommage-izložbom. Tako nećemo produžiti samo naša sjećanja na ovoga skromnog i zanimljivog umjetnika, nego ćemo produžiti i vlastita sjećanja na vrijeme koje nam se sve više otima, zamućuje, prestaje biti sastavnim dijelom naših ličnih i zajedničkih povijesnica... (Zamišljam kako bi se Nuraga, u Morića hanu ili u “Aeroplanu”, široko i dobrohotno nasmijao ovome mom prijedlogu i ovome prigodnom zapisu.)
Rahmet Božiji njegovoj plemenitoj i radoznaloj duši!
