Moglo bi se reći da, od postojanja svijeta i čovjeka u njemu, postoje dvije vrste ljudi: postoje oni koji pričaju, koji vole pričanje i priču, i postoje oni koji u pričanju sudjeluju kao neposredni slušaoci. Pričanje je, oduvijek, bilo naročito umijeće koje pronosi dobre vijesti o pričaocu i njegovoj priči, bilo da je riječ o usmenom kazivanju, bilo da je riječ o književnoumjetničkom tekstu. Umijeće slušanja/recipiranja, s druge strane, podrazumijeva da pričanje bude upamćeno, da bude na primjeren način arhivirano, potom pronošeno drugima, trajno obogaćivano i uljepšavano. Moglo bi se doimati čudnim otkuda uopće tolika ljudska strast za pričanjem (i pisanjem), prenošenjem, obznanivanjem, vječitim traženjem odgovarajućeg sagovornika; potreba za pričom i pričanjem usađena je u ljudsko biće kao jedan od uvjeta njegova života i opstanka.

Uvijek sam se ugodnije osjećao među onima koji slušaju druge negoli u poziciji onoga koji nekome nešto priča.

U ovim se trenucima, dok sklapam tekst za “Iverje”, prisjećam koliko sam se osjećao ugodno u onim osamdesetim godinama protekloga stoljeća kad bi u redakciju Islamske misli, gdje sam bio angažiran honorarno kao lektor i kad je u životu sve bilo ispred a jedva šta da je bilo iza, navratili Rešad Kadić, Muhamed Hadžijahić, Hifzija Suljkić iz Zvornika, Ejub Todorovac, Nuraga Softić, pa, tada još uvijek mlađahni, Fehim Nametak, ili Enes Pelidija. Svi oni su više bili u kontaktu s glavnim i odgovornim urednikom Islamske misli Ismetom Bušatlićem, ja sam malo više bio postrani, ali rado bih se uključivao u započetu priču, pogotovo kad bi se poveo razgovor o književnosti i bosanskohercegovačkome kulturnom naslijeđu.

Ejub Todorovac (1924.-1997.) navraćao bi u redakciju s jasnim davanjem do znanja da ne bi volio nikoga ometati u radu, neugodno mu je, mogao bi on navratiti sutra, ali, eto, volio bi malo sjesti, odmoriti, porazgovarati, i našaliti se, redakcije uostalom i postoje kao otvoreni prostori prijateljskih intelektualnih razgovora. Bio je revnosan čitalac dnevne štampe i tadašnje muslimanske periodike pa bi odmah pohvalio nečiji tekst, stav, odnos prema postojećoj društvenoj stvarnosti, ili izrazio čuđenje ukoliko mu štošta ne bi bilo po volji. Bila su to ona vremena kad je svaka izgovorena rečenica, “za svaki slučaj”, pakovana u prigodne zaštitne “omotnice”, zidovi su mogli imati vrlo neugodne “uši”, govorilo se “okolo” a na slušaocu je bilo da učitava šta se to “htjelo reći”. Osamdesete su, međutim, bile i godine najavljujuće slobode čijih se razmjera i “posljedica” nije bilo ni svjesno, samo se ta neka dolazeća sloboda u pričanju i slušanju itekako osjećala koliko god je, još uvijek, snažno funkcionirao ideološkorepresivni jugoslavenski državni aparat. U kasnim se osamdesetim slobodu moglo laznuti jezikom! Tad sam i saznao da stariji i učtivi gospodin, sijede glave, s francuzicom na koljenu, jakih prosijedjelih obrva, uvijek vedra lica, pažljivo izbrijan, i uredan, piše priče, objavljuje ih prvenstveno u muslimanskoj periodici, sklapa građu za svoj roman, i književnosti prilazi koliko kao umjetnosti toliko i kao važnoj životnoedukacijskoj misiji. Važno mu je bilo i moje mišljenje o njegovim prozama. Ne mogu se sjetiti šta sam mu sve rekao. Todorovca su književno prvenstveno bile zaokupirale muslimanske socijalne tradicionalne teme, pogotovo kad je u pitanju porodično i društveno raslojavanje unutar bosanskoga muslimanskog životnog miljea. Moglo bi se reći da je svojim neoromantičarskim književnostvaralačkim pristupom u kreiranju fabule i stvaranju ukupne pripovijedne atmosfere unekoliko naslijedio Hifziju Bjelevca, Šemsudina Sarajlića i druge bošnjačke pisce koji su pisali i objavljivali na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća.

Upamtio sam Todorovčevu gospodstvenu tihost i skromnost, obzirnost, više povučenost u sebe i vlastiti svijet negoli izloženost prema vani. Pričao bi polahko, oprezno, vodeći računa i o priči i o onome koji sluša ono što on govori, tako da su se u zraku osjećali zarezi, tačke, upitnici. S istom se intonacijom u glasu prisjećao rodne Banje Luke, Faletića poviše Sarajeva, gdje je živio, i čitalačkog iskustva nekog od bosanskohercegovačkih književnika. Interesiralo bi ga koje su nova književna djela izašla, i ja sam mu u tome bio solidan informator.

U njegovu se slučaju najdirektnije potvrđivala opora istina kako se u ljudima vremenom akumulira nesloboda, pa se to “usvojeno” osjećanje neslobode manifestira i u neposrednom govorenju i ponašanju. Jedan od mlađih prijatelja Ejuba Todorovca, Mustafa Prljača, u mnogo kasnijim godinama će se prisjećati kako mu se Ejub Todorovac lično žalio da je kasno počeo pisati, nije ni imao gdje objavljivati ono što napiše i što bi mogao napisati, ponestaje mu vremena, hvatala bi ga panika hoće li prije smrti stići uobličiti ono što je zamislio, to bi ga često sikiralo... Nikad o tome nije govorio dok smo sjedili u redakciji Islamske misli. Jedino se sjećam da je jednom zgodom spomenuo kako mu se pokatkad učini da mu osobni život počne nalikovati na trpljenički život imenjaka vjerovjesnika Ejuba, pa se opet, hvala Bogu, sve vrati u svoju normalu.

Od Todorovčevih proza, čitao sam knjigu pripovijedaka Kazivanja Šefke Bulbula (1990.) i roman Imam. Roman se pojavio 1989. godine u izdanju “El-Kalema”, a novo, nešto dorađeno izdanje Imama publicirano je 1997. godine u “Bosanskoj knjizi”. Romaneskna radnja odvija se pred početak Drugoga svjetskog rata, a kroz priču dječaka, jezikom punim tradicionalne bosanske leksike, predočena je složena priča o životu porodice gdje je otac vjerski službenik, imam, a majka sasvim obična i smjerna bosanska muslimanka; u brak i porodičnu atmosferu, međutim, useljava gorčina dolaskom lijepe i mlade učiteljice... Imam se pokazao kao sasvim moderan bosanskohercegovački roman, veliki književnoestetski iskorak u odnosu na autorove pripovijetke, i to je, reklo bi se, glavno, životno književno djelo Ejuba Todorovca. Roman Car veselog brijega, koji se pojavio u ratu 1994. godine, nisam nažalost bio u prilici ni vidjeti. Pitanje je koliko je primjeraka u tim teškim vremenima odštampano i šta je bilo s tiražom.

Sjećam se da je tadašnji predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine Nedžad Ibrišimović cijenio ono što je pisao i mislio Ejub Todorovac pa ga je pozvao da bude član bosanskohercegovačke književničke asocijacije.

Ne znam da li se i koliko ko danas sjeća književnika Ejuba Todorovca. Ljudi budu, odu, a oni koji ostaju na Ovom svijetu gotovo se potrude da zaborave one koji su preselili na Onaj svijet. Mustafa Prljača, koji se sjeća Todorovčeve dženaze na Vlakovu, kaže da je bilo jedva dvadesetak pristnih na piščevu ispraćaju. Kako je Todorovac živio tiho, i otišao je tiho. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo mobitelskih i internetskih oglašavanja o nečijoj smrti i dženazi, ja sam za njegovo preseljenje na Ahiret saznao nekoliko mjeseci kasnije.

U sadašnjem bošnjačkom odnosu prema vlastitoj književnoj i izdavačkoj tradiciji vrlo je izvjesno da je Ejub Todorovac samo pridružen mnogim zaboravljenim bošnjačkim autorima iz XX. i na prijelomnici XX. i XXI. stoljeća. Bez obzira što su prošle samo dvije decenije od Todorovčeva odlaska na Onaj svijet. Time se kontinuirano proširuju strahovite rupe u bošnjačkom pamćenju. Zbog tih rupa u nacionalnoj memoriji i dolazi do sirotanskih zbunjenosti u haotičnim i apokaliptičnim vremenima. Uvijek je najlakše zbuniti neznalice! Neznalice kao da jedva čekaju da ih neko zbuni! Nameće mi se pomisao: kad neke buduće generacije, za stotinjak godina, recimo, budu dolazile u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu, ili koju drugu ovdašnju biblioteku s transparentnim bošnjačkim nacionalnim predznakom, mogli bi pomisliti da se u vremenima u kojima, evo, mi živimo, o kojima je pisao i svjedočio i Ejub Todorovac, jedva šta pisalo, jedva šta mislilo, jedva šta osjećalo, ili objavljivalo, najvažnije nam je bilo, reći će, muzeiziranje orijentalnih rukopisa i nizanje pozitivističkih deskripcija/opservacija “o istima”, a oni koji su pisali i publicirali na bosanskom jeziku i latiničnim pismom jedva da su ikoliko bili bitni onima koji su morali brinuti o nacionalnoj memoriji jednog prostora i njegova vremena.

Na jednom internetskom portalu našao sam pripovijednu dionicu “Iftar” iz Kazivanja Šefke Bulubula: “Treće godine, nakon što su Šefko i Šida savili zajedničko gnijezdo, buknu rat. U jesen stadoše kružiti priče o ustašama, četnicima, partizanima, zavladala nesigurnost na sve strane. Zasad se sve to doživljavalo kao jeka dalekih topova jer Mehovci su bili u dobroj zavjetrini što se ticalo ratnih nesreća. Pa ipak, rat je i za njih bio samo – rat. Dolazila su s vremena na vrijeme zloslutna šaputanja: nestalo nekih ljudi, odvelo ih u po noći, niko živ ne zna ni ko ni kada. Nekoga ubili u po bijela dana! Iz udaljenijih mjesta istočne Bosne dolazile priče kao s vjetrom o svjetskim stradanjima...”

Vidno je da su gotovo sve bosanske priče uvjetovane ratnim ili kojim drugim stradanjima i traženjima spasonosnoga životnog gnijezda u dobima općih kataklizmi i pojedinačnih nesreća. Takva ja i ova priča vezana za Drugi svjetski rat, takve su mnoge druge proze Ejuba Todorovca... Pitanje je samo koliko su današnje generacije svjesne da su priča, tekst, prenošena riječ i, dakako, književnost kao umjetnost riječi i najpouzdaniji čuvar maternjega jezika, ponajvažniji instrument osobne i kolektivne memorije!

Rahmet skromnoj i plemenitoj duši Ejuba Todorovca!