Kao što postoji lijep, mudar, iskren, istinit, utješan i na oba svijeta koristan i uputan govor- kellimetun tajjibetunam, nažalost, postoji i ružan, nevaljao, uvredljiv, opak, odvratan, pun otrova i sa nesagledivim posljedicama opasan govor- kelimetun habisetun: „A ružna, plisniva, pogana i otrovna riječ je kao ružno drvo: iščupanom i iz korijena izvađenom drvetu sa površine zemlje nema opstanka.“ (Kur’an, 14:26).
Poznato je da Platon piše o četiri nivoa spoznaje: mašta posebno kod djece i pjesnika, osjetilna ili empirijska, racionalna i dijalektička, a kod muslimana, prvi i najbitniji oblik spoznaje je Objava- Hakkul-jekin, spoznaja srcem- Kalbun- jekin, racionalna i diskurzivna spoznaja- Ilmul-jekin i osjetilna ili empirijska spoznaja. Ajnul- jekin ili objavljena istina i spoznaja koja se neupitno i bezuvjetno vjeruje nekada se i praktično doživljava, gleda i uočava kao očigledna, zorna, objektivna, materijalna, osjetilna ili empirijska spoznaja, kao očiglednu činjenicu sam doživio u Australiji 2017. godine, kada su mi prijatelji pokazali drvo eukaliptus i objasnili da je list sa tog drveta otvoran za svaku životinju osim za koalu. Međutim, bilo koja životinja koja jede koalino meso, to ne preživi. Upravo eukaliptusov list je zorno svjedočanstvo drveta sa smrtonosno otvornim plodovima - šedžeretun habisetun, a životinja koala živi primjer koji se tim otrovom hrani.
Munafici se hrane lažima
U ljudskom svijetu i društvu ulogu eukaliptusa i njegovog lista ima laž, a lažima se umjesto koale hrane ljudi - munafici. Ko su ustvari munafici? To su osobe bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika koji se u društvu vjernika krivo predstavljaju da su vjernici a nisu. Zašto to čine? U suludom umišljaju da svojim lažnim govorom i prijetvornim ponašanjem mogu obmanuti i prevariti Allaha i vjernike: „Oni koji sva znamenje Allahovog stvaranja odriču i poriču i koji neće da vjeruju njima je doista svejedno upozoravao da ih ili ne upozoravao- oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena i neprobojni zastor, njih čeka bolna i velika kazna. Ima ljudi koji govore: Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!- a oni nisu vjernici. Oni umišljaju i nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni ne znajući i ne shvatajući samo sebe obmanjuju. U njihovim srcima je najopasnija bolest lažnog vjerovanja, njih čeka bolna patnja zato što svjesno, namjerno i ciljano lažu.“ (Kur’an, 2:6-10).
Ni prema nebeskim, ni prema univerzalno ljudskim, ni prema pozitivno-pravnim, ni prema moralno-etičkim, ni prema kulturno-civilizacijskim, ni prema znanstveno-teorijskim sudovima i zakonima, ništa se ne može razumjeti, a kamo li riješiti u javnom, općem, društvenom, zajedničkom, političkom, državnom, privatnom i porodičnom životu dok se istinitim govorom javno ne imenuje, ne okvalifikuje i ne definira. To znači da svaka stvar, biće, pojava, proces, odnos, ako je riječ o istini, a ne laži, mora imati svoje ime, značenje, značaj, sadržaj, diferenciju specifika, i ono po čemu jeste to što jeste i po čemu nije to što nije. Riječi su značenja, a definicije konvencije. Latini bi rekli Nomen est omen - Ime je znak.
Na tim postulatima, Aristotel u umno-voljnoj kao i osjećajnoj strukturi čovjeka, u okviru vremena i prostora, zbilje, stvarnosti i realnosti otkriva temeljne oslonce govorničkog uvjeravanja čiji je osnovni cilj, na temelju istinitog govora, upoznavati i spoznavati ono relevantno i bitno, što se u svakom pojedinačnom, posebnom i općem smislu, u okviru ljudskih granica, može dokučiti na stilski fin, mudar i primjeren način. U protivnom radi se o sistemskoj varci, lažnom imenovanju, krivom predstavljanju, pogrešnom definiranju i iznosi se nešto što je u pojedinačnom detalju tačno, ali po uvjerenju, po namjeri istrgnuto iz cjeline i konteksta, u biti po sadržaju, značenju, značaju, smislu i cilju biva neistinito.
Zlatno i sveto pravilo glasi: bitnije je da su stvari istinite nego da su tačne, a najopasnije su one riječi i govor koji je tačan, a neistinit: „Kada ti, Muhammede, munafici dolaze, oni kažu: Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik! I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah svjedoči da su munafici nepopravljivi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju i kako se ponašaju. To je zato što su nekada vjernici bili, pa negatori i nevjernici postali, i onda su im srca nevjerovanjem i poricanjem Istine zapečaćena, pa ne shvataju.“ (Kur’an, 58:1-3).
Izazovi novih medija i komunikacije
Munafici sva Allahova znamenja instrumentaliziraju i preko otrovnih jezika upotrebljavaju, kako bi se krivo predstavili i vjernike obmanuli i prevarili. To su najopasniji ljudi koji se protiv vjere, preko svojih jezika, bore. To je čista hipokrizija. Šta je, ustvari, hipokrizija? Teorijski, hipokrizija grč. hipokrissis je pretvaranje, licemjerstvo.
Za razliku od Aristotela, koji, na temelju istine, zasniva pravi i ispravni govor na zbilji, stvarnosti i realnosti, sofisti koji realativiziraju, marginaliziraju i banaliziraju sve, kažu - u čovjekovoj sposobnosti je i kapacitet da prikazuje kao uvjerljivo, moguće i izvjesno i ono što možda pa i sigurno nije takvo. Logika i teorija sofista vodi pojedinačnu, posebnu i opće svijest u neminovni simulakrum. Kompjuter i masovni mediji: printani, audio i vizuelni, postaju zamjena za živu komunikaciju i istinit govor. Internet, portal, fejzbuk, twiter, kao multimedijalna forma zamjene cjelokupnog živog govora, realnog i empirijskog trajanja. Njegovo drugo ime (simulakruma) je: performans, artefakt, fikcija, iluzija, utopija, fantazija, fatamorgana, virtualija, mašta i neodoljiva senzacija koja vodi u manipulaciju i deformaciju. Konačni cilj nije da se ugodi ili pomoću retorike svjedoči stvarni svijet nego da se on potpuno zamijeni. Laž- Kizb pomoću munafikluka i murailuka iznutra i pomoću svih navedenih telekomunkacijskih i digitalnih medija izvana, ubija i prekriva živi, pravi, istiniti i iskreni govor, razara i guši razgovor i ukida i onemogućava dogovor.
Zato nikada ljudi nisu imali moćnija i veća sredstva i tehnike komunikacije koja povezuju sve ljude na planeti a da nisu manje međusobno razgovarali i još manje se dogovarali. Ako ovako nastave ljudi će zaboraviti govoriti. Kazano je ko su munafici ili hipokriti a ko su to muraije? Slobodno kazano, to su mehanički glumci, najkraće, muraije su u religiji farizeji, a u teoriji snobovi.
U teoriji snob je podrugljiv naziv za beskorisne i nesigurne ljude koji se u svemu povode za modom i slijepo se klanjaju pred načinom života viših krugova i umjetnika. Snob je čovjek koji po svaku cijenu hoće da bude ono što nije, a neće da bude ono što jeste. Cijenu plaća istina, a nagradu dobiva laž. Kao što govora nema bez istine tako antigovora nema bez laži.
Gdje je korijen i početak laži?
Platon piše da su dva osnovna izvora laži: nevjerovanje da je Bog Jedini Stvoritelj svjetova i stvorenja i da je samo On Izvor ideja, vjernici kažu: Objave - Revelacije. Zato on zamjera pjesnicima koji pjevaju o bogovima koji su laž a ne pjevaju o Bogu koji je Istina. Zato se kaže - Istina utemeljena na Objavi daje život svakoj kulturi, a laž izaziva smrt svake kulture.
Svi međuljudski odnosi, veze, relacije i komunikacije počivaju na istini, a laž truje, razara i kida odnose, veze, komunikacije među ljudima. Glavni nosioci laži su munafici- hipokriti i muraije- farizeji. Osnovne odlike i karakteristike hipokrita i farizeja su: tvrde da vjeruju, a ne vjeruju - samo kako bi naveli, zaveli i prevarili vjernike, krivo se predstavljaju i nikad nemaju konačan stav i sud o životu i prava su slika i prilika Buridanovog magarca, obrede izvršavaju samo kad moraju i kad ih ne mogu izbjeći, u činjenju obreda su lijeni, teški i mrzovoljni.
Generalno, munafici i muraije su ljudi bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika, naređuju zlo u svakom pogledu zabranjuju dobro, i nije samo to: „Četiri su odlike i svojstva munafika- licemjera: kad govori kaže, kad obeća prevari i ne izvrši, kad mu se nešto povjeri i iznevjeri i kad je u sporu i nesporazumu, prelazi sve granice“, kaže Muhammed a.s. (I.P.H., 64.)
Hipokrizije i licemjerstva, na temelju nevjerovanja i laži, nema bez bolesnih srca, prljavih duša i poganih jezika. Licemjerstvo na jeziku je kada ljudi ono što žele misle i namjeravaju skrivaju jezikom preko govora i kada svjesno i namjerno govore ono što nikada ne rade: „O vjernici, zašto jedno govorite, a potpuno drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate“ (Kur’an, 61:2 i 3). Zato: „O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam Vaše oprostiti.“ (Kur’an, 38: 71 i 72).
Doživotna meta napada, na temelju laži, licemjera i farizeja su: vjera, istina, univerzalno dobro, pravda, pravi vjernici i iskren i istinit govor.
Religijske autoritete i najuglednije vjernike napadaju spletkom- ifkom, a vjernike kao cjelinu fitnelukom- pomutnjom ili smutnjom. Prema Kur’anu, to i povijest svjedoči govor i riječi smutnje i pomutnje- fitneluka u određenim situacijama i okolnostima mogu biti žešće, jače, veće, pogubnije i opasnije od pojedinačnog ubistva. Pogotovu danas, kada je čitav dunjaluk sveden na jedno elektronsko, digitalno i telekomunikacijsko selo: jedna riječ, poruka ili rečenica dođe do 7 milijardi ljudi u minuti i preko zvuka i preko slike. Ta poruka ili lažna rečenica može milione ljudi odvesti u smrt, pogotovo ako ta poruka ide u uši onih ljudi koji žude za lažima i predrasudama o drugim narodima.
Nikada ljudski govor po dužini i širini nije imao veći domet kao danas, a da se na njega obraćala manja pažnja. Koliko mudrosti, pouke, poruke i upozorenja u Poslanikovim riječima koje je izgovorio kada se govor samo uživo sa usta na uši prenosio: „Najviše se plašim za svoje sljedbenike od munafika koji je dobar govornik.“ (I.P.H, 50). Na kraju, kako je početku ljudskog života prethodila prava i istinita Božija riječ, tako će ljudskom kraju prethoditi kriva i lažna ljudska riječ.
